Journal articles on the topic 'Hrvatsko primorje'

Velebit nije samo najveća hrvatska planina već i jedina primorska planina koja razdvaja dva zemljopisno bitno različita prostora: mediteranski i kontinentalno – planinski odnosno Hrvatsko primorje od Gorske Hrvatske. Primorska padina Velebita obuhvaća Podgorje koje započinje kod Svetog Jurja, gdje se postupno širi i diže do Jablanca, a na južnom dijelu Velebita postupno prelazi u sjeverno – dalmatinsku krašku zaravan. Prirodni uvjeti i smještaj uz more doprinijeli su u prošlosti razvoju šumarstva, ratarske i stočarske proizvodnje, brodarstva, ribarstva, trgovine, lovstva i turizma. Prometna povezanost naselja velebitske primorske padine s vanjskim svijetom odvijala se oduvijek morskim putem, jer kopnenih prometnica nije bilo, ili su bile u takvom stanju da nisu omogućavale bolje povezivanje naseljenih mjesta. Naseljenost tog područja karakteriziraju mnogobrojni zaseoci koji su međusobno udaljeni 1 – 6 km i povučeni od mora u unutrašnjost ponajviše u srednjem vegetacijskom pojasu, jer uz obalu prevladava goli kamen. Na tu razdvojenost naselja utjecala je priroda jer je za naselje trebalo tražiti mjesto koje nije na udaru bure. Zbog toga su se na području velebitske primorske padine, izuzevši grad Senj, razvila svega tri važnija obalna naselja: Sveti Juraj, Jablanac i Karlobag. Nedostatak prometne i komunalne infrastrukture te ostalih potrebnih sadržaja (obrazovnih, zdravstvenih, gospodarskih i dr.) razlog su velikom raseljavanju stanovništva ovog kraja koji je u suvremenim uvjetima jedno od najslabije naseljenih područja Republike Hrvatske. Međutim, potencijalne vrijednosti ovog područja ukazuju na mogućnosti njegova bržeg razvitka. Ciljevi i smjernice razvitka upućuju primarno na zaštitu prirodnih i kulturnih dobara uz naglašenu potrebu izrade razvojnih gospodarskih programa. Osim razvitka cestovne mreže koja bi na ovom prostoru potaknula nove razvojne potencijale planiranim mjerama razvitka trebalo bi poticati razvitak gospodarskih djelatnosti (razvitak turizma, marikulture, luka nautičkog turizma, zdravstveno – rekreacijskog turizma, lovnog turizma, voćarstva i vrtlarstva, stočarstva, šumarstva i drvno – prerađivačke djelatnosti, korištenja energetskog potencijala vjetra i sunca, razvoj proizvodnih, trgovačkih i slobodnih carinskih zona i dr.) i društvenih djelatnosti u decentraliziranom sustavu središnjih naselja (obrazovna, zdravstvena i kulturna infrastruktura). U ovom radu poseban naglasak se daje na ocjenu prirodnih potencijala, održivog razvoja i procjenu mogućnosti revitalizacije Podgorja. Radi toga izrađena je SWOT analiza kao osnovna pretpostavka budućeg razvoja.

Povijest romskoga stanovništva često je obilježena nasiljem, stradanjem i progonima, posebice od njihova doseljavanja na europska područja nakon XII. stoljeća, a to traje, s manjim intenzitetom, sve do danas. Kontekst takva položaja Roma u europskim državama jest u njihovu negativnom percipiranju kao besposličara i lijenčina, kriminalaca, otimača djece, špijuna i sl. Upravo su to razlozi nacističkoga pokušaja genocida nad njima za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Sličan odnos prema Romima imale su talijanske fašističke vlasti, a on se temeljio na rasnim zakonima. Talijanske vlasti imale su tijekom Drugoga svjetskog rata nadležnost i nad Hrvatskim primorjem te znatnim dijelom hrvatske istočnojadranske obale. Istraživanje u radu usmjereno je na analizu položaja romskoga stanovništva u Hrvatskom primorju, pri čemu će se posebice analizirati odnos ustaških i talijanskih vlasti prema Romima. U radu će se koristiti dosad neobjavljena građa iz Državnoga arhiva u Rijeci te građa iz Hrvatskoga državnog arhiva, kao i relevantna literatura.

