Academic literature on the topic 'Državni zbor'

Leta 2018 sprejeta odločba Ustavnega sodišča o neustavnosti trenutne ureditve volilnih okrajev je znova oživila razpravo o reformi državnozborskega volilnega sistema. V središču razprave je vprašanje preoblikovanja oziroma odprave volilnih okrajev. Drugi pomembni prostorski element volilnega sistema – ureditev volilnih enot ‒ pa ni deležen večje pozornosti, saj ni bila predmet ustavne presoje. V članku želimo preveriti, v kolikšni meri obstoječa ureditev še izpolnjuje zakonska merila. V nadaljevanju so predstavljeni trije alternativni predlogi ureditve volilnih enot, njihove ključne značilnosti ter glavne prednosti in pomanjkljivosti.

V prvem delu članka so predstavljeni nekateri vidiki oblikovanja volilnih enot v volilnih sistemih, zasnovanih na proporcionalni volilni formuli. Drugi del članka je namenjen analizi volilnih enot v volilnem sistemu za volitve poslancev v Državni zbor Republike Slovenije. Poudarjeni so dejavniki, ki so sprožili nastanek specifčne trinivojske ureditve z osmimi volilnimi enotami, nacionalno ravnjo delitve mandatov ter 88 volilnimi okraji. Sledi analiza ureditve volilnih enot in volilnih okrajev z vidika izpolnjevanja načel enake volilne pravice, homogenosti in kompaktnosti.

The present work explores the Court of Justice’s decision in C-526/14 Tadej Kotnik and Others, along with its background, elements that led to it and subsequent developments in EU law. The author comments on the Court’s reasoning to discover whether the case was decided meritoriously or per incuriam.

Institut izručenja najstariji je oblik međunarodne pravne pomoći koji je među državama članicama Europske unije zamijenjen europskim uhidbenim nalogom. U odnosu na treće države kakva je Bosna i Hercegovina izručenje je jedini instrument kojim se omogućava transfer osoba koje se trebaju izručiti zbog vođenja kaznenog postupka, ili izvršenja kazne zatvora, ili zbog druge mjere koja podrazumijeva oduzimanje slobode u državi moliteljici. Radi stalna nastojanja da se osiguraju pravna sigurnost, načelo zakonitosti i vladavina prava, države kao subjekti međunarodnog prava svoje odnose na području ekstradicijskog prava sve više reguliraju potpisivanjem bilateralnih sporazuma kojima žele ostvariti taj cilj. U tom smjeru Hrvatska i Bosna i Hercegovina zaključile su 28. studenog 2012. Ugovor o izručenju koji se s tim datumom počeo privremeno primjenjivati, a stupio je na snagu 6. ožujka 2014. Ugovorom su, između ostalog, ekstenzivnije uređene odredbe o izručenju vlastitih državljana, čime se na određen način odstupilo od tradicionalnog načela neizručenja vlastitih državljana. Autori u radu analiziraju odredbe Ugovora o izručenju s posebnim osvrtom na odredbe o izručenju vlastitih državljana, osobito državljana koji imaju dvojno državljanstvo, što je nerijetko slučaj državljana Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Mnoge države u Europi i svijetu tradicionalno se snažno protive izručenju vlastitih državljana. Načelo neizručenja vlastitih državljana proizlazi iz suverenosti država i njezinih državljana te obveza koje ih vežu, a osobito nepovjerenja u pravosudne sustave drugih država. Međutim, imajući u vidu da je temeljni cilj izručenja borba protiv nekažnjavanja osoba za koje se sumnja da su počinile kazneno djelo ili koje su osuđene za to, tada bi se nepovjerenje kao razlog neizručenja vlastitih državljana trebalo uzeti s velikim oprezom. Da je načelo neizručenja vlastitih državljana u suvremenome kaznenom pravu zastarjelo, potvrđuje još i Konvencija o izručenju između država članica Europske unije navodeći da se izručenje ne smije odbiti s obrazloženjem da je osoba državljanin države moliteljice. Cilj je ovog rada analizom postojećega normativnog okvira i praktičnih primjera (ne)izručenja vlastitih državljana između Hrvatske i Bosne i Hercegovine upozoriti na probleme koji utječu na učinkovitu pravosudnu suradnju tih dviju država te ponuditi stajališta koja bi mogla pridonijeti razmatranju vrlo aktualnih pitanja.

