Academic literature on the topic 'Hrvatsko primorje'

Velebit nije samo najveća hrvatska planina već i jedina primorska planina koja razdvaja dva zemljopisno bitno različita prostora: mediteranski i kontinentalno – planinski odnosno Hrvatsko primorje od Gorske Hrvatske. Primorska padina Velebita obuhvaća Podgorje koje započinje kod Svetog Jurja, gdje se postupno širi i diže do Jablanca, a na južnom dijelu Velebita postupno prelazi u sjeverno – dalmatinsku krašku zaravan. Prirodni uvjeti i smještaj uz more doprinijeli su u prošlosti razvoju šumarstva, ratarske i stočarske proizvodnje, brodarstva, ribarstva, trgovine, lovstva i turizma. Prometna povezanost naselja velebitske primorske padine s vanjskim svijetom odvijala se oduvijek morskim putem, jer kopnenih prometnica nije bilo, ili su bile u takvom stanju da nisu omogućavale bolje povezivanje naseljenih mjesta. Naseljenost tog područja karakteriziraju mnogobrojni zaseoci koji su međusobno udaljeni 1 – 6 km i povučeni od mora u unutrašnjost ponajviše u srednjem vegetacijskom pojasu, jer uz obalu prevladava goli kamen. Na tu razdvojenost naselja utjecala je priroda jer je za naselje trebalo tražiti mjesto koje nije na udaru bure. Zbog toga su se na području velebitske primorske padine, izuzevši grad Senj, razvila svega tri važnija obalna naselja: Sveti Juraj, Jablanac i Karlobag. Nedostatak prometne i komunalne infrastrukture te ostalih potrebnih sadržaja (obrazovnih, zdravstvenih, gospodarskih i dr.) razlog su velikom raseljavanju stanovništva ovog kraja koji je u suvremenim uvjetima jedno od najslabije naseljenih područja Republike Hrvatske. Međutim, potencijalne vrijednosti ovog područja ukazuju na mogućnosti njegova bržeg razvitka. Ciljevi i smjernice razvitka upućuju primarno na zaštitu prirodnih i kulturnih dobara uz naglašenu potrebu izrade razvojnih gospodarskih programa. Osim razvitka cestovne mreže koja bi na ovom prostoru potaknula nove razvojne potencijale planiranim mjerama razvitka trebalo bi poticati razvitak gospodarskih djelatnosti (razvitak turizma, marikulture, luka nautičkog turizma, zdravstveno – rekreacijskog turizma, lovnog turizma, voćarstva i vrtlarstva, stočarstva, šumarstva i drvno – prerađivačke djelatnosti, korištenja energetskog potencijala vjetra i sunca, razvoj proizvodnih, trgovačkih i slobodnih carinskih zona i dr.) i društvenih djelatnosti u decentraliziranom sustavu središnjih naselja (obrazovna, zdravstvena i kulturna infrastruktura). U ovom radu poseban naglasak se daje na ocjenu prirodnih potencijala, održivog razvoja i procjenu mogućnosti revitalizacije Podgorja. Radi toga izrađena je SWOT analiza kao osnovna pretpostavka budućeg razvoja.

Povijest romskoga stanovništva često je obilježena nasiljem, stradanjem i progonima, posebice od njihova doseljavanja na europska područja nakon XII. stoljeća, a to traje, s manjim intenzitetom, sve do danas. Kontekst takva položaja Roma u europskim državama jest u njihovu negativnom percipiranju kao besposličara i lijenčina, kriminalaca, otimača djece, špijuna i sl. Upravo su to razlozi nacističkoga pokušaja genocida nad njima za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Sličan odnos prema Romima imale su talijanske fašističke vlasti, a on se temeljio na rasnim zakonima. Talijanske vlasti imale su tijekom Drugoga svjetskog rata nadležnost i nad Hrvatskim primorjem te znatnim dijelom hrvatske istočnojadranske obale. Istraživanje u radu usmjereno je na analizu položaja romskoga stanovništva u Hrvatskom primorju, pri čemu će se posebice analizirati odnos ustaških i talijanskih vlasti prema Romima. U radu će se koristiti dosad neobjavljena građa iz Državnoga arhiva u Rijeci te građa iz Hrvatskoga državnog arhiva, kao i relevantna literatura.

Iako se u povijesti hrvatske književnosti Stanko Vraz najčešće ističe u kontekstu ljubavne poezije kao autor prve hrvatske pjesničke ljubavne zbirke novije hrvatske književnosti, njegov doprinos razvoju hrvatske književnosti ne treba tražiti samo u području umjetničke poezije. Vraz je iznimnu važnost pridavao sakupljanju narodnoga blaga s naglaskom na narodne pjesme i napjeve, i to na više načina: samom sakupljačkom djelatnošću, kritikom metodologije sakupljanja i uređivanja objavljenih narodnih pjesama te svojevrsnim naputcima koje je davao svojim kolegama-sakupljačima (Macunu, Kukuljeviću, Kočevaru, Erbenu i dr.), o čemu svjedoči autorova korespondencija s brojnim istaknutim hrvatskim, ali i inozemnim autorima (poljskim, ruskim, njemačkim, slovačkim, češkim). Iako je od 1833., pa gotovo do smrti 1851., ustrajno sakupljao narodno blago, prikupivši pri tome stotine narodnih pjesama i napjeva te ostavivši u pismima prijateljima niz dragocjenih zapisa o narodnom životu ljudi svoga vremena, objavio je samo jednu zbirku narodnih pjesama - Narodne pĕsni ilirske, koje se pĕvaju po Štajerskoj, Krajnskoj, Koruškoj i zapadnoj strani Ugarske. Zbirka je izdana u Zagrebu godine 1839. i sadrži 115 narodnih, isključivo slovenskih pjesama. U trećoj knjizi Kola 1843. objavljuje Narodne pesme Harvatah, u prvom dijelu pjesme Iz Primorja, zatim pjesme Iz Istrie te u trećem dijelu šest pjesama Iz Austrie i Ugarske. Među prvima u hrvatskoj sredini pridonosi povezivanju i upoznavanju matične hrvatske sredine s doljnjoaustrijskim i zapadnougarskim Hrvatima, objavivši njihove narodne pjesme kao sastavni dio hrvatskog narodnog pjesništva. Uz hrvatsko i slovensko pjesništvo cijenio je osobito bugarsku narodnu ostavštinu, smatrajući je iznimno vrijednom, ali i premalo istraženom. U članku Narodne pĕsme bugarske (Kolo, 1847.) Vraz pokušava Hrvatima približiti kulturu bratskoga slavenskog naroda te u 4. i 5. knjizi Kola počinje objavljivati i bugarske narodne pjesme. U navedenom članku donosi i kratak pregled dotad objavljenih bugarskih pjesama. S obzirom na doprinos u sakupljanju i objavljivanju narodnoga blaga, Vraza se s pravom ubraja u najistaknutije i najzaslužnije folkloriste svoga vremena, ne samo na hrvatskom i slovenskom prostoru, već u širem slavenskom kontekstu.