Iako se u povijesti hrvatske književnosti Stanko Vraz najčešće ističe u kontekstu ljubavne poezije kao autor prve hrvatske pjesničke ljubavne zbirke novije hrvatske književnosti, njegov doprinos razvoju hrvatske književnosti ne treba tražiti samo u području umjetničke poezije. Vraz je iznimnu važnost pridavao sakupljanju narodnoga blaga s naglaskom na narodne pjesme i napjeve, i to na više načina: samom sakupljačkom djelatnošću, kritikom metodologije sakupljanja i uređivanja objavljenih narodnih pjesama te svojevrsnim naputcima koje je davao svojim kolegama-sakupljačima (Macunu, Kukuljeviću, Kočevaru, Erbenu i dr.), o čemu svjedoči autorova korespondencija s brojnim istaknutim hrvatskim, ali i inozemnim autorima (poljskim, ruskim, njemačkim, slovačkim, češkim). Iako je od 1833., pa gotovo do smrti 1851., ustrajno sakupljao narodno blago, prikupivši pri tome stotine narodnih pjesama i napjeva te ostavivši u pismima prijateljima niz dragocjenih zapisa o narodnom životu ljudi svoga vremena, objavio je samo jednu zbirku narodnih pjesama - Narodne pĕsni ilirske, koje se pĕvaju po Štajerskoj, Krajnskoj, Koruškoj i zapadnoj strani Ugarske. Zbirka je izdana u Zagrebu godine 1839. i sadrži 115 narodnih, isključivo slovenskih pjesama. U trećoj knjizi Kola 1843. objavljuje Narodne pesme Harvatah, u prvom dijelu pjesme Iz Primorja, zatim pjesme Iz Istrie te u trećem dijelu šest pjesama Iz Austrie i Ugarske. Među prvima u hrvatskoj sredini pridonosi povezivanju i upoznavanju matične hrvatske sredine s doljnjoaustrijskim i zapadnougarskim Hrvatima, objavivši njihove narodne pjesme kao sastavni dio hrvatskog narodnog pjesništva. Uz hrvatsko i slovensko pjesništvo cijenio je osobito bugarsku narodnu ostavštinu, smatrajući je iznimno vrijednom, ali i premalo istraženom. U članku Narodne pĕsme bugarske (Kolo, 1847.) Vraz pokušava Hrvatima približiti kulturu bratskoga slavenskog naroda te u 4. i 5. knjizi Kola počinje objavljivati i bugarske narodne pjesme. U navedenom članku donosi i kratak pregled dotad objavljenih bugarskih pjesama. S obzirom na doprinos u sakupljanju i objavljivanju narodnoga blaga, Vraza se s pravom ubraja u najistaknutije i najzaslužnije folkloriste svoga vremena, ne samo na hrvatskom i slovenskom prostoru, već u širem slavenskom kontekstu.

U povijesti hrvatske književnosti Vjenceslav Novak predstavljen je kao realistički pisac primorske sredine, s naglaskom na njegovo podrijetlo, rad u školi, materijalne životne uvjete i tematiku koju je uglavnom uzimao iz stvarnoga svijeta. Novak je objektivan realistički pripovjedač jer ne uzdiže ni ne prezire, no istodobno i socijalno osjećajan jer je prvi u hrvatski realizam unio ljubav prema obitelji i jeziku kojim je stvarao roman pod naslovom Posljednji Stipančići. Očito je ljepota odabranih riječi pridonijela da se tijekom cijeloga pripovijedanja porodične pripovijesti o Stipančićima osjećaju sigurni potezi piščeva pera, bilo da o njoj pripovijeda kronološki ili retrospektivno. Kritika realizma nije imala razumijevanja za ogroman Novakov opus kao rezultat jedne osebujne umjetničke stvaralačke snage. Moderna hrvatska književna kritika prikazala je rast Novakova opusa kroz četiri koncentrična kruga. Budući da je svako književno djelo poseban suodnos svijeta koji umjetnik prikazuje i jezika kojim o tom svijetu piše, logična je povezanost Novakove socijalne i jezične osjećajnosti dok je pripovijedao životnu priču obitelji svojega doba. U suvremenoj književnoj kritici roman Posljednji Stipančići proglašen je najboljim romanom hrvatskoga realizma, zastupljen je u srednjoškolskoj nastavi književnosti, a prošle školske godine i na državnoj maturi.

