To see the other types of publications on this topic, follow the link: Crkva sv.
Journal articles on the topic 'Crkva sv'
Create a spot-on reference in APA, MLA, Chicago, Harvard, and other styles
Consult the top 50 journal articles for your research on the topic 'Crkva sv.'
Next to every source in the list of references, there is an 'Add to bibliography' button. Press on it, and we will generate automatically the bibliographic reference to the chosen work in the citation style you need: APA, MLA, Harvard, Chicago, Vancouver, etc.
You can also download the full text of the academic publication as pdf and read online its abstract whenever available in the metadata.
Browse journal articles on a wide variety of disciplines and organise your bibliography correctly.
1
Botica, Dubravka. "Župna crkva sv. Marije na Dolcu i župna crkva sv. Franje Ksaverskog. Novi prijedlozi za istraživanje korpusa sakralne arhitekture 18. stoljeća u Zagrebu i okolici." Radovi Instituta za povijest umjetnosti, no. 44/2 (December 2020): 53–66. http://dx.doi.org/10.31664/ripu.2020.44/2.04.
Full textAbstract:
Arhitektura Zagreba u razdoblju ranoga novog vijeka tek je djelomično istraživana, a obrađena je samo u pregledima barokne arhitekture i tek su rijetki primjeri iscrpno istraženi. U radu su razmotrene dvije najznačajnije crkve podignute sredinom 18. stoljeća u Zagrebu, župna crkva sv. Marije na Dolcu i nekadašnja isusovačka, danas župna crkva sv. Franje Ksaverskog na Ksaveru. Za crkvu na Dolcu predložena je nova datacija, na temelju podataka u samoj crkvi vidljivih nakon restauracije. Obje crkve tako su građene sredinom stoljeća, povezuje ih i isti naručitelj, a u komparativnoj analizi arhitekture obaju crkava uočavaju se brojna zajednička mjesta, koja se dosad nisu razmatrala. Kao izvorište rješenja zagrebačkih crkava predlaže se vodeći arhitekt u Grazu u tom razdoblju, Josef Hueber. Utjecaj njegove radionice seže čitavim područjem jugoistoka srednje Europe, a u brojnim elementima istaknutima u analizi obaju crkava, posebno u crkvi na Ksaveru, može se prepoznati njegov stil i karakteristični elementi.
2
Majer Jurišić, Krasanka, and Ivana Hirschler Marić. "Crkva sv. Julijana u Šibeniku, povijesne faze i tipologija." Portal, no. 11 (2021): 23–44. http://dx.doi.org/10.17018/portal.2020.2.
Full textAbstract:
Prvi pisani spomen šibenske crkve sv. Julijana datira u treću četvrtinu 14. stoljeća, kada se ona navodi kao ecclesia sancti Iuliani. U 15. je stoljeću nad tom crkvom dograđena gornja, crkva sv. Nikole, o čemu svjedoči vizitacija koju je kanonik Juraj Šižgorić obavio 1481. godine. Dana 17. ožujka 1569., prema odluci mletačkog Senata, crkva je dana na korištenje pravoslavnim Grcima i uređena je po propisima istočne crkve, no katolički oltar sv. Mihovila i sv. Julijana, tada smješten na bočnom zidu crkve, i nadalje je održavan. Od 1778. godine crkva je postupno bila u sve lošijem stanju, čak je početkom 19. stoljeća služila kao skladište. Dana 25. srpnja 1875. nadarbenik Ivan Belamarić se u korist pravoslavne šibenske crkvene općine odrekao prava na katolički dio. Gornju su pak crkvu pravoslavni Srbi prepustili starokatolicima 1931. godine, a od 1933. godine je u donjem prostoru bila „Nova štamparija“. U prosincu 1943. cijela je građevina znatno stradala u savezničkom bombardiranju Šibenika. Konzervatorsko-restauratorska i arheološka istraživanja provedena 2019. godine ponudila su uvid u povijesni pregled zbivanja i određivanje pojedinih faza, te su ostvareni preduvjeti za buduće korištenje crkve sv. Julijana, valorizirajući njezinu pripadnost malobrojnom tipološkom krugu dvokatnih crkvi na našoj obali, kao i kontinuitet postojanja i održavanja više liturgija na tom mjestu, ispreplićući različite obrede i vjere kroz nekoliko stoljeća.
3
Horvat, Zorislav. "Srednjovjekovna crkva sv. Martina u Dubravi kod Vrbovca." Prostor 28, no. 2 (60) (December 22, 2020): 220–31. http://dx.doi.org/10.31522/p.28.2(60).2.
Full textAbstract:
U Dubravi kod Vrbovca u srednjem su vijeku postojale dvije crkve: župna crkva sv. Margarete i crkva sv. Martina koja je služila kao župna. Postradale od Osmanlija, obje su crkve obnovljene, no od Sv. Martina preostali su do danas tek zidovi svetišta. Autor je pokušao rekonstruirati tlocrt crkve sv. Martina prema preostalim podatcima na crkvi postupkom srednjovjekovnog načina projektiranja Roritzera, Lachera i drugih. Na svetištu se nazire da je ono izvorno trebalo biti svođeno kasnogotičkim zvjezdastim svodom, ali izvedena je inačica gotičkoga križnog svoda.
4
Horvat, Zorislav. "Slunjske crkve na grafičkim prikazima 17. i 18. stoljeća." Senjski zbornik 49, no. 1 (December 12, 2022): 187–212. http://dx.doi.org/10.31953/sz.49.1.7.
Full textAbstract:
Slunj se prvi puta spominje krajem 14. st., sa svojim burgom knezova Krčkih – Frankopana, više crkava i franjevačkim samostanom. Osmanlijska ugroza tijekom 16. i 17. st. promijenila je slunjski kraj, a crkve su većinom stradale. Nakon oslobođenja od Osmanlija i mira u Srijemskim Karlovcima 1699. godine Slunj je postao značajna utvrda na Krajini. Krajiški su inženjeri rješavali utvrđivanje Krajine, ostavivši više veduta, situacija i tlocrta Slunja i okolice. Na ovim grafikama i planovima prikazane su i stare slunjske crkve iako se prvenstveno željelo prikazati vojne građevine. Stare su slunjske crkve bile ruševine ili pak prilagođene potrebama obrane: bile su to crkve sv. Marije Magdalene, franjevačka crkva sv. Bernardina, crkva Svih svetih, župna crkva sv. Nikole u Cvitoviću (u srednjem vijeku to je Ladihović) te vjerojatno dvorska kapela u slunjskom burgu.
5
Tomić, Radoslav. "Petar Mattei." Ars Adriatica 13 (February 20, 2024): 129–40. http://dx.doi.org/10.15291/ars.4341.
Full textAbstract:
Autor istražuje djelatnost dubrovačkog slikara Petra Matteija (Dubrovnik, 1670. – 1726.) koji je u prvim desetljećima 18. stoljeća ostvario važan opus u katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije i crkvi Sv. Vlaha. Pokušavaju se prepoznati utjecaji koje su na slikara ostavili talijanski majstori poput Guida Renija, Carla Marattija i Luke Giordana te prepoznati neuočena slikarova djela na području Dubrovačke Republike. Temeljeći svoje prijedloge na morelijanskim motivima i stilskoj analizi, autor predlaže da se u Matteijev katalog uključe sljedeće slike: 1. Poklonstvo kraljeva, Dubrovnik, Biskupska palača, 2. Bogorodica s Djetetom ukazuje se sv. Stanislavu Kostki, Dubrovnik, crkva Sv. Ignacija, 3. Gospa od Karmela sa sv. Rokom, sv. Liberanom, sv. Alojzijem Gonzagom i sv. Onofrijem (?), Ston, crkva Sv. Liberana, 4. Bogorodica od Presvetog Ružarija, Topolo, crkva Male Gospe, 5. Uznesenje Blažene Djevice Marije, Postranje/Martinovići u Župi dubrovačkoj, župna crkva Velike Gospe, 6. Bogorodica s Djetetom, sv. Vlahom i sv. Lukom, Mali Ston, župna crkva Sv. Antuna Opata. Navedena djela znatno proširuju umjetnikov katalog te omogućuju precizniju analizu njegove slikarske djelatnosti.
6
Domazet, Mladenko. "Dimenzije dugoga trajanja crkve sv. Ivana na Birnju u Kaštel Lukšiću (1276. – 2020.)." Croatica Christiana periodica 45, no. 88 (2021): 1–19. http://dx.doi.org/10.53745/ccp.45.88.1.
Full textAbstract:
Biranj kao lokalitet na brdu Kozjak iznad Kaštela ima prapovijesne i antičke slojeve, no rad je ponajprije usmjeren na crkvu sv. Ivana Krstitelja, koja egzistira kroz različita povijesna razdoblja. Prvi njezin poznati spomen nailazimo u notarskom spisu trogirske općine iz 1276. godine. Samim time, crkva je utemeljena kao beneficij i po tome ključu uzdržavala se stoljećima, a potomci osnivača beneficija među sobom uredovno su birali klerika/upravitelja sve do njegova ukinuća 1806. godine. Uz crkvu sv. Ivana Krstitelja također je osnovana Bratovština sv. Ivana Krstitelja, koja se prvi put navodi u vizitaciji biskupa Jordana Paxa iz 1641. godine. Prva crkva sv. Ivana Krstitelja sagrađena je u romaničkom slogu krajem 12. ili početkom 13. stoljeća, da bi potom bila obnovljena 1444. godine, zadržavši apsidu prvotne crkve na koju je dograđen kasnogotički dio i naposljetku novovjekovno produženje 1888. godine. Zapravo, štovanje sv. Ivana Krstitelja na tom prostoru traje u kontinuitetu od srednjeg vijeka do naših dana, ono se očituje neprekinutim hodočašćima i održavanjem tog sakralnog objekta na brdu Kozjak kroz različita povijesna razdoblja.
