Academic literature on the topic 'Hasanaginica'

Historijska podloga za dramske tekstove o Hasanaginici su najčuvenija bošnjačka narodna balada, te mnogobrojne, raširene legende i usmene predaje. Sama balada o nesretnoj Hasanaginici nastala je u Imotskoj krajini, a osnovni tok baladne radnje dešava se u mjestu Vrdol (današnjiem Zagvozdu i Župi) gdje je, po junaštvu čuveni, Hasan-aga Arapović imao velika imanja i kule koje je najvjerovatnije zadobio kroz svoje nadaleko čuveno vojevanje. Vrijeme radnje se može odrediti kao kraj prve polovine XVII vijeka, za vrijeme poznatog Kandijskog rata, kada je došlo do potresanja i pomijeranja granica gigantskoga Osmanskoga carstva. Nesretni splet okolnosti izazvan prvenstveno socijalno-kulturološkim uzrocima će Hasanaginicu gurnuti u emocionalnu provaliju i tragičnu smrt žene-majke. I kada se saberu historijski dokumenti, narodne legende, i podaci koje nam donosi sama balada, teško je znati šta se od ovoga stvarno dogodilo, a šta je ''narod pridodao''. Možda su se događaji odvijali autentično onima u baladi, a možda se u stvarnosti desio samo poneki fragment od svega onog ispjevanog i ispripovijedanog, međutim, ovakva duboka tragedija, o bolnoj smrti nesretne žene-majke zarobljene u nepravednom i krutom ''kastinskom'' sistemu, u kojem je djelovala samo kao svojina i predmet plemićkog ''nama'', bilo muža, bilo brata, svoju idealnu umjetničku preregistraciju pronaći će u bošnjačkoj dramskoj književnosti. Svoju inspiraciju u ovoj svjetski poznatoj baladi pronašla su dva vrhunska bošnjačka dramska pisca, Alija Isaković i Nijaz Alispahić, što je rezultiralo nastankom dva vrlo značajna historijska dramska teksta, koji svojim estetskim vrijednostima zauzimaju same vrhove ove književne vrste, ali ujedno i ukazuju na neprekinuti kontinuitet i brižljivo njegovane tradicionalne vrijednosti bošnjačke književnosti općenito. Oba dramska autora su se vješto poslužila specifičnim konstruktivnim postupkom semantiziranjem dramskog vremena, jer odabir bilo koje historijske epohe ima tačno predodređenu semantičku funkciju pri prezentaciji dramskog teksta. Zahvaljujući dramskoj multimedijalnosti, tako imamo paralelni tok dvije konkretne vremenske veličine i one su uvijek kroz prožimanje unutrašnjeg komunikacijskog sistema sa vanjskim komunikacijskim sistemom u svojevrsnoj simbiozi.

U radu je fokus na leksičkom sastavu Isakovićeve drame Hasanaginica (1982) s obzirom na postupke izdvajanja i tumačenje leksike u njegovom Rječniku karakteristične leksike u bosanskome jeziku (1991). Cilj je utvrditi odnos riječi u drami Hasanaginica i leksema uvrštenih u Rječnik – s polaznom pretpostavkom da postoji određena podudarnost u njihovom izboru, formi i značenju, pri čemu se ne gubi iz vida da su u pitanju dva posve različita tipa tekstova, vrsno i žanrovski, dva stila - književnoumjetnički (drama, tragedija) i primijenjeno naučni (rječnik, jednojezički), što za sobom povlači niz bitnih, međusobno suprotstavljenih distinkcija na planu leksike i njenog funkcioniranja u tekstu premda su i jedno i drugo, drama i rječnik, 'jeziku metajezici' (usp. Peti, 1995: 103), jedno in preasentia (drama), drugo in absentia (rječnik). U analizi se dakle polazi od toga da dramu i rječnik čine komponente različite strukturno (s obzirom na mjesto u tekstu), formalno (s obzirom na način pisanja), funkcionalno (s obzirom na uloge u 'drugostepenom modelativnom sistemu' i u leksikografskom djelu) i jezičkostilski (s obzirom na vrijednosti i efekte). Koliko mi je poznato, za ovu temu do sada nije bilo naučnih zanimanja niti je bilo istraživanja o njoj. U radu sam se zadržala samo na određenim riječima iz drame preko kojih se mogu pratiti i u konačnici prepoznati bitne konture odnosa drame i Rječnika sa aspekta koji je odabran u ovom radu.