U povijesti hrvatske književnosti Vjenceslav Novak predstavljen je kao realistički pisac primorske sredine, s naglaskom na njegovo podrijetlo, rad u školi, materijalne životne uvjete i tematiku koju je uglavnom uzimao iz stvarnoga svijeta. Novak je objektivan realistički pripovjedač jer ne uzdiže ni ne prezire, no istodobno i socijalno osjećajan jer je prvi u hrvatski realizam unio ljubav prema obitelji i jeziku kojim je stvarao roman pod naslovom Posljednji Stipančići. Očito je ljepota odabranih riječi pridonijela da se tijekom cijeloga pripovijedanja porodične pripovijesti o Stipančićima osjećaju sigurni potezi piščeva pera, bilo da o njoj pripovijeda kronološki ili retrospektivno. Kritika realizma nije imala razumijevanja za ogroman Novakov opus kao rezultat jedne osebujne umjetničke stvaralačke snage. Moderna hrvatska književna kritika prikazala je rast Novakova opusa kroz četiri koncentrična kruga. Budući da je svako književno djelo poseban suodnos svijeta koji umjetnik prikazuje i jezika kojim o tom svijetu piše, logična je povezanost Novakove socijalne i jezične osjećajnosti dok je pripovijedao životnu priču obitelji svojega doba. U suvremenoj književnoj kritici roman Posljednji Stipančići proglašen je najboljim romanom hrvatskoga realizma, zastupljen je u srednjoškolskoj nastavi književnosti, a prošle školske godine i na državnoj maturi.

»Đačka korespondencija« Ivana Aničića Antonu Flegi (1910. – 1913.) predstavlja vrijedan povijesni izvor ne samo za proučavanje povijesti Hrvatske gimnazije u Pazinu nego i u kontekstu širih socioloških, društvenih i političkih procesa u Pazinu, Istri i Primorju te Zagrebu pri kraju prvoga desetljeća 20. stoljeća. Prva sadržajna cjelina u pismima, koja se odnosi na vrijeme do mature Ivana Aničića, donosi nove spoznaje i dosad neobjavljivane podatke o aktivnostima đačkoga društva Naprijed i izdavanju istoimenoga đačkog lista Hrvatske gimnazije u Pazinu. Pisma sadržavaju preglede đačkih javnih predavanja, održavanih po uzoru na predavanja koja su učitelji gimnazije održavali u Hrvatskoj čitaonici, prenose informacije o trvenjima unutar učiteljskoga zbora te u tom kontekstu živopisno portretiraju i pojedine profesore, ali i društveni život Pazina, u kojem su Gimnazija i njezini profesori zasluženo zauzimali središnje mjesto. Druga sadržajna cjelina pisama predstavlja dopunski izvor o djelovanju Hrvatsko- slovenskog akademskog društva »Istra« te »ABC kluba« (ABC društvo hrvatskih sveučilištaraca za poučavanje nepismenih) donosi niz podataka o edukacijskim projektima i aktivnostima Društva, sveučilišnom i društveno-političkom angažmanu (posebno u svezi s borbom za reciprocitet zagrebačkoga sveučilišta u odnosu na bečko, ali i uvid u sudjelovanje istarskih studenata u aktivnostima radikalne studentske organizacije Jugoslavenske napredne omladine) te unutarnjim podjelama članstva na liburnijski i istarski. Kako je Ivan Aničić pripadnik đačke i studentske generacije koja je u književnopovijesnom kontekstu s kraja hrvatske moderne (1892. – 1914.) nazvana generacijom »Mladih«, objavljena pisma neposredno i sinkronijski smještaju malu istarsku zajednicu i u europski kontekst. U nacionalnom kontekstu pisma su vrijedan dopunski izvor i nacionalnom izučavanju društveno-političkog djelovanja »Mladih« u razdoblju do početka Prvoga svjetskog rata. »Đačka korespondencija« je i izvanredan te vrlo rijedak prikaz znanja, kompetencija i duhovnoga života adolescenta s početka 20. stoljeća, prati krize sazrijevanja i odrastanja, pruža uvid u intimne, ljubavne događaje te vrlo zorno otkriva sliku mladoga čovjeka koji uspjehe u školovanju ostvaruje bez financijske potpore svoje seoske obitelji.

