Academic literature on the topic 'Andrija Štampar'

Rad se bavi utjecajem Štamparovih ideja o socijalnoj medicini i razvoju javnoga zdravstva na studentsku populaciju Medicinskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu na primjeru Kluba zdravlja »Andrija Štampar«. Obuhvaćeno je razdoblje od 1951., kada je Klub osnovan, do 1990., kada nastupaju značajne društveno-političke promjene koje su se odrazile i na rad Fakulteta, odnosno studentske organizacije. Prvi dio rada analizira Andriju Štampara i njegov odnos prema medicinarima i studentima u Zagrebu uopće. Štampar je kao nastavnik uveo kolegije iz socijalne medicine, a kroz praktične vježbe nastojao je upoznati studente s tadašnjim javnozdravstvenim prilikama. Postavši voditelj Ureda za socijalnu i zdravstvenu zaštitu studenata, dobio je priliku poboljšati standard zagrebačkih studenata, no rat ga je u tome prekinuo. U konačnici, kao dekan pokrenuo je reformu studija medicine. Štamparove ideje postupno će biti prihvaćene i među studentima, što je došlo do izražaja nakon 1945. Naime, između 1945. i 1990. na Medicinskom fakultetu djelovala su mnogobrojna društva, a među njima i Klub zdravlja, kojemu je primarni cilj bio javnozdravstveno djelovanje. Stoga je u drugom dijelu rada analiziran osnutak Kluba zdravlja, aktivnosti koje je provodio i ostvareni rezultati. Društvene će se aktivnosti vremenom proširiti i na druga medicinska polja, ovisno o interesima članova, no javnozdravstvene aktivnosti ostat će važna sastavnica rada društva sve do kraja proučavanoga razdoblja. Rad je nastao na temelju literature, arhivskih izvora pohranjenih na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, u Državnom arhivu u Zagrebu i Hrvatskom državnom arhivu, te na temelju onodobne periodike, pretežno studentske provenijencije.

Svjetska zdravstvena organizacija, posebno koordinirajuće tijelo međunarodnog javnog zdravstva Ujedinjenih naroda, ima izniman značaj u razvoju i unaprjeđenju javnog zdravstva na globalnoj razini te ove godine slavi 75 godina svog postojanja. Jedan od njezinih suosnivača i prvi predsjednik bio je Andrija Štampar. On je postavio deset glavnih postulata koji su i danas izrazito relevantni u kontekstu modernog javnozdravstvenog djelovanja. Do danas, Svjetska zdravstvena organizacija postigla je iznimne uspjehe na globalnoj razini, od usko usmjerenih, poput eradikacije velikih boginja, do sveobuhvatnijih, poput uvođenja Integrirane strategije vođenja dječjih bolesti. Donosimo pregled postignuća Andrije Štampara i Svjetske zdravstvene organizacije uz njihove današnje odjeke.

Andrija Štampar je putem svojih načela uspostavio temelje javnoga zdravstva i socijalne medicine. Provedbom svojih ideja promijenio je paradigmu postojećih medicinskih stavova, stavljajući fokus prema preventivnoj medicini. Kao okvir za djelovanje po takvim medicinskim tendencijama, arhitektura je shvaćena kao područje velike važnosti. Radom kroz Školu narodnoga zdravlja, Štampar je uspostavio odjel zdravstvene arhitekture kao mjesto gdje se načela socijalne medicine isprepleću s konceptima novoga prostornog planiranja. Unutar ovoga odjela radila je i arhitektica Zoja Dumengjić, čiji se rad snažno utemeljio na socijalnim postavkama Andrije Štampara. Zoja Dumengjić je značajna osobnost hrvatske arhitekture dvadesetoga stoljeća, koja je ostavila opsežan i značajan doprinos upravo u specijaliziranom području arhitekture zdravstvene namjere. Temeljem postojeće literature, predstavljen je kratak pregled raznovrsnosti i opsega njezina rada i života. Njezin opus obuhvaća projekte različite tipologije, uključujući domove zdravlja, dispanzere, medicinske centre i velike bolničke sklopove. Posebno je značajno pridonijela području arhitekture lječilišta za tuberkulozu u našoj zemlji. U okviru ovoga rada dodatno su istaknuta najznačajnija arhitektonska ostvarenja, posebice ona koja u značajnoj mjeri reflektiraju principe Štamparove ideologije. Rad Zoje Dumengjić u području zdravstvene arhitekture ukorijenjen je u modernizmu i predstavlja idealan primjer kako je arhitektura uspjela odražavati nove humanističke vrijednosti i pristupiti prostoru kao instrumentu za poboljšanje kvalitete života i zdravlja.