»Đačka korespondencija« Ivana Aničića Antonu Flegi (1910. – 1913.) predstavlja vrijedan povijesni izvor ne samo za proučavanje povijesti Hrvatske gimnazije u Pazinu nego i u kontekstu širih socioloških, društvenih i političkih procesa u Pazinu, Istri i Primorju te Zagrebu pri kraju prvoga desetljeća 20. stoljeća. Prva sadržajna cjelina u pismima, koja se odnosi na vrijeme do mature Ivana Aničića, donosi nove spoznaje i dosad neobjavljivane podatke o aktivnostima đačkoga društva Naprijed i izdavanju istoimenoga đačkog lista Hrvatske gimnazije u Pazinu. Pisma sadržavaju preglede đačkih javnih predavanja, održavanih po uzoru na predavanja koja su učitelji gimnazije održavali u Hrvatskoj čitaonici, prenose informacije o trvenjima unutar učiteljskoga zbora te u tom kontekstu živopisno portretiraju i pojedine profesore, ali i društveni život Pazina, u kojem su Gimnazija i njezini profesori zasluženo zauzimali središnje mjesto. Druga sadržajna cjelina pisama predstavlja dopunski izvor o djelovanju Hrvatsko- slovenskog akademskog društva »Istra« te »ABC kluba« (ABC društvo hrvatskih sveučilištaraca za poučavanje nepismenih) donosi niz podataka o edukacijskim projektima i aktivnostima Društva, sveučilišnom i društveno-političkom angažmanu (posebno u svezi s borbom za reciprocitet zagrebačkoga sveučilišta u odnosu na bečko, ali i uvid u sudjelovanje istarskih studenata u aktivnostima radikalne studentske organizacije Jugoslavenske napredne omladine) te unutarnjim podjelama članstva na liburnijski i istarski. Kako je Ivan Aničić pripadnik đačke i studentske generacije koja je u književnopovijesnom kontekstu s kraja hrvatske moderne (1892. – 1914.) nazvana generacijom »Mladih«, objavljena pisma neposredno i sinkronijski smještaju malu istarsku zajednicu i u europski kontekst. U nacionalnom kontekstu pisma su vrijedan dopunski izvor i nacionalnom izučavanju društveno-političkog djelovanja »Mladih« u razdoblju do početka Prvoga svjetskog rata. »Đačka korespondencija« je i izvanredan te vrlo rijedak prikaz znanja, kompetencija i duhovnoga života adolescenta s početka 20. stoljeća, prati krize sazrijevanja i odrastanja, pruža uvid u intimne, ljubavne događaje te vrlo zorno otkriva sliku mladoga čovjeka koji uspjehe u školovanju ostvaruje bez financijske potpore svoje seoske obitelji.

Tartufi su prirodne simbiotske gljive na šumskom drveću, koji se razvijaju u većini šumskih ekosustava Hrvatske. Posebna pozornost im se posvećuje zbog gastronomski vrlo traženog i skupog plodišta. Tartufi u Hrvatskoj se naj­intezivnije sakupljaju u šumama u Istri, iako je poznato da se plodišta tih gljiva razvijaju i u ostalim područjima primorske i kontinentalne Hrvatske sve do 600 m nadmorske visine. U radu su prikazana nova nalazišta tartufa u Hrvatskoj, kao i podaci o rasprostranjenosti tartufa u Europi. Gospodarenje tartufima u šumskim ekosustavima Hrvatske nije potpuno organizirano. Glavni problemi potrajnog gospodarenja tartufima u šumama su promjena ekoloških uvjeta, intenzivno i neorganizirano sakupljanje, kao i smanjenje vitalnosti stabala. U radu su prikazani najvažniji nepovoljni ekološki i drugi čimbenici za razvoj tartufa. Prikazane su mogućnosti unaprjeđenja proizvodnje tartufa u šumama i u plantažama tartufa, s posebnim naglaskom na gospodarenje staništem.