Tartufi su prirodne simbiotske gljive na šumskom drveću, koji se razvijaju u većini šumskih ekosustava Hrvatske. Posebna pozornost im se posvećuje zbog gastronomski vrlo traženog i skupog plodišta. Tartufi u Hrvatskoj se naj­intezivnije sakupljaju u šumama u Istri, iako je poznato da se plodišta tih gljiva razvijaju i u ostalim područjima primorske i kontinentalne Hrvatske sve do 600 m nadmorske visine. U radu su prikazana nova nalazišta tartufa u Hrvatskoj, kao i podaci o rasprostranjenosti tartufa u Europi. Gospodarenje tartufima u šumskim ekosustavima Hrvatske nije potpuno organizirano. Glavni problemi potrajnog gospodarenja tartufima u šumama su promjena ekoloških uvjeta, intenzivno i neorganizirano sakupljanje, kao i smanjenje vitalnosti stabala. U radu su prikazani najvažniji nepovoljni ekološki i drugi čimbenici za razvoj tartufa. Prikazane su mogućnosti unaprjeđenja proizvodnje tartufa u šumama i u plantažama tartufa, s posebnim naglaskom na gospodarenje staništem.

U prilogu se donosi pregled najvažnijih društvenih i političkih okolnosti kroz koje je prolazio hrvatski narod tijekom 20. stoljeća, a zajedno s njim i časopis Život, odnosno Obnovljeni Život. O značenju i sadržajima toga časopisa ovdje se ne govori, ali je on i njegova stota obljetnica sastavni dio hrvatske povijesti. Zato su istaknuti u naslovu i njima u čast posvećen je ovaj rad. U ovom radu riječ je o odabiru niza društvenih i političkih okolnosti koje su uzrokovane teškim političkim nepravdama od strane vladajućih režima i struktura moći u kojima se hrvatski narod našao, i to ne svojom voljom. Njihova je bit teško ograničavanje ljudskih prava i sloboda. I u takvim okolnostima hrvatski je narod u osloncu na svoje trajne povijesne i kulturne vrijednosti, među kojima su i katolička vjera i Sveta Stolica, tražio izlaz, koji je, zahvaljujući i promjenama u svijetu, u čijem je žarištu i Drugi vatikanski sabor, i pronalazio. Od tada, i nakon pada Berlinskoga zida, promjene su bile neizbježne. Nažalost, zbog velikosrpske agresije primoran je zakonito se braniti i uz Božju pomoć izvojevati zasluženu pobjedu u Domovinskom ratu (1991.–1995.), te međunarodno priznanje svoje suverenosti i vlastite države — Republike Hrvatske (1992.). Potom i ulazak u NATO i Europsku uniju, u kojoj danas uživa zasluženi ugled. Veliku potporu u tome pružala mu je Sveta Stolica, i osobno sveti otac Ivan Pavao II.

Rođen u Istri, tada dijelu prostrane Austro-Ugarske Monarhije, Fran Mandić (1851. – 1924.) završio je hrvatsku gimnaziju u Rijeci, a medicinu u Grazu i Pragu. Nakon promocije čitavu je liječničku karijeru proveo u Trstu, u njegovo doba glavnom gradu Austrijskog primorja. Nakon rada u bolnici, otvorio je vlastitu ordinaciju, a bio je i zdravstveni savjetnik Državnih željeznica. Čitavog je života, još od studentskih dana, sudjelovao u nastojanjima za postizanje jednakopravnosti hrvatskog naroda u Istri. Uvjeren u važnost obrazovanja, ulagao je svoje vrijeme i novac u otvaranje što većeg broja škola u Istri. Za zasluge u radu odlikovao ga je kralj, imenovan je počasnim građaninom Opatije, no najveće priznanje bio mu je ugled koji je uživao među pacijentima i članovima njihovih obitelji.

PRIKAZI – REVIEWS Geoadria, vol. 8/1, 161-166, 2003. IZVJEŠĆA SA ZNANSTVENIH SKUPOVA - CONFERENCE REPORTS 3rd International Conference CLIMATE CHANGES: THE KARST RECORDS III, 11.-15. svibnja 2003., Montpellier, Francuska Od 11. do 15. svibnja 2003. u Montpellieru (Francuska) održana je treća međunarodna konferencija Climate Changes: The Karst Records III. Prvi ovakav skup održan je 1996. u Bergenu (Norveška), sljedeći 2000. u Krakowu (Poljska), nakon čega je zbog pojačanog interesa za ovu tematiku, a time i veće znanstvene produkcije, dogovoreno da se konferencija održava svaku treću godinu. Nakon Franuske (2003.), za domaćina konferencije 2006. godine predložena je Rumunjska. Ovaj skup okupio je znanstvenike iz 27 država sa 6 kontinenata koji su kroz 62 usmena izlaganja i 37 postera prezentirali svoja recentna znanstvena dostignuća iz područja paleoklimatologije temeljena na istraživanju krša, točnije speleoloških objekata i njihovih akumulacijskih oblika – siga. Sige, prepoznate kao medij koji zbog zaštićenosti i stabilnih mikroklimatskih uvjeta vrlo dobro "pamti" klimatska stanja šireg okoliša za vrijeme taloženja (a osim toga su i puno dostupnije od jezgri dubokomorskih bušotina i polarnih ledenih pokrova), zadnjih su desetljeća u središtu znanstvenog interesa različitih znanstvenih disciplina. Stoga su i teme radova bile doista raznolike; najveći je dio radova obuhvaćao paleoklimatske varijacije utvrđene na temelju omjera stabilnih izotopa siga iz gotovo svih klimatskih područja, te njihovo datiranje različitim metodama. Sige kao objekt