To see the other types of publications on this topic, follow the link: Duhovnost.
Journal articles on the topic 'Duhovnost'
Create a spot-on reference in APA, MLA, Chicago, Harvard, and other styles
Consult the top 50 journal articles for your research on the topic 'Duhovnost.'
Next to every source in the list of references, there is an 'Add to bibliography' button. Press on it, and we will generate automatically the bibliographic reference to the chosen work in the citation style you need: APA, MLA, Harvard, Chicago, Vancouver, etc.
You can also download the full text of the academic publication as pdf and read online its abstract whenever available in the metadata.
Browse journal articles on a wide variety of disciplines and organise your bibliography correctly.
1
Leutar, Ivan, and Zdravka Leutar. "Duhovnost kao resurs snage i otpornosti obitelji u rizičnim okolnostima." Nova prisutnost XV, no. 1 (2017): 65–87. http://dx.doi.org/10.31192/np.15.1.4.
Full textAbstract:
Duhovnost se može shvatiti kao ljudsku potrebu za pronalaženjem krajnjeg smisla i svrhe u životu te želju da se živi integriranim životom. Istraživanja su pokazala da religiozne obitelji, u odnosu na one koje to nisu, za vrijeme trajanja nesigurnosti, neizvjesnosti i stresa imaju veću razinu vjere i nade u dobar ishod, njihovi članovi rjeđe izražavaju određene sociopatološke pojave. Cilj je rada dobiti uvid kako sudionici doživljavaju duhovnost u suočavanju s rizičnim okolnostima u obitelji, a istraživačko pitanje je: Kakvo je iskustvo sudionika koji prakticiraju duhovni život o ulozi duhovnosti u suočavanju s rizicima u obitelji? Sudionici su osobe kojima je duhovnost važna u životu i iz nje crpe snagu za životne izazove. Sudjelovalo je 12 osoba, oba spola, u dobi od 33 do 57 godina te su svi imali visoku stručnu spremu. U prikupljanju podataka koristio se kvalitativni pristup i metoda polustrukturiranog intervjua. Za analizu podataka korištena je tematska analiza. Dobiveni su sljedeći rezultati: duhovnost je mogući resurs osnaživanja članova obitelji u svim obiteljskim rizicima; duhovnost kao izvor snage moguća kod spoznaje vjere, nade i ljubavi kao istinskih životnih vrijednost; duhovne prakse – kao što su molitva, Božja riječ i sakramenti – osobiti su resursi u nošenju s teškim obiteljskim situacijama; zajedništvo, permanentna edukacija u duhovnosti i trajno obnavljanje u duhovnosti; važnost autentičnog življenja duhovnosti koja se očituje u konkretnim djelima u obitelji i okolini. Krize koje nastaju u duhovnom životu povezane su s krizama vjere i identiteta te postaju sredstva jačanja i transformacije same osobe i članova obitelji. Za korištenje duhovnosti kao resursa otpornosti su važne predispozicije odgoja u vjeri i njegovanja duhovnosti članova od najranije dobi, ali se također spoznalo da duhovnost može biti otkrivena kao resurs upravo kroz krizu i da ona može biti sredstvo transformacije života obitelji.
2
Vujica, Kristina, and Željko Tanjić. "Duhovnost bez Boga." Bogoslovska smotra 91, no. 1 (2021): 93–116. http://dx.doi.org/10.53745/bs.91.1.2.
Full textAbstract:
U ovom članku bavimo se pitanjem duhovnosti bez Boga razrađenim u filozofiji francuskog filozofa i ateista Andréa Comte‑Sponvillea. Najprije se nameće zahtjev predstaviti autora kao novo ime u hrvatskom teološkom diskursu. Potom se bavimo jednim važnim dijelom njegove filozofije koji se odnosi na duhovnosti bez Boga kakvu obrazlaže unutar svojeg materijalističkog i ateističkog svjetonazora. U njegovoj interpretaciji pitanje je razrađeno na filozofsko‑religijskom području koje zahtijeva i takav pristup. Stoga polazimo od njegova razumijevanja duha unutar naturalističke, materijalističke i imanentističke pozicije, gdje je duh shvaćen proizvodom prirode i njome potpuno objašnjiv. To povlači implikacije shvaćanja duha u okviru determinizma i redukcionizma, gdje je zanijekana sloboda volje. Jednako je i na području duhovnosti, gdje Comte‑Sponville smatra da je duhovnost prirodna kao što je i duh prirodan. Stoga duhovnost bez Boga ne smatra proturječnom, čak štoviše, u svojim duhovnim iskustvima drži da mu je ateizam prednost. Govoreći o svojem mističnom iskustvu, naslanja se na budističku misao gdje pronalazi mogućnost objašnjenja misterija i apsoluta spram svijeta i zbilje. Na tragu tih dvaju pitanja: pitanja duha i duhovnosti bez Boga, ispitat ćemo utemeljenje takve misli i prakse vodeći se njegovom razradom unutar filozofskog diskursa kao i budističke tradicije. Comte‑Sponville nastoji ono duhovno, neizrecivo i otajstveno staviti u središte ljudskog interesa i to je velik doprinos suvremenoj filozofskoj misli. Uspijeva li duhovnost, makar s ateističkim predznakom, opstati bez pozivanja na Boga i religiju, pitanje je koje nas ovdje osobito zaokuplja.
3
Platovnjak, Ivan. "The Understanding of Spirituality among Slovene Catholics on the Basis of the Survey “Sacrifice in Christian Spirituality”." Synthesis philosophica 35, no. 1 (2020): 217–34. http://dx.doi.org/10.21464/sp35112.
Full textAbstract:
Uzmemo li u obzir broj župa, ženskih i muških samostana, utočišta itd., koje pripadaju Rimokatoličkoj crkvi u Sloveniji, uočljiv je visok stupanj duhovne aktivnosti. Postavljamo sljedeće pitanje: kako slovenski katolici razumiju duhovnost? U ovom radu, autor pokušava odgovoriti na pitanje najprije određujući što je duhovnost, nakon čega predstavlja analizu pitanja na koje su odgovorili slovenski katolici u mrežnoj anketi »Žrtva u kršćanskoj duhovnosti«. Nadalje, autor objašnjava do koje mjere sekularna duhovnost može biti praćena u razumijevanju duhovnosti među slovenskim katolicima te na koji način učenja Pape Franje o duhovnosti mogu vjernike potaknuti da doista razumiju duhovnosti i dublje je aktualiziraju.
4
Jurić, Kata s. Amabilis. "Percepcija duhovnosti vjeroučitelja laika u današnjem društvu." Obnovljeni život 71, no. 2 (2016): 153–65. http://dx.doi.org/10.31337/oz.71.2.1.
Full textAbstract:
U radu su opisane odrednice identiteta vjeroučitelja laika na temelju teorijske teološko–katehetske literature te navedeni pokazatelji dosadašnjih istraživanja na tom području. Sagledavanje pojma vjeroučiteljeva identiteta odnosi se na njegovu poziciju crkvenog poslanika i dionika hrvatskog školskog sustava u koji ulaze sadržaji katoličke vjere, religioznog odgoja i kulture. Kako bi se navedene odrednice mogle odjelotvoriti u odgojno–obrazovnom procesu, vjeroučitelja se promatra kao snažnu i duhovnu osobu koja autentičnim životom svjedoči vjeru i doseže zadana obrazovna postignuća u okviru nastave katoličkog vjeronauka. Kršćanska duhovnost u ovom radu predstavlja ishodište duhovnosti vjeroučitelja laika. Teorijska istraživanja sintetiziraju mnogostruke karakteristike vjeroučiteljeve duhovnosti, od kojih je primarna tzv. funkcionalna duhovnost (spiritualità funzionale) koja ga bitno određuje, a svojstvena je vjeroučiteljevoj službi u školi i župnoj zajednici. Kvalitativno istraživanje provedeno metodom dubinskih intervjua, opisanih u ovom radu, te metodološki postupci transkripcije, redukcije i prikaza podataka omogućuju dublje razumijevanje percepcije vlastite duhovnosti vjeroučitelja laika u današnjem društvu. Navedeno kvalitativno istraživanje predstavlja iskorak u odnosu na dosadašnja istraživanja jer podatci dobiveni dubinskim intervjuom donose inovativne spoznaje o duhovnosti vjeroučitelja u Republici Hrvatskoj.
5
Štambuk, Ana. "Starost i starenje u zrcalu duhovnosti." Hrvatska revija za rehabilitacijska istraživanja 53, no. 2 (2017): 142–51. http://dx.doi.org/10.31299/hrri.53.2.11.
Full textAbstract:
U radu je prikazana duhovnost kao područje koje sve više zauzima prostor u radu sa starijim osobama kako u zdravstvenoj tako i socijalnoj skrbi. U teorijama starenja rijetko se spominje duhovno i duhovnost. U teoriji psihosocijalnog razvoja duhovnost se može prepoznati u devetoj fazi, odnosno fazi gerotranscendencije. Prihvaćanje vlastite nemoći ili ovisnosti može biti izvor rasta, odnosno prilika za razvijanje duhovnih kvaliteta (strpljenja, zahvalnosti, užitka u malim stvarima, zadovoljstva što postojim i živim), ali se također pruža nova prilika revrednovanja cjelokupnog života kroz davanje novog smisla svemu proživljenom. Prema razvojnoj teoriji pozitivnog starenja, osobe koje stare postupno se primiču meta-perspektivi, odnosno iz osjetne, opipljive, vidljive i materijalne vizije života i svijeta idu prema kozmičko-transcendentnoj viziji. Ukazano je na potrebu edukacije profesionalaca koji rade sa starijim osobama o važnosti prepoznavanja duhovnih potreba.