U prilogu se donosi pregled najvažnijih društvenih i političkih okolnosti kroz koje je prolazio hrvatski narod tijekom 20. stoljeća, a zajedno s njim i časopis Život, odnosno Obnovljeni Život. O značenju i sadržajima toga časopisa ovdje se ne govori, ali je on i njegova stota obljetnica sastavni dio hrvatske povijesti. Zato su istaknuti u naslovu i njima u čast posvećen je ovaj rad. U ovom radu riječ je o odabiru niza društvenih i političkih okolnosti koje su uzrokovane teškim političkim nepravdama od strane vladajućih režima i struktura moći u kojima se hrvatski narod našao, i to ne svojom voljom. Njihova je bit teško ograničavanje ljudskih prava i sloboda. I u takvim okolnostima hrvatski je narod u osloncu na svoje trajne povijesne i kulturne vrijednosti, među kojima su i katolička vjera i Sveta Stolica, tražio izlaz, koji je, zahvaljujući i promjenama u svijetu, u čijem je žarištu i Drugi vatikanski sabor, i pronalazio. Od tada, i nakon pada Berlinskoga zida, promjene su bile neizbježne. Nažalost, zbog velikosrpske agresije primoran je zakonito se braniti i uz Božju pomoć izvojevati zasluženu pobjedu u Domovinskom ratu (1991.–1995.), te međunarodno priznanje svoje suverenosti i vlastite države — Republike Hrvatske (1992.). Potom i ulazak u NATO i Europsku uniju, u kojoj danas uživa zasluženi ugled. Veliku potporu u tome pružala mu je Sveta Stolica, i osobno sveti otac Ivan Pavao II.

Rođen u Istri, tada dijelu prostrane Austro-Ugarske Monarhije, Fran Mandić (1851. – 1924.) završio je hrvatsku gimnaziju u Rijeci, a medicinu u Grazu i Pragu. Nakon promocije čitavu je liječničku karijeru proveo u Trstu, u njegovo doba glavnom gradu Austrijskog primorja. Nakon rada u bolnici, otvorio je vlastitu ordinaciju, a bio je i zdravstveni savjetnik Državnih željeznica. Čitavog je života, još od studentskih dana, sudjelovao u nastojanjima za postizanje jednakopravnosti hrvatskog naroda u Istri. Uvjeren u važnost obrazovanja, ulagao je svoje vrijeme i novac u otvaranje što većeg broja škola u Istri. Za zasluge u radu odlikovao ga je kralj, imenovan je počasnim građaninom Opatije, no najveće priznanje bio mu je ugled koji je uživao među pacijentima i članovima njihovih obitelji.