istraživanja bile su obrađene i vezano uz petrografska svojstva, fluidne inkluzije, luminiscenciju, sezonske varijacije intenziteta taloženja itd., dok se kod speleoloških objekata proučavao stupanj okršavanja, utjecaj tektonike, špiljski sedimenti kao i paleontološki i arheološki nalazi. Dio radova obuhvaćao je rezultate monitoringa trenutnog stanja špilja, hidrologije, geokemije, atmosferskih uvjeta itd., a bilo je riječi i o promjenama morske razine kao posljedici klimatskih fluktuacija tijekom geološke prošlosti.Osim već tiskane knjige izvadaka u pripremi je i zbornik, dok se u međuvremenu kvalitetniji radovi recenzirani tiskaju u respektabilnom časopisu Francuskoga geološkog društva Bulletin de la Société Géologique de France.A gdje je Hrvatska, zemlja "klasičnog krša", u svemu tome? Država s 46% nacionalnog teritorija prekrivenog kršem (26000 km2) i još mnogo više pod morem, bila je zastupljena samo s jednim (1) radom – zapaženim, ali gotovo "pionirskim" u odnosu na radove sofisticiranih laboratorija i instituta zapadnih zemalja. Rad Isotope records in submarine speleothems from the Adriatic Coast, Croatia, autora Maše Surić, Nade Horvatinčić, Axela Suckowa, Mladena Juračića i Jadranke Barešić, analizira paleoklimatske promjene na istočnoj obali Jadrana koje su kroz omjere stabilnih izotopa kisika i ugljika ostale zabilježene u danas potopljenim sigama. Terenski dio konferencije obuhvatio je posjet mjestu Saint-Guilhem-le-Désert (tradicionalnoj postaji hodočasnika na putu prema svetištu Santiago de Compostella), te špiljskom sustavu Grotte de Clamouse, ukupne dužine oko 4 km od čega je 1965. gotovo 1 km uređen za turističke posjete. Osim impozantnih primjeraka špiljskog nakita, čija je raznolikost posljedica izmjena kalcitnih, aragonitnih i dolomitnih karakteristika nadsloja, ovaj objekt može biti i primjer kako se prekrasan špiljski prostor može upropastiti prilagođivanjem turističkim posjetima brojnim metalnim, staklenim i električnim instalacijama. Na trenutke posjetitelj može dobiti dojam da se kreće kroz muzej ili zbirku, a ne kroz više od stotinu metara dubok speleološki objekt. Dojam dodatno pojačava i ambiciozno zamišljen, ali kičasto izveden sound & light show. Obične turiste može fascinirati, ali istinske prirodnjake, zaljubljenike u krš – jedino ogorčiti. U svakom slučaju, terenski dio skupa i ovaj put bio je iskorišten za stvaranje novih i obnavljanje starih poznanstava koja će rezultirati međunarodnom znanstvenom suradnjom, posebno kad su u kombinaciji oprema i financije bogatijih zemalja i neistražena područja "onih drugih" zemalja. Ostaje nada da će takvim oblikom suradnje, na sljedećoj konferenciji Climate Changes: The Karst Records IV, Hrvatska biti malo bolje predstavljena svojim prirodnim i ljudskim potencijalima. Maša Surić 161 PRIKAZI - REVIEWS Geoadria, vol. 8/1, 161-166, 2003. PRIKAZI Atlas svijeta za 21. stoljeća, urednik: M. Lapaine i suradnici, Naklada Fran, Zagreb, 2003., 751 str. Nakladnik Fran iz Zagreba objavio je hrvatsko izdanje atlasa The 21 st Century World Atlas, koji je izvorno publicirao izdavač Trident Press International. Hrvatsko izdanje uredio je M. Lapaine sa suradnicima. Atlas nije tek hrvatski prijevod izvornika jer su pojedini stručnjaci dopunili i izmijenili neke sadržaje, a osim toga, S. Frangeš preveo je velik broj toponima na hrvatski jezik. Prijevodi su ispisani uz gornji rub karte kako se ne bi mijenjao izvorni jezik karata (engleski). Atlas je podijeljen u deset glavnih cjelina: Geopolitički okvir, Klimatologija, geologija i biogeografija, Demografija i socijalni pokazatelji , Osnovne ekonomske djelatnosti, Industrija, trgovina i promet, Afrika, Amerika, Azija, Europa i Oceanija. Na kraju je dodan rječnik osnovnih geografskih pojmova s odgovarajućim prijevodima (npr. perz. Kavir = solna pustinja) i kazalo s preko 60 000 geografskih imena. U općegeografskom dijelu atlasa na brojnim tematskim kartama zorno je prikazana prostorna raspodjela različitih prirodnih i socio-ekonomskih pojava i procesa. Iscrpnost kartografskih prikaza može se uočiti na primjeru poglavlja Socijalni i ekonomski pokazatelji, u kojemu su objavljene sljedeć i tematski zemljovidi: Potrošnja kalorija, Donacije hrane, Proizvodnja hrane, Smrtnost dojenčadi, Zdravstvena zaštita, Bolnička infrastruktura, Telefoni, Potrošnja energije, Pismenost, Izdavanje knjiga, Tiskanje novina, Broj upisa u školu, Omjer đaka i nastavnika u osnovnim školama, Znanstvenici i tehničari, Ekonomski aktivno stanovništvo, Dječja radna snaga, Struktura ekonomski aktivnog stanovništva, Ekonomska aktivnost, Ekonomska aktivnost žena, Ekonomska aktivnost muškaraca, Nezaposlenost, Bruto nacionalni dohodak, Bruto nacionalni dohodak po osobi, Struktura bruto nacionalnog dohotka, Inflacija, Ekonomski