Danica, Igrutinović. "Figure materijalnog i telesnog u Šekspirovimtragedijama i problemskim dramama." Phd thesis, Univerzitet u Novom Sadu, Filozofski fakultet u Novom Sadu, 2014. http://www.cris.uns.ac.rs/record.jsf?recordId=89541&source=NDLTD&language=en.
Abstract (sommario):
Kada je profesor renesansneknjiževnosti na UCLA dr Majkl Alen krajemprošlog i početkom ovog veka počeo daobjavljuje svoje prevode dela Marsilija Fičinasa latinskog na engleski jezik, moglo bi se rećida je započeo novo poglavlje u šekspirologiji.Neuporedivo veća dostupnost ovih,svojevremeno izuzetno uticajnih, a umeđuvremenu gotovo zaboravljenih tekstovadovela je do obnove interesovanja književnokritičkihkrugova za fenomen poznat kaorenesansni neoplatonizam, praćene povećanomsvešću o tome koliko je sveobuhvatan isveprožimajući uticaj koji je ovaj neobični ieklektički sistem misli ostvario na Šekspirovadela, kao i dela mnogih njegovih savremenika.Renesansni neoplatonizam, iako niranije nije bio nepoznat šekspirolozima, dugo je bio zanemarivan pri tumačenjima Šekspirovihdela – posebno onih „ozbiljnijih“ – kao suvišemarginalan ili, u najboljem slučaju, suvišeoptimističan skup ideja o harmoniji kosmičkihsfera. Detaljnije čitanje Fičinovih tekstova, kaoi dela drugih neoplatoničara i njihovih drevnihizvora, pruža neprocenjiv uvid u „mračnu“stranu neoplatonizma, ali i „mračnu“ stranuŠekspirovih „mračnijih“ drama.Ovaj uvid nije zanimljiv samo saaspekta tumačenja književnosti. Šekspirovodoba, koje se sada najčešće naziva ranimmodernim periodom upravo iz tog razloga, dobaje u kome su utemeljeni mnogi kulturni obrascikoji su i dalje u opticaju. Upravo su Šekspirovadela u velikoj meri poslužila kao provodnik zaveliki broj tih obrazaca zbog široke i dugotrajnerecepcije koju su uživala.Polazeći od pretpostavke da se bazičnimetafizički koncepti mogu lako prenositi iugrađivati u temelje raznih ideologija unajširem smislu te reči i da su stoga njihovoiznošenje na površinu i analiziranje posebnozanimljivi i korisni, ova disertacija za svojfokus uzima jedan metafizički koncept koji činiosnovu renesansnog (a i svakog drugog)neoplatonizma. Taj metafizički koncept jestehijerarhijska i gotovo uvek rodno determinisanadihotomija duh/materija, čije se „mračnije“manifestacije u renesansnom neoplatonizmučesto zanemaruju ili pogrešno pripisujuhrišćanskim uticajima.Cilj ove disertacije je da se identifikujuoni aspekti Šekspirovih dela – pre svegatragedija i takozvanih „problemskih drama“ –koji su u saglasju sa dualističkom metafizikomrenesansnog neoplatonizma, zatim da seznačenja tih aspekata analiziraju u okviru temetafizike, te da se time iznađu daljeimplikacije ne samo za tumačenja Šekspirovihdela, već i za bliže razumevanje čitave našecivilizacije, koja bi se, pre no posthrišćanskom,moga slobodno nazvati postneoplatoničarskom.Kao hipoteza se postavlja očekivanje daće dualistički koncepti koji potiču izrenesansnog neoplatonizma biti pronađeni nanekolikim nivoima Šekspirovih odabranihtekstova, od zvučnog, preko metaforičkog, doalegorijskog. Daleko od toga da ponudinekakvo konačno tumačenje Šekspirovih dela,ova analiza će, nadamo se, prosto povećati brojnjihovih mogućih interpretacija.Metodi koji će biti korišćeni sueklektični. Najčešće će se koristiti klasičnakomparativna analiza – s jedne strane,metafizičkih sistema dostupnih Šekspiru putemrenesansnog neoplatonizma i, s druge strane,Šekspirovih dela (pre svega tragedija itakozvanih „problemskih drama“). Stavoviautorki i autora koji pripadaju feminizmu,novom istorizmu, dekonstrukciji i psihoanalizibiće citirani, a neke tehnike u okviru ovih školatumačenja korišćene pri daljoj analizi. Uznatnom delu disertacije koristiće