Kroz čitavu istoriju, primarna pretnja po bezbednost jedne države dolazila je od strane vojnih potencijala suprotstavljenih država ili vojnih koalicija. Poslednje dekade donose nam izmenjene okolnosti, u kojima je sve veća pretnja po nacionalnu bezbednost kreirana od strane nedržavnih aktera. Ovaj rad u prvi plan ističe negativne efekte organizovanog kriminala, koji predstavlja osnovnu nevojnu pretnju po nacionalnu bezbednost, te konstantnu i slojevitu opasnost koju je izuzetno teško prepoznati i na nju adekvatno reagovati. Organizovani kriminal predstavlja kompleksnu pojavu u savremenom društvu ne samo po širokom spektru pojavnih oblika oličenih u brojnim krivičnim delima, već i zbog činjenice da njegovo delovanje proizvodi direktne negativne posledice na ekonomski sistem države, samim tim i na donošenje najvažnijih državnih odluka u sferi privredno-političkih odnosa, ali i u sektoru bezbednosti. Autor analizira pojavne oblike i karakteristike savremenog organizovanog kriminala, kao i genezu ove negativne pojave sa kojima se susreću sve države sveta. Takođe, istaknuta je i multidimenzionalnost posledica koje brojni pojavni oblici organizovanog kriminala imaju po bezbednost države na nacionalnom nivou, ali i na nivou međunarodne zajednice. Konačno, istaknuta je neophodnost interdisciplinarnog pristupa u teorijskom izučavanju ove negativne društvene pojave, kao i neophodnost saradnje na globalnom nivou kako bi se pasivizirali negativni efekti delovanja organizovanih kriminalnih grupa.

Cilj je ovoga rada povezivanje stvarnih fiskalnih uvjeta i rezultata provedbe mirovinske reforme po modelu Svjetske banke u Hrvatskoj u razdoblju 2002. – 2019. Od 2002. hrvatski mirovinski sustav počiva na trima stupovima: međugeneracijska solidarnost (prvi), obvezni mirovinski fondovi (drugi) i dobrovoljni mirovinski fondovi (treći). Kao ključni razlozi provođenja mirovinske reforme navodili su se fiskalni i demografski razlozi. Trenutačni rezultati pokazuju da se stanje mirovinskog sustava pogoršalo u odnosu na razdoblje prije reforme. Mirovinski izdaci u prvome stupu kontinuirano rastu i nadmašuju prihode, što se pokriva transferima iz proračuna. Tranzicijski trošak zbog drugog stupa raste, opterećuje javne financije i veći je nekoliko puta od prinosa obveznih fondova. Ne postoje permanentni izvori za pokriće tranzicijskog troška. Formalno, privatna imovina na privatnim računima članova koristi se kao državna imovina. Vlade jednom koriste imovinu fondova za financiranje proračunskog deficita dopuštajući nekim članovima prijenos imovine i prijelaz iz drugog stupa u prvi stup. Sljedeći put se na dogovorenim aukcijama središnje banke kupuju državne obveznice iz imovine fondova radi kupnje novih izdanja središnje države. Treći put, središnja banka u dogovoru s vladom kreditira mirovinske fondove koji onda kupuju državne obveznice, stvarajući financijski vrtlog helikopterskog novca. Dok deficit prvog stupa i tranzicijski trošak drugog stupa kontinuirano rastu, dotle je dugoročno dizajniranje fiskalne i ekonomske održivosti mirovinskog sustava samo podređeni cilj u odnosu na kratkoročne političke ciljeve. Je li vrijeme za re-reformu?