rast, Inozemni dug, Sredstva potrošena na obrazovanje, Sredstva potrošena na zdravstvenu zaštitu, Vojni izdaci, Izvoz i uvoz oružja, Trgovinska razmjena oružja i Logistika nuklearnog oružja. Kartogrami i kartodijagrami su jasni, pregledni i informativni.Kartografsko -geografski pregled po kontinentima ima jedinstvenu shemu. Ponajprije se nižu satelitske snimke, a potom digitalni modeli reljefa kopna i podmorja, geografske karte i kratki, ali sadržajni prikazi pojedinih zemalja. Na geografskim kartama kontinenata sitnim su slovima ispisani brojni toponimi. Njihova je čitljivost, na žalost, mala na prikazima planinskih predjela, koji su označeni nijansama sme đe i plavo-ljubičaste boje. Korisnik može doznati osnovne geografske informacije o svakoj državi putem kratkog geografskog uvodnika, zemljovida i različitih dijagrama.U hrvatskom izdanju atlasa svijeta mogao bi se očekivati iscrpniji prikaz Hrvatske. Priređivači nisu htjeli odstupati od izvornika, ali u reprintu zemljovida mogla se obratiti pozornost na pogrešno ispisane toponime (npr. naselje Sali na Dugom otoku ucrtano je u uvali Telašćica, Golfo di Venezia neobično se proteže duž zapadne obale Istre, naveden je stari naziv Požege – Slavonska Požega i sl.) . Međutim, navedene pogrješke ne umanjuju vrijednost atlasa, koji doista čini izvrstan kompendij najnovijih znanstvenih spoznaja o državama svijeta i Zemlji u cjelini, pa ga zbog toga rado preporučujem. Josip Faričić Nikola STRAŽIČIĆ: Svi hrvatski otoci, Descriptio Croatiae, Hrvatska revija, časopis Matice hrvatske, godište 1/2001., broj 3-4, Zagreb, 77-103. Hrvatska obala je najrazvedenija na Jadranskom moru, jer obuhvaća 97,2% jadranskog arhipelaga. S ponosom se ističe da je Hrvatska "zemlja tisuću otoka". Stvarni broj je i ve ći. Na pitanje koliko ih je unutar granica suvremene Hrvatske najmjerodavniji odgovor dao je prof. dr. sc. Nikola Stražičić. 162 PRIKAZI - REVIEWS Geoadria, vol. 8/1, 161-166, 2003. U uvodu se razmatraju podatci o ukupnom broju hrvatskih otoka kritički prema pojedinim autorima. U nastavku izložene su teškoće oko kategorizacije osnovnih pojmova "otok" - "otočić" - "greben" i "hrid". Posebno je zanimljiv dio članka u kojem su opisani i predočeni "zaboravljeni" - "novi" i nekadašnji otoci. U timskom radu autora iz Hidrografskog instituta Republike Hrvatske u Splitu (2000.) navodi se, na temelju topografskih karata u razmjeru 1:25000, da unutar granica Hrvatske postoje 79 otoka, 526 otočića i 641 grebena i hridi; ukupno 1246 otoka.Prof. Stražičić upozorio je kritič ki i dokumentirano na manjkavost dosadašnjih rezultata i naglasio da je ukupan broj hrvatskih otoka i dalje otvoren. U zaklju čnim razmišljanjima dao je niz svrhovitih prijedloga. Ponajprije predlaže, uz potporu državnih službi, imenovanje interdisciplinarne ekipe (od geografa, hidrogeologa, oceanografa, kartografa, lingvista i drugih specijalnosti) koja bi odredila kriterije za kategorizaciju pojedinih otoka, prema veličini i nazivu, te za određivanje kategorija naseljenosti. Nadalje, kako nazvati najmanji oblik stalno nad razinom mora "greben" ili "hrid", o tome posavjetovati se s lingvistima, ali i sa stanovništvom dotičnog otoka. Problem se javlja i kod napučenosti otoka, primjerice "stalno naseljen", da li prema domaćem (autohtonom) ili doseljenom stanovništvu, kako razlikovati pojmove "sezonski naseljen" i "povremeno naseljen"...Na kraju, uz pomoć lučkih kapetanija njihovim plovilima potrebno je obići i snimiti sve otoke unutar granica Hrvatske, istodobno provjeriti stanje na topografskim i posebice pomorskim kartama i planovima. Prof. Stražičić je otočanin, rođen na Mljetu, a čitav radni vijek proveo je u Rijeci. Najveći dio svoga života posvetio je istraživanju mora u najširem smislu, posebice Jadrana i nadasve naših hrvatskih otoka. Godine 1968. izradio je magistarsku tezu Otok Mljet – primjer izoliranog otoka. Deset godina kasnije (1978.) obranio je disertaciju Otok Cres – prilog poznavanju geografije naših otoka. Za sveukupan životni opus godine 1998. Senat Sveuč ilišta u Rijeci dodijelio mu je počasno zvanje "profesor emeritus". prof. Stražičić prvi je geograf u Hrvatskoj koji je dobio to visoko priznanje. U reprezentativnoj Hrvatskoj reviji s novim glavnim urednikom, ambicioznim magistrom Mladenom Klemenčić em, izašao mu je i najnoviji rad Svi hrvatski otoci ilustriran s 27 jedinstvenih panoramskih snimaka u boji. Članak Svi hrvatski otoci sinteza je dugogodišnjih minucioznih istraživanja u kojima je prof. Stražičić, na sebi svojstven na čin, prenio jezgrovito, veliko i bogato iskustvo, istodobno i poruka, kako bi trebalo nastaviti s interdisciplinarnim istraživanjima tih dragulja na pročelju Hrvatske i u trećem mileniju.Josip Riđanović Tihomir KOVAČEVIĆ Tihi: Baraćeve