sefeminističko čitanje metafizike, jer jeutvrđivanje rodno zasnovanih hijerarhija istereotipa jedna od implikacija metafizičkogdualizma duha i materije.Prva tri poglavlja ove disertacije suuvodna, od čega drugo i treće pružaju kratkiosvrt na razvoj dualizma duh/materija i samogkoncepta materije kroz istoriju evropskefilozofije i religije. Koncept femininodeterminisane, haotične i mračne materije,suprotstavljen konceptu maskulinodeterminisanog, racionalnog i svetlog duha,prati se u drugom poglavlju od svojih začetakau orfizmu, dionizijskim i eleuzinskimmisterijama i pitagorejskom pokretu, prekosvog najuticajnijeg proponenta Platona injegovih sledbenika, sa posebnim osvrtom naneoplatoničare, do mnogobrojnih dualističkihpokreta koji su pod njihovim direktnim iliindirektnim uticajem nicali diljem antičkog isrednjovekovnog sveta. Radikalni iliemanativni, prokosmički ili antikosmički,dualizam duha i materije – prenošen kroz spise iusmena učenja hermetičara, gnostika,manihejaca, bogumila i katara, pa katkad i krozsamo hrišćanstvo, koje mu je zvaničnosuprotstavljeno – pokazuje se kao neprekinutanit u istoriji evropske civilizacije.Treće poglavlje bavi se dualizmom duhai materije u renesansnom neoplatonizmu.Eklektičan, kompleksan i imanentnoparadoksalan fenomen poznat kao renesansnineoplatonizam nastaje kao rezultat snažnogistovremenog upliva više tipova dualizma ujudeohrišćansku misao – Platonovi rukopisistižu u zapadnu Evropu zajedno sa rukopisimaneoplatoničara i hermetičara, ali i pravim, živimkabalistima – koji sa oduševljenjem prihvataju,prisvajaju i prerađuju tzv. „hrišćanski“neoplatoničari na čelu sa Marsiliom Fičinom. Uokviru renesansnog neoplatonizma može seizdvojiti nekoliko sasvim različitih i međusobnonekompatibilnih struja: „čist“ neoplatonizam,magija, alhemija, gnosticizam, kabala ihermetizam. Sve one, bile prokosmičke iliantikosmičke, imaju u svojoj osnovi rodnodeterminisan hijerarhijski dualizam duha imaterije i, u najmanju ruku, ambivalentan odnosprema telu i kosmosu, a u odnosu na samumateriju – odnosno, šta se sa njom može ilimora činiti – mogu se uočiti tri široke kategorijekoje se mogu ilustrovati kroz primerdualističkih alegorijskih tumačenja mita oNarcisu.Plotinovo viđenje Narcisa kao prikazduha prevarenog sopstvenim odrazom u kaljuzimaterije poredi se sa gotovo identičnim, alidrugačije percipiranim događajem opisanim uhermetičkom spisu Pimander, gde je pad duha umateriju u kojoj se ogleda opisan kao kreativničin ljubavi iz koga nastaje kosmos. Takoantikosmički nastrojeni Plotin moli čitaoca dase vine ka pravom duhovnom izvoru svog lepoglika, jer je druga opcija pad u kal materije.Treća opcija, koju nudi prokosmičkihermetizam, jeste ljubavni spoj duha i materijeu kom superiorni ali benevolentni maskuliniduh svojevoljno svojim odrazom formirainferiornu ali prijemčivu femininu materiju.Ove tri opcije se ogledaju u Šekspirovimdelima u centralnom delu disertacije (poglavlja4-9), koji se sastoji od komparativne analizepristupa materijalnom i telesnom u, s jednestrane, različitim strujama renesansnogneoplatonizma i, s druge strane, Šekspirovimdelima, najpre tragedijama i problemskimdramama.Pojedinačna poglavlja središnjeg deladisertacije bave se mogućim pristupimamateriji, ali takođe i mogućim koracima najednom neoplatoničarskom putu krozmaterijalni svet.Taj put počinje u „Tamnici“, kojom sebavi četvrto poglavlje. Istraživanjeantikosmičkih stavova prema materijalnom itelesnom u Šekspirovim tragedijama iproblemskim dramama dovodi do zaključka dasu oni u skladu sa antikosmičkim učenjimagnostika, manihejaca, bogumila, katara, ipesimista među neoplatoničarima. JunaciŠekspirovih tragedija i problemskih