7
Ivanušec, Ratko, and Petar Seletković. "Posjed Horvati u srednjem vijeku i crkva sv. Bartola u Novim Mikanovcima." Scrinia Slavonica 20, no. 1 (February 15, 2021): 9–50. http://dx.doi.org/10.22586/ss.20.1.16.
Full textAbstract:
Konzervatorska istraživanja i obnova crkve u razdoblju 2006. - 2020. godine doprinijela su nekim novim spoznajama o graditeljskoj slojevitosti, stilskim, tipološkim i strukturnim odrednica slojevite srednjovjekovne sakralne građevine. U srednjem vijeku crkva sv. Bartola u Novim Mikanovcima nalazila se na posjedu Horvati u srednjovjekovnoj Vukovskoj županiji. Taj posjed u 13. stoljeću bio je u rukama viteškog reda ivanovaca ili hospitalaca sv. Ivana Jeruzalemskog. Posjed se prvi puta spominje u ispravi ugarskog kralja Bele IV. iz 1238. godine. Crkvu sv. Bartola u Novim Mikanovcima izgradili su vjerojatno ivanovci nešto prije ili polovinom 13. stoljeća. Rezultati istražnih konzervatorskih radova na perimetralnim zidovima crkve ukazuju da je crkva obnovljena i utvrđena u drugoj polovini 13. stoljeća, u razdoblju kada je još uvijek u posjedu ivanovaca. Utvđivanje crkve vjerojatno je potaknuto provalom Tatara 1242. godine i njihovog pustošenja Ugarsko - Hrvatskog kraljevstva. U sklopu te obnove brod crkve produžuje se prema zapadu, a crkva dobiva skošeni kružni toranj obrambenih karakteristika, koji je mogao služiti i kao osmatračnica. Tijekom 14. stoljeća posjed je u rukama Horvata od plemićkog roda Báncsa. Godine 1387. posjed Horvati prelazi u ruke palatinske grane obitelji Gorjanski. Gotička obnova crkve izvedena je u razdoblju 1402. - 1420. godine, vjerojatno od strane tadašnjih vlasnika posjeda palatina Nikole II. Gorjanskog (1367.-1433.) i njegovog brata Ivana Gorjanskog (1371.-1429.). U sklopu te obnove, na poziciji starijeg svetišta podignuto je novo gotičko poligonalno svetište i sakristija. U pogledu stilskih obilježja, radi se o izrazito kvalitetnoj obnovi koje su izveli graditelji, odnosno kamenoklesarska radionica, koja je radila po uzoru klesarskih radionica češke gotike i kruga oko Petra Parlera. Od 1481. godine posjed Horvati se nalazi u vlasništvu banske grane obitelji Lovre Bánffyja Gorjanskog. U razdoblju od 1478. do 1503. godine crkva je stradala u ratnim razaranjima, kao i sva naselja ovog posjeda. Crkva je vjerojatno obnovljena 1506. godine nakon smirivanja ratnih prilika i dinastičkih previranja i sukoba između Lovre Bánffyja Gorjanskog i pristaša Maksimilijana Habsburškog i ugarske velikaške obitelji braće Géreba od Vingarta i kralja Vladislava II. Jagelovića. U sklopu te kasnosrednjovjekovne obnove, za koju je zaslužan vjerojatno Lovro Bánffy Gorjanski kao vlasnik posjeda, unutrašnjost svetišta crkve oslikana je renesansnim zidnim oslikom. Od cjelovite kompozicije zidnog oslika svetišta sačuvala se djelomično ikonografska kompozicija na začeljnom zidu gotičke trodjelne sedilije. Ikonografska kompozicija sastoji se od prikaza triju svetaca u stojećem stavu: Mojsija, sv. Nikole kao srednjovjekovnog titulara crkve i sv. Ivana Krstitelja. Ikonografska slikana kompozicija s početka 16. stoljeća je kvalitetan primjer renesansnog slikarstva u Slavoniji i šire u Hrvatskoj, estetsko - umjetničke vrijednosti. Nakon oslobađanja prostora od Osmalija, slijedeća barokna obnova crkve sv. Bartola izvedena je 1730. - 1731. godine od strane đakovačkog biskupa Petra Bakića. Crkva sv. Bartola u Novim Mikanovcima svojom stilskim karakteristikama, tipologijom tlocrta, od kojeg se posebno izdvaja jedinstveni volumen skošenog kružnog tornja, ubraja se u skupinu izrazito vrijednih fortificiranih srednjovjekovnih sakralnih građevina Hrvatske
8
Marković, Savo. "Samostan sv. Andrije u Baru (16. stoljeće)." Croatica Christiana periodica 45, no. 87 (2021): 1–32. http://dx.doi.org/10.53745/ccp.45.87.1.
Full textAbstract:
Na osnovu arhivskih podataka i historiografije iznosi se argumentacija u prilog tvrdnji da je crkva sv. Venerande u Starom gradu Baru zapravo pripadala samostanu dumni sv. Andrije. Temeljem nalaza arheoloških istraživanja i komparativnih metoda nastoji se rekonstruisati izgled crkve i samostanskog kompleksa smještenog uz zidine urbanog prostora koji je predstavljao sastavni dio sakralnog horizonta nadbiskupskog sjedišta. Egzemplarno su analizirana punomoćja jedne redovnice iz Bara. Radom se predlaže preimenovanje titulara samostanske crkve u sv. Andriju.
9
Glavaš, Ivo. "Crkva, pustinja, bunker." Ars Adriatica 13 (February 20, 2024): 369–72. http://dx.doi.org/10.15291/ars.4356.
Full textAbstract:
U knjizi Crkva, pustinja, bunker / Špilja sv. Ante u kanalu pred Šibenikom, autora Emila Podruga, Josipa Pavića, Ivane Prijatelj Pavičić, Željke Bedić, Vlaste Vyroubal, Marija Šlausa, Sarah McClure i Željka Krnčevića, na cjelovit način obrađuje se važni kulturno-povijesni i arheološki lokalitet špilja sv. Ante, prirodni speleološki objekt na istočnom dijelu šibenskog Kanala sv. Ante, koji je u srednjem vijeku pretvoren u sakralni prostor posvećen sv. Antunu Opatu (Pustinjaku).
10
Oršolić, Tado. "Pokušaj eksproprijacije i obnova samostana sestara benediktinki i crkve sv. Marije u Zadru (1943. – 1970.)." Croatica Christiana periodica 45, no. 88 (2021): 115–42. http://dx.doi.org/10.53745/ccp.45.88.7.
Full textAbstract:
U radu se temeljem arhivskih izvora analizira obnova samostana i crkve sv. Marije u Zadru. Samostan i crkva su tijekom angloameričkog bombardiranja Zadra porušeni 1943./1944., a ondašnje vlasti su 1945. nisu uspjele u svom naumu da svu imovinu i kompleks samostana sv. Marije stave pod privremenu državnu upravu. Od 1948. godine uz pomoć i inicijativu tadašnjeg vodstva Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti započete su pripreme za obnovu. Crkva sv. Marije je do 1959. uglavnom obnovljena, ali samostan nije pa su 1960. sestre benediktinke uputile molbu za obnovom. Obnovu su priječile gradske vlasti pod izgovorom da je prema novom urbanističkom planu na tom mjestu planirana gradnja muzeja. Nakon godina pregovora s gradskim i republičkim organima dozvola za obnovu je ipak dobivena 1968. godine. Gradnja obnove samostana trajala je do 1970. godine kada su se benediktinke nakon dvadeset šest godina vratile u svoj samostan. U kompleksu sv. Marije na njihovu zemljištu 1972. izgrađena je zgrada u kojoj je smješten muzej crkvene umjetnosti u Zadru, službeno otvoren 1976. godine.
11
Josipović, Ivan, and Željko Krnčević. "Predromanički ulomci iz srednjovjekovne crkve Sancti Georgii de villa Coglieurate (današnji Sv. Ivan Krstitelj u Konjevratima kod Šibenika)." Radovi Instituta za povijest umjetnosti, no. 46 (December 2022): 7–24. http://dx.doi.org/10.31664/ripu.2022.46.01.