špilje, Turistička zajednica općine Rakovica, Rakovica, 2003., 48 str. Baraćevim špiljama pripada počasno mjesto u povijesti istraživanja hrvatskog krša i speleologiji. Davne godine 1892. u Rakovici je osnovan "Odbor za istraživanje i uređenje Baraćevih špilja", prva takva udruga na tlu Hrvatske i u ovom dijelu svijeta. Od prvih podataka objavljenih u literaturi 1874. do danas špilje su više puta bile predmetom speleoloških, hidrogeoloških, paleonotoloških, arheoloških i biospeleoloških istraživanja. Na temelju njihovih rezultata i rezultata najnovijih istraživanja nastala je i ova knjiga u kojoj nam autor otkriva njezine ljepote i tajne.Knjigu čini 8 poglavlja. Zanimljiv tekst bogato je ilustriran sa 65 fotografija, crteža i nacrta špilja. Opisan je položaj špilja, osnovni podatci o geološkim značajkama terena, nazivlje i podatci o dimenzijama različitih istraživača. Slijedi poglavlje o povijesti istraživanja s nizom zanimljivih podataka – od prvih opisa do suvremenih istraživanja. Opći dio zaokružen je poglavljem o paleontološkim i arheološkim istraživanjima. Dosad su nađeni ostatci pleistocenske faune i tragovi boravka ljudi iz srednjeg vijeka i razdoblja turskih ratova. 163 PRIKAZI - REVIEWS Geoadria, vol. 8/1, 161-166, 2003. U drugom dijelu knjige detaljno su opisane značajke Donje, Gornje i Nove Baraćeve špilje. Opisan im je položaj, a u iznošenju značajki autor se poslužio citatima Dragutina Hirca i Ivana Krajača s početka 20. stoljeć a. Navedeni su i najnoviji rezultati istraživanja prema kojima je Donja Baraćeva špilja dugačka 565 metara, Gornja 520 metara, a Nova 94,5 metara. Poglavlje o biospeleologiji napisao je dipl. ing. Roman Ozimec. Objavio je dosad poznate podatke o povijesti biospeleoloških istraživanja, podatke o ekološkim uvjetima, pregled i analizu špiljske faune te istaknuo važnost nastavka istraživanja i zaštite. Poglavlje je opremljeno odličnim fotografijama te tablicama s kronologijom biospeleoloških istraživanja, preliminarnim taksonomskim popisom kavernikolnih vrsta i biospeleološkom bibliografijom špilja. Završno poglavlje posvećeno je rezultatima Međunarodne speleološke ekspedicije "Rakovica 2002.". Na samom početku ekspedicije otvoren je Prvi speleološki dom Republike Hrvatske u Novoj Kršlji. Tijekom ekspedicije istraživani su sustav Panjkov ponor - Varićakova špilja, vrelo Sinjac i Kusa i dr. Na kraju knjige objavljena je speleološka bibliografija koja dodatno pridonosi vrijednosti ove knjige. Nenad Buzjak Milenko M. PASINOVIĆ: Područ je Kotora na listi svjetske i prirodne baštine UNESCO. "Cicero" – Cetinje, kompjutorska priprema "Tricen", Kotor, 2001., 110 str. Autor je rođeni Bokelj, redoviti sveučilišni profesor na Fakultetu za turizam i hoteljerstvo u Kotoru. Knjižica je praktičnog formata (23x15 cm), otisnuta je na kvalitetnom papiru. Opremljena je s 14 reprezentativnih fotosa u boji i 7 crno-bijelih slika i crteža. Upotrijebljeno je 20 bibliografskih jedinica literature i 4 izvora podataka uključujući i vlastita istraživanja. Kratak izvadak dat je na engleskom, talijanskom, francuskom i njemačkom jeziku.Poslije predgovora slijede u tekstu: Boka kotorska (prikaz granica, prostorni pojam i pregled glavnih dijelova, Morfogenetske i morfološke karakteristike, Kotorsko-Risanski zaliv – embrion Boke kotorske, Područje Kotora na listi svjetske prirodne baštine UNESCO, Simbioza prirode i čovjeka stara pet milenijuma i Dvije decenije nakon zemljotresa.Bokokotorski zaljevi duboko su oko 30 km (29,6) uvučeni na sjeveru između Orjena (1893 m), najviše obalne planine u istočnoj regiji Jadrana, Katunskog krša (1308 m, 1228 m i 1212 m) na istoku i Lovćenu (Štirovnik, 1749 m) na jugu. Impozantan okvir krševitih planina s izrazitim strmcima zatvara plitko more (površine 87,3 km2 i dubine do 60 m), u stvarnosti čudesan i jedinstven sklop Bokokotorskih zaljeva. Boka kotorska je horizontalno najrazvedeniji kraj (105,7 km duljina obale) i vertikalno najraščlanjeniji dio u najvišoj reljefnoj strukturi Jadranskog primorja. Geografski položaj Boke je specifičan. Na njezinu prostoru dodiruje se prirodno visoki i najljući krš izravno s najdubljim dijelom morske pučine Jadrana. Društveno, povijesno i gospodarski u Boki se isprepliću utjecaji milenijskog stvaralaštva Mediterana, posebice u gradskoj arhitekturi, s tradicionalnim i suvremenim kulturama Istoka. Boka kotorska je izraziti primjer jedinstva suprotnosti. Pri određ ivanju prostornog pojma Boke logič ki je kriterij "slijevno područ je" tj. prostor odakle voda teče prema zaljevima odnosno prema moru. "Slijevno područje" odre đuje se razvodnicom. U vododrživim stijenama to je površinska ili topografska razvodnica, koja se povlači najvišim vrhovima na terenu. U karbonatnim stijenama na kojima je razvijen krški reljef, što