drama(Hamlet, Romeo, Kleopatra, Lir, Gloster, TitAndronik) svet i telo eksplicitno doživljavajukao tamnicu duše, a često se takva osećanja ipoređenja javljaju u doslovnim tamnicama (kaošto na svojoj koži iskuse Ričard II, Lir,Malvolio, Klaudio i Barnardin). Mora seprimetiti da su antikosmički stavovi kodŠekspirovih junaka najčešće posledicanekakvog šoka ili razočarenja.Mikrokosmosi drama kao što su Hamlet,Magbet, Kralj Lir i Mera za meru mogu se čitatikao alegorijski prikazi neoplatoničarskog paklau kome vlada haos mračne materije, a njihovivladari-uzurpatori kao zločesti demijurzi.Primećuje se dvojaka subverzivnost – ureligijskom i političkom smislu – korišćenjafigure kralja kao demijurga, kao i činjenice dapomoć utamničenima u njegovom mračnomdomenu uvek dolazi spolja, obično u figuridoketskog Hrista, koji dolazi da probudiuspavane iskre (Vojvoda u Meri za meru, duhHamletovog oca, Kordelija u Kralju Liru).Kada se svet posmatra kao tamnica čijije glavni tamničar lažljivi uzurpator, samaakcija postaje problematizovana i lako se nailazina stav da je kontemplacija bezbednija i čistijaopcija. Tako se Hamletov čuveni solilokvijmože čitati i kao suprotstavljanje opcije „biti“ ufiksnom, nepromenljivom duhu opciji „ne biti“u fluidnom i iluzornom svetu stalnog nastajanjai nestajanja materije. Mnogi Šekspirovi junaciizbegavaju da uprljaju ruke i odriču se svega,između ostalog i ljubavi, zarad viših ciljeva(Hamlet; Vojvoda, Izabela i Anđelo u Meri zameru).Ovo se u sledećem poglavlju,„Uznošenje“, pokazuje, opet uneoplatoničarskom diskursu, kao potencijalnopogrešan korak. U neoplatonizmom inspirisanojrenesansnoj teoriji ljubavi, čiji su najuticajnijipropagatori Fičino i Bruno, upravo se krozerotsko dostiže božansko, ali uz bitnoupozorenje da erotski poticaj mora dolaziti odnebeske, a ne zemaljske Venere, i da ne smeimati za cilj brak ili, još gore, blud. Narcis kojise ogleda u baruštini materije mora znati da jezaljubljen u sopstveni lepi odraz, a ne u tu baru,i mora se vinuti naviše, ka čisto duhovnombožanstvu kome je suštinski istovetan.Analizom Šekspirovih dela se utvrđuje da seprimeri uspešnog erotskog uzdizanja odmaterijalnog i telesnog mogu naći uglavnom ukomedijama, dok je u mračnijim dramamafigura nebeske Venere uvek bar donekleproblematizovana, kao što je to Dezdemona uOtelu. Takođe se dolazi do zaključka da je erosdualizma po definiciji narcisoidan, jer je uvektežnja istog za istim – duha za duhom,razdvojenim samim od sebe Drugim materije – ida je ovakva idealizovana ljubav, bilo semanifestovala homoerotski ili heteroerotski (aobe manifestacije se mogu naći kod Šekspira)neumitno neprijateljski nastrojena prema svakojstvarnoj ženskoj osobi pojedinačno i ženskomtelu uopšte.Poglavlje „Enoza“ bavi se stanjem kojepredstavlja krajnji cilj dualističke erotskežudnje, a to je mistično potpuno utapanje svakeiskre u svoje božansko izvorište. Svrhanarcisoidnog erosa dualizma se ispunjava takošto se maskulini duh sjedinjuje sam sa sobom.Iako je nijedna pravoverna monoteističkareligija ne priznaje kao legitimni cilj vernika,enoza je eksplicitno postavljena kao ishodištesvake duše u Fičinovom sistemu „hrišćanskog“neoplatonizma, bilo kao ishod čistekontemplacije ili vatrene žudnje. Kod Šekspirase figura enoze javlja uglavnom u ovomdrugom obliku, i to nikada bez poveće dozeambivalencije prema erotskom. Antonijevdijalog sa Erosom ilustruje nekoliko aspekataerotske enoze: brisanje granica izmeđuljubavnika i voljenog, onostranu prirodu„istinske“ ljubavi, povezanost seksualnosti ismrti, konačno nepostojanje identiteta iništavilo smrti kao krajnji cilj i ishod svakežudnje. Ovi aspekti se dalje istražuju i ilustrujukroz svoje manifestacije