6
Aukst Margetić, Branka. "DUHOVNOST I PSIHIJATRIJA." Zdravstveni glasnik, no. 1 (May 31, 2015): 77–86. http://dx.doi.org/10.47960/2303-8616.2015.1.77.
Full text
7
Kinđić, Zoran. "RAT I DUHOVNOST." Srpska politička misao 51, no. 1 (2016): 279–306. http://dx.doi.org/10.22182/spm.5112016.14.
Full text
8
Prlić, Nada, Franjo Podgorelec, and Ivana Barać. "Percepcija duhovnosti i duhovne srbi kao prediktor percepcije kompetencija u pružanju duhovne skrbi studenata sestrinstva." Nova prisutnost XIX, no. 2 (2021): 229–42. http://dx.doi.org/10.31192/np.19.2.1.
Full textAbstract:
Cilj istraživanja bio je ispitivanje percepcije duhovnosti, duhovne skrbi i kompetencija u pružanju duhovne skrbi studenata sestrinstva. Provedeno je presječno istraživanje u kojem je sudjelovalo 456 studenata sestrinstva. Instrumenti istraživanja bili su anketni upitnici: upitnik o općim obilježjima ispitanika, skala ocjena duhovnosti i duhovne skrbi (SSCRS) i skala kompetencija duhovne skrbi (SCCS). Rezultati provedenog istraživanja utvrđuju da postoji visoka razina percepcije duhovnosti i duhovne skrbi te kompetencija duhovne skrbi kod studenata sestrinstva. S obzirom na opća obilježja ispitanika pokazuje se da postoje razlike prema spolu, dobi, završenoj srednjoj školi, radnom iskustvu, vjerskoj pripadnosti, prakticiranju vjere, osposobljenosti za utvrđivanje duhovnih potreba. Rezultati regresijske analize pokazuju da su duhovnost i duhovna skrb značajni prediktori kompetencija duhovne skrbi.
9
Bešlić, Vinka. "Duhovnost i duhovnik u palijativnoj skrbi." Nova prisutnost XV, no. 1 (2017): 89–99. http://dx.doi.org/10.31192/np.15.1.5.
Full textAbstract:
Polazeći od pojma duhovnosti u palijativnoj skrbi u ovom se članku na osnovu filozofsko-antropoloških spoznaja monističkog dualizma kao i osnovnih postavki triju velikih svjetskih religija o čovjekovu življenju i njegovoj usmjerenosti na Boga, želi osvijetliti značenje duhovnosti kao i ulogu duhovnika u palijativnoj skrbi. Duhovnost je važna sastavnica cjelokupne brige za dostojanstvo čovjekova življenja u najtežim situacijama bolesti ili starosti. Povećani interes za duhovnošću uopće, a napose u medicini, potvrđuje još jednom važnost holističkog pristupa čovjeku u palijativnoj skrbi. Monistički dualizam naglašava međusobno prožimanje duha, duše i tijela u čovjekovu življenju. Iz ovog proizlazi da duhovna dimenzija ima vrlo važnu ulogu. Tri najveće religije svijeta na njima svojstven način govore o smislu čovjekova života i smrti te o duhovnim vrijednostima, koje nadilaze čovjekov ovozemaljski život. U palijativnoj skrbi je bitna prisutnost duhovnika, koji će pokušati pomoći čovjeku u iznimno teškim situacijama za njega i njegovu obitelj, da im bude blizu, sluša ih, razumije i pokuša im otkriti istinske neprolazne vrijednosti. Duhovnik se sa svojim kompetencijama znanja i iskustva stavlja na raspolaganje ne samo čovjeku u palijativnoj skrbi nego i njegovoj rodbini kao i osoblju u palijativnom timu.
10
Filipović, Ana Thea. "Vjeronauk i promicanje duhovnog razvoja učenika u ozračju novog interesa za duhovnost." Radovi Zavoda za znanstvenoistraživački i umjetnički rad u Bjelovaru 11 (2017): 127–42. http://dx.doi.org/10.21857/yq32oh46g9.
Full text
11
Platovnjak, Ivan. "Kršćanska duhovnost kao žrtvovanje?" Nova prisutnost XVI, no. 1 (2018): 38. http://dx.doi.org/10.31192/np.16.1.2.
Full textAbstract:
Žrtvovanje je u svim religijama prisutno s različitim naglascima i u različitim oblicima, pa i u kršćanstvu. Također postoji u svim duhovnostima, koje su zapravo živa religija u svim dimenzijama čovjekova života i djelovanja. Međutim, Isus Krist je svojom jedinstvenom žrtvom na križu eliminirao sve oblike žrtvovanja Staroga zavjeta i drugih religija. On je, naime, svojom žrtvom spasio kako čovjeka, tako i cijeli svijet. Uzimajući to u obzir, postavlja se posve legitimno pitanje: možemo li o kršćanstvu, odnosno u kršćanskoj religiji, o živoj vjeri u Kristovu Duhu, govoriti kao o žrtvovanju? Ako ne, zašto ne? Ako da, zašto da? Kakvo žrtvovanje postoji u njoj, ako se živi u Kristovu Duhu (Rim 8, 4.14)? U prvom poglavlju autor rasprave odgovara na pitanja analizirajući rezultate ankete (Žrtvovanje u kršćanskoj duhovnosti, 2016), dok u drugom poglavlju nudi odgovore na osnovi rezultata analize i nekih autora s prikazom dvaju temeljnih razumijevanja žrtvovanja kao odricanja i darovanja.
12
Knežević, Josip. "Razumijevanje evagrijevske duhovnosti i misticizma u njegovu asketskom nauku." Diacovensia 27, no. 4 (2019): 615–36. http://dx.doi.org/10.31823/d.27.4.3.
Full textAbstract:
Cilj je ovoga rada prikazati najvažnije aspekte duhovnosti i misticizma jednoga od najvećih pustinjskih otaca, koji je zbog osude njegova nauka na Petom ekumenskom koncilu u Carigradu (553. godine) ostao dobrim dijelom zaboravljen. Moramo napomenuti da nema baš mnogo studija koje se bave striktno tom tematikom i koji daju prostora predstavljanju Evagrijeva nauka o duhovnosti i misticizmu i pogotovo njegovim idejama koje se tiču borbe protiv demona (napasti). Naime, premda je njegov teološko-dogmatski nauk osuđen na Koncilu, kad je u pitanju njegova duhovnost i njegov misticizam, Evagrije je nadahnuo razvoj teologije duhovnosti i misticizma i na Istoku i na Zapadu. Činjenica je da, ako nastojimo shvatiti njegov teološko-duhovni sustav i mistiku, ne smijemo izbjegavati teme koje bi danas doduše mogle dovesti i do određenih neprilika s obzirom na to da je riječ o osuđenom krivovjercu.
13
Podgorelec, Franjo, and Ivan Crnković. "Liturgijska duhovnost bl. Ivana Merza." Obnovljeni život 72., no. 2. (2017): 223. http://dx.doi.org/10.31337/oz.72.2.5.
Full textAbstract:
Today, experience is again valued in theology. In this respect, the need is stressed for truths and values, aside from abstract notions involving man’s rational dimension, to be transmitted by way of a „model“ which includes also the experiential–emotional dimension. Through the „model“ method a particular truth and value is presented in the manner in which it is embodied and lived by a specific person, thus gaining in appeal. In this article, Ivan Merz is depicted as the model which existentially brought to pass the sustainable idea of a liturgical movement, of which he was an adherent, and also of a conciliar liturgical reform: to reestablish the liturgy as the source of spiritual life. In doing so, he skillfully avoids any one–sidedness and exclusivity. He stresses, and rightly so, the primacy of the liturgy, but without entering into a kind of „panliturgism“. Furthermore, he values extra–liturgical devotions, as well as individual prayer, but does not detach them from the liturgical context. Finally, he is aware that the liturgy must shape our mentality and activites in our daily lives and in society, however, by giving primacy to the contemplative dimension, he avoids allowing Christian involvement to be transformed into just another type of social program. Therefore, Merz is an example to us of an integral approach in which all three dimensions are intertwined, this not always being the case in ecclesial practice. The paper uses the analytical method to examine Merz’s works, his experience and numerous testimonies about him. Some controversies over the liturgical spirituality of his time are presented through the historical–descriptive method.
14
Fajfrić, Željko. "Da li advokatima nedostaje duhovnost?" Glasnik Advokatske komore Vojvodine 83, no. 9 (2011): 96–98. http://dx.doi.org/10.5937/gakv1102096f.
Full text
15
Platovnjak, Ivan. "The Ecological Spirituality in the Light of Laudato sì." Nova prisutnost XVII, no. 1 (2019): 91. http://dx.doi.org/10.31192/np.17.1.5.
Full textAbstract:
Kršćani ispovijedaju svoju vjeru u Boga Stvoritelja neba i zemlje. Pitanje je imaju li kršćani drukčiji odnos prema stvaranju od onih koji ne gledaju na stvaranje u svjetlu vjere u Boga Stvoritelja. Većina ljudi nije svjesna činjenice da im izostaje punoća kršćanske duhovnosti ako njezin plod ne uključuje veću ekološku osviještenost koja se očituje u konkretnoj brizi za naš zajednički dom. Katolička je crkva dugo odgađala objavljivanje službenih dokumenata koji potiču vođenje brige o okolišu. Ovo oklijevanje nadvladao je papa Franjo u svojoj enciklici »Laudato sì«, u kojoj naglašava probleme ekološke nesigurnosti i indiferentnost mnogih kršćana u odnosu prema okolišu. Papa je uputio ovu encikliku čitavom čovječanstvu zato što je želio pozvati sve ljude da se ujedine u zajedničkom traženju i ostvarenju konkretne brige za naš zajednički dom. U ovom radu autor najprije želi predočiti Papinu kritiku, ali i ohrabrenje u rješavanju ekološke krize. Autor zatim govori o putu ekološke duhovnosti na koju je pozvano cijelo čovječanstvo, a osobito katolici. Na kraju autor donosi dva duhovna sredstva koja nam nudi ignacijevska duhovnosti (kontemplacija, egzamen), a koja će nam omogućiti nov odnos prema stvaranju koji ohrabruje ekološka duhovnost.