PRIKAZI – REVIEWS Geoadria, vol. 8/1, 161-166, 2003. IZVJEŠĆA SA ZNANSTVENIH SKUPOVA - CONFERENCE REPORTS 3rd International Conference CLIMATE CHANGES: THE KARST RECORDS III, 11.-15. svibnja 2003., Montpellier, Francuska Od 11. do 15. svibnja 2003. u Montpellieru (Francuska) održana je treća međunarodna konferencija Climate Changes: The Karst Records III. Prvi ovakav skup održan je 1996. u Bergenu (Norveška), sljedeći 2000. u Krakowu (Poljska), nakon čega je zbog pojačanog interesa za ovu tematiku, a time i veće znanstvene produkcije, dogovoreno da se konferencija održava svaku treću godinu. Nakon Franuske (2003.), za domaćina konferencije 2006. godine predložena je Rumunjska. Ovaj skup okupio je znanstvenike iz 27 država sa 6 kontinenata koji su kroz 62 usmena izlaganja i 37 postera prezentirali svoja recentna znanstvena dostignuća iz područja paleoklimatologije temeljena na istraživanju krša, točnije speleoloških objekata i njihovih akumulacijskih oblika – siga. Sige, prepoznate kao medij koji zbog zaštićenosti i stabilnih mikroklimatskih uvjeta vrlo dobro "pamti" klimatska stanja šireg okoliša za vrijeme taloženja (a osim toga su i puno dostupnije od jezgri dubokomorskih bušotina i polarnih ledenih pokrova), zadnjih su desetljeća u središtu znanstvenog interesa različitih znanstvenih disciplina. Stoga su i teme radova bile doista raznolike; najveći je dio radova obuhvaćao paleoklimatske varijacije utvrđene na temelju omjera stabilnih izotopa siga iz gotovo svih klimatskih područja, te njihovo datiranje različitim metodama. Sige kao objekt istraživanja bile su obrađene i vezano uz petrografska svojstva, fluidne inkluzije, luminiscenciju, sezonske varijacije intenziteta taloženja itd., dok se kod speleoloških objekata proučavao stupanj okršavanja, utjecaj tektonike, špiljski sedimenti kao i paleontološki i arheološki nalazi. Dio radova obuhvaćao je rezultate monitoringa trenutnog stanja špilja, hidrologije, geokemije, atmosferskih uvjeta itd., a bilo je riječi i o promjenama morske razine kao posljedici klimatskih fluktuacija tijekom geološke prošlosti.Osim već tiskane knjige izvadaka u pripremi je i zbornik, dok se u međuvremenu kvalitetniji radovi recenzirani tiskaju u respektabilnom časopisu Francuskoga geološkog društva Bulletin de la Société Géologique de France.A gdje je Hrvatska, zemlja "klasičnog krša", u svemu tome? Država s 46% nacionalnog teritorija prekrivenog kršem (26000 km2) i još mnogo više pod morem, bila je zastupljena samo s jednim (1) radom – zapaženim, ali gotovo "pionirskim" u odnosu na radove sofisticiranih laboratorija i instituta zapadnih zemalja. Rad Isotope records in submarine speleothems from the Adriatic Coast, Croatia, autora Maše Surić, Nade Horvatinčić, Axela Suckowa, Mladena Juračića i Jadranke Barešić, analizira paleoklimatske promjene na istočnoj obali Jadrana koje su kroz omjere stabilnih izotopa kisika i ugljika ostale zabilježene u danas potopljenim sigama. Terenski dio konferencije obuhvatio je posjet mjestu Saint-Guilhem-le-Désert (tradicionalnoj postaji hodočasnika na putu prema svetištu Santiago de Compostella), te špiljskom sustavu Grotte de Clamouse, ukupne dužine oko 4 km od čega je 1965. gotovo 1 km uređen za turističke posjete. Osim impozantnih primjeraka špiljskog nakita, čija je raznolikost posljedica izmjena kalcitnih, aragonitnih i dolomitnih karakteristika nadsloja, ovaj objekt može biti i primjer kako se prekrasan špiljski prostor može upropastiti prilagođivanjem turističkim posjetima brojnim