u Šekspirovimtragedijama i problemskim dramama (Hamlet,Romeo i Julija, Otelo, Troil i Kresida, Mera zameru, Julije Cezar, Timon Atinjanin). Zaključakje da Šekspir uvek zadržava ambivalencijuprema erotskom i da se svaka erotska smrt možetumačiti i kao enoza i kao pad.Sedmo poglavlje, „Silazak“, bavi seonim što se zbiva kada Narcis, zavedenodrazom svog duha u njima, zakorači u vodematerije. Fičino i Bruno su u svojim teorijamaljubavi jasni: ukoliko ljubavnik napravi kobnugrešku i posegne za telom osobe za koju mu seučini da ga erotski privlači, umesto da se,inspirisan njenom lepom formom, vine kačistoti duha odakle ta forma potiče, upašće upakao materijalnog. Zemaljska Venera možepod maskom nebeske zavesti naivnog i nevinogljubavnika i odvući ga u dubine materijalnogsveta, naizgled nudeći mu mogućnost uzleta kanebeskim visinama. Za to je dovoljna jedna noćprovedena sa njom. Ovaj zaplet se može naći, urazličitim varijacijama, u mnogim Šekspirovimdelima: Sve je dobro što se dobro svrši, Troil iKresida, Mera za meru, Romeo i Julija i Otelo.U svima je dovoljna jedna noć provedena sanjom da se nebeska Venera volšebnotransformiše u zemaljsku – čista Dijana ubludnu Jelenu, devica u kurvu – i utamničizlosrećnog ljubavnika u telesnost braka ilibluda, ili, još gore, na samo dno pakla ženskeseksualnosti, u haotično ništavilo pramaterije.Osmo poglavlje, „Ništavilo“, bavi seupravo onime što se nalazi na dnuneoplatoničarskog kosmosa – ništavilom koje seistodobno otkriva kao neoplatoničarska primamateria. Ona je uvek feminino determinisana –u neoplatonizmu je Hekata identifikovana samaterijom, a figura Hekate se i umikrokosmosima Šekspirovih mračnijihkomada pokazuje kao prava vladarka paklenogdomena zločestog uzurpatora (Ledi Magbet,Tamora, pa čak i Gertruda). Femininadeterminisanost pramaterije ogleda se kodŠekspira i u višeznačnom i često ponavljanomglasu, ili slovu, ili cifri – „O“ ili „0“ – kojemože biti matematički izraženo ništavilopramaterije, ali i oznaka za vaginalni otvor.Ovom višeznačju doprinosi i činjenica da se reč„nothing“ („ništa“), uvek zlokobno značajna rečkod Šekspira, mogla u jeziku ŠekspiroveEngleske koristiti u oba smisla. „O“ je i oznakaza matericu u kojoj se ljudsko biće, potadašnjim teorijama, zdušno prihvaćenim odstrane neoplatoničara, materijalizuje od očevogduha i majčine materije, i time materinstvodobija izrazito negativan prizvuk. Majka je takoja doprinosi materiju u procesu reprodukcije,čineći nas time smrtnim i pravdajući čestupovezanost figura materice i grobnice(„womb/tomb“), kao i očajnički pokušaj nekihjunaka – primerice, Koriolana – da se odmaterinskog tela radikalno odvoje, što čestodovodi do nasilnog i krvavog vraćanja u njega.Neoplatoničarska majka, pokazuje se, čestoproždire sopstvenu decu.U mnogim tragedijama se junak suočavasa pramaterijom koja se pojavljuje doslovnouobličena u „O“: primeri za ovu figuru supaklena jama u šumi višestruko povezana saTamorom i vaginalno determinisana u TituAndroniku, grobnica Kapuleta u Romeu i Juliji,veštičiji kotao u Magbetu, kao i vaginalni pakaokroz koji prolaze Lir i Timon u svojoj mašti.Hamlet se spušta u tri gradirana ponorapramaterije u svojoj istrazi o tome odakle dolazitrulež u Danskoj: Ofelijina, zatim Gertrudinaodaja, i na kraju otvoreni grob u koji uskače.Suočavanje sa materijalnom osnovom kosmosa,premda u tragedijama uglavnom najviše služitome da ilustruje paklene dubine do kojih sejunak i/ili njegov svet srozao, može dovestijunaka i do neke vrste regeneracije i ponovnogrođenja, kao što je slučaj sa Lirom.Suočavanje sa neformiranom materijommože dovesti neoplatoničarskog junaka i doprokosmičkih tendencija: može poželeti da u tajmračni haos