Full textAbstract:
U članku se objavljuje i prvi put detaljno obrađuje šest ulomaka predromaničkih reljefa pronađenih tijekom arheološko-konzervatorskih istraživanja današnje župne crkve sv. Ivana Krstitelja u Konjevratima kod Šibenika 2003. godine. Revalorizirajući spoznaje do kojih se tom prilikom došlo, a koje nikad nisu primjereno predstavljene javnosti, autori raščlanjuju nekoliko faza gradnje konjevratske crkve od ranoga srednjeg vijeka do danas, navedene reljefe pripisuju Dvorskoj klesarskoj radionici iz vremena kneza Branimira, a na jednom od njih iščitavaju i spomen županske titule – IUPAN[us]. Također, objavljujući podatke iz dosad uglavnom nepublicirane arhivske građe, dokazuju da je današnja konjevratska župna crkva zapravo stara crkva sv. Jurja u srednjovjekovnim Koljevratima (što je u dosadašnjoj literaturi bilo tek stidljivo primijećeno), kao i da se radi o povijesno vrlo značajnoj građevini koja je bila važan orijentacijski reper u prostoru, pa samim time i današnje Konjevrate stavljaju uz bok najvažnijim lokalitetima za hrvatsku (rano)srednjovjekovnu povijest.
12
Vežić, Pavuša. "Lik sv. Pelegrina na Ugljanskome poliptihu u Zadru." Ars Adriatica 13 (February 20, 2024): 57–62. http://dx.doi.org/10.15291/ars.4336.
Full textAbstract:
Ugljanski poliptih važna je umjetnina gotičkoga slikarstva u Dalmaciji. Iz franjevačkoga je samostana Sv. Jeronima u selu Ugljanu na istoimenome otoku zadarskoga arhipelaga. Crkva u njemu posvećena je 1447. godine. Čini se da je i poliptih nastao oko sredine 15. stoljeća. Naslikan je u stilu tzv. internacionalne ili dvorske umjetnosti toga vremena. Pripisan je zadarskomu slikaru Ivanu Petrovu iz Milana. Na njemu je dvadeset i devet slika sa svetačkim likovima. Svetac na jednoj od njih nije sa sigurnošću prepoznat. Međutim, izneseno je i zapažanje da predstavlja sv. Pelegrina. Predočen je u liku hodočasnika. Poput takvih putnika prikazan je i na ophodnome križu iz njemu posvećene crkve na otočiću podno sela Savra na Dugom otoku u zadarskoj otočkoj skupini. U njoj je i druga, istomu svetcu posvećena crkva. Nalazi se ponad sela Kali na otoku Ugljanu, a nedaleko i od samoga mjesta Ugljana sa spomenutim samostanom. Stoga je moguće podržati pretpostavku da lik hodočasnika na poliptihu zaista označava sv. Pelegrina.
13
Patafta, Daniel. "Razvoj štovanja sv. Josipa u Crkvo od otačkog razdoblja do Drugog vatikanskog sabora." Služba Božja 59, no. 3 (September 13, 2019): 270–91. http://dx.doi.org/10.34075/sb.59.3.3.
Full textAbstract:
Među tradicionalnim katoličkim pobožnostima važno mjesto zauzima štovanje sv. Josipa. Ovo štovanje počelo je zamirati nakon Drugoga vatikanskog sabor zbog krize teologije i pučke pobožnosti, da bi u novije vrijeme počelo doživljavati svoju polaganu obnovu. U ovom radu nastoji se dati kroz izabrane tekstove iz otačkog razdoblja, kojih je vrlo malo, preko skolastičke teološke refleksije do papinskih dokumenata razvoj teološkog promišljanja i štovanja sv. Josipa od razdoblja ranog kršćanstva, odnosno otačkog razdoblja do Drugoga vatikanskog sabora. Rad prati ovaj razvoj kroz dva velika razdoblja, to je prvo razdoblje teoloških refleksija kod crkvenih otaca, napose sv. Augustina i vremena srednjeg vijeka, kad u visokoj skolastici započinje sustavno teološko promišljanje o sv. Josipu, gdje je temelje postavio sv. Toma Akvinski, a širenju pobožnosti pridonio sv. Bernardin Sijenski. Drugo je razdoblje vrijeme od početka katoličke obnove do Drugoga vatikanskog sabora, kada teološka misao pada u drugi plan, a u središte dolazi pobožnost i ističe se uloga sv. Josipa kao zaštitnika Crkve pred snažnim promjenama s kojima se Crkva suočavala u 19. i početkom 20. stoljeća. Teološka misao ovoga razdoblja temelji se na razvijanju skolastičkih zasada, često bez kritičkog pristupa i pod snažnim utjecajem pučke pobožnosti. Dominantnu ulogu u promicanju štovanja sv. Josipa u 19. i početkom 20. stoljeća preuzimaju pape koji u širenju štovanja sv. Josipa vide važnu duhovnu i pobožnu praksu kojom se vjernici potiču da se utječu sv. Josipu svojim molitvama kako bi zaštitio Crkvu. Umjesto zaključka doneseno je jedno promišljanje koje može biti poticaj za novu obnovu štovanja sv. Josipa u novim okolnostima u odnosu prema potrebama suvremenog društva i Crkve, a da se ne izgubi zdravi duh i velika vrijednost svetačkog lika sv. Josipa koja je stoljećima nadahnjivala katoličku duhovnost i pobožnost sa snažnom eklezijalnom dimenzijom.
14
Matejčić, Ivan. "Crkva Sv. Nikole u Puli (nekada posvećena Sv. Mariji)." Ars Adriatica, no. 2 (January 1, 2012): 7. http://dx.doi.org/10.15291/ars.438.
Full textAbstract:
The church of St Mary at Pula was rededicated to St Nicholas in 1583 when it was handed over for the use of the Greek Orthodox community of refugees from Crete and the Peloponnese. During the seventeenth and eighteenth century, various structures (the bell-tower, the narthex, the sacristy) were added along the eastern and northern sides of the church, several door and window openings were walled in, and the lintel and jambs of the main portal were replaced; however, the main architectural core has remained well-preserved. It has a single-cell structure of square ground plan with an eastern apse, which is semicircular in shape in the inside but polygonal on the outside. The dimensions of the church are based on a module of ten Byzantine feet (c. 31.25 cm); the church is 20 feet wide and 30 feet long, while a 10 foot square can fit into the apse. In the interior is a well-preserved triumphal arch. It is composed of a pair of marble columns with capitals which carry a large, central arch. The composite capitals possess an interesting detail: the centres of the capitals on opposing sides were left undecorated and so it can be concluded that these capitals were intended for insertion in a multi-apertured structure which was screened off with a transenna. Such capitals can be seen on large early Byzantine structures, and two similar capitals are placed in the atrium of the Basilica of Euphrasius at Poreč (mid-sixth century). This detail provides evidence about a technique used in the church’s construction, which made extensive use of prefabricated, often even imported elements of architectural decoration. The same type of marble used for the columns of the triumphal arch was used for the parts of the small trifore window set on the façade. In the scholarly literature to date, this trifore has been considered late medieval, but the carving details are identical to those on the parts of the triumphal arch and altar posts at the church of St Nicholas. The masonry of the wall also points to the fact that it had not been inserted in the sixth-century façade at a later date. In the centre of the apse is a marble block which belonged to an altar base, having four holes which still bear the lower parts of the small posts which originally carried the altar table. The remains of the altar can be seen on the photographs which document the restoration works in 1962. The altar remains were subsequently covered with a new altar structure which was removed during the works in 2000. In 1962, when the filling of the window in the south wall was removed, B. Marušić discovered a part of a marble post with a simple capital which he recognized as belonging to the aforementioned altar. Based on this data, a reconstruction of the altar has been proposed in a drawing. B. Marušić also discovered two stone transennae in the walled in-windows of the south wall, which were smaller than the original structure of the window opening and for this reason he suggested that they belonged to a later intervention. The transennae were removed and transported to the Archaeological Museum of Istria for safekeeping. During the 2000 works, fragments of identical transennae were also found in two apse windows, while a complete transenna was discovered in the walled-in window on the north face which was obscured by the addition of the bell-tower. Similar and identical transennae are found on the nearby chapel of Santa Maria Formosa, the remainder of a large basilica which was built in the mid-sixth century by the archbishop of Ravenna Maximian. In the vicinity of Pula, at least three more examples of similar transennae were found, all of which can be compared to the shape of a wooden window frame from the church of Sant’Apollinare in Classe at Ravenna. A number of arguments suggest that the aforementioned transennae belong to the first phase of the church of St Nicholas.
15
Čimin, Robert. "Počelo srednjovjekovnog Đurđevca na položaju Sošice." Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu 54, no. 1 (2021): 411–44. http://dx.doi.org/10.52064/vamz.54.1.22.
Full textAbstract:
Na arheološkom lokalitetu Đurđevac-Sošice kroz četiri arheološke kampanje Muzeja grada Koprivnice, između 2016. i 2019. godine, istražen je razvoj srednjovjekovnih sakralnih objekata i pripadajućeg im groblja kroz četiri horizonta pokapanja. Lokalitet je poznat duže vrijeme, a u literaturi se naziva „Pri turnu“ ili „Za turnom“ prema ostacima crkvenog zvonika vidljivima još u prvoj polovini 20. stoljeća. Istraživanjima je potvrđeno korištenje položaja kao groblja prije najstarije potvrđene crkve iz 12. ili prve polovine 13. stoljeća, a koja je kroz naselje sv. Jurja posredno dokumentirana i u jednoj ispravi iz 1270. godine. Crkva je tada mogla biti drvena, dok je prva zidana crkva izgrađena oko 1300. godine i u svom je osnovnom tlocrtu uz manje građevinske intervencije u uporabi sve do prijelaza 15. u 16. stoljeće, kada se izgrađuje veća kasnogotička crkva sa zvonikom na zapadnom pročelju. Kroz čitavo to vrijeme prostor crkve i okoliš korišten je kao groblje, od kojeg su istražena 243 kosturna groba. Brojnost grobnih nalaza pokazuje da je riječ o značajnom sakralnom lokalitetu oko kojega se prostiralo naselje prema sjeveru (Sošice 2) i jugoistoku (Sošice 3). Provedena arheološka i povijesna istraživanja potvrdila su da se tijekom razvijenoga i kasnoga srednjega vijeka na Sošicama nalazilo središte važne Župe sv. Jurja u crkvenoj organizaciji Gornjokomarničkog arhiđakonata, kao i (trgovišnog) središta vesnikata u upravnoj organizaciji dvojnog vlastelinstva Prodaviz/Đurđevac.