V razpravi avtor obravnava organizacijo slovenskih političnih taborov v drugi polovici 19. stoletja, v času, ki še ni poznal moderne politične »infrastrukture« oziroma klasičnega strankarstva. V letih marčne revolucije se je politika osredinila v deželnih zborih in v državnem zboru, na drugi strani pa tudi v časnikih in časopisih. Po obnovi ustavnega življenja sta se v slovenski politiki izoblikovala dva politična tabora: tabor, ki je zagovarjal previdno politiko državnih poslancev (staroslovenci), in tabor opozicije (mladoslovenci), ki se je zavzemal za odločno nacionalno politiko po češkem zgledu. Glavni politični centri so bili poleg deželnih zborov (in po letu 1873 državnega zbora) časopisi (in društva). Kljub načelni slogi so v ozadju vseskozi tlela politična nesoglasja. Dokončno ločitev duhov je leta 1888 z Rimskim katolikom dosegel Anton Mahnič, profesor bogoslovja v Gorici. Januarja 1890 je bilo v Ljubljani ustanovljeno Katoliško politično društvo, liberalci pa so februarja 1891 ustanovili Slovensko društvo. V drugih deželah s slovenskim prebivalstvom je bila pluralizacija političnega prostora nekoliko kasnejša ali pa do nje sploh ni prišlo.

Ulazak u 21. vek obeležen je serijom terorističkih napada na Sjedinjene Američke Države, koje je izvela ozloglašena teroristička organizacija Al Kaida. Posrnuće Sjedinjenih Američkih Država, pred naletom terorističke beskrupuloznosti prestrašilo je sve članice međunarodne zajednice, stoga je početak novog milenijuma obeležen globalno raširenim strahom od međunarodnog terorizma. Od tog momenta međunarodni terorizam postaje bezbednosna pretnja prvog reda za svaku državu, bez obzira na stepen njene vojne ili ekonomske razvijenosti. Iako terorizam nije nova pojava, nepoznata u istorijskoj prošlosti, njegovi savremeni oblici su podstakli sve relevantne subjekte međunarodnih odnosa da bavljenje njime postave kao svoj prioritet. Tako je i Evropska unija, osnovana zbog potrebe ekonomske povezanosti evropskih država, postala svesna neophodnosti jačeg povezivanja država članica i na polju zajedničke spoljne i bezbednosne politike. Cilj ovog rada biće da prikaže obim bezbednosnog rizika oličenog u savremenom međunarodnom terorizmu, kao i mogućnosti Evropske unije da pruži adekvatan odgovor. Analiziraćemo sadržaj dve najvažnije evropske strategije na ovom polju – Evropsku bezbednosnu strategiju i Evropsku protivterorističku strategiju, kako bi identifikovali postojeće slabosti i potencijalne mogućnosti za unapređenje budućeg odgovora na nivou EU na ovakve pretnje.