unese red i lepotu forme iz višihkosmičkih sfera. Time se bavi poslednjepoglavlje centralnog dela disertacije, nazvano„Teurgija“. Narativ iz Pimandera oprimordijalnom duhovnom Čoveku kojiogledanjem u njenim tamnim vodamasvojevoljno daje formu voljenoj materijalnojPrirodi je, u kombinaciji sa Jamblihovomteorijom teurgije, dao podsticaj Fičinu daosmisli sopstvenu, i pored svog stalnoambivalentnog stava prema bilo kakvojinterakciji maskulinog duha sa femininommaterijom. Teurgija – koja može obuhvatatirituale, praktičnu magiju i alhemiju, ali i druganeimenovana delanja – nalazi se naprokosmičkom ekstremu neoplatonizma, kaoaktivan napor svakog pojedinca da uvede red ukosmos i, kao demijurg, i sam formira materijukoja mu je na raspolaganju.Kod Šekspira se primeri uspešneteurgije uglavnom mogu naći u kasnijimkomadima (takozvanim „romansama“), doktragedije i problemske drame obično prikazujuobrnut proces, u kome se kosmos svodi na haospramaterije. Ubijanje ili uklanjanje uspešnihteurga, koji održavaju red na svim nivoima –pojedinac, država, kosmos – dovodi do padačitavog domena u haos, kao što se može videti uMeri za meru, Hamletu i Magbetu. Figurauspešnog teurga ili maga oslikava se kaoneoplatoničarsko sunce koje oplođava i formiramrtvu materiju, dajući joj život, kao što je slučajsa solarnim kraljem Dankanom. Uspešan teurgje dobar kralj, otac, oličenje božanstva, što seistražuje kroz metaforu kovanja novca, koje,kao davanje svog lika i forme bezobličnommetalu, kao pravo pripada upravo ovimfigurama. Lirova izjava da sme da kuje novacpošto je on kralj se, međutim, može čitati i kaoizjava bilo kog teurgijski nastrojenog pojedinca,jer po metafizici prokosmičkih struja uneoplatonizmu svaka iskra duha ima pravo iobavezu da formira materiju po svomuzvišenom liku i uvodi poredak u nju.Prokosmički dualizam se time pokazuje kaopotencijalno politički i religijski čaksubverzivniji od antikosmičkog.Teurgija kao koncept je, dalje seprimećuje, ugrađena u nekolike diskriminatorneideologije: mag može figurirati kao kolonizatorkoji civilizuje inferiornije, telesnije,materijalnije „varvare“ ili kao krotitelj, opet,inferiornijih, telesnijih, materijalnijih žena. UBuri se, recimo, jasno vide oba procesa, kao iparadoks po kome je muškarac koji menja ikontroliše prirodu (Prospero) moćni mag, dok ježena koja čini to isto (Sikoraks) zlokobnaveštica.Ženske figure se u slikama vezanim zateurgiju javljaju u dve najčešće varijante. Uprvoj su predstavnice feminine materije, koja uprokosmizmu može biti „dobra“ ukoliko jedovoljno poslušna i prijemčiva kontroli iformiranju od strane maskulinog duha, koji timepostaje direktno odgovoran za nju, što dovodido pojačane anksioznosti. Neposlušna materijaje kod Šekspira često predstavljena kroz figureneposlušnih žena. Analiziraju se zanimljiveslike u kojima se pobuna kćerki (Šajlokove iLirovih) opisuje kao pobuna materijalnog itelesnog protiv duha koji daje život.Potencijalno neposlušna žena, doživljena kaopreviše materijalna i telesna jer aktivnimiskazivanjem ljubavi pre braka (Dezdemona,Julija, Kordelija) daje signal ocu i/ili mužu dajoj je požuda preča od dužnosti, može bitiodbačena, i tu se oslikava druga varijantaženske figure – kao spone kosmosa.Naime, Šekspirovi junaci, koji usledimanentne paradoksalnosti neoplatonizmanikada ne mogu znati kako se odnositi premaženskim figurama, često prave i grešku upravosuprotnu, ali isto tako fatalnu, kao što je padpred požudom zemaljske Venere, a to jeodbacivanje ženske ljubavi iz straha da je upitanju puka požuda. Ispostavlja se da je taljubav, kao što je slučaj u Kralju Liru i Otelu,ali i Zimskoj bajci, bila neoplatoničarski zlatnilanac ljubavi, spona kosmosa, koja