16
Jakaša Borić, Viki, and Martina Ožanić. "Župna crkva sv. Vida s kapelom sv. Barbare u Brdovcu – novi prilozi poznavanju povijesti izgradnje i štukodekoracije." Portal, no. 11 (2021): 109–32. http://dx.doi.org/10.17018/portal.2020.7.
Full textAbstract:
U tekstu se donosi niz novih spoznaja o povijesti izgradnje i uređenja župne crkve sv. Vida u Brdovcu, koje su rezultat usporednog iščitavanja arhivskih izvora, ponajprije izvještaja kanonskih vizitacija, i nalaza konzervatorsko-restauratorskih istraživanja, a koje bitno mijenjaju prije objavljene teze. Iscrpno su sagledane sve povijesne faze s opisom građevnih transformacija i razvoja crkve, iz čega proizlazi zaključak da su se ključne intervencije dogodile tijekom 17. i 19. stoljeća, kad crkva dobiva današnji izgled. Razjašnjena je i građevna geneza kapele sv. Barbare, jedine bočne kapele kružnog tlocrta iz 17. stoljeća na području kontinentalne Hrvatske, a štukatura u njezinu interijeru, ovdje se po prvi put analizira i valorizira u kontekstu štukatura sjeverozapadne Hrvatske i susjednih regija. Prvi put se objavljuje i podatak o naručiteljici kapele i oltara sv. Barbare koju vizitatori izrijekom navode, a riječ je o Heleni pl. Patačić.
17
Damjanović, Dragan. "Pravoslavna crkva sv. Ilije u Poganovcima." Peristil 57 (2015): 91–101. http://dx.doi.org/10.17685/peristil.57.8.
Full text
18
Karlo, Krešimir. "Dva broda, četiri reda i biskupov nećak." Portal, no. 11 (2021): 133–50. http://dx.doi.org/10.17018/portal.2020.8.
Full textAbstract:
Glogovnička župna crkva, do nekog novog arheološkog otkrića, jedina je dvobrodna srednjovjekovna crkva kontinentalne Hrvatske. Njezina provenijencija, datacija i graditeljska povijest i danas su predmet znanstvenih prijepora. Tome pridonose raritetni nalazi spolija arhitektonske skulpture tumačeni kao prikazi regularnih kanonika Sv. Groba. Uz to, s crkvom se povezuju i začeci konzerviranja u Banskoj Hrvatskoj, zbog cjelovite rekonstrukcije građevine koja je izvedena prema nalogu Ivana Kukuljevića Sakcinskog polovicom 19. stoljeća. U radu se donose rezultati istraživačkih radova poduzetih na crkvi od konca prošloga desetljeća do 2020. godine te se u svjetlu novih nalaza analizira njezina graditeljska povijest od 13. do 19. stoljeća u kontekstu hrvatske i srednjoeuropske sakralne arhitekture.
19
Botica, Dubravka. "O stilskom rješenju bivše augustinske crkve Sv. Jeronima u Rijeci. Prilog istraživanju pluralizma stilova u sakralnoj arhitekturi 18. stoljeća." Ars Adriatica 13 (February 20, 2024): 165–80. http://dx.doi.org/10.15291/ars.4343.
Full textAbstract:
Intenzivna istraživanja spomeničke baštine Rijeke u 18. stoljeću koja se provode u novije vrijeme iznijela su niz novih spoznaja, ključnih za spomeničku baštinu tog razdoblja i omogućila preciznije ocrtavanje slike umjetničke djelatnosti u tom gradu. Na temelju tih istraživanja moguće je provesti i stilsku analizu i novu interpretaciju korpusa arhitekture 18. stoljeća, a bivša augustinska crkva Sv. Jeronima, koja je novootkrivenim dokumentima potvrđena kao djelo najvažnijeg riječkog kipara Antonija Michelazzija (Gradišće na Soči, 1707. – Rijeka, 1771.), predstavlja posebno zanimljiv primjer. Barokna obnova gotičke crkve izvedena 1768. godine predstavlja spoj nekoliko stilskih rješenja različitog podrijetla te lokalne tradicije, odnosno primjer je pluralizma stilova zrelog 18. stoljeća. Spoj stilova i utjecaja logična je posljedica smještaja Rijeke na mjestu dodira različitih umjetničkih strujanja, mediteranskog odnosno venecijanskog i onog srednjoeuropskog, koji se očituju i na augustinskoj crkvi. Barokna obnova crkve u radu se razmatra i u širem kontekstu barokizacija srednjovjekovne arhitekture, raširene pojave u 18. stoljeću, u mediteranskom i u srednjoeuropskom krugu.
20
Pedišić, Anđelko, and Marta Budicin Munišević. "Crkva sv. Marije na Škrilinah u Bermu." Portal, no. 14 (December 29, 2023): 83–100. http://dx.doi.org/10.17018/portal.2023.5.
Full textAbstract:
Svrha ovoga članka predstavljanje je opsežnih konzervatorsko-restauratorskih radova provedenih od 2016. do 2020. godine na oslikanom drvenom tabulatu crkve sv. Marije na Škrilinah u Bermu uz osvrt na ovu umjetninu značajnu za baštinu Republike Hrvatske. Tabulat je podignut u vrijeme barokne obnove crkve 1709. godine, ukupne je površine 56 m² i sastoji se od 63 oslikane kasete, a najveće formalno-stilske analogije pokazuje s tabulatom iz crkve sv. Petra i Pavla u susjednom Trvižu iz 1703. godine te je vjerojatno rad istih majstora. Cjelovitim radovima prethodila su opsežna istraživanja provedena 2015. godine kada je utvrđeno da je drveni nosilac, djelovanjem vlage i insekata, oštećen, a oslikana površina, zbog popuštanja veziva, pulverizira i u sitnim česticama otpada s drva.
21
Dragić, Helena. "Apostoli sv. Filip i Jakov Alfejev u hagiografiji i poeziji Marka Marulića." Nova prisutnost XX, no. 1 (March 17, 2022): 89–101. http://dx.doi.org/10.31192/np.20.1.6.
Full textAbstract:
Na temelju Matejeva, Markova, Lukina i Ivanova evanđelja, Djela apostolskih te hagiografske zbirke Legenda aurea aut vitae sanctorum Jakoba de Voragine, ali i druge relevantne literature u radu se govori o dvanaestorici Isusovih učenika i apostola. Posebna pozornost posvećuje se (re)konstrukciji života apostola sv. Filipa i sv. Jakova. Juraj Šižgorić i Marko Marulić u svojim pjesmama opjevali su apostole među koje su uvrstili i sv. Pavla koji je sam sebe nazivao apostolom. Sv. Filip propovijedao je među Skitima. Razapet je i dotučen kamenjem u Hijerapolu. Dvije njegove kćeri mučeničkom smrću posvjedočile su vjeru u Isusa Krista. Sv. Jakov Alfejev nazivan je i Jakov Mlađi, Jakov Pravedni te brat Gospodinov jer je iznimno sličio Isusu pa su ih zamjenjivali. Bio je prvi biskup u Jeruzalemu, gdje je mučen i umoren. Relikvije apostola sv. Jakova Alfejeva nalaze se u rimskoj crkvi Dodici apostoli uz apostola Filipa. Stoga ih Katolička crkva slavi istoga dana. Spomendan sv. Filipa i sv. Jakova Alfejeva do 1955. godine slavio se 1. svibnja. Papa Pio XII. te godine odredio je taj dan kao spomendan sv. Josipa radnika, a svetkovina sv. Filipa i Jakova premještena je na 3. svibnja.
22
Ljubović, Blaženka. "Zaštitni radovi na lokalitetu crkve sv. Franje u Senju." Senjski zbornik 45, no. 1 (2018): 287–304. http://dx.doi.org/10.31953/sz.45.1.4.