Uloga znanja i obrazovanja je primarna za razvoj svih segmenata savremenog društva. Sve naučne discipline imaju svoj značaj, svoje postavljene ciljeve u izgradnji kvalitetnog ljudskog potencijala. U ovom pravcu historija je u odgojno-obrazovnom procesu jako značajna, posebno u multietničkim društvima. Historija kao nastavni predmet kroz sticanje znanja o prošlosti stvara predstavu o svakom pojedincu, predstavu o sebi i predstavu o drugim. Zbog toga se često stavlja u funkciju podizanja nacionalne svijesti, patriotizma te homogenosti države, što je najčešće dovodilo do stvaranja predrasuda, podjela i diskriminacije naroda u državama regiona. Države nastale na ruševinama jugoslavenskog ideološkog sistema ne samo da imaju potrebu već moraju raditi na jačanju razumijevanja i povjerenja među narodima, posebno kroz nastavu koja će imati za cilj uklanjanje predrasuda i naglašavanje pozitivnog međusobnog uticaja različitih naroda i država. Republika Sjeverna Makedonija pravi napore da rastereti nastavne sadržaje koji stvaraju podjele i predrasude. Udžbenici trebaju odražavati postavljene ciljeve nastavnih programa, kao i metodologiju pisanja udžbenika. Nastavni programi predviđaju izučavanje historije makedonskog naroda, ali i historije ustavotvornih naroda i država njihovog porijekla srazmjerno njihovom procentualnom učešću u ukupnom stanovništvu. Bošnjaci su ustavotvorni narod RS Makedonije, a njihova matica država je Bosna i Hercegovina. Ovim radom želimo analizirati koliko su sadržaji o Bosni i Hercegovini i Bošnjacima zastupljeni u udžbenicima te koliko su ispravni. Ne samo zbog značaja Bošnjaka za izgradnju i razvoj makedonske države i društva već i zbog mnogih zajedničkih viševjekovnih historijskih procesa, zajedničkih država čiji su dio bili od XV do kraja XX vijeka. Jako je važno da sadržaji o Bosni i Hercegovini i Bošnjacima budu zastupljeni i pravilno predstavljeni mladoj populaciji. Ukoliko obrazovanje ispuni svoju misiju koja predstavlja ključni faktor za međusobno razumijevanje u multietničkom i multireligioznom makedonskom društvu, možemo očekivati i njegov dugoročni socijalni i ekonomski razvoj. Ovim istraživanjem želimo utvrditi faktičko stanje ovog aspekta udžbenika Historije iza kojih stoje institucije koje se brinu za razvoj kompetentnog, kreativnog, građanski orijentiranog i etički izgrađenog ljudskog kapitala.