Cilj izlaganja jest iz osobne perspektive autora, kao medicinskoga djelatnika, ali i njegovih kontakata s Andrijom Štamparom, kao profesorom i dekanom Medicinskoga fakulteta, dati usporedbu javnoga zdravstva prema Štamparovih postulatima, kojih se i sam autor držao tijekom radnoga vijeka, i onoga što je od Štamparove vizije javnoga zdravstva (pre)ostalo u suvremeno doba. Referirajući se na pandemiju bolesti COVID-19, sprečavanju koje je pridonijela i Štamparova metodologija, poziva se na Štamparovu ideju da patologija u pučanstvu mora nametati organizaciju zdravstva u državi, ujedno se prisjećajući studentskih dana i Štamparovih predavanja o epidemijama i higijenskim navikama. Također se ističe kako je već Štampar na svojim predavanjima postavljao pitanja o potrebi privatizacije medicine, odnosno o »zarađivanju na bolestima ljudi«. U skladu s navedenim, autor se fokusirao na sve veću tendenciju privatizacije u medicini, postavljajući pitanje jesu li time narušeni principi javnoga zdravstva i domova »narodnoga« zdravlja te mora li o zdravlju naroda brinuti država ili zavodi zdravstvenoga osiguranja, naglašavajući kako je danas ugovorni liječnik opće prakse primoran primarno se brinuti o svojoj i egzistenciji medicinske sestre, a tek onda o upisanim pacijentima, čime su nezadovoljni i liječnici i njihovi pacijenti te se odnos liječnik–pacijent svodi na dehumanizaciju i depersonalizaciju, što u konačnici rezultira sve većim odljevom mladih medicinskih kadrova iz Hrvatske, a pacijenti su »prisiljeni« okrenuti se privatnim zdravstvenim ustanovama. Iako je Vlada Republike Hrvatske donijela Odluku o proglašenju prestanka epidemije bolesti COVID-19, autor stvarnom hrvatskom epidemijom i realitetom drži povećanje nezaraznih bolesti te činjenicu da je Hrvatska na drugom mjestu po broju malignih bolesti u Europskoj uniji, smatrajući kako organizacija zdravstva i pristup moraju biti drugačiji od sadašnjega, vjerujući kako bi Štampar, suočen s takvim izazovom, tražio osnivanje ustanova sličnih dispanzerima, odnosno centara za maligne bolesti, gdje bi bolesnici dobivali sve potrebito – podršku, pregled i terapiju.

Da bi se stekla kontrola i prevlast na određenom području, medicina je često služila kao alat za promicanje različitih interesa. Tragom aktivnosti Zdravstvene organizacije Lige naroda i Rockefellerove fondacije na području Kine 1930-ih, ovaj rad analizira međusobno povezivanje međunarodnih i mjesnih čimbenika u preobrazbi tradicionalne kineske sredine u skladu s novim i trendovskim projektima javnog zdravstva. Te su aktivnosti provedene ne samo radi poboljšanja uvjeta javnog zdravstva u zemlji već i zbog uvođenja kineskoga javnog zdravstva u proces internacionalizacije i standardizacije prema zapadno orijentiranom tipu medicine i medicinskog obrazovanja. Politički utjecaji, gospodarski interesi i kulturno okruženje, kao i vojne akcije u ovom vrlo burnom razdoblju kineske povijesti nužno su djelovali na započete procese. Djelatnosti javnog zdravstva provodila je skupina međunarodnih stručnjaka. Među njima glavnu su ulogu imala dva hrvatska liječnika: Andrija Štampar (poslije jedan od osnivača Svjetske zdravstvene organizacije) i Berislav Borčić (ravnatelj Škole javnog zdravstva u Zagrebu). Na temelju korespondencije između ta dva liječnika, kao i putopisnog dnevnika Andrije Štampara, ovaj esej prikazuje neke manje poznate pojedinosti o stanju u Kini i međusobnom isprepletanju politike i medicine.