se pretežno odnosi na prostor Boke kotorske, mjerodavna je dubinska ili hidrogeološka razvodnica. Preuzeti brojčani podatci o veličini slijevnog područja na osnovi površinske (topografske) razvodnice za Boku kotorsku ne odgovaraju stvarnosti. O postanku Boke kotorske Pasinović iznosi kritički i potanko gledanja ranijih autora. Znakovito, me đutim, ističe sadašnji izgled zaljeva, koji je relativno mlad i posljedica je izdizanja razine mora u holocensko doba. Navodi činjenice da je prije 25 tisuća godina razina Jadrana bila niža za 96,4 m od sadašnjeg. Boka je tada bila kopno. Na Orjenu i Lovčenu snježna granica spuštala 164 PRIKAZI - REVIEWS Geoadria, vol. 8/1, 161-166, 2003. se do visine 600 m odnosno 900 m. Dno Boke kotorske u to vrijeme karakterizirala su izolirana udubljenja prekrivena rastresitim materijalom. Dokazano je da je prije 10 tisuća godina razina Jadranskog mora bila niža za 31 m od današnjega. Tada se već počeo nazirati složeni izgled današnjih zaljeva Boke kotorske. Batimetrijska istraživanja u najnovijem razdoblju potvrđuju postojanje izdvojenih krških udubljenja na morskom dnu, posebice na lokalitetu Verige, gdje je maksimalna dubina od 45 m veća za 4 m i u kumburskom suženju od 50 m veća, najveća dubina 5 m od okolnog dna mora.U najvećem dijelu zaljeva žalo je ograničeno na uski pojas ili ga uopć e nema (Risan – Perast i Orahovac). Na tom potezu obalni strmci spuštaju se izravno ispod mora do njegova dna. Prosje čna dubina mora u Boki je 27,6 m. Srednje dubine u pojedinim zaljevima iznose u Kotorskom 27 m, Risanskom 25,7 m, Tivatskom 25,5 m i Toplanskom 31 m. Opća značajka batometrije svih zaljeva Boke kotorske je da su male dubine. Posebna je zanimljivost horizontalne razvedenosti Boke kotorske 7 otoka. To su u Kotorskom zaljevu ispred Perasta Sveti Đorđe (Juraj) i umjetni otok Gospa od Škrpjela. U Tivatskom zaljevu: Stradioti (Sveti Marko), otok Gospe od Milosrđa i Prevlaka (otok cvijeća). U Toplanskom zaljevu su otok Lastvica (Mamula) i otok Mala Gospa (Gospa od Žanjice).Boka sa svojim zaleđem prima najveć e količ ine padalina u Europi. Crkvice, mjerna stanica u Malovom dolu na 1050 m nadmorske visine u Krivošijama na Orjenu, zabilježila je količinu od 5317 mm i to tijekom mokrog dijela godine! Boka je najvećim dijelom u stijenama karbonatnog sastava, koje dosežu dubinu i do 5 km! Na toj podlozi razvijen je najizrazitiji krški reljef, kako na površini, tako još više u podzemlju, odnosno u podmorju. Tu je najveće izvorište vode istodobno i najsušniji kraj u istočnoj regiji Jadrana. Prema podatcima skupa stručnjaka za opskrbu vodom 1986. godine u Risnu s navedenog prostora u sušnim mjesecima godine svake sekunde dotječe u more oko 1000 litara vode od koje se tek 220 litara (22%) iskoristi za pitku vodu! Zaključeno je, da Boka spada u "najžednije" krajeve u Europi! Hidrografske karakteristike Boke kotorske u skladu su s prevladavajućim litološkim značajkama karbonatnih stijena, geološkom građom i hidrogeološkom funkcijom terena. Od hidro-pojava najviše su rašireni izvori, vrulje, povremene tekućice i jedna katavotra (Gurdić). Katavotra je specifični izvor, zapravo otvor kroz koji poslije dugotrajnih kiša izbija na površinu slatka voda, a u doba hidrološkog minimuma tim istim otvorom voda ponire u dublje dijelove podmorja. Ukratko su opisani i predočeni izvori Ljute u Dobroti, Sopota i Spile kod Risna, Morinjske rijeke, koja odvodnjava zapadne i jugozapadne strane Orjena, te Gurdić i Škurda kod Kotora. Škurda je svojevrsna hidrografska specifičnost Boke kotorske. To je krška rječica. Izvori su joj na Lovćenu, a odvodnjava Njeguško polje. Škurda je usjekla korito kanjonskog tipa u masivnim i dobro uslojenim vapnencima lovćenskog strmca. Vodostaj Škurde ovisan je od količine i duljine trajanja kiše. Bez obzira na godišnje doba, poslije izdašnijih kiša teče Škurda čitavom duljinom toka kao bujica. Na ušću je nataložila obilje šljunčanih nanosa u obliku manje delte zvane Benovo. U blizini mora Škurda se račva u dva rukava. Jednim rukavom otječe sjevernom stranom gradskih zidina. To je kotorska Škurda, obično stalan tok, jer ga napajaju izvori iz vlastitog korita. Drugim rukavom teče dobrotska Škurda jedino poslije dužih kiša. S izvora Škurde opskrbljuje se ponajprije i ponajviše gradski vodovod u Kotoru. Poslije potresa 1979. pokušalo se ugradnjom betonske zavjese izolirati utjecaj mora. U ljetnim mjesecima ponovno je zaslanila voda. Škurda je tipična krška tekućica podložna naglim i znatnim promjenama. U zadnje vrijeme znalo se dogoditi da na njezinom izvorištu potpuno nestane vode čak u trajanju jednoga dana! Boka kotorska svojim smještajem je u geotektonski vrlo labilnom kraju, štoviše, u pojasu razornih potresa. Značajniji potresi u južnom Jadranu jezgrovito su opisani. O katastrofalnom potresu 15. travnja 1979. dat je iscrpan prikaz. U općini Kotor na spomenicima kulture procijenjena je golema šteta u visini od 18.658,930 USA dolara!Područje Kotora na listi prirodne i kulturne baštine UNESCO najopsežniji i najzanimljiviji je dio sveukupnog teksta. Autor nas potanko i dokumentirano upoznaje s brojnim postupcima koji su prethodili upisu Kotora na listu svjetske prirodne i kulturne baštine UNESCO. 