metalnim, staklenim i električnim instalacijama. Na trenutke posjetitelj može dobiti dojam da se kreće kroz muzej ili zbirku, a ne kroz više od stotinu metara dubok speleološki objekt. Dojam dodatno pojačava i ambiciozno zamišljen, ali kičasto izveden sound & light show. Obične turiste može fascinirati, ali istinske prirodnjake, zaljubljenike u krš – jedino ogorčiti. U svakom slučaju, terenski dio skupa i ovaj put bio je iskorišten za stvaranje novih i obnavljanje starih poznanstava koja će rezultirati međunarodnom znanstvenom suradnjom, posebno kad su u kombinaciji oprema i financije bogatijih zemalja i neistražena područja "onih drugih" zemalja. Ostaje nada da će takvim oblikom suradnje, na sljedećoj konferenciji Climate Changes: The Karst Records IV, Hrvatska biti malo bolje predstavljena svojim prirodnim i ljudskim potencijalima. Maša Surić 161 PRIKAZI - REVIEWS Geoadria, vol. 8/1, 161-166, 2003. PRIKAZI Atlas svijeta za 21. stoljeća, urednik: M. Lapaine i suradnici, Naklada Fran, Zagreb, 2003., 751 str. Nakladnik Fran iz Zagreba objavio je hrvatsko izdanje atlasa The 21 st Century World Atlas, koji je izvorno publicirao izdavač Trident Press International. Hrvatsko izdanje uredio je M. Lapaine sa suradnicima. Atlas nije tek hrvatski prijevod izvornika jer su pojedini stručnjaci dopunili i izmijenili neke sadržaje, a osim toga, S. Frangeš preveo je velik broj toponima na hrvatski jezik. Prijevodi su ispisani uz gornji rub karte kako se ne bi mijenjao izvorni jezik karata (engleski). Atlas je podijeljen u deset glavnih cjelina: Geopolitički okvir, Klimatologija, geologija i biogeografija, Demografija i socijalni pokazatelji , Osnovne ekonomske djelatnosti, Industrija, trgovina i promet, Afrika, Amerika, Azija, Europa i Oceanija. Na kraju je dodan rječnik osnovnih geografskih pojmova s odgovarajućim prijevodima (npr. perz. Kavir = solna pustinja) i kazalo s preko 60 000 geografskih imena. U općegeografskom dijelu atlasa na brojnim tematskim kartama zorno je prikazana prostorna raspodjela različitih prirodnih i socio-ekonomskih pojava i procesa. Iscrpnost kartografskih prikaza može se uočiti na primjeru poglavlja Socijalni i ekonomski pokazatelji, u kojemu su objavljene sljedeć i tematski zemljovidi: Potrošnja kalorija, Donacije hrane, Proizvodnja hrane, Smrtnost dojenčadi, Zdravstvena zaštita, Bolnička infrastruktura, Telefoni, Potrošnja energije, Pismenost, Izdavanje knjiga, Tiskanje novina, Broj upisa u školu, Omjer đaka i nastavnika u osnovnim školama, Znanstvenici i tehničari, Ekonomski aktivno stanovništvo, Dječja radna snaga, Struktura ekonomski aktivnog stanovništva, Ekonomska aktivnost, Ekonomska aktivnost žena, Ekonomska aktivnost muškaraca, Nezaposlenost, Bruto nacionalni dohodak, Bruto nacionalni dohodak po osobi, Struktura bruto nacionalnog dohotka, Inflacija, Ekonomski rast, Inozemni dug, Sredstva potrošena na obrazovanje, Sredstva potrošena na zdravstvenu zaštitu, Vojni izdaci, Izvoz i uvoz oružja, Trgovinska razmjena oružja i Logistika nuklearnog oružja. Kartogrami i kartodijagrami su jasni, pregledni i informativni.Kartografsko -geografski pregled po kontinentima ima jedinstvenu shemu. Ponajprije se nižu satelitske snimke, a potom digitalni modeli reljefa kopna i podmorja, geografske karte i kratki, ali sadržajni prikazi pojedinih zemalja. Na geografskim kartama kontinenata sitnim su slovima ispisani brojni toponimi. Njihova je čitljivost, na žalost, mala na prikazima planinskih predjela, koji su označeni nijansama sme đe i plavo-ljubičaste