16
Panhofer, Johannes. "Daje li vam vjera zdravlje? Zaključci iz empirijske religijske psihologije." Crkva u svijetu 56, no. 3 (2021): 376–88. http://dx.doi.org/10.34075/cs.56.3.2.
Full textAbstract:
Vodeći brigu o sebi želimo razumjeti svoje vlastite potrebe s ciljem da održavamo svoje fizičko i psihičko zdravlje. O tome jesu li vjera i duhovnost izvori (mentalnog) zdravlja i osobne dobrobiti ili prije rizik, vode se krajnje kontroverzne rasprave. Spor nastaje između iskustava pojedinaca s jedne strane i ideoloških rovovskih ratova s druge. Ovaj rad postavlja raspravu na „objektivnu“ osnovu predstavljajući zaključke utemeljene na dokazima iz različitih studija. Iz toga se vidi da se ponovno otkrivaju iscjeljujuće moći vjere i duhovnosti. Ipak, neophodna je savjesnost i potrebni su određeni kriteriji kako bi vjera mogla razviti svoju iscjeljujuću moć. Dakle, studije utemeljene na dokazima pokazuju: religioznost u različitim slučajevima i psihičkim situacijama nije ista! Moramo otkriti kada, gdje i zašto religioznost ima konstruktivan ili destruktivan učinak.
17
Vranješ, Nikola. "Elementi, etape i perspektive pastorala braka i obitelji prema apostolskoj pobudnici Amoris laetitia." Diacovensia 25, no. 2 (2017): 267–84. http://dx.doi.org/10.31823/d.25.2.4.
Full textAbstract:
Ovaj rad posvećen je teološko-pastoralnoj razradi pitanja pristupa elementima, etapama i perspektivama pastorala braka i obitelji u postsinodalnoj apostolskoj pobudnici pape Franje Amoris laetitia, pri čemu se posebna pozornost posvećuje i temi bračne i obiteljske duhovnosti. Pastoral braka i obitelji jedno je od danas najbremenitijih područja crkvenoga djelovanja. Papa Franjo ga u toj pobudnici sagledava iz šire perspektive uokvirujući ga u suvremeni društveni i pastoralni kontekst. Pri tome Papa obrađuje i određene, mogli bismo ih nazvati, prioritetne zadaće koje je Crkva danas pozvana snažnije aktualizirati u tom području svoga djelovanja. U odnosu na elemente, etape i perspektive pastorala braka i obitelji te na obiteljsku duhovnost te zadaće i prioritete u ovome radu sagledavamo prateći red i dinamiku razrade tema prisutnih u samoj pobudnici, imajući pritom pred očima i neke od izazova iz hrvatske pastoralne situacije.
18
Janjic, Milan N. "Putovanje kroz francusko kulturno nasleđe." Филолог – часопис за језик књижевност и културу, no. 23 (August 7, 2021): 554–60. http://dx.doi.org/10.21618/fil2123553j.
Full text
19
Filej, Bojana, and Boris Miha Kaučič. "Vpliv duhovnosti na kakovost življenja starejših v domačem in v institucionalnem okolju." Bogoslovni vestnik 79, no. 2 (2019): 555–68. http://dx.doi.org/10.34291/bv2019/02/filej.
Full textAbstract:
Duhovnost je večdimenzionalni koncept, ki usmerja človekovo življenje, se s starostjo krepi in vpliva na kakovost življenja. Z raziskavo smo želeli ugotoviti, kakšen je vpliv duhovnosti na kakovost življenja in ali molitev vpliva na preprečevanje osamljenosti starih ljudi v domačem in v institucionalnem okolju. Raziskava temelji na kvantitativni metodi, v raziskavo smo zajeli 656 starih ljudi v domačem in v institucionalnem okolju. Za pridobivanje podatkov o kakovosti življenja smo uporabili standardizirani vprašalnik Svetovne zdravstvene organizacije WHOQOL-BREF, za pridobivanje podatkov o osamljenosti pa Oldwellactive (A self-rated welness profile for the assessment of wellbeing and wellness activity in older people). Ugotovili smo, da se stari ljudje ne počutijo osamljeno in da so nekoliko bolj osamljeni v institucionalnem okolju (PV=3,71) kakor v domačem okolju (PV=3,90). Molijo tisti, ki so pogosteje osamljeni in ki niže ocenjujejo kakovost življenja. Molitev ne vpliva na preprečevanje osamljenosti. Duhovni dejavnik je za stare ljudi najpomembnejši dejavnik, ki vpliva na njihovo kakovost življenja.
20
Matijašević, Bruno, and Toni Maglica. "Samoprocjena osoba s problemima u ponašanju o učinkovitosti hagioterapije." Crkva u svijetu 56, no. 2 (2021): 214–32. http://dx.doi.org/10.34075/cs.56.2.3.
Full textAbstract:
Duhovnost, religija i religioznost u sve većem broju empirijskih istraživanja navode se kao snažan zaštitini čimbenik za mentalno zdravlje, prevenciju i tretman problema u ponašanje te doprinos općem zdravlju pojedinaca. Cilj ovog istraživanja bio je steći uvid u hagioterapijsku duhovnost te utvrditi koje elemente hagioterapije osobe s problemima u ponašanju, koje su se uključile u tretman, procijenjuju učinkovitima. U istraživanju se koristila kvalitativna metodologija te su podaci analizirani tematskom analizom. Dubinski intervjui napravljeni su sa 6 sudionika oba spola koji su uključeni u hagioterapiju. Uz velik broj metoda i tehnika rada koji se inače koriste u savjetovanju osoba s problemima u ponašanju, sudionici su posebno učinkovitima istaknuli hagioterapijske pristupe koji se temelje na praštanju, kajanju, fokusu na „dobro“, na slobodu i čovjekovu vrijednost te meditaciju.
21
Markov-Čikić, Ivana, and Snežana Prtljaga. "Spirituality in critical epidemic conditions." Fizicko vaspitanje i sport kroz vekove 9, no. 1 (2022): 73–83. http://dx.doi.org/10.5937/spes2201073m.
Full textAbstract:
Spirituality can be important in various types of stress because it significantly contributes to a person's well-being, affects the overall quality of life and acts proactively, accelerating person's cognitive development by seeking different answers to a new situation. With a retrospective view of the spiritual and creative space at the time of COVID, we can say that this is a period of increased self-actualization of people, in which they manifested their absolute potentials as individuals. Although COVID left people without liturgical celebrations in certain periods, the living space did not have to remain spiritually empty, since the faithful could express their spirituality through their own prayer in their homes. These were modified conditions in Christian spirituality, where prayers represent an ecclesiastical act that connects the praying person with the community, conditions in which participation of an individual in the prayer of the church community that keeps and nourishes Jesus' prayer was hindered. The newly-established conditions opened up specific mental states in which people turned their attention to various non-religious forms of spirituality close to them: writing poetry, reading, painting, composing music, and thus new creative/artistic opuses were created that marked and are still marking this period. The books and songs 'at the times of COVID' were created, which represent a living and lucid document of time and a personal, authentic comment of an individual on one of the most unusual situations in which humanity has found itself in the last few decades. Painting studios have become a kind of quarantine in which painters stand behind their easels and in which the art world lives, transferred to the canvas in various techniques, waiting for its first exhibition entitled: 'From the times of COVID'.
22
Dučkić, Anita, and Slavica Blažeka Kokorić. "DUHOVNOST – RESURS ZA PREVLADAVANJE KRIZNIH ŽIVOTNIH SITUACIJA KOD PRIPADNIKA KARIZMATSKIH ZAJEDNICA." Annual of Social Work 21, no. 3 (2015): 425–52. http://dx.doi.org/10.3935/ljsr.v21i2.21.
Full text
23
Stevanović, Lada, and Dubravka Đurić. "TAKTIČKA DUHOVNOST U UMETNIČKIM PRAKSAMA PJERA PAOLA PAZOLINIJA I DžEROMA ROTENBERGA." Srpska politička misao, Specijal 2019 (December 2, 2019): 91–106. http://dx.doi.org/10.22182/spm.specijal2019.6.
Full textAbstract:
U radu se bavimo nekonvencionalnim odnosom prema religiji i duhovnošću dvojice autora – Pjera Paola Pazolinija, italijanskog levičara, esejiste, književnika i reditelja, kao i američkog pesnika-antropologa, antologičara i performera Džeroma Rotenberga. Oni su delovali u različitim kulturnim kontekstima (katoličkoj Italiji i multikulturalnoj Americi) i u različitim umetnostima, ali su u svom radu razvijali ambivalentne i subverzivne taktike pokazujući neortodoksno shvatanje religije i duhovnih tradicija. Pazolini se u filmovima bavio ranim hrišćanstvom, kritkujući crkvu kao instituciju. Rotenberg se bavio različitim duhovnim tradicijama u rasponu od američkih starosedelačkih, hrišćanskih, budističkih i jevrejskih tradicija. Obojica implicitno i eksplicitno kritikuju religiozne ortodoksije i zalažu se za transformaciju religioznih i duhovnih praksi u skladu sa savremenošću. U radu ćemo se usredsrediti na različite subverzivne taktike koje su razvili.