Full textAbstract:
U Programu Ministarstva kulture Republike Hrvatske za 2017. godinu župi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Senju dodijeljena su financijska sredstva za zaštitu lokaliteta nekadašnje crkve sv. Franje u Senju. Na temelju prethodnoga odobrenja Ministarstva kulture, Konzervatorskoga odjela u Gospiću, Gradski muzej Senj proveo je arheološki nadzor i zaštitna arheološka istraživanja nad početnim radovima zaštite – čišćenja lokaliteta nekadašnje crkve sv. Franje u Senju (I. etapa). Crkva se nalazi unutar međa kulturno-povijesne cjeline grada Senja - kulturnoga dobra upisanoga u Registar kulturnih dobara RH pod brojem Z-4186. Rješenjem Ministarstva kulture Konzervatorskoga odjela u Gospiću izdanom 14. rujna 2017. godine Odjel je dao uvjete za izvođenje zaštitnih arheoloških istraživanja – arheološkog nadzora nad radovima na zaštiti lokaliteta i njegovom početnom arheološkom čišćenju. Rješenjem je određeno da arheološko nadziranje – i po potrebi arheološko istraživanje – vrši Gradski muzej Senj, odnosno prof. Blaženka Ljubović, ravnateljica Muzeja. Početni radovi na etapnomu uređenju lokaliteta trajali su od rujna do studenoga 2017. godine. Predmet su ovoga rada radovi na zaštiti lokaliteta nekadašnje crkve Sv. Franje u Senju i njegova početna arheološka čišćenja. Arheološki nadzor nad radovima čišćenja proveden je svrhu prikupljanja svih bitnih informacija o kulturnim slojevima i arheološkim nalazima na lokalitetu. Ovo etapno čišćenje, uz arheološki nadzor, provedeno je s ciljem utvrđivanja gabarita crkve i zaštite grobova unutar crkve od daljnjeg urušavanja i devastacije.
23
Petrov, Emanuel. "Čovjek, crkva i društvo u porukama Ivana Pavla II. u Splitu i Solinu 1998." Crkva u svijetu 54, no. 2 (June 21, 2019): 266–84. http://dx.doi.org/10.34075/cs.54.2.6.
Full textAbstract:
O dvadesetoj obljetnici pohoda sv. Ivana Pavla II. Hrvatskoj autor analizira Papine poruke, s posebnim naglaskom na susrete u Splitu i Solinu, želeći s vremenskim odmakom od 20 godina naći uporište i neprolazne vrijednosti za Crkvu i suvremeno hrvatsko društvo. Istine o čovjeku, Crkvi i društvu na koje Papa upozorava utemeljene su na evanđeoskoj riznici i povijesnom iskustvu te imaju neprolaznu vrijednost, a nakon dva desetljeća pozivaju na pastoralnu i društvenu inventuru. U središtu pozornosti je čovjek, njegov identitet i poslanje u Crkvi i društvu. Papa se predstavlja kao hodočasnik evanđelja, jer za njega evanđelje predstavlja divljenje nad dostojanstvom čovjeka u svjetlu objave. Tako osvijetljen identitet i s njim povezano svjedočansko poslanje čovjeka, Crkve i društva usmjereni su prema izgradnji kulture života i njegova očuvanja. Čovjek je polazišna, središnja, ali i ishodišna točka evangelizacijskih i demokratizacijskih procesa. Shodno tome, imperativ današnjice je nastavak liječenja povijesnih rana, kako bi čovjek trećeg tisućljeća, nasuprot neoliberalnom kapitalizmu i konzumerizmu, mogao ostati na čvrstom temelju kršćanskih vrednota te dao svoj doprinos istinskoj demokratizacija društva.
24
Ivić, Ines. "Crkva i kult sv. Petilovrijenaca u srednjovjekovnom Dubrovniku." Peristil 59 (2016): 17–25. http://dx.doi.org/10.17685/peristil.59.2.
Full text
25
Maraković, Nikolina. "Crkva sv. Martina u Svetom Lovreču Pazenatičkom – privatna crkva porečkih biskupa ili istarskih (mark)grofova?" Histria : the Istrian Historical Society review 1, no. 1 (2011): 13–36. http://dx.doi.org/10.32728/h2011.001.
Full textAbstract:
U radu se donose nova razmišljanja o okolnostima izgradnje crkve sv. Martina u Svetom Lovreču Pazenatičkom, odnosno iznose se neke nove pretpostavke o njezinoj izvornoj namjeni i njezinom naručitelju, a povezano s time preispituju se i dosadašnje spoznaje o povijesti samoga grada. Naime, velika trobrodna bazilika sv. Martina smatra se jednim od najznačajnijih i najintrigantnijih istarskih srednjovjekovnih spomenika te jednom od najznačajnijih ranoromaničkih građevina na tlu čitave Hrvatske. Prema tipološkim i morfološkim obilježjima arhitekture i karakteristikama arhitektonske plastike te prema stilskim obilježjima prilično dobro sačuvanoga izvornog zidnog oslika, građevina je datirana u drugu trećinu 11. stoljeća, a njezina monumentalnost govori o tome da ju je morao izgraditi vrlo značajan istarski feudalac onoga vremena. Smještaj bazilike uz (danas nepostojeću) gradsku palaču te izravna komunikacija koja je postojala između dvije građevine upućuju na zaključak da naručitelja treba tražiti u upravitelju srednjovjekovnoga lovrečkog kastruma. Pitanja o mogućem naručitelju crkve nalažu, prije svega, preispitivanje dosadašnjih spoznaja o povijesti samoga grada. Na temelju ponovnog iščitavanja te ponešto promijenjene interpretacije nekih od već poznatih povijesnih dokumenata, relativizira se općeprihvaćena teza da je kastrum u doba izgradnje crkve i u narednim razdobljima bio u feudu porečkoga biskupa – u spomenutim se dokumentima, naime, ne može naći izravna potvrda za takvu tvrdnju. Naposljetku, navode se neki dosad zanemareni, a relevantni povijesni podaci, koji otvaraju prostor za daljnja promišljanja, osnažujući pretpostavku da je crkvu dao izgraditi neki drugi pripadnik lokalne feudalne elite, moguće sam istarski grof ili markgrof, upravo u razdoblju tijekom kojega je, smatra se, Istra dobila status samostalne markgrofovije.
26
Maraković, Nikolina. "Crkva sv. Martina u Svetom Lovreču Pazenatičkom – privatna crkva porečkih biskupa ili istarskih (mark)grofova?" Histria : the Istrian Historical Society review 1 (2011): 13–36. http://dx.doi.org/10.32728/h2011.01.
Full textAbstract:
U radu se donose nova razmišljanja o okolnostima izgradnje crkve sv. Martina u Svetom Lovreču Pazenatičkom, odnosno iznose se neke nove pretpostavke o njezinoj izvornoj namjeni i njezinom naručitelju, a povezano s time preispituju se i dosadašnje spoznaje o povijesti samoga grada. Naime, velika trobrodna bazilika sv. Martina smatra se jednim od najznačajnijih i najintrigantnijih istarskih srednjovjekovnih spomenika te jednom od najznačajnijih ranoromaničkih građevina na tlu čitave Hrvatske. Prema tipološkim i morfološkim obilježjima arhitekture i karakteristikama arhitektonske plastike te prema stilskim obilježjima prilično dobro sačuvanoga izvornog zidnog oslika, građevina je datirana u drugu trećinu 11. sto13 stoljeća, a njezina monumentalnost govori o tome da ju je morao izgraditi vrlo značajan istarski feudalac onoga vremena. Smještaj bazilike uz (danas nepostojeću) gradsku palaču te izravna komunikacija koja je postojala između dvije građevine upućuju na zaključak da naručitelja treba tražiti u upravitelju srednjovjekovnoga lovrečkog kastruma. Pitanja o mogućem naručitelju crkve nalažu, prije svega, preispitivanje dosadašnjih spoznaja o povijesti samoga grada. Na temelju ponovnog iščitavanja te ponešto promijenjene interpretacije nekih od već poznatih povijesnih dokumenata, relativizira se općeprihvaćena teza da je kastrum u doba izgradnje crkve i u narednim razdobljima bio u feudu porečkoga biskupa – u spomenutim se dokumentima, naime, ne može naći izravna potvrda za takvu tvrdnju. Naposljetku, navode se neki dosad zanemareni, a relevantni povijesni podaci, koji otvaraju prostor za daljnja promišljanja, osnažujući pretpostavku da je crkvu dao izgraditi neki drugi pripadnik lokalne feudalne elite, moguće sam istarski grof ili markgrof, upravo u razdoblju tijekom kojega je, smatra se, Istra dobila status samostalne markgrofovije.
27
Maraković, Nikolina. "Crkva sv. Martina u Svetom Lovreču Pazenatičkom – privatna crkva porečkih biskupa ili istarskih (mark)grofova?" Histria : the Istrian Historical Society review 1 (2011): 13–36. http://dx.doi.org/10.32728/h2011.1.
Full textAbstract:
U radu se donose nova razmišljanja o okolnostima izgradnje crkve sv. Martina u Svetom Lovreču Pazenatičkom, odnosno iznose se neke nove pretpostavke o njezinoj izvornoj namjeni i njezinom naručitelju, a povezano s time preispituju se i dosadašnje spoznaje o povijesti samoga grada. Naime, velika trobrodna bazilika sv. Martina smatra se jednim od najznačajnijih i najintrigantnijih istarskih srednjovjekovnih spomenika te jednom od najznačajnijih ranoromaničkih građevina na tlu čitave Hrvatske. Prema tipološkim i morfološkim obilježjima arhitekture i karakteristikama arhitektonske plastike te prema stilskim obilježjima prilično dobro sačuvanoga izvornog zidnog oslika, građevina je datirana u drugu trećinu 11. sto13 stoljeća, a njezina monumentalnost govori o tome da ju je morao izgraditi vrlo značajan istarski feudalac onoga vremena. Smještaj bazilike uz (danas nepostojeću) gradsku palaču te izravna komunikacija koja je postojala između dvije građevine upućuju na zaključak da naručitelja treba tražiti u upravitelju srednjovjekovnoga lovrečkog kastruma. Pitanja o mogućem naručitelju crkve nalažu, prije svega, preispitivanje dosadašnjih spoznaja o povijesti samoga grada. Na temelju ponovnog iščitavanja te ponešto promijenjene interpretacije nekih od već poznatih povijesnih dokumenata, relativizira se općeprihvaćena teza da je kastrum u doba izgradnje crkve i u narednim razdobljima bio u feudu porečkoga biskupa – u spomenutim se dokumentima, naime, ne može naći izravna potvrda za takvu tvrdnju. Naposljetku, navode se neki dosad zanemareni, a relevantni povijesni podaci, koji otvaraju prostor za daljnja promišljanja, osnažujući pretpostavku da je crkvu dao izgraditi neki drugi pripadnik lokalne feudalne elite, moguće sam istarski grof ili markgrof, upravo u razdoblju tijekom kojega je, smatra se, Istra dobila status samostalne markgrofovije.