boje. Korisnik može doznati osnovne geografske informacije o svakoj državi putem kratkog geografskog uvodnika, zemljovida i različitih dijagrama.U hrvatskom izdanju atlasa svijeta mogao bi se očekivati iscrpniji prikaz Hrvatske. Priređivači nisu htjeli odstupati od izvornika, ali u reprintu zemljovida mogla se obratiti pozornost na pogrešno ispisane toponime (npr. naselje Sali na Dugom otoku ucrtano je u uvali Telašćica, Golfo di Venezia neobično se proteže duž zapadne obale Istre, naveden je stari naziv Požege – Slavonska Požega i sl.) . Međutim, navedene pogrješke ne umanjuju vrijednost atlasa, koji doista čini izvrstan kompendij najnovijih znanstvenih spoznaja o državama svijeta i Zemlji u cjelini, pa ga zbog toga rado preporučujem. Josip Faričić Nikola STRAŽIČIĆ: Svi hrvatski otoci, Descriptio Croatiae, Hrvatska revija, časopis Matice hrvatske, godište 1/2001., broj 3-4, Zagreb, 77-103. Hrvatska obala je najrazvedenija na Jadranskom moru, jer obuhvaća 97,2% jadranskog arhipelaga. S ponosom se ističe da je Hrvatska "zemlja tisuću otoka". Stvarni broj je i ve ći. Na pitanje koliko ih je unutar granica suvremene Hrvatske najmjerodavniji odgovor dao je prof. dr. sc. Nikola Stražičić. 162 PRIKAZI - REVIEWS Geoadria, vol. 8/1, 161-166, 2003. U uvodu se razmatraju podatci o ukupnom broju hrvatskih otoka kritički prema pojedinim autorima. U nastavku izložene su teškoće oko kategorizacije osnovnih pojmova "otok" - "otočić" - "greben" i "hrid". Posebno je zanimljiv dio članka u kojem su opisani i predočeni "zaboravljeni" - "novi" i nekadašnji otoci. U timskom radu autora iz Hidrografskog instituta Republike Hrvatske u Splitu (2000.) navodi se, na temelju topografskih karata u razmjeru 1:25000, da unutar granica Hrvatske postoje 79 otoka, 526 otočića i 641 grebena i hridi; ukupno 1246 otoka.Prof. Stražičić upozorio je kritič ki i dokumentirano na manjkavost dosadašnjih rezultata i naglasio da je ukupan broj hrvatskih otoka i dalje otvoren. U zaklju čnim razmišljanjima dao je niz svrhovitih prijedloga. Ponajprije predlaže, uz potporu državnih službi, imenovanje interdisciplinarne ekipe (od geografa, hidrogeologa, oceanografa, kartografa, lingvista i drugih specijalnosti) koja bi odredila kriterije za kategorizaciju pojedinih otoka, prema veličini i nazivu, te za određivanje kategorija naseljenosti. Nadalje, kako nazvati najmanji oblik stalno nad razinom mora "greben" ili "hrid", o tome posavjetovati se s lingvistima, ali i sa stanovništvom dotičnog otoka. Problem se javlja i kod napučenosti otoka, primjerice "stalno naseljen", da li prema domaćem (autohtonom) ili doseljenom stanovništvu, kako razlikovati pojmove "sezonski naseljen" i "povremeno naseljen"...Na kraju, uz pomoć lučkih kapetanija njihovim plovilima potrebno je obići i snimiti sve otoke unutar granica Hrvatske, istodobno provjeriti stanje na topografskim i posebice pomorskim kartama i planovima. Prof. Stražičić je otočanin, rođen na Mljetu, a čitav radni vijek proveo je u Rijeci. Najveći dio svoga života posvetio je istraživanju mora u najširem smislu, posebice Jadrana i nadasve naših hrvatskih otoka. Godine 1968. izradio je magistarsku tezu Otok Mljet – primjer izoliranog otoka. Deset godina kasnije (1978.) obranio je disertaciju Otok Cres – prilog poznavanju geografije naših otoka. Za sveukupan životni opus godine 1998. Senat Sveuč ilišta u Rijeci dodijelio mu je počasno zvanje "profesor emeritus". prof. Stražičić prvi je geograf u Hrvatskoj koji je dobio to visoko priznanje. U reprezentativnoj