24
Božanić, Snežana. "PROŠLOST BAČKOG BRESTOVCA U DISKURSU CRKVENE DELATNOSTI BORIVOJA Č. ĐORĐEVIĆA (1954-1965)." Годишњак Филозофског факултета у Новом Саду 39, no. 1 (2014): 41. http://dx.doi.org/10.19090/gff.2014.1.41-57.
Full textAbstract:
U radu se prati delatnost bačko-brestovačkog pravoslavnog sveštenika Borivoja Č. Đorđevića.Ovaj veliki čovek ostavio je dubok i neizbrisiv trag na duhovnoj i istorijskoj pozorniciBačkog Brestovca i okoline. Hronološki, rad obuhvata period od 1954. do 1965. godine. Od1937. paroh Đorđević se nalazio na čelu „Društva za podizanje spomen-crkve sa kosturnicomu Lazarevcu“. U kosturnici crkve Svetog Dimitrija (Lazarevac) sahranjeni su posmrtni ostacistradalih vojnika u Kolubarskoj bici 1914. godine. Krajem 1964. godine došao je u BačkiBrestovac. Pola godine kasnije, zahvaljujući njegovom zalaganju izvršeni su značajni radovina podizanju tornja i opravci sv. Hrama. Neumorno je organizovao Svetosavske svečanosti,držao versku nastavu i propovedi, širio duhovnost i toleranciju. Sa posebnom pažnjom seodnosio prema hramovnoj slavi. Uzimao je aktivnog učešča u prikupljanju pomoći za postradaleod poplava, zemljotresa i drugih elementarnih nepogoda, na prostoru nekadašnje Jugoslavije.Uredno, marljivo i korektno je vodio „Letopis parohije“. Održavao je dobre odnose sapredstavnicima Katoličke crkve. U više navrata, Episkop Bački Nikanor je posećivao bačkobrestovačkuparohiju, o čemu postoje značajna pisana svedočanstva. Za marljiv i vredan radodlikovan je najpre pravom nošenja crvenog pojasa, a kasnije je postao protonamesnik. Istorijasv. Hrama predstavlja istoriju parohije i njenih ljudi, koja je uklopljena u šira društvenazbivanja, narečenog perioda.
25
Knežević, Sanja. "Utopijska ideja obnove svijeta u putopisu »Simfonije Jadrana, Italije, Pariza i Londona« Josipa Kosora." Nova prisutnost XIX, no. 2 (2021): 405–18. http://dx.doi.org/10.31192/np.19.2.12.
Full textAbstract:
U radu se interpretira putopis »Simfonije Jadrana, Italije, Pariza i Londona« Josipa Kosora u ključu avangardne utopijske ideje obnove svijeta. Kosorov »transcendentni utopizam« (Oraić Tolić) interpretirat će se na primjeru specifičnoga, hibridnog putopisnog žanra i to interpretacijskim čitanjem dominanti koje uvjetuju njegovu utopijsku misao – estetika (pejzaž), duhovnost (umjetnost), moral (sloboda). Interpretacijom se u tom smislu želi dokazati da je Josip Kosor već na izmaku avangardno-ekspresionističkih strujanja u hrvatskoj književnosti ostao vjeran utopijskoj ideji o obnovi svijeta.
26
Ličen, Nives, Danijela Makovec, and Borut Mikulec. "Učenje na delu." Andragoška spoznanja 26, no. 3 (2020): 3–13. http://dx.doi.org/10.4312/as.26.3.3-13.
Full textAbstract:
Učenje in izobraževanje odraslih v povezavi z delom je predmet obsežnega teoretskega in empiričnega raziskovanja. Raziskovalci proučujejo znanje, spretnosti, kompetence, stališča, vrednote, emocionalne in socialne veščine, praktične modrosti na delu in tudi duhovnost na delu ter etičnost, zanimajo jih strategije učenja in različne ciljne skupine, karierni prehodi in koncepti, kot so delovalnost (ang. agency), odprta inovativnost, trajnostnost, dolgotrajna zaposljivost (Alessandrini, 2018).
 V tokratni tematski številki Andragoških spoznanj, ki zajema pet člankov, avtorice in avtorji razmišljajo o izzivih učenja in dela z različnih teoretskih zornih kotov in z uporabo različnih raziskovalnih pristopov.
27
Šiljak, Violeta, and Đorđe Stefanović. "Spirituality and physical exercise: Prevention for epi(pan)demia COVID-a-19." Fizicko vaspitanje i sport kroz vekove 9, no. 1 (2022): 1–19. http://dx.doi.org/10.5937/spes2201001s.
Full textAbstract:
It is an undeniable truth that in one period of today's people's lives, the COVID19 epi(pan)demic was weaved. It is a period marked by suffering, pain and illness, as well as a significant disharmony of spirit, soul and body, which consequently influenced the fear of bared life and survival. The age of the COVID-19 pandemic, in addition to the objective presence of a virus that has taken many lives, warns us that the world is facing infodemia, manipulative media propaganda, polarized profession, loss of basic human rights and other global plans diametrically opposed to the spiritual approach and whose primary goal is to spread fear among people. Such a situation has created a ground for positive and/or negative thinking of people regarding epi(pan)demics. The scientific approach to the concept of spirituality, although it has its roots in philosophy and psychology, is present in religion, and today we can say in quantum medicine, bioethics and other sciences. However, no matter how different the paths of spirituality may be, they have in common finding the hidden laws of nature and selflessly using their discoveries to improve the lives of others. The complexity and diversity of the concept of spirituality leads to the choice of the spiritual path and the development of each person individually. In an effort to better understand his inner life, an individual must go through a processes of introspection and self-knowledge in order to reach the virtues that enable him to have a wiser relationship with himself, the environment, the world. The aim of this paper is to consider some situations that may represent the foundation of a new (beneficial) path to human salvation, possible life in new circumstances. The complexity of the topic raises the question - how to achieve active work with results that will be beneficial for people in the new conditions of the pandemic? The results of the research indicate that the syncretism of spirituality and physical exercise creates conditions for meaningful reasoning, reflection, cognition and awareness of the understanding that this is a very important path to healing.
28
Vučković, Ante, and Lidija Piskač. "Dosezi supatnje kod Simone Weil." Crkva u svijetu 54, no. 4 (2019): 587–606. http://dx.doi.org/10.34075/cs.54.4.2.
Full textAbstract:
Sućut se nalazi u srcu religioznih, duhovnih i etičkih tradicija i poziva nas da se prema drugima ophodimo onako kako bismo htjeli da se oni ophode prema nama. To nazivamo zlatnim pravilom. Ima ljudi koji na osebujan i jedinstven način svojim životom utjelove princip sućuti. Takva je bila Simone Weil. Ovaj rad istražuje mjesta na kojima se u njezinu životu susreće supatnja: odijevanje, glad drugog čovjeka, novac, izručenost radnika mehanizmima ugnjetavanja. Potom se usmjeruje na tri razdoblja mišljenja u životu Simone Weil: marksizam i materijalizam, kršćanstvo i duhovnost te pravedno društvo. Za cijelo vrijeme S. Weil je iznimno snažno obilježena supatnjom. Rad namjerava pokazati mjesta na kojima supatnja prožima život i mišljenje Simone Weil.
29
Raguž, Ivica. "O Svetome pismu u Origenovoj misli." Diacovensia 27, no. 3 (2019): 389–416. http://dx.doi.org/10.31823/d.27.3.1.
Full textAbstract:
Članak analizira Origenovo shvaćanje Svetoga pisma. U prvom dijelu analiziraju se uvjeti i pretpostavke za razumijevanje Pisma u Origenovoj misli. Veliku ulogu ima sv. Pavao i njegova interpretacija Staroga zavjeta. Također se upozorava na osobni život vjernika (duhovnost, obraćenje) koji je također jedan od temeljnih uvjeta za cjelovitije tumačenje Pisma. Drugi dio članka promišlja Origenovo ophođenje prema Starom zavjetu, osobito u kontekstu hereze gnoze. Treći dio predstavlja Origena kao egzegeta i propovjednika. Origenova egzegeza uvijek je bila motivirana i usmjerena prema navještaju Božje riječi u liturgiji. Progovara se o prednostima takve egzegeze, kao i o ograničenostima isključivo znanstvene, akademske egzegeze. Također se donose i njegova, i danas za Crkvu aktualna, promišljanja o nekim svojstvima, ali i opasnostima propovjednika.
30
Brković, Vjera, and Rona Bušljeta Kardum. "Pregled razvoja odgoja i obrazovanja za vrijednosti u okvirima povijesno–društvenoga konteksta." Obnovljeni život 76, no. 1 (2021): 113–24. http://dx.doi.org/10.31337/oz.76.1.8.
Full textAbstract:
Odgoj i obrazovanje za vrijednosti omogućavaju bitnost postojanja te se često promatraju kao neizostavni razvojni društveni fenomen koji opstaje unatoč povijesnim mijenama. Ipak potrebno je naglasiti da povijesno–društveni kontekst u skladu s vremenom oblikuje svoj sustav vrijednosti koje novi naraštaji prihvaćaju ili odbacuju. S obzirom na važnost odgoja i obrazovanja za vrijednosti u formiranju univerzalnih odgojno–obrazovnih vrijednosti, rekonstruirati povijesno–društveni kontekst nastanka te pratiti kontinuitet i promjene procesa razvoja odgoja i obrazovanja za vrijednosti. Izdvojeni su primjeri univerzalnih odgojno–obrazovnih vrijednosti koje nam je ostavila u nasljeđe povijest, a to su: mudrost, odnosno razboritost, hrabrost, umjerenost, pravednost, požrtvovnost, skromnost, duhovnost, briga za roditelje i starije, ljubav prema domovini, dobrota, sloboda, pravda, mir, dostojanstvo, demokracija, jednakost, vladavina prava, ljudska prava, uključivost, tolerancija, solidarnost i nediskriminacija.