28
Bogović, Mile. "Crkva u velebitskom Podgorju u prošlosti i sadašnjosti." Senjski zbornik 45, no. 1 (2018): 5–254. http://dx.doi.org/10.31953/sz.45.1.1.
Full textAbstract:
Autor u prvome dijelu daje pregled vjerskih i crkvenih zbivanja tijekom povijesti u onom dijelu Podgorja koje danas pripada Gospićko-senjskoj biskupiji, tj. od Sv. Jurja do uključivo Lukovog Šugarja. Tijekom povijesti područje je pripadalo raznim biskupijama. Danas je navedeni prostor u Gospićko-senjskoj biskupiji. Osim Baških Oštarija, sve druge župe pripadaju danas Senjskom dekanatu. Područje je nekoliko puta raseljavano i nakon dulje vremena naseljavano. Sada je nastalo vrijeme nagle depopulacije kraja. U drugome dijelu govori o svakoj pojedinoj župi na tom prostoru. To su: Sv. Juraj, Lukovo Otočko, Starigrad, Jablanac, Prizna, Cesarica, Baške Oštarije, Karlobag i Lukovo Šugarje. Te župe i danas postoje, a u srednjem vijeku podatke o postojanju župa imamo za Starigrad, Jablanac, Cesaricu i Karlobag. U svakoj župi prikazane su sve crkve, župni stan, groblje i kronološki popis upravitelja župe. Bilo je u srednjem vijeku i nekoliko samostana ili redovničkih zajednica. U Sv. Jurju su bili benediktinci, u Stinici vjerojatno franjevci konventualci, u Karlobagu vjerojatno jedna ženska redovnička zajednica i franjevci trećoredci. Od razdoblja novoga vijeka na ovomu prostoru djeluju samo kapucini, i to u Karlobagu. Takav povijesni razvoj utjecao je i na život Crkve u Podgorju.
29
Ivanović, Darko. "The Church of Sv. Georgije in Novo Selo." Sabornost, no. 14 (2020): 157–76. http://dx.doi.org/10.5937/sabornost2014157i.
Full textAbstract:
The church in Novo Selo was build in 1893. and it was consecrated the next. It is placed in the center of the village next to the Tsarigrad Road. The church is the main decoration of the village, in everything, the architecture, the iconostasis and the fragrant gate. The church always had diligent and respectable priests, who, in addition to the priestly service, also helped the parishioners, especially in education and agriculture. The church of Sv. Georgije as well as all other Serbian Orthodox churches, had a great merit in embracing Orthodoxy and Serbianness in this ares.
30
Marušić, Matko Matija. "Crkva i samostan Sv. Marije od Anđela u Osoru." Ars Adriatica 13 (February 20, 2024): 99–112. http://dx.doi.org/10.15291/ars.4339.
Full textAbstract:
O samostanu Sv. Marije od Anđela u Osoru, ukinutom 1743. godine i razrušenom sredinom 19. stoljeća, gotovo da nije pisano. Rijetki navodi u literaturi prenose podatke iz dvaju kompendija crkvenih povijesti iz 18. stoljeća, Kamaldoljanskih anala i Svetog Ilirika, koji govore o osnutku ženske redovničke zajednice u 11. stoljeću i njezinu kontinuitetu do ukidanja. Tako rani postanak nije vjerojatan, a usporednim čitanjem ranijih pisanih izvora moguće je rasvijetliti okolnosti osnivanja samostana u 16. stoljeću, ali i etape njegova daljnjeg života. U radu se također razmatraju unutrašnje uređenje nekadašnje samostanske crkve, njezini izgubljeni oltari s drvenim skulpturama i kasniji, mramorni inventar, dijelom sačuvan ponovnom upotrebom. Na lokalitetu u zapadnom dijelu grada na kojem je samostan podignut sredinom 16. stoljeća, međutim, razlikuje se nekoliko ranijih faza koje – iako nisu povezane sa samostanom – zavređuju posebnu obradu. U svojstvu prolegomene za buduća arheološka istraživanja, u radu se upozorava na zid s lezenama (dio pročelja crkve iz 16. stoljeća, a danas ogradni zid dvorišta), u kojem se prepoznaju ostatci neke ranije crkve nepoznatog titulara.
31
Glavaš, Vedrana. "Archaeological excavations at the site of Jezera - Crikvina in northern Velebit." In situ 1, no. 1 (June 14, 2024): 176–79. http://dx.doi.org/10.15291/is.4494.
Full textAbstract:
Tijekom rujna 2022. godine nastavljena su arheološka istraživanja na lokalitetu Crikvina na predjelu Jezera (sjeverni Velebit). Istraživanje je nastavak probnih arheoloških istraživanja započetih 2019. godine unutar suhozidnog objekta koji je u usmenoj predaji poznat kao pastirska crkva posvećena sv. Anti.
32
Tomašević, Luka. "Sv. Franjo, uzor integralne ekologije." Služba Božja 61, no. 1 (February 15, 2021): 73–90. http://dx.doi.org/10.34075/sb.61.1.3.
Full textAbstract:
Već u prošlom stoljeću, otkako je počelo zanimanje za ekološke probleme ili probleme ambijentalne ekologije, započelo je zanimanje ambijentalista i ekologa za sv. Franju Asiškoga i njegov spontani pristup prirodi. To je potvrdila i Katolička Crkva kada ga je 29. studenog 1979. proglasila zaštitnikom djelatnika ekologije. Sv. Franjo bio je kao svetac poznat po svojoj jedinstvenoj duhovnosti, posebice po svome putu siromaštva i po svojoj ljubavi prema siromasima, ali je u naše vrijeme postao poznat kao Franjo ekolog diljem svijeta, pa i u znanstvenim krugovima bez obzira na religiju. U članku se raspravlja o Franjinu bratstvu sa stvorenim, o bitnim oznakama franjevačke teologije prisutnosti, o samoj pjesmi stvorenja koju i papa Franjo citira 12 puta, dok se u zadnjem dijelu proučava Franjina Pjesma stvorenja, i aktualizira njezina originalnost, i povijesna i aktualna.
33
Srša, Ivan. "Kapela sv. Petra u Novom Mjestu." Kaj 51, no. 3-4 (2018): 59–92. http://dx.doi.org/10.32004/k.51.3-4.4.
Full textAbstract:
U tekstu se razmatraju prva dva stoljeća povijesti Novog Mjesta, kapele i njezinih pokrovitelja, od utemeljenja do obnove početkom 16. stoljeća (1302. – 1502.). Analiziraju se geodetskim mjerenjima utvrđeni položaji uzdužnih osi u kapeli (os svetišta i os broda) i pomoću njihovih azimuta datira se njezino utemeljenje. Sveto usmjerenje kapele i njezin izvorni titular dovode do zaključka da je crkva utemeljena 1302. i posvećena dominikanskom redovniku sv. Petru mučeniku. Kapela sv. Petra utemeljena je u doba Ladislava Rakovečkog koji je sjeverozapadni zid broda dao oslikati prizorima iz ciklusa Legende o sv. Ladislavu, posvećenih njegovu zaštitniku. Pored njih u kapeli je fragmentarno sačuvano i više slojeva zidnih slika iz 14., 15. i 16. stoljeća, među kojima su najvrjedniji scene Majke milosrđa i Jeseova stabla na trijumfalnom luku, te Sveto lice iz Luccae i apostoli na zidovima svetišta.
34
Mišić, Anto. "O naravi i stupnjevima zaređenih službenika u pismima sv. Jeronima." Obnovljeni život 75, no. 2 (June 11, 2020): 197–213. http://dx.doi.org/10.31337/oz.75.2.4.
