Academic literature on the topic 'Hrvatska pučka stranka'

Dosta loše stanje hrvatskih pučkih škola u Mjesnoj općini Motovun, izneseno na stranicama Naše sloge 1890., osjetno se popravilo uoči izbijanja Prvoga svjetskog rata, znači nešto više od 20 godina nakon napisa u tom časopisu. Naime, u trenutku iznesenih „jadikovki“ Naše sloge postojala je jedna jedina i to pomoćna pučka škola u Muntrilju. Početkom stoljeća otvorene su pomoćne škole u Karojbi i Rakotulama, da bi 1912. u Močibobima bila otvorena javna pučka škola za Karojbu i Rakotule. Godinu dana ranije otvorena je javna pučka škola u Motovunskim Novakima. Ako tome dodamo škole Družbe sv. Ćirila i Metoda u Sovišćini i Kaldiru te najvjerojatnije onu u Lazama kod Kaldira, onda dolazimo do podatka da su u šest od ukupno devet katastarskih općina Mjesne općine Motovun postojale hrvatske pučke škole, u svima osim u Motovunu, Brkaču i Zamasku. Dok je u Motovunu djelovala talijanska javna pučka škola, u Brkaču je otvorena Legina škola, a u Zamasku nije bilo ni hrvatske ni talijanske škole. Prepoznatljiv zamah hrvatskoga školstva na Motovunštini na početku 20. stoljeća bio je posljedica jačanja hrvatskoga nacionalnog pokreta. Unatoč brojnim poteškoćama pokret je stvorio organizacijsko-materijalnu i intelektualno-političku pretpostavku uspješnoga otpora talijanskim iredentističkim nastojanjima. U mjeri u kojoj je talijanska strana bila svjesna uloge škola u talijanizaciji Hrvata, hrvatska je strana jednako bila svjesna značenja škole i opismenjavanja u očuvanju njihova hrvatskoga identiteta. Zato je borba za škole bila puno više od običnoga kulturnoprosvjetnoga nastojanja. U kratkom razdoblju djelovanja tih škola na području Mjesne općine Motovun zrcali se zanos i romantičnost, odlučnost i hrabrost hrvatske intelektualne i političke elite da ustraje u podizanju svojih škola kao snažnoga bastiona u očuvanju hrvatskoga identiteta. U uvjetima kada se činilo da su istarski Hrvati Motovunštine, uostalom kao i njihovi sunarodnjaci iz drugih dijelova Istre, osuđeni na „prirodni proces“ talijanizacije, pri čemu su upravo škole trebale odigrati ključnu ulogu, progovorio je ponos i dostojanstvo šćava. Taj ponos očitovao se podizanju škola. U uvjetima materijalne oskudice motovunski je Hrvat bio svjestan da je osim kruha i ruha dužan svojim potomcima dati i knjigu u ruke te ih opismeniti kako ne bi bili podložni stranim utjecajima i manipulacijama.

Zbog veza reformnoga pokreta sa zemaljskom vladom u Hrvatskoj i centralnom vladom u Beogradu, gdje su na vodećim mjestima bili Pribićevićevi samostalni demokrati, kao i zbog otvorene naklonosti Pribićevića i njegovih stranačkih kolega, liberalni je tisak počeo promatrati reformni pokret kao svojevrstan eksponent protuhrvatske politike. Za Radićev odnos prema reformnom pokretu i starokatolicizmu može se ukratko reći kako je on bio oportunistički i politički motiviran radi slabljenja utjecaja Katoličke Crkve na selo i seljaštvo, osobito Hrvatske pučke stranke, kao temeljnu glasačku bazu njegove stranke. Iako je dio članova Hrvatske (pučke/republikanske) seljačke stranke djelovao radi propagiranja starokatolicizma iz interesnih razloga, Radić nikada javno nije podržao Hrvatsku starokatoličku Crkvu i njezino djelovanje, bez obzira na svoje antiklerikalne i antikatoličke stavove.

U drugoj polovici osamnaestog stoljeća pod utjecajem fiziokratskih strujanja nastaju skromne promjene u tradicionalnom načinu rada i života na dalmatinskom selu. One se mogu pratiti za francuske, ne toliko u prvim desetljećima austrijske uprave, dok je u drugoj polovici devetnaestog stoljeća taj proces vidniji, osobito uoči prvoga svjetskog rata. Proces modernizacije se očituje u uvođenju novih kultura, raznih sorti voćaka, primjeni novih sredstava za rad, podizanju kuća na kat i odvajanju stoke u zasebne gospodarske zgrade, osnivanju seoskih blagajni i zadruga te uključivanju u skromno turističko privređivanje. Sve će to pridonijeti racionalnom gospodarenju i štednji.Preobrazba sela i seljaštva je tekla dosta sporo zbog nerazriješenih zemljišnih odnosa u primorju i na otocima, pojavi lihve u Dalmatinskoj zagori, zaostalosti i neprosvijećenosti seljaka, primitivnih sredstava za rad te nedovoljne financijske i druge pomoći državnih vlasti. Za to se nisu zauzele ni građanske stranke, iz klasnih interesa, pa ni socijalisti, osim verbalne podrške, već ponešto Hrvatska demokratska pučka stranka preko »Seljačke sloge« uoči prvoga svjetskog rata. Stoga je vladala stalna nesnošljivost između sela i grada, kape i šešira, koja se očitovala u pasivnom i aktivnom otporu seljaka zemljišnim vlasnicima i državi s antifeudalnim i antiaustrijskiim obilježjem u primorju 1 na otocima, napose u Boki Kotorskoj. Pojava osnovnih škola, čitaonica i knjižnica na selu, zatim zdravstveno prosvjećivanje te prijelaz zemlje u ruke onih koji je obrađuju, doprinijet će gospodarskom osamostaljenju, buđenju političke, nacionalne i društvene svijesti i postupnu rađanju seljačke samosvijesti.

Splitska zagora spada u najnerazvijenija područja Dalmatinske zagore u devetnaestom stoljeću kako u gospodarskom tako i u društvenom i kulturnom pogledu. Za francuske uprave ovdje se formira općinska zajednica sa sjedištem u Muću Donjem. To je izrazito ruralna sredina s tradicionalnim načinom rada i življenja na zemlji koju seljaci za francuske uprave dobivaju u posjed, ali je tijekom devetnaestog stoljeća postupno gube zaduživanjem kod gradskih i seoskih lihvaru. Kao i u ostaloj Dalmatinskoj zagori i ovdje se formirala pučka inteligencija seljačkog društva koja se godine 1848. izjasnila za političku integraciju Dalmacije sa sjevernim hrvatskim zemljama.Za preporodnog pokreta, šezdesetih i sedamdesetih godina, etnička svijest pučke inteligencije u Splitskoj zagori lakše se i brže transformirala u hrvatsku nacionalnu svijest nego kod političkih istomišljeniku u primorju i na otocima koji su zbog specifičnih razloga morali prijeći prijelaznu jugoslavensku fazu. Narodna stranka u Dalmaciji u pučkoj inteligenciji ovoga kraja imala je čvrsti oslonac i snagu što se očitovala u sastavu općinske uprave i vijeća, političkoj opredijeljenosti načelnika, koji je uvijek bio narod ujak, općinskim i saborskim izborima, podršci narodnjačkim prvacima i uporabi hrvatskog jezika ne toliko u općinskoj administraciji koliko u nastavi u mjesnoj osnovnoj školi. U tome se očituju skromni počeci nacionalne i političke integracije u ovom kraju.