ga je držalau harmoniji, a da bez nje haos pramaterijeponovo dolazi. Šekspir ovime dekonstruišedihotomiju ljubav/dužnost, i to koristećineoplatoničarsku metafiziku, u kojoj su obapojma sinonimi za harmoniju kosmosa kojuodržava uzvišena božanska ljubav. Kodelijinodgovor Liru da ga voli „according to my bond“(dužnost i spona su samo neka od mogućihznačenja ove reči) time dobija dodatne mogućeinterpretacije.Još jedna dihotomija koju Šekspirdekonstruiše upravo putem neoplatoničarskemetafizike jeste, u njegovo doba popularna,umetnost/priroda. Umetnost se – u smislu svegaumetnog i artificijelnog i svakog umeća, veštinei delanja koje uređuje i menja datost – čestosuprotstavljala „Bogom danoj“ prirodi upokatkad žestokim debatama, od kojih su nekeumele da potkače i pozorište. Ono po čemu seneoplatonizam razlikuje od pravovernihmonoteizama jeste, između ostalog, dvojakostshvatanja prirode i neinsistiranje na njenojnormativnosti. Dve prirode u neoplatonizmu,viša i niža, duhovna i materijalna, aktivna ipasivna, korespondiraju sa Venerom i Hekatom,a ova podvojenost prirode se najizrazitijeispoljava u Kralju Liru, ali se njenemanifestacije mogu naći i u Hamletu i Magbetu.Viša priroda koja kultiviše nižu kao što vrtlarkultiviše vrt – što je česta figura, kako kodrenesansnih neoplatoničara, tako i kod Šekspira– poistovećuje se sa umetnošću.Pozorišna umetnost kao ogledalo prirodeu Hamletovoj izjavi može se uneoplatoničarskom ključu čitati i kao teurgijskoupodobljavanje niže prirode višoj, a ne samokao puki mimetski prikaz čulne stvarnosti.Dramaturg se tako pokazuje kao teurg kojionom materijom koja mu je na raspolaganjumanipuliše e da bi i nju (svoje glumce,scenografiju i pozorište) i publiku transformisaoi preuredio po liku više prirode koja je njemu,po platoničarskim teorijama božanske poetskeinspiracije, dostupnija. Dok u tragedijamateurgijske umetničke tendencije ostajuneispoljene, a njihovi nesuđeni agenti (kao štosu Lavinija u Titu Androniku i Kasio iDezdemona u Otelu) obogaljeni i/ili ubijeni,usled čega kosmos ponovo postaje haos, uromansama se pojavljuju i uspešni umetniciteurzi.Paulina u Zimskoj bajci i Prospero u Burisu možda najbolji primeri, koji svojim„nadilaženjem“ prirode i ukazivanjem na višuistinu putem pozorišne iluzije pokazuju da jedramaturg verodostojniji stvaralac oddemijurga.Posle kratke rekapitulacijeparadoksalnih i često međusobnonekompatibilnih tumačenja Šekspirovih dela naosnovu aspekata metafizičkog dualizmapreuzetog iz renesansnog neoplatonizma, uzaključku ove disertacije predlaže se detaljnije idublje izučavanje uticaja neoplatoničarskogkoncepta materije, kao i dihotomijeduh/materija, na dalju književnost i kulturu.Ovo bi moglo da ima implikacije za studijeknjiževnosti, ali i studije kulture, rodne i kvirstudije.<br>We have in the past two decades, owingto the recently appearing translations of Ficino’sworks into English, witnessed a revival ofinterest in the phenomenon known asRenaissance Neoplatonism. Although notunknown to Shakespearologists, RenaissanceNeoplatonism has long been neglected ininterpretations of Shakespeare’s works –especially the “darker” ones – as an overlymarginal, eccentric, or optimistic concoction ofnotions on the harmony of the spheres. A deeperreading of Ficino’s texts, as well as those ofother Renaissance Neoplatonists and theirancient sources, offers an invaluable insight intothe “dark” sides of both Neoplatonism andShakespeare’s “darker” plays.This insight is also intriguing for areasof research other than literary criticism. It was in Shakespeare’s age – now usually referred toas the early modern period precisely for thisreason – that many of our own current culturalpatterns