Full textAbstract:
Članak je napisan prigodom 1600. obljetnice smrti sv. Jeronima, velikoga ranokršćanskoga pisca, bibličara i teologa. Jeronim se rodio u Stridonu, gradiću na granici Dalmacije i Panonije, koji su Goti razorili još za njegova života. U članku je prikazan Jeronimov nauk o naravi i stupnjevima zaređenih službenika prema zbirci pisama koja sadržava 154 pisma, od kojih je Jeronim napisao 116, a 16 je pisama upućeno njemu. U zbirku su uključena i pisma od kojih je neka Jeronim preveo na latinski, a neka su apokrifna. Važnost i bogatstvo zbirke pisama očituje se u mnoštvu različitih tema i brojnosti osoba s kojima se Jeronim dopisivao. O zaređenim službenicima Jeronim piše u 27 od 116 autentičnih pisama, ponekad samo u naznakama, a u četiri pisma opširnije raspravlja o svećeništvu. Jeronim koristi tada uobičajeno nazivlje o zaređenim službenicima: episkop, prezbiter i đakon. Vrlo rijetko koristi i latinske nazive sacerdos i sacerdotio, koje primjenjuje isključivo na episkope i prezbitere, ali ne na đakone. Kada želi jednim nazivom ujediniti sve zaređene službenike, koristi naziv clericus. Da bi netko postao službenik u Crkvi, prema Jeronimu, odlučan je izbor i poslanje zajednice, polaganje ruku samo je potvrda poslanja. U svojim pismima Jeronim govori o biti i različitim stupnjevima zaređenih službenika (episkopa i prezbitera), povezujući ih s apostolima, sakramentima i Crkvom. Najvažniju ulogu koju imaju u zajednici slavljenje je sakramenata, napose euharistije. Jeronimova je posebnost da on odlučno niječe bitnu razliku u stupnju svetoga reda između episkopa i prezbitera, razlikuje ih samo služba koju svaki ima u Crkvi. Razlika je, dakle, više sociološka nego ontološka. Ðakoni se bitno razlikuju od episkopa i prezbitera, oni su nasljednici sedmorice koje su apostoli izabrali i odredili za služenje u zajednici. Premda Jeronim smatra da ne postoji bitna razlika u svetom redu između episkopa i prezbitera, on ne niječe različitost ulogâ i službi koje obnašaju u Crkvi. Korijeni te različitosti nisu teološki, nego društveni i ustrojbeni. Budući da je Crkva također i ljudska zajednica, ona mora imati ustroj sličan drugim ljudskim zajednicama, primjerice vojsci ili posadi broda u kojima se sluša zapovjednika.
35
Edelinski Mikolka, Vladimir. "Elementi poganske tradicije u pozadini predbožićnih blagdana kod Rusina u Vojvodini." Obnovljeni život 76, no. 4 (November 4, 2021): 457–68. http://dx.doi.org/10.31337/oz.76.4.2.
Full textAbstract:
Članak proučava elemente pretkršćanske tradicije prisutne u pozadini kršćanskih blagdana kod vojvođanskih Rusina. Cilj je rada prikazati utjecaj poganske tradicije na razvoj vanjske forme tih blagdana. Analiza pojedinih narodnih običaja koji se nalaze u pozadini blagdana u predbožićnom periodu, odnosno na početku zimskoga ciklusa, konkretno u pozadini blagdana sv. Andrije i sv. Barbare sa sličnim elementima koji su prisutni u poganskim običajima na početku ljetnoga ciklusa, daje nam mogućnost primijetiti da elementi poganske tradicije posjeduju svojevrsnu mitološku dijalektiku između svjetla i tame. Istodobno ovo istraživanje osvjetljava nam dio problema s kojima se susretala Crkva prilikom pokrštavanja poganskih naroda.
36
Ratkovčić, Rosana. "Katolička crkva Sv. Petra i dubrovačka kolonija u Starom Trgu kod Trepče." Ars Adriatica 7, no. 1 (December 19, 2017): 129. http://dx.doi.org/10.15291/ars.1389.
Full textAbstract:
The construction of a Roman Catholic church dedicated to St Peter in Stari Trg near Trepča can be related to the presence of Catholic migrants, Saxon miners and merchants from Dubrovnik and Kotor, who colonized the area around the rich mine during the medieval period. This article focuses on the role of the Ragusan colony in the construction and furnishing of the Kosovo church. Judging from the remnants of the church, it may be presumed that it was a three-nave structure, with a dome above the last bay of the central nave, same as the cathedrals of Dubrovnik and Kotor, and that a workshop from the littoral probably also decorated the church with paintings. The fact that in 1487 the parish priest at St Peter's church commissioned the altar polyptych from the Ragusan painter Stjepan Ugrinović shows that architects and painters may have been invited from Dubrovnik in the earlier centuries as well, and that there may have been continuity in their work on St Peter’s church in Trepča.
37
Barščevski, Taras. "Crkva pred etičkim izazovima umjetne inteligencije." Bogoslovska smotra 94, no. 1 (2024): 31–52. http://dx.doi.org/10.53745/bs.94.1.5.
Full textAbstract:
Brz razvoj umjetne inteligencije (UI) koja je ušla u gotovo sve sfere ljudskog života – od kulture i umjetnosti do obrazovanja, zdravstva, socijalnih pitanja, ekonomije, politike i svakodnevnog života – stvara nove izazove i prilike, no također nosi sa sobom značajne rizike koji mogu imati dalekosežne posljedice. Osim što UI može olakšati i ubrzati mnoge svakodnevne aktivnosti i podići kvalitetu života na višu razinu, postoji i rizik od prijetnji privatnosti, lošeg utjecaja na psihičko zdravlje i obiteljske odnose, povećanja društvenih i ekonomskih nejednakosti, kao i potencijalne zloporabe u nadzoru i vojnim primjenama, što bi moglo dovesti do tragičnih posljedica kako za planet Zemlju tako i za čovječanstvo u cjelini. Crkva, kao Majka i Učiteljica ne može ostati po strani tamo gdje se »stvara« nova slika čovjeka te »kroji« budućnost Zemlje i čovječanstva. Zato, prepoznajući svoju ulogu u brzo mijenjajućem svijetu tehnologija i umjetne inteligencije, Crkva naglašava odgovorno korištenje tehnologije u skladu s Božjom voljom i na dobrobit cijelog čovječanstva i svakog čovjeka, a posebice onih najpotrebnijih i najsiromašnijih. U ovom radu pokazujemo neke od scenarija razvoja umjetne inteligencije i važnost etičkih smjernica za sve sudionike tog procesa te kako crkveno učiteljstvo – od sv. Ivana Pavla II., pape Benedikta XVI., pa sve do pape Franje, kao i različitih vatikanskih institucija – odgovara danas na sve nove etičke izazove koje pred čovječanstvo stavlja umjetna inteligencija.
38
Dragić, Marko. "LEGENDE I SVJEDOČANSTVA O ČUDOTVORNOJ SLICI GOSPE SINJSKE." Croatica et Slavica Iadertina 1, no. 12 (March 30, 2017): 153. http://dx.doi.org/10.15291/csi.1162.
Full textAbstract:
Vjeruje se da je sliku Gospe od Milosti u crkvu na Šćitu u Rami donio sv. Jakov Markijski tridesetih godina 15. stoljeća. Za vrijeme turske okupacije crkva, samostan i fratri na Šćitu stradali su 1557., 1653., 1662., 1667., a 15. listopada 1682. godine crkvu su zapalili pravoslavci s Vukovskoga i Ravnoga kod Kupresa. Međutim čudotvorna je slika Gospe od Milosti svaki put ostajala neoštećena. Nakon turske odmazde zbog poraza pod Bečom 1683. godine Ramljaci su predvođeni fra Pavlom Vučkovićem 1687. godine bili prisiljeni napustiti stoljetna ognjišta, a sa sobom su ponijeli čudotvornu Gospinu sliku. Po milosti Gospe Sinjske, Sinj je 1715. godine čudesno obranjen od najezde 60 000 turskih vojnika. Ivan Marković u svojoj knjizi Gospa Sinjska 1898. godine piše da je za samo mjesec dana prikupio i poimence naveo 360 čudesa koja su se dogodila milošću Gospe Sinjske. U radu se navodi i interpretira 25 suvremenih legendi o milostima Gospe Sinjske koje su se dogodile u Sinju i Rami. Neke od tih milosti dogodile su se u drugoj polovici 20. stoljeća.
39
Galović, Tomislav, and Elvis Orbanić. "Povijesni kontekst Berma (srednji i rani novi vijek)." Slovo, no. 72 (December 31, 2021): 295–376. http://dx.doi.org/10.31745/s.72.8.
Full textAbstract:
U radu se donosi presjek izvora (epigrafičkih, diplomatičkih, narativnih, kartografskih) i kritički pogled u historiografiju za srednjovjekovni i ranonovovjekovni Beram, koji u kontekstu hrvatskoga glagoljaštva zauzima iznimno važno mjesto. Iako je riječ o ruralnome području s pojedinim urbanim elementima – jedan je od kaštela Pazinske knežije sa statusom gradića (Stätl) te župa Porečke biskupije – to mjesto baštini povijesnoumjetničke i glagoljične spomenike iznimne važnosti. U prvome su to redu hrvatskoglagoljični rukopisi Prvi i Drugi beramski misal te Prvi i Drugi beramski brevijar (danas svi u Narodnoj in univerzitetnoj knjižnici u Ljubljani, Slovenija) te župna crkva sv. Martina, izvorno srednjovjekovno zdanje, o čemu svjedoči glagoljični natpis iz 1431., i gotička crkva sv. Marije na Škrilinah sa zidnim slikama (freskama) koje je 1474. slikao majstor Vincent iz Kastva (lat. Vincentius de Castua). Te su freske jedan od najvrjednijih radova domaće istarske srednjovjekovne umjetnosti. Poseban će se naglasak staviti na izvore (osobito na neobjavljene zapisnike vizitacija porečkih biskupa tijekom 17. i 18. stoljeća) i historiografiju u pogledu proučavanja Berma i njegove spomeničke te rukopisne baštine s pokušajem davanja odgovora na jedno od ključnih pitanja: kakve su bile političke i crkvene, društveno-gospodarske, a napose kulturne prilike u Bermu u promatranome razdoblju kao preduvjet za razumijevanje mjesta čuvanja i mogućega nastanka pojedinih glagoljičnih rukopisa koji se povezuju s tamošnjom župom.