31
Majdak, Marijana, Bernarda Zorić Prskalo, and Ante Bagarić. "Motivacija za promjenom ponašanja ovisnika u bolničkom i izvanbolničkom liječenju." JAHR 12, no. 2 (2021): 243–64. http://dx.doi.org/10.21860/j.12.2.3.
Full textAbstract:
Cilj istraživanja bio je ispitati samoprocjenu motivacije za promjenu ponašanja osoba s problemom ovisnosti. U provedenim intervjuima sudjelovale su osobe s problemom ovisnosti koje su se nalazile u terapijskom programu zajednice Cenacolo i Klinici za psihijatriju Vrapče (N = 8). Podaci su obrađeni tematskom analizom. Kod samoprocjene motivacije za uključivanje u program kod sudionika obje skupine ključnim su se pokazale podrška bliskih osoba, nemogućnost normalnog funkcioniranja te vlastita odluka potaknuta značajnim osobama. Motivacija za vrijeme trajanja liječenja kod dviju skupina sudionika bila je različita. Religioznost i duhovnost motiviraju sudionike iz Cenacola, dok je grupna podrška ključna za sudionike Klinike za psihijatriju Vrapče. Razlika je vidljiva i u razmišljanjima o motivima za apstinenciju, gdje sudionici zajednice Cenacolo naglasak stavljaju na molitvu, a pacijenti Klinike za psihijatriju Vrapče na životne promjene.
32
Simonič, Barbara, Elżbieta Osewska, and Tanja Pate. "Partnersko nasilje v krščanskih družinah in vloga vere." Bogoslovni vestnik 79, no. 2 (2019): 535–53. http://dx.doi.org/10.34291/bv2019/02/simonic.
Full textAbstract:
Nasilje v partnerskih odnosih je oblika družinskega nasilja, ko v intimnem odnosu fizična ali psihična nasilna dejanja izvaja partner ali zakonec nad drugim partnerjem ali zakoncem, žrtve pa so lahko tudi preostali družinski člani. Njegova razširjenost je zaskrbljujoča in ni omejena le na specifične okoliščine. Najde se tudi v krščanskih družinah, to pa je pravzaprav zaskrbljujoče, saj bi pričakovali, da verno okolje spodbuja in omogoča varne in ljubeče odnose. V prispevku, v katerem smo z metodo sistematičnega pregleda literature analizirali 28 različnih raziskav o partnerskem nasilju v krščanskih družinah, predstavljamo ugotovitve, ki nakazujejo, kako napačno razumljena in zlorabljena uporaba krščanskega izročila in prakse – v povezavi z drugimi dejavniki – lahko pospešuje oziroma ohranja nasilje v zakonskem in partnerskem odnosu in kako ustrezno živeta in razumljena krščanska vera in duhovnost zagotavljata zaščito in podporo pri preprečevanju nasilja
33
Crnković, Ivana, Ivan Brumini, and Aleksandar Racz. "Assessing Knowledge and Attitudes Toward Spirituality in the domain of providing health care." Nova prisutnost XVII, no. 2 (2019): 334. http://dx.doi.org/10.31192/np.17.2.6.
Full textAbstract:
Teorijska polazišta: Legitimitet na duhovnu skrb ima svaki pacijent u okviru zdravstvene zaštite, a zdravstveni djelatnik obvezu njezina pružanja i odgovornost za nju. Metode: Cilj istraživanja bio je: utvrditi stavove studenata prema duhovnosti u pružanju zdravstvene skrbi te ispitati povezanost sociodemografskih karakteristika i razlike u stavovima studenata prema dimenziji duhovnosti. U istraživanju je sudjelovao 161 student Sveučilišta u Zagrebu u dobi od 20,86±3,81. Za svrhe ovog istraživanja korištena je validirana verzija SSCRS upitnika (Spirituality and spiritual care rating scale) za procjenu percepcije i stavova duhovne skrbi. Rezultati: Prema dobivenim rezultatima istraživanja studenti, neovisno o smjeru studija, imaju pozitivne stavove prema dimenziji duhovnosti. Većina studenata smatra da su zdravstveni djelatnici nakon završetka formalnog obrazovanja upoznati s pružanjem duhovne skrbi no istovremeno studenti obuhvaćeni ovim istraživanjem nisu imali nikakvu edukaciju o duhovnoj skrbi za vrijeme svog formalnog obrazovanja. Rasprava i zaključak: Kvalitetna zdravstvena skrb pacijenta zahtijeva pripremljenost zdravstvenog djelatnika kako u stručnosti tako i u duhovnosti. Da bi se odgovorilo na ovaj zahtjev potrebno je prilagoditi sadržaj nastavnog kurikuluma u domeni pružanja duhovne skrbi.
34
Buljančević, Rastko. "Music in Pasolini's The Decameron: Humour, spirituality, (de)tabooisation and playing with conventional signifiers of the Italian musical past." Zbornik Akademije umetnosti, no. 10 (2022): 130–51. http://dx.doi.org/10.5937/zbaku2210130b.
Full textAbstract:
Pasolini's controversial figure, marked by refined and revolutionary leftist ideas, is based on experimental artistic ideals that defy the establishment and conservative ideological thinking. Promoting the de-tabooing of sexuality and a more open attitude towards cultural tradition, the director turned away from mimetic, naturalistic film practices and approached biblico-mythical and ancient themes. The selection of genre and stylistically diverse musical references from The Decameron is, thus, in line with the geographical shift of Boccaccio's humanist ideal from the central to the southern Italian macro-region. The aim of this paper is to determine Pasolini's ambivalent and in some ways subversive treatment of religious and folkloric signifiers of the Italian musical past. Flirting with material and immaterial signifying practices encourages alternative interpretations of spirituality, class antagonisms, folkloric traditions and cleverly profiled and unusual elements of eroticism.
35
Šarčević, Ivan. "Neke smjernice za pastoral braka i obitelji prema aspostolskoj pobudnici Amoris Laetitia (I.)." Diacovensia 29, no. 1 (2020): 43–71. http://dx.doi.org/10.31823/d.29.1.3.
Full textAbstract:
Prvi dio članka »Neke smjernice za pastoral braka i obitelji prema apostolskoj pobudnici Amoris laetitia« želi istaknuti kako je po-sinodalna pobudnica o ljubavi u obitelji Amoris laetitia (2016.) opečaćena pastoralnom teologijom pape Franje koju nastavlja na svoju programsku pobudnicu Evangelii gaudium (2013.). Oznake te teologije jesu svetopisamsko utemeljenje i jezična aktualizacija, argentinska teologija naroda, isusovačka duhovnost s naglaskom na samoodgoj kroz oblikovanje savjesti i razlučivanje duhova; ekleziologija Drugoga vatikanskoga koncila s naglaskom na Crkvu otvorenih vrata i izlaska na periferije. Riječ je o pastoralno orijentiranom govoru o Bogu postupnoga odgoja i bezuvjetnoga milosrđa. Riječ je o čovjeku, ljubljenom Božjem stvorenju koje nije savršeno, ali je pozvano da se odgaja, da ljubi i tako se postupno, malim koracima, u braku i obitelji, u kršćanskoj zajednici i svijetu suobličuje Isusu Kristu. U ovome se dijelu članka progovara o posebnim pastoralnim smjernicama koje proizlaze iz pobudnice Amoris laetitia, a koje se odnose na pripremu za brak i na pastoralno praćenje bračnih drugova i obitelji.
36
Ferić, Martina, Ivana Maurović, and Antonija Žižak. "Metrijska obilježja instrumenta za mjerenje komponente otpornosti obitelji." Kriminologija & socijalna integracija 24, no. 1 (2016): 26–49. http://dx.doi.org/10.31299/ksi.24.1.2.
Full textAbstract:
Cilj rada je utvrditi metrijska obilježja instrumenta za mjerenje jedne od komponenti otpornosti obitelji – zaštitnih čimbenika u obitelji. Riječ je o instrumentu Family Resilience Assessment Scale (FRAS, Sixbey, 2005), odnosno Upitniku za procjenu otpornosti obitelji. Istraživanje je provedeno s prigodnim uzorkom od 220 roditelja (53.9% majki i 46.1% očeva), učenika 1. razreda srednjih škola Ivan Švear u Ivanić Gradu i 1. Gimnazije u Zagrebu. Rezultati faktorske analize skraćene verzije instrumenta (54 čestice) ukazuju na šest-faktorsko rješenje koje objašnjava 48.89% varijance. Riječ je o faktorima: Obiteljska komunikacija i rješavanje problema, Pridavanje smisla nedaćama, Podrška susjeda, Obiteljska duhovnost, Obiteljska povezanost, Sigurnost i podrška u zajednici. Navedeno faktorsko rješenje uvelike je slično faktorskom rješenju koje je dobila autorica instrumenta (Sixbey, 2005). Pouzdanost četiri skale je zadovoljavajuća (α= od .65 do .92), dok dvije skale imaju nižu pouzdanost (Pridavanje smisla nedaćama, α=.58, Podrška susjeda, α=.60). Deskriptivni podaci ukazuju na negativnu asimetričnost distribucija rezultata na svim faktorima, odnosno visoke vrijednosti rezultata, što može upućivati na slabu osjetljivost instrumenta. U radu su navedeni prijedlozi za doradu instrumenta.