were shaped, and Shakespeare’s workscertainly served as one conduit. Using as itsstarting point the assumption that basicmetaphysical concepts can with great ease betransferred over time and space and built intothe foundations of differing ideologies in thebroadest sense of the word, and that unearthingand analyzing them is therefore an especiallyrewarding and useful endeavor, this dissertationchooses to focus on a metaphysical conceptwhich lies at the very basis of (Renaissance)Neoplatonism. The metaphysical concept inquestion is the nearly invariably gendered andhierarchized spirit/matter dichotomy, whosemore sinister and “darker” manifestations inRenaissance Neoplatonism have frequently beenneglected or misattributed to Christianinfluences.The aim of this dissertation is to identifythose facets of Shakespeare’s darker plays –primarily his tragedies and “problem plays” –that resonate well with the dualistic traditionsextant in Renaissance Neoplatonism, analyzetheir possible meanings within the contextsoffered by these religious and philosophicalsystems, and hopefully discover their furtherimplications for understanding bothShakespeare and certain aspects of so-calledWestern cultures. The hypothesis is that thedualistic concepts derived from RenaissanceNeoplatonism will resonate well with parts ofShakespeare’s work, revealing in theiroriginative context further notions illuminatingfurther meanings attributable to Shakespeare’stext and our cultural atmosphere, many of whichwill be paradoxical and contradictory – muchlike Renaissance Neoplatonism itself.The central portion of this thesis consistsof a comparative analysis of approaches to thematerial and the carnal existing in, on the onehand, various branches of RenaissanceNeoplatonism, and, on the other, Shakespeare’swork, primarily his tragedies and so-called“problem” plays. The individual chapters dealwith possible approaches to matter and alsopossible steps along a Neoplatonic journeythrough the material world. This journey beginsin “The Prison,” where the hero experiencesthose Neoplatonic sentiments that are on theanti-cosmic end of the spectrum. This, manyNeoplatonists would hope, can induce him toattempt an “Ascent” towards the purely spiritualspheres. This ascent is often also inspired byfemale figures stripped of all carnality. Theultimate goal of Neoplatonic ascent is“Henosis,” in which the hero becomes one withthe One. If the hero is not careful, allowinghimself to be lured downward by carnal femalefigures, or if he is very adventurous indeed, hecan instead begin a kenotic “Descent” into thedepths of matter. This descent will allow him toface the “Nothing” of formless prime matterwhich is at the basis of the cosmos and his ownmortal body. Faced with it, he will, someNeoplatonists would hope, realize that it is thisnothing that everything comes from, and willstrive to help the spiritual forces in the universe,of which he ultimately is one, form it lovingly.This is known as “Theurgy.”As predicted, the analysis shows that thedualistic concepts originating from RenaissanceNeoplatonism can indeed be found on severallevels of Shakespeare’s “darker” plays. Farfrom providing definitive answers to questionsraised by Shakespeare’s work, the profferedanalysis, as expected, merely increases thenumber of its possible interpretations.It is concluded that the Neoplatonicconcept of matter and its spirit/matterdichotomy exerted a formative influence notonly on Shakespeare and his age, but the agesthat followed as well, our own included. Thisinsight offers implications for further researchnot only in literary criticism, but also cultural,gender and queer studies.