Hrvatskoj reviji s novim glavnim urednikom, ambicioznim magistrom Mladenom Klemenčić em, izašao mu je i najnoviji rad Svi hrvatski otoci ilustriran s 27 jedinstvenih panoramskih snimaka u boji. Članak Svi hrvatski otoci sinteza je dugogodišnjih minucioznih istraživanja u kojima je prof. Stražičić, na sebi svojstven na čin, prenio jezgrovito, veliko i bogato iskustvo, istodobno i poruka, kako bi trebalo nastaviti s interdisciplinarnim istraživanjima tih dragulja na pročelju Hrvatske i u trećem mileniju.Josip Riđanović Tihomir KOVAČEVIĆ Tihi: Baraćeve špilje, Turistička zajednica općine Rakovica, Rakovica, 2003., 48 str. Baraćevim špiljama pripada počasno mjesto u povijesti istraživanja hrvatskog krša i speleologiji. Davne godine 1892. u Rakovici je osnovan "Odbor za istraživanje i uređenje Baraćevih špilja", prva takva udruga na tlu Hrvatske i u ovom dijelu svijeta. Od prvih podataka objavljenih u literaturi 1874. do danas špilje su više puta bile predmetom speleoloških, hidrogeoloških, paleonotoloških, arheoloških i biospeleoloških istraživanja. Na temelju njihovih rezultata i rezultata najnovijih istraživanja nastala je i ova knjiga u kojoj nam autor otkriva njezine ljepote i tajne.Knjigu čini 8 poglavlja. Zanimljiv tekst bogato je ilustriran sa 65 fotografija, crteža i nacrta špilja. Opisan je položaj špilja, osnovni podatci o geološkim značajkama terena, nazivlje i podatci o dimenzijama različitih istraživača. Slijedi poglavlje o povijesti istraživanja s nizom zanimljivih podataka – od prvih opisa do suvremenih istraživanja. Opći dio zaokružen je poglavljem o paleontološkim i arheološkim istraživanjima. Dosad su nađeni ostatci pleistocenske faune i tragovi boravka ljudi iz srednjeg vijeka i razdoblja turskih ratova. 163 PRIKAZI - REVIEWS Geoadria, vol. 8/1, 161-166, 2003. U drugom dijelu knjige detaljno su opisane značajke Donje, Gornje i Nove Baraćeve špilje. Opisan im je položaj, a u iznošenju značajki autor se poslužio citatima Dragutina Hirca i Ivana Krajača s početka 20. stoljeć a. Navedeni su i najnoviji rezultati istraživanja prema kojima je Donja Baraćeva špilja dugačka 565 metara, Gornja 520 metara, a Nova 94,5 metara. Poglavlje o biospeleologiji napisao je dipl. ing. Roman Ozimec. Objavio je dosad poznate podatke o povijesti biospeleoloških istraživanja, podatke o ekološkim uvjetima, pregled i analizu špiljske faune te istaknuo važnost nastavka istraživanja i zaštite. Poglavlje je opremljeno odličnim fotografijama te tablicama s kronologijom biospeleoloških istraživanja, preliminarnim taksonomskim popisom kavernikolnih vrsta i biospeleološkom bibliografijom špilja. Završno poglavlje posvećeno je rezultatima Međunarodne speleološke ekspedicije "Rakovica 2002.". Na samom početku ekspedicije otvoren je Prvi speleološki dom Republike Hrvatske u Novoj Kršlji. Tijekom ekspedicije istraživani su sustav Panjkov ponor - Varićakova špilja, vrelo Sinjac i Kusa i dr. Na kraju knjige objavljena je speleološka bibliografija koja dodatno pridonosi vrijednosti ove knjige. Nenad Buzjak Milenko M. PASINOVIĆ: Područ je Kotora na listi svjetske i prirodne baštine UNESCO. "Cicero" – Cetinje, kompjutorska priprema "Tricen", Kotor, 2001., 110 str. Autor je rođeni Bokelj, redoviti sveučilišni profesor na Fakultetu za turizam i hoteljerstvo u Kotoru. Knjižica je praktičnog formata (23x15 cm), otisnuta je na kvalitetnom papiru. Opremljena je s 14 reprezentativnih fotosa u boji i 7 crno-bijelih slika i crteža. Upotrijebljeno je 20 bibliografskih jedinica literature i 