Ustavno političko pravo građana je da konstituišu organe vlasti u političkim zajednicama putem izbora. Izbornost daje legitimitet zakonodavnom tijelu kao najširem neposredno izabranom predstavništvu građana. Činom izbora građani neposredno iskazuju svoje povjerenje u vlast koju konstituišu. Izbori su put sticanja, odnosno gubitka legitimiteta. Mogućnost učešća građana u izboru organa vlasti garantuje izborno pravo, što pretpostavlja postojanje, prije svega, višestranačkog sistema, jer u jednopartijskom sistemu građani, praktično, ne vrše izbor, već plebiscitarno glasaju. Međutim, izborni sistem je dio političkog sistema i, po pravilu, dijeli njegovu sudbinu. Pri svemu tome, važan aspekt u posmatranju uloge i dejstva izbornog sistema predstavlja usaglašenost izbornog sistema koji uspostavljaju ustav, zakoni i drugi propisi i onog izbornog sistema koji stvarno funkcioniše u praksi. To pretpostavlja postojanje kontrole (od strane zakonom određenih organa) poštovanja svih izbornih principa i pravila i sankcionisanje svih povreda koje narušavaju izborni sistem i izborni proces. Moderna ustavna država zasnovana je na suverenosti naroda i vladavini prava, a izbori su spona ta dva stuba moderne države. Kao i svako pravo, tako i izborno pravo može biti povrijeđeno, pa je zaštita tog prava još jedan važan preduslov njegovog ostvarivanja. Ovo pitanje ima širi konstitucionalni značaj, koje komparativna ustavna praksa rješava na različite načine. Pravo da se bira i bude izabran nije apsolutno pravo i državi se priznaje široko polje procjene u pogledu načina na koji će urediti to pitanje, kao i pitanje organizovanja i provođenja izbornog procesa. Obaveza države, koja proističe iz člana 3 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predviđa aktivno i pasivno biračko pravo naroda: aktivno pravo glasanja na izborima i pasivno pravo da se učestvuje kao kandidat na izborima. Međutim, ova prava se odnose samo na izbor „zakonodavnih tijela“. Evropski sud za ljudska prava ima dosljedno mišljenje da se ovaj član primjenjuje samo u odnosu na izbor tijela koja vrše značajnu zakonodavnu funkciju. Da li određeno tijelo vršidovoljnu zakonodavnu vlast da bi u ovu svrhu moglo da se smatra zakonodavnim tijelom, pitanje je procjene na koje treba da se odgovori u svjetlu uloge tog tijela i njegovog doprinosa demokratskoj izradi zakona u kontekstu ustava u cjelini. Član I/2 Ustava Bosne i Hercegovine utvrđuje da je Bosna i Hercegovina „demokratska država, koja funkcioniše na principu vladavine prava i na osnovu slobodnih i demokratskih izbora“ iz kojeg slijedi princip vladavine prava prema kojem svi ustavi, zakoni i drugi propisi koji se donose moraju da budu usklađeni sa ustavnim principima. U tom kontekstu, treba podsjetiti da države uživaju široko polje procjene u uspostavljanju i regulisanju izbornog sistema koji će primjenjivati. Postoje različiti načini organizovanja i sprovođenja izbora, a ova različitost uslovljena je, između ostalog, i političkim razvojem zemlje. Zbog toga, zakonodavstvo koje reguliše izbore mora da bude sagledano u svjetlu političkog razvoja zemlje koja je u pitanju. Nadalje, prema opštem principu demokratije, pravo na demokratsko odlučivanje ostvaruje se legitimnim političkim predstavljanjem koje mora da bude zasnovano na demokratskom izboru onih koje predstavlja i čije interese zastupa. U tom smislu veza između onih koje predstavlja i njihovih političkih predstavnika na svim administrativno-političkim nivoima je ta koja omogućava legitimitet predstavnicima zajednice. Dakle, samo legitimitet predstavljanja stvara osnov za stvarno učestvovanje i odlučivanje. Izborni zakon BiH usvojen je 2001. godine od kada je u više navrata pretrpio izmjene i dopune, čemu je razlog, između ostalog, bio i složen ustavni, institucionalni i politički koncept u Bosni i Hercegovini. Izborni zakon BiH, kako je to propisano odredbom člana 1.1, propisuje izbore na državnom nivou i „utvrđuje principe za provođenje izbora na svim nivoima vlasti u Bosni i Hercegovini“. Prema ocjenama različitih međunarodnih organizacija i institucija (npr. OSCE i Venecijanska komisija), Izborni zakon BiH je sveobuhvatan i, generalno, propisuje čvrstu osnovu za provođenje demokratskih izbora. S druge strane, s obzirom na broj i prirodu zakona koji se primjenjuju u vezi s izborima, te imajući na umu kompleksno pravno uređenje u Bosni i Hercegovini, pravni okvir za provođenje izbora u Bosni i Hercegovini takođe može da se smatra kompleksnim. Naime, osim Izbornog zakona BiH, postoje i Izborni zakon Republike Srpske i Izborni zakon Brčko distrikta BiH, dok je u Federaciji BiH donesen Zakon o osnivanju organa za provođenje izbora u Federaciji BiH. Zbog toga, postoji naročita potreba da, s ciljem da se provedu fer i demokratski izbori, kompleksni izborni legislativni okvir bude harmonizovan i da svi zakoni u toj oblasti slijede osnovne principe i standarde utvrđene Izbornim zakonom BiH.

Pojava nezakonitog rada lica kojima su povjerene određene službene dužnosti nije pojava prošlosti. Ona se javlja i u savremenim uslovima, u svim državama bez obzira na njihovo društveno-ekonomsko uređenje i politički sistem. Borba protiv ove pojave je i danas aktuelna. Zbog toga, danas sve države, saglasno svojim potrebama, izgrađuju sistem mjera za suzbijanje povreda u službenoj dužnosti i u okviru tih mjera određuju za koje povrede ove dužnosti dolazi do primjene krivične sankcije. Krivična djela protiv službene dužnosti su krivična djela korupcije koja su usmjerena protiv pravilnog funkcionisanja javnih službi i ona su kao posebna glava određena u krivičnom zakonu na osnovu svog zaštitnog objekta. Zloupotreba položaja ili ovlaštenja je jedno od krivičnih djela protiv službene dužnosti. Ono je osnovno krivično djelo iz kojeg proizilaze sva ostala djela protiv službene dužnosti. Zajedno s krivičnim djelom primanja mita, zloupotreba položaja ili ovlaštenja predstavlja osnovno koruptivno krivično djelo.