37
Šeparović, Ana, and Tihana Rubić. "Rod i klasa u međuratnoj fotografiji: interdisciplinarni pogled." Život umjetnosti, no. 109 (December 1, 2021): 86–111. http://dx.doi.org/10.31664/zu.2021.109.06.
Full textAbstract:
U ovom će se radu, na korpusu fotografija reproduciranih na stranicama specijaliziranih časopisa posvećenih fotografiji koji su izlazili tijekom međuraća, razmotriti uobičajene prakse prikazivanja s problemskim fokusom na rodne i klasne pozicije fotografa i fotografiranog/fotografirane te na odnose društvenosti i moći. Interdisciplinarnim povezivanjem perspektiva, spoznaja i pristupa povijesti umjetnosti te etnologije i kulturne antropologije, ovim će se radom doprinijeti propitivanju „prirodnosti” rodnog i klasnoga mjesta u društvu. Iz cjeline fotografija objavljenih u fotografskim časopisima odabrane su onenjih oko 350 objavljenih između 1927. i 1941. na kojima je prikazan ljudski lik, a razmatranje podrazumijeva napuštanje klasičnoga interpretativnog aparata, estetskih vrednovanja i oslanjanja na uobičajene povijesnoumjetničke interpretacije tih i sličnih slika te se nije obraćala pažnja na stilske preferencije autora ni na formalne značajke fotografije. Metoda kojom se provodila analiza prikazanih likova i situacija oslanja se na analizu sadržaja, preciznije inventara slike, i to prema učestalosti pojavljivanja pojedinih motiva, a glavni aspekti prema kojima su razmatrane odabrane fotografije uključile su reprezentaciju prema zanimanju (profesiji kojom se bavi prikazani lik), prema načinu provođenja slobodnog vremena i prema emociji koju lik iskazuje, a uzeti su u obzir i predmeti koji ga okružuju, poza koju zauzima, radnja kojom je zaokupljen, prostor u kojem je smješten, dobna struktura i dr. Takva metoda rezultirala je kompleksnim razumijevanjem dominantnih prikazivačkih praksi i obrazaca, ali i pretpostavljenih društvenih asimetrija te nas dovela do spoznaja na koji način onovremene fotografije izražavaju, odražavaju, ohrabruju i perpetuiraju stereotipiziranje određenih društvenih skupina. Analizirani prikazi pokazuju da su na fotografijama neke uobičajene situacije ispuštane na račun drugih koje su pak forsirane. Na temelju tih znatnih asimetrija zaključujemo da slika društva koju nam pruža međuratna fotografija nije sušti odraz društva, već posljedica jednog određenog sustava vrijednosti, koji možemo obuhvatiti terminom građanski svjetonazor. Analiza reprezentacijskih obrazaca pokazala je kako su na fotografijama društvene skupine konstruirane po principu rodnih i klasnih binarnih opozicija, uvriježenih u građanskoj imaginaciji. Pa su tako opoziciji muško–žensko pridružene analogne opozicije pamet–ljepota, um–emocije, rad–odmor, ozbiljnost–zabava, duhovnost–erotičnost, dok opoziciju građanstvo–puk prate analogni pojmovi: mozak– trbuh, individualnost–društvenost, duhovnost–pobožnost. Fotografije time potvrđuju kako su žene u društvenom prostoru odvojene negativnim simboličkim koeficijentom od muškaraca, a jednako tako da je puk shvaćen kao negativna referentna točka građanskog načina života. Ovdje je riječ o uspostavljanju matrice predodžbi koje nisu povijesna istina, već konstrukt stvoren na mnijenju, a njihova učestalost i prisutnost u fotografiji i umjetnosti općenito pridonosi naturalizaciji rodnih i klasnih razlika te posljedičnom učvršćivanju i perpetuiranju društvenih asimetrija i nejednakosti.
38
Macut, Ivan, and Lucija Sinovčić. "Leopold Bogdan Mandić, preteča duhovnog ekumenizma i važnost duhovnog ekumenizma danas." Služba Božja 59, no. 2 (2019): 147–58. http://dx.doi.org/10.34075/sb.59.2.3.
Full textAbstract:
U radu se govori o Leopoldu Bogdanu Mandiću i duhovnom ekumenizmu i u njegovo vrijeme i danas. Rad uz uvod i zaključak ima tri poglavlja. U prvom poglavlju pod naslovom 'Ukratko o životu' autori donose osnovne podatka iz života Leopolda Bogdana Mandića. Drugo poglavlje koje je naslovljeno 'Preteča duhovnog ekumenizma', autori preko tema katolički pogled na ekumenizam u vrijeme Leopolda Mandića; želja za sjedinjenjem s Istokom te Leopold Mandić i duhovni ekumenizam žele, naravno ukratko, prikazati ekumensko 'djelovanje' Bogdana Mandića i njegovu molitvu i žrtvovanje za ekumenizam te naglašavaju važnost osobnog rada na tom području. Treće poglavlje rada govori o važnosti duhovnog ekumenizma danas u kojem se polazi od Drugoga vatikanskog sabora, pa preko pape Ivana Pavla II. i pape Franje želi naglasiti važnost duhovnog ekumenizma u suvremenom svijetu.
39
Katana, Ljupka. "NACIONALNA I PROSVETITELJSKA ULOGA SRPSKE CRKVE TOKOM PRVOG SVETSKOG RATA (1914-1918)." Nacionalni interes 40, no. 2/2021 (2021): 265–83. http://dx.doi.org/10.22182/ni.4022021.12.
Full textAbstract:
Nacionalna i prosvetiteljska uloga koju je imala Srpska Crkve prestala je da postoji u Prvom svetskom ratu (1914-1918). Njena celokupna delatnost bila je ugašena dolaskom okupatora u Srbiju. Sa gašenjem crkve, ugašena je i dugovekovna tradicija koju je imala u ulozi obrazovnog i socijalnog stožera, te duhovnog obnovitelja naroda. Drugim rečima, nestao je dugovekovni temelj duhovne sprege i veze sa identitetom. Tema obrazovne uloge crkve kao cilj analize, otvara novo poglavlje savremene srpske orbite, te dobija na snazi od kako se vraća interesovanje prevashodno mlađih generacija za teološku nauku. Druge društvene nauke povezane su sa istom. Tako, politika, istorija, filozofija i druga naučna gledišta imaju svoje trajne veze sa religijom. Spoj nauke i religije, u ovom slučaju političke nauke i religije, važan je u razrađivanju subjekata moći koji su u sadejstvu sa duhovnom edukacijom mogli imati pozitivnog udela u ratu i pomoći u mentalnom osnaživanju tokom i nakon ratnih stradanja na tlu Srbije. Kroz uporedni metod, iz pozicije novog doba, analiza može ukazati kakav je bio status i uloga srpske crkve u obrazovanju naroda pre i tokom Velikog rata. Pokazaće se kako se ostvarivala ova uloga i zašto su nosioci tadašnjeg vlasti donosili pojedine odluke. Na kraju, pokazaće se kakve efekte su ove odluke proizvodile kroz osvrt na vreme danas. U tom smislu, retroaktivna analiza razloga uspeha odnosno neuspeha, značajna je u ukazivanju na sponu obrazovanja i duhovnosti koju je oduvek imala crkva, te može pomoći u budućoj analizi iste ili slične tematike. U tom smislu, analiza je nesaglediva bez pogleda na prošlost.
40
Vranješ, Nikola, and Ivan Seletković. "Izazovi i plodovi djelovanja karizmatskog pokreta danas." Crkva u svijetu 56, no. 1 (2021): 85–107. http://dx.doi.org/10.34075/cs.56.1.3.
Full textAbstract:
Katolički karizmatski pokret ili Pokret obnove u Duhu Svetomu jedan je od najraširenijih i danas duhovno-pastoralno najaktivnijih pokreta unutar Katoličke Crkve. U posljednjih nekoliko desetljeća, a osobito od vremena Drugoga vatikanskog sabora naovamo, ovo je duhovno i pastoralno gibanje doživjelo različite faze vlastitog razvitka i konsolidiranja. Danas su jasno profilirani njegovi temeljni teološko-pastoralni okviri postojanja i djelovanja, kao i uporišna težišta aktivnosti pojedinaca i zajednica koje su vezane za to gibanje. U ovome radu sagledavaju se i razlučuju izazovi, tj. oni aspekti djelovanja ovog pokreta koji osobito u duhovnom i pastoralnom smislu predstavljaju poteškoću. Uz to, sagledavaju se i razlučuju i pozitivne strane te perspektive djelovanja ovog pokreta preko kojih njegovi pripadnici obogaćuju ukupni život i djelovanje Crkve, a osobito djelo evangelizacije.
41
Rađa, Jakov. "Antropološki pristup teologiji religija." Bogoslovska smotra 91, no. 4 (2022): 705–24. http://dx.doi.org/10.53745/bs.91.4.4.