165 PRIKAZI - REVIEWS Geoadria, vol. 8/1, 161-166, 2003. Odluka je usvojena na Skupštini op ćine Kotor, 14. lipnja 1979. i glasi: "Ovom odlukom kao prirodno, kulturno i istorijsko dobro od posebnog zna čenja, proglašava se Kotor s područjem: Dobrote, Orahovca, Perasta, Risna, Morinja, Kostanjice, Stoliva, Prčanja, Mula, Škaljara i morskog bazena ovog područja, koje obuhvaća 12000 ha kopna i 2600 ha mora." Katastrofalni potres 15. travnja 1979. pospješio je prijam Kotora za upis u svjetsku prirodnu i kulturnu baštinu UNESCO, štoviše i za kulturnu baštinu u opasnosti. Prijedlog je prihvaćen na sjednici Međunarodnog komiteta od 22. do 26. listopada 1979. u Kairu i Luksoru. Također, u Berlinu 10. ožujka 1997. Boka kotorska uvrštena je među 28 najljepših zaljeva na svijetu. Prema podatcima Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u općini Kotor izvršena je kategorizacija od prvog do trećeg stupnja za 104 spomenika kulture. Zanimljivo je da je 12 spomenika uvršteno u prvu, najvišu kategoriju spomeničkog blaga. Simbioza prirode i čovjeka u Boki kotorskoj stara je pet milenija. Prvi tragovi ljudskog postojanja, oko 3000 godina prije Krista, iz mlađeg kamenog doba, otkriveni su na lokalitetu Spila, 300 m nad morem, sjeveroistočno od Perasta.Na obali Risanskog zaljeva, točnije u mjestu Lipci, pronađeni su na svodu otisci između kojih se posebno ističe brod na jedra. To potvrđuje rani početak pomorstva u Boki kotorskoj. Najstariji ostatci likovnog izražavanja tadašnjih stanovnika datirani su u rano brončano doba.Prof. Pasinović je geograf društveno-gospodarskog usmjerenja s posebnim interesom za pomorstvo i turizam. Poslije obranjene disertacije "Pomorstvo i turizam s posebnim osvrtom na crnogorsko primorje" (1977.) i nakon objavljivanja reprezentativnog vodiča: Kotor – vjekovi sačuvani za budućnost" (1988.) poklonio je javnosti i najnovije djelo "Područje Kotora na listi svjetske prirodne i kulturne baštine UNESCO". Prof. Pasinović je jedan od osnivača Fakulteta za turizam i hotelijerstvo u Kotoru i najzaslužniji je što je ta visokoškolska, sveučilišna institucija ostala u Kotoru. Svojim je radom i organizacijskim sposobnostima znač ajno pridonio da se Kotor upiše u listu svjetske prirodne i kulturne baštine UNESCO. Sada se zalaže da se to priznanje mjerodavnih stručnjaka zapamti i blago sačuva za mlađi naraštaj. Čestitamo profesoru Pasinoviću i želimo mu puno daljnjih uspjeha. Josip Riđanović 166

Stvaranje jugoslavenske države 1918. predstavljalo je objedinjavanje nacionalnih, vjerskih, kulturnih, historijskih, društvenih, ekonomskih, regionalnih razlika i perspektiva, sponu raznolikih državno-pravnih historija, iskustava, tradicija, običaja, mentaliteta, standarda obrazovanja i življenja. Bila je i “rezultat međunarodnih okolnosti”, novi toponim, složena tvorevina na mapi “nove Evrope”, sastavljena od više “matičnih naroda” (Hrvata, Slovenaca i Srba) te nacionalnih i vjerskih manjina. Počivala je na nestabilnim temeljima. Interpretacije akta o “brzom ujedinjenju” ostale su predmet nesporazuma i razmimoilaženja. Sukob između pobornika antagonističkih nacionalnih ideologija oko vizije države, bio je najteži unutrašnji problem. Bosna i Hercegovina je nakon 1918. zadržala, preko Zemaljske vlade do jula 1921, a potom Pokrajinske uprave, neke oblike autonomnosti. Pokrajinska uprava djeluje do februara 1924, kada se, shodno odredbama Vidovdanskog ustava (1921), u državi okončava organiziranje oblasti i zavodi centralizacija uprave. BiH je izdijeljena na šest oblasti, bez međusobnih veza, podređenih vladi u Beogradu. Formiranjem novih administrativnih jedinica – banovina, s ciljem razbijanja historijskih pokrajina, BiH je podijeljena 1929. između Drinske, Vrbaske, Primorske i Zetske banovine. Njen je status zavisio od projekcija režima, kao i od međusobnih srpsko-hrvatskih političkih odnosa i sporova, što se manifestiralo i tokom stvaranja Banovine Hrvatske (1939) i određivanja njenih granica, kao i u kombinacijama oko daljeg teritorijalnog preustrojstva države. Srpski i hrvatski političari nisu bili spremni da prihvate stvaranje posebne “bosanske banovine”, kako su tražili muslimanski predstavnici. Teško naslijeđe pokušaja da se riješi unutrašnje uređenje zemlje imalo je znatnog uticaja na podjele i konflikte 1941. na prostoru okupirane Jugoslavije.