40
Puhmajer, Petar, and Ana Škevin Mikulandra. "Crkva sv. Jurja na Bregu u Lopatincu: razvoj sklopa i podrijetlo stilskog rješenja." Peristil 57 (2015): 65–80. http://dx.doi.org/10.17685/peristil.57.6.
Full text
41
Bradanović, Marijan, and Ivan Topolovčan. "Župna crkva sv. Antuna Padovanskog u Fužinama – primjer arhitekture klasicizma u Gorskom kotaru." Problemi sjevernog Jadrana 18 (2020): 133–58. http://dx.doi.org/10.21857/90836c71xy.
Full text
42
Marković, Predrag. "O vremenu gradnje katedrale Sv. Stošije u Zadru." Ars Adriatica 13 (February 20, 2024): 23–48. http://dx.doi.org/10.15291/ars.4334.
Full textAbstract:
U stručnoj literaturi gotovo puno stoljeće prevladava teza po kojoj je katedrala Sv. Stošije sagrađena za vrijeme nadbiskupa Lampridija (1141./1154. – 1178.), dok je njezin produžetak uslijedio u doba nadbiskupa Lovre Periandra (1245. – 1287.). Navedeni stavovi ponavljaju se i u najnovijoj monografiji P. Vežića, s time da on sada kao uzroke povećanja katedrale odbacuje oštećenja nastala tijekom mletačko-križarskog osvajanja Zadra 1202. godine. Time se ponovno otvara pitanje ne samo uzroka dogradnje već i vremena nastanka katedrale općenito. Upućujući na zanemarene detalje koji pokazuju kako je njoj slična crkva Sv. Krševana (posvećena 1175.), građena i tijekom 13. stoljeća, te da se raznolikost skulptura Sv. Stošije opire istovremenom nastanku, u tekstu se iznosi hipoteza kako je katedrala najvećim dijelom podignuta u doba nadbiskupa L. Periandra, a produžena tek nakon njezine posvete 1285. Tomu u prilog prvi se put u cjelovitom obliku iznosi jedini povijesni izvor, tekst Danielea Farlatija, u kojem se izričito tvrdi kako je upravo nadbiskup Periander iz temelja podignuo katedralu. To stajalište podupire i usporedan uvid u povijesne i društvene okolnosti druge polovice 12. i 13. stoljeća.
43
Jordan Knežević, Ana. "Benediktinsko monaštvo i sakralna arhitektura u Ninu i Biogradu tijekom srednjega vijeka." Crkva u svijetu 58, Suppl. 1 (December 1, 2023): 29–61. http://dx.doi.org/10.34075/cs.58.1s.2.
Full textAbstract:
U radu se donose nova istraživanja o benediktinskim sakralnim kompleksima u Ninu i Biogradu. Autorica se dotiče ranokršćanske bazilike Sv. Marije te analizira ostatke sakralne arhitekture na položaju Mijovilovac gdje se tijekom predromanike podiže crkva Sv. Mihovila s pripadajućim muškim benediktinskim samostanom. Autorica zaključke temelji na vlastitim istraživanjima, ali i na proučavanju neobjavljenih rukopisa iz arhiva don Luke Jelića u Arheološkom muzeju u Splitu te iz arhiva Ejnara Dyggvea u Konzervatorskom odjelu, također u Splitu. Na osnovi spomenute arhivske građe autorica donosi i zaključke o benediktinskim samostanima i bazilikama u Biogradu. Naime, sačuvani tlocrti i dokumentacija s istraživanja koje je vodio dr. don Luka Jelić u Biogradu tijekom razdoblja od 1902. do 1905. ukazuju na posve drugačiji položaj važnih biogradskih spomenika, što bi značilo da su oni dugi niz godina bili krivo ubicirani.
44
Misiuda, Danuta, and Teodora Kučinac. "Crkva sv. Florijana u Varaždinu. Rezultati konzervatorsko - restauratorskih istraživanja i pregled radova (1992.-2017.)." Knj. 30 (2019) 30 (2019): 71–118. http://dx.doi.org/10.21857/9e31lhnz4m.
Full text
45
Ristanović, Kristina. "PRENAMENA SAKRALNOG OBJEKTA." Zbornik radova Fakulteta tehničkih nauka u Novom Sadu 37, no. 10 (September 25, 2022): 1559–62. http://dx.doi.org/10.24867/19fa04ristanovic.
Full textAbstract:
Tema ovog rada jeste prenamena postojećeg sakralnog objekta, crkva sv. Rudolfa u Banoštoru. Sprovođenjem detaljne analize šta je to što je potrebno savremenom čoveku, kao rezultat istraživanja dobija se multifunkcionalni prostor. Takođe ovim pristupom, multifunkcionalnog prostora, za rezultat se dobija to da će objekat u svako doba godine „živeti“. Prvi deo rada obuhvata istorijsku analizu objekata iz tog vremena i već pomenutog objekta, dok je u drugom delu prikazana jasna analiza, pristup i namena samog objekta. Kroz crteže osnova, preseka, izgleda i trodimenzionalnih prikaza koncizno se prezentuje na koji način je koncept postignut.
46
Gamulin, Anita, and Ivana Letilović. "The Church of St. John in Jelsa – an Example of Comprehensive Conservation Treatment." Portal 8 (December 28, 2017): 125–45. http://dx.doi.org/10.17018/portal.2017.7.
Full text
47
Burić, Tonči. "Predromanika u Kaštelima – odnos arhitekture i skulpture." Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu 54, no. 1 (2021): 255–66. http://dx.doi.org/10.52064/vamz.54.1.14.
Full textAbstract:
Autor raščlanjuje pitanje stilskog vrednovanja ranosrednjovjekovne sakralne arhitekture na prostoru Kaštela i njezin odnos prema istodobnoj skulpturi, mahom kamenom crkvenom namještaju, u kontekstu predromaničkoga stila od 9. do 11. stoljeća. Na temelju analize arhitektonskih oblika dokazuje da u Kaštelima postoje u tom razdoblju dvije skupine crkava. Jedna, koju tvore adaptirane starokršćanske građevine, i druga, kojoj pripadaju izvorno novi predromanički oblici. Prva je skupina zastupljena na vladarskim posjedima (Bijaći – Sv. Marta, Sv. Vital, Putalj – Sv. Juraj i Sv. Nikola od Raduna) i nastala je u 9. stoljeću u završnoj fazi kristijanizacije, a druga pripada još jednoj obnovi tih istih crkava (Sv. Marta, Sv. Nikola) i jedinoj izvorno predromaničkoj crkvi u Kaštelima (Sv. Juraj od Raduna), koju je dala podići pobliže nepoznata rodovska zajednica, a koja je podignuta na samom kraju predromaničke epohe, anticipirajući i pojedine ranoromaničke elemente. Crkve na vladarskim posjedima su bez iznimke opremljene predromaničkim kamenim namještajem, za razliku od Sv. Jurja od Raduna, koja nema skulpture – bilo arhitektonske ili crkvenog namještaja u interijeru. Na osnovu iznesenih primjera, osvrće se i na društveni položaj i ulogu donatora tih crkava.
48
Tomasović, Marinko. "Pojava prostornog plana upisanog križa u kvadratnu osnovu crkve sv. Tripuna u Kotoru na početku 9. stoljeća." Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu 54, no. 1 (2021): 241–54. http://dx.doi.org/10.52064/vamz.54.1.15.
Full textAbstract:
Autor u radu razmatra pojavu crkve sv. Tripuna u Kotoru kao izuzetnu u ranosrednjovjekovnoj arhitekturi Dalmacije na početku 9. stoljeća. Centralnost njezina plana vidi podudarnu crkvi sv. Tome u susjednom Prčanju. Odbacuje mogućnost podrijetla ovoga arhitektonskog tipa s tla južnotalijanske Apulije. Arhitekturu bokokotorskih crkava sagledava kroz kreativne razrade umjetničkog izraza Bizanta. Ove, jednim dijelom, promatra u osloncu na kontinuitet rješenja kasnoantičkoga graditeljstva na istočnom Jadranu. S druge strane, uvažava i suvremene impulse ostvarene u bizantskim gradnjama 7. – 9. stoljeća, također obilježene razradama prethodnih kasnoantičkih ostvarenja.
49
Puhmajer, Petar. "Zelinska župna crkva sv. Ivana Krstitelja: povijest i izgradnja u kontekstu pluralizma stilova prve polovine 19. stoljeća." Peristil 58 (2015): 77–92. http://dx.doi.org/10.17685/peristil.58.6.
Full text
50
Anzulović, Ivna. "Crkva sv. Kate i Franjevački samostan u Novigradu - od osnutka krajem 14. do uništenja krajem 16. stoljeća." Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru 59 (2017): 143–71. http://dx.doi.org/10.21857/yl4okf7229.
Full text