Full textAbstract:
Jacques Dupuis i Henri de Lubac dvojica su isusovačkih teologa čija imena ne mogu biti preskočena u obrađivanju tema koje su povezane s teologijom religija. Premda su pripadali istom teološkom spektru inkluzivizma, nisu pripadali istoj teološkoj školi jer dok je Dupuis naglasak stavljao na prisutnost Krista u drugim religijama, de Lubac je u religijama vidio isključivo čežnju za Bogom koja svoje ispunjenje nalazi u kršćanskoj objavi. Unatoč razlikama između Dupuisa i de Lubaca, obojica su svoju teologiju religija gradila na antropološkim temeljima, točnije na Origenovoj duhovnoj antropologiji kojoj su međutim dali drukčije tumačenje. Dupuis je tako duhovno iskustvo čovjeka koji živi izvan kršćanske ekonomije spasenja promatrao kao način na koji Duh Božji dolazi do čovjeka omogućujući mu sudjelovanje u Božjoj istini i životu, a de Lubac je to isto iskustvo tumačio kao susret s dubinom vlastitog bića, sa slikom Božjom, koju svaki čovjek posjeduje, no ne i kao susret s Bogom. Dok Dupuis mistiku izvan kršćanstva smatra autentičnim načinom kako Bog ulazi u život ljudi, de Lubac smatra kako se izvan kršćanstva uglavnom može govoriti samo o naravnoj mistici, no ne i pravoj mistici. Dupuisova i de Lubacova teologija religija počivaju stoga na različitom viđenju odnosa milosti i naravi jer dok Dupuis veći naglasak stavlja na imanentnost Božjeg djelovanja, de Lubac je svoju pažnju više usmjerio na transcendentnost odnosa između Boga i čovjeka. Unatoč razlikama u vrednovanju duhovnog iskustva čovjeka koji živi izvan kršćanske ekonomije spasenja, teologije Jacquesa Dupuisa i Henrija de Lubaca važan su doprinos boljem razumijevanju načina kako Bog djeluje u čovjeku.
42
Smoljo-Dobrovoljski, Sanda. "Skrb za svoju ranjivost i otpornost u vrijeme pandemije COVID-a 19." Crkva u svijetu 56, no. 3 (2021): 455–71. http://dx.doi.org/10.34075/cs.56.3.6.
Full textAbstract:
Pandemija COVID-a 19 značajno utječe na čovjekovo fizičko, psihičko i duhovno zdravlje, a posljedice pandemije manifestirat će se dugo vremena i nakon njezina završetka. Prevelik je naglasak na fizičko zdravlje, fizičku i socijalnu distancu, no pandemija je biološki opasna ne samo za tjelesno zdravlje već i za psihičko i duhovno. U pandemiji čovjek posebno osjeća svoju ranjivost na sve tri razine: fizičkoj, psihološkoj i duhovnoj. Ovisno o tome kako čovjek doživljava svoju ranjivost, kako je integrira te koje obrambene kapacitete koristi u suočavanju sa stresnim situacijama, ovisit će i stanje njegova zdravlja. Polazeći od kršćanske antropologije, svrha rada je istražiti i analizirati kako se čovjek skrbi o vlastitoj ranjivosti i otpornosti te identificirati izvore ranjivosti u okviru psihološke i duhovne dimenzije. Nakon analize mentalnog stanja u doba pandemije u radu se obrađuju i konkretni koraci kako integrirati vlastitu ranjivost te na koji način jačati psihološki i duhovni imunitet.
43
Oprean, Daniel G. "Sekularizacija Crkve." Kairos 14, no. 2 (2020): 7–18. http://dx.doi.org/10.32862/k1.14.2.1.
Full textAbstract:
Cilj je ovog rada istražiti nekoliko čimbenika koji pridonose tendenciji sekularizacije u evanđeoskim crkvama u Srednjoj i Istočnoj Europi. Nadalje, predlažu se teološka rješenja uzroka sekularizacije. Teza ovog rada jest postojanje triju uzroka za sklonost sekularizaciji. Prvi je sekularizacija teološkog obrazovanja, drugi je kriza identiteta Crkve, a treći je sekularizacija vodstva. Kao prvo rješenje, rješenje sekularizacije teološkog obrazovanja, u ovom se radu predlaže redefiniranje teologije kao zajedništva, teološkog obrazovanja kao preobrazbe, a teološke formacije kao učeništva. Drugo, rješenje krize crkvenog identiteta, koja dovodi do negativnih obilježja identiteta, jest zamjena modela kršćanskog življenja koji se svodi na izvanjsko suobličavanje (što vodi u socijalnu izolaciju, supkulturalnost i duhovno zlostavljanje) modelom unutarnje preobrazbe, koji vodi do zdrave duhovnosti i smislene teologije poslanja. Treće i konačno, rješenje za sekularizaciju vodstva, jest ponovno otkrivanje kenotičkog modela kršćanskog življenja i službe.
44
Patafta, Daniel. "Razvoj štovanja sv. Josipa u Crkvo od otačkog razdoblja do Drugog vatikanskog sabora." Služba Božja 59, no. 3 (2019): 270–91. http://dx.doi.org/10.34075/sb.59.3.3.
Full textAbstract:
Među tradicionalnim katoličkim pobožnostima važno mjesto zauzima štovanje sv. Josipa. Ovo štovanje počelo je zamirati nakon Drugoga vatikanskog sabor zbog krize teologije i pučke pobožnosti, da bi u novije vrijeme počelo doživljavati svoju polaganu obnovu. U ovom radu nastoji se dati kroz izabrane tekstove iz otačkog razdoblja, kojih je vrlo malo, preko skolastičke teološke refleksije do papinskih dokumenata razvoj teološkog promišljanja i štovanja sv. Josipa od razdoblja ranog kršćanstva, odnosno otačkog razdoblja do Drugoga vatikanskog sabora. Rad prati ovaj razvoj kroz dva velika razdoblja, to je prvo razdoblje teoloških refleksija kod crkvenih otaca, napose sv. Augustina i vremena srednjeg vijeka, kad u visokoj skolastici započinje sustavno teološko promišljanje o sv. Josipu, gdje je temelje postavio sv. Toma Akvinski, a širenju pobožnosti pridonio sv. Bernardin Sijenski. Drugo je razdoblje vrijeme od početka katoličke obnove do Drugoga vatikanskog sabora, kada teološka misao pada u drugi plan, a u središte dolazi pobožnost i ističe se uloga sv. Josipa kao zaštitnika Crkve pred snažnim promjenama s kojima se Crkva suočavala u 19. i početkom 20. stoljeća. Teološka misao ovoga razdoblja temelji se na razvijanju skolastičkih zasada, često bez kritičkog pristupa i pod snažnim utjecajem pučke pobožnosti. Dominantnu ulogu u promicanju štovanja sv. Josipa u 19. i početkom 20. stoljeća preuzimaju pape koji u širenju štovanja sv. Josipa vide važnu duhovnu i pobožnu praksu kojom se vjernici potiču da se utječu sv. Josipu svojim molitvama kako bi zaštitio Crkvu. Umjesto zaključka doneseno je jedno promišljanje koje može biti poticaj za novu obnovu štovanja sv. Josipa u novim okolnostima u odnosu prema potrebama suvremenog društva i Crkve, a da se ne izgubi zdravi duh i velika vrijednost svetačkog lika sv. Josipa koja je stoljećima nadahnjivala katoličku duhovnost i pobožnost sa snažnom eklezijalnom dimenzijom.
45
Martinović, Ivica. "Filozofska sastavnica Zrcala duhovnog (1614) Mavra Orbina." Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine 47, no. 2 (94) (2021): 155–415. http://dx.doi.org/10.52685/pihfb.47.2(94).1.