Ideje i političke koncepcije koje su promovirane od strane ZAVNOBiH-a imaju trajnu vrijednost, jer etabliraju načela emancipacijske i libertanske politike. Prava koja su obećana i garantirana – pojedincima ili širim kolektivitetima u Bosni i Hercegovini – u sferi izbornog biranja, udruživanja, okupljanja, izražavanja vjeroispovijesti, informiranja, vlasništva, privatne inicijative, rodne ravnopravnosti, političke participacije, državljanske identifikacije, identitetske politike, pravne jednakosti i nenasilnog žalbenog otpora vlasti, u osnovi, nedvosmisleno potvrđuju da su aksiološki postulati ZAVNOBiH-a kompatibilni s demokratskom, republikanskom i egalitarnom političkom vizijom i praksom. Ideje ZAVNOBiH-a nastale su kao rezultat sinteze dotadašnjih dometa demokratske, slobodarske i pacifističke politike koja je razvijana i prihvaćena nakon Francuske buržoaske revolucije. Zbog toga ne bi trebalo dovoditi u pitanje normativni demokratski potencijal koji u sebi nose i promoviraju ideje ZAVNOBiH-a. Ipak, u postdejtonskoj političkoj epohi bosanskohercegovačke državnosti, uzmimo, recepcija ovih civilizacijskih vrijednosti dovodi se nerijetko u pitanje i, uz to, negira, marginalizira i minimizira – od strane nekih političkih elita koje ne priznaju historijsku genezu, teritorijalni integritet i politički subjektivitet države Bosne i Hercegovine – što predstavlja kamuflirani oblik antidržavnog i protudemokratskog političkog ponašanja

Usred sve veće prijetnje koju nasilni ekstremizam (engl. violent extremism, VE) predstavlja širom svijeta države zapadnog Balkana suočavaju se sa znatnim izazovima u održavanju socijalne kohezije i stabilnosti. Kao i drugdje, narativi vjerske, krajnje desne i nacionalističke militantnosti snažno utječu na ranjivu mladu populaciju država zapadnog Balkana koja je zbog povijesti regije ispunjene etničkim, vjerskim i građanskim sukobima posebno podložna riziku od terorističke regrutacije u državama regije i inozemstvu. Pojedinci koji su otputovali kako bi se borili za nasilne ekstremističke organizacije u inozemstvu vraćaju se u svoje domovine uslijed teritorijalnih gubitaka koje su ekstremističke skupine doživjele u Siriji i Iraku. Istodobno etnonacionalistički ekstremizam nastavlja dobivati na snazi i širiti se regijom. I dok su neke od ovih tema detaljnije istražene u trenutačno aktualnoj literaturi, druge su i dalje slabo istražene. Za postojeće je teme istraživanja također potrebno više rada na terenu i čvršći teorijski temelji. Praznine u našem kolektivnom razumijevanju ukazuju na potrebu za dodatnim istraživanjem društvenih dinamika i dinamika nasilnog ekstremizma koje se razvijaju na zapadnom Balkanu. Bolje utemeljeno i detaljnije istraživanje može pomoći u informiranju i olakšati napore u sprječavanju / borbi protiv nasilnog ekstremizma (engl. Preventing/Countering Violent Extremism, P/CVE) u regiji. U 2019. godini mreža RESOLVE sazvala je lokalne i međunarodne stručnjake radi rasprave o prazninama u istraživanju i razvijanja preliminarnog popisa istraživačkih prioriteta za sprječavanje / borbu protiv nasilnog ekstremizma (P/CVE) na zapadnom Balkanu. Teme navedene u nastavku odražavaju njihovu zajedničku stručnost, dubinsko razumijevanje i posvećenost kontinuiranoj analizi trendova i dinamika nasilnog ekstremizma u regiji.