Full textAbstract:
Zrcalo duho vno od početka i svrhe života čovječanskoga (1614) Mavra Orbina, prijevod djela Specchio spirituale del principio et fine della vita humana milanskoga franjevca Angela Ellija, jedina je knjiga glasovitoga dubrovačkoga benediktinca koja je tiskana na hrvatskom. Nastala je i objavljena zalaganjem naručitelja i mecene Rade Sladojevića, prevoditelja Mavra Orbina i priređivača Bartola Kašića: Orbin je posvetu Sladojeviću potpisao 1606. dok je bio opat samostana sv. Mihajla u Pakljenoj na otoku Šipanu, tri godine nakon Orbinove smrti Sladojević je zamolio isusovca Kašića da se pobrine za tiskanje prvoga izdanja u Rimu, a Kašić je napisao crkvenu cenzuru i priredio tekst Orbinova rukopisa prema vlastitoj slovopisnoj uputi. Orbin je, to je ovdje dokazano, prijevod izradio prema izdanju iz 1601. godine, koje je bitno prošireno i dotjerano u odnosu na izdanje iz 1600. godine. Orbinovo Zrcalo duhovno ima tri žanrovska lika: 1. dijalog; 2. zbirka teoloških svaštica; 3. asketski priručnik o »prvim i posljednjim stvarima«. Na filozofski sloj u Zrcalu duhovnom čitatelja upozorava kazalo »vrijednijeh pisalaca« na početku izdanja. Na njegovu se popisu nalaze dva filozofa Aristotel i Seneka, liječnik Avicena, ali i prvaci visoke skolastike koji su svi odreda i teolozi i filozofi, napokon niz komentatora SentencijaPetra Lombardskoga. Ali prisutnost filozofskih tema u punini otkriva tek poredbeno proučavanje Ellijeva izvornika i Orbinova prijevoda. Prvi razgovor, u kojem se raspravljaju dvojbe o stvaranju svijeta, nudi temeljne filozofske uvide o Bogu, svijetu i čovjeku. Osobit je i po tome što je raspravljeno pitanje: „Što je žena?“, a da prethodno nije raspravljeno pitanje: „Što je muškarac?“ ili „Što je čovjek?“, pri čem se Orbin priklanja mizoginijskoj tradiciji u kršćanstvu sraslu s aristotelizmom. Drugi razgovor, premda posvećen prvom grijehu praroditeljā, usredotočuje se na četiri ‘definicije’ smrti: 1. »jedno ništa«; 2. »lišenost odživota«, pri čem se očito oslanja na jedno od triju počela Aristotelove Fizike: privatio , u Ellijevu izvorniku privatione; 3. » razlučenje duše od tijela«; 4. »posljednja od svih strašnih stvari« uAristotelovu smislu, prema poglavlju o hrabrosti u trećoj knjizi Nikomahove etike. U središtu rasprave trećega razgovora je poimanje života (vita brevis). Četvrti razgovor izlaže glavnu tezu kršćanske antropologije: »Ljudska je duša neumrla«, a potom raspravlja o bolu i strahu uz temu čovjekove smrtnosti. Time je ujedno zaključena rasprava o »prvim stvarima«. Peti razgovor nudi topografiju »posljednjih stvari« iz perspektive kartografa Giuseppea Rosaccia. U šestom i sedmom razgovoru raspravljene su dvije gnoseološke teme: oćućenje kao obilježje čovjekova spoznanja i usporedba između znanja »na ovomu svijetu« i znanja »ondi«, gdje borave osuđene duše, pri čem Orbin izostavlja dragocjeno Ellijevo razjašnjenje o čovjekovoj spoznaji: per mezzo de fantasmi. Osmi razgovor tvrdi tjelesnost ognja i istodobno nastoji opravdati razliku između ognja u svijetu i ognja paklenoga, dakle provodi se uz prirodnofilozofsko predznanje o procesu gorenja. Uz poimanje muke paklene u razgovor se upleće želja za nepostojanjem, uz koju Orbin kuje nazivak 'nebitje'. Deveti razgovor razgovor je o Bogu i čovjeku, slobodi i milosti, milosrđu i pravednosti, stoga se oslanja i na filozofske uvide o Bogu i čovjeku, a Orbin tom prilikom kuje nazivak 'slobodna vlast' za Ellijevo libero arbitrio. U desetom razgovoru rasprava o svršetku svijeta oslanja se na aristotelovsku prirodnu filozofiju, što uključuje i 'hođenje od nebesa' kao naravni uzrok gibanjima planetā. Jedanaestim razgovorom, koji raspravlja o uskrsnuću mrtvih, dominiraju teme iz socijalne i prirodne filozofije onovremenosti. Augustin protiv Aristotela – to je raspra, koja vodi zaključku u prilog ontičkom statusu žene u uskrsnuću: žena uskrsuje kao žena. Drugo žarište ovoga razgovora nebeska su događanja na kraju vremena, koja se promatraju i iz perspektive prirodne filozofije. U dvanaestom i trinaestom razgovoru obrađuju se dvije teme s filozofskom pozadinom: poimanje božanske pravde i Aristotelova slika svijeta nakon Suda. Četrnaesti razgovor, posvećen u cijelosti raju, propituje tri teme koje pretpostavljaju filozofsko promišljanje: osjete, blaženstvo i prijateljstvo. Petnaesti razgovor nudi eshatološku antropologiju gradeći na trima pojmovima: prćije duše, prćije tijela i djela od slave, čime se po analogiji s ovovremenom filozofijom o čovjeku uvode obilježja čovjekove duše, tijela i djelovanja. Orbinovo Zrcalo duhovno odlikuje se dakle opsežnom i vrlo razvedenom filozofskom sastavnicom, što dakako duguje svom predlošku – djelu Specchio spirituale Angela Ellija, ali i Orbinovoj spremnosti da oblikuje hrvatske nazivke za mnoge filozofske i teološke pojmove. Iako prijevod, Orbinovo Zrcalo duhovno prva je zbirka teoloških svaštica (quaestiones quodlibetales) tiskana na hrvatskom. K tomu ono je i prvi asketski priručnik »o prvim i posljednjim stvarima« na hrvatskom, čije je prvo izdanje tiskano četrnaest godina prije Četiri poslidnja človika t. j. od smarti, suda, pakla kraljestva nebeskoga (1628) Franje Glavinića. Bartolomeo Zanetti, Marco Ginammi i Bartolo Occhi, jedan rimski i dva mletačka tiskara, osigurala su stoljetni vijek Orbinovu prevoditeljskom naporu i tako omogućila da se zahtjevnije hrvatsko čitateljstvo upozna s kršćanskim naukom o prvim i posljednjim stvarima čovjeka u vrlo razvijenom obliku, da se susretne s nosivim tvrdnjama Augustina i Tome Akvinskoga, kao i s višestoljetnom tradicijom komentiranja SentencijaPetra Lombardskoga, da se susretne sa slikama svijeta mletačkoga kasnorenesansnoga kozmografa Giuseppea Rosaccia i arapskoga ptolemejevca Ahmada Al-Farghānija iz 9. stoljeća, da usvoji mnoge nove hrvatske nazivke iz niza filozofskih i teoloških disciplina, da u naporu tumačenja biblijske poruke prepozna kako se katolička teologija srodila s aristotelizmom, napose s Aristotelovom slikom svijeta i Aristotelovim poimanjem žene. Čitajući Orbinovo Zrcalo duhovno, hrvatski je čitatelj mogao i sâm sazrijevati u metodološkom pogledu, primjerice mogao je naučiti: kako se postavlja pitanje, a što mora sadržavati odgovor; kako se odnosi pitanje i potpitanje; kako se zauzima stav kad se mišljenja autoriteta razilaze. Pojava i trajanje Orbinova Zrcala duhovnog toliko su važniji, koliko se to djelo bitno razlikuje od ostale produkcije religioznoga štiva pretežito namijenjenoga najširim slojevima hrvatskoga naroda radi svladavanja kratkoga kršćanskoga nauka. Četiri izdanja Zrcala duhovnoga od 1614. do 1703. godine dokazuju da je knjiga s vrlo sofisticiranim filozofsko-teološkim aparatom, uobličena u niz od 150 pitanja ili dvojba, mogla tijekom 17. stoljeća postati uspješnicom među hrvatskim čitateljima, napose dubrovačkim.
46
Podgorelec, Franjo. "Fr. Bono Zvonimir Šagi: promicatelj pastorala duhovnosti." Knj. 33 (2022) 33 (2022): 101–21. http://dx.doi.org/10.21857/90836czk5y.
Full text
47
Volenik, Antun, and Irma Džambo. "Teorija objektnih odnosa i njezine implikacije u pastoralnoj psihologiji i psihologiji religije." Nova prisutnost XIX, no. 3 (2021): 477–90. http://dx.doi.org/10.31192/np.19.3.1.
Full textAbstract:
Rad se bavi odnosom teorije objektnih odnosa kao dijelom psihoanalitičke i psihodinamske psihologije te religije/duhovnosti u širem smislu. Također nastoji pokazati zaokret u valoriziranju religije koji je teorija objektnih odnosa, a osobito Winicottova teorija pravog i lažnog ja te prijenosnog objekta, donijela u psihodinamskoj paradigmi. Rad prikazuje Freudov, Jungov i Adlerov odnos i stav prema religiji i duhovnosti.
48
Kljajo -Radić, Marina. "DUHOVNO SUZVUČJE LJUBAVI." Hum, no. 24 (June 29, 2021): 29–36. http://dx.doi.org/10.47960/2303-7431.24.2020.29.
Full text
49
Jurić, Kata Amabilis. "Vjeroučitelji i vjeroučiteljice na nekim izvorima sakramentalne duhovnosti." Crkva u svijetu 56, no. 4 (2021): 567–90. http://dx.doi.org/10.34075/cs.56.4.2.
Full textAbstract:
Iz Katekizma Katoličke Crkve i teološke literature proizlazi da su sakramenti ‘žarišne točke› Božjeg djelovanja u Crkvi i ostvarenje njezinog spasenjskog poslanja evidentnog u životu i djelovanju suvremenog vjeroučitelja. U prvom dijelu znanstvenog rada predstavljen je službeni nauk Crkve te teološka promišljanja relevantnih autora o sakramentima, posebice pomirenja, euharistije i ženidbe, kojima su vjeroučitelji pridavali većinsku pozornost u kvalitativnom istraživanju. Njihova interpretacija oslanja se na neke uporišne točke suvremene kršćanske sakramentologije, što je predmet drugog dijela znanstvenog diskursa, koji u središte promišljanja stavlja konkretna poimanja i očitovanja vjeroučiteljeve sakramentalne duhovnosti dobivene kvalitativnim istraživanjem, metodom napola strukturiranog ili dubinskog intervjua, u čemu se ujedno očituje i novost ovoga rada. Intervjuirani vjeroučitelji potvrđuju važnost teorijskih promišljanja o sakramentima, no ipak prednost daju konkretnom svjedočkom življenju usvojenih sadržaja i njihovu prenošenju na vjeroučenike.
50
Podobnik, Drina, and Josip Podobnik. "Influence of Spiritual Life on the Subjective Perception of Health." Socijalna psihijatrija 48, no. 2 (2020): 153–67. http://dx.doi.org/10.24869/spsih.2020.153.
Full textAbstract:
The goal of this study was to investigate whether spiritual life influences the subjective feeling of health in individuals and whether this influence was significant. Methods: We used the SF-36 questionnaire to investigate the opinions of a religious prayer group on their personal health in comparison with participants who were not members. The questionnaire was completed by 51 members of the prayer group and as many participants in the control group. Results: The analysis showed that the prayer group had higher ratings in all scales on subjective health perception in comparison with the control group and the general population in Croatia. There were statistically significant differences in the prayer group in comparison with the control group on the scales for general health, vitality, emotional limitations, mental health, and mental component summary. In comparison with the Croatian population, the prayer group had statistically significant differences in all scores except social functioning. Conclusion: The study indicates that the quality of religious life is an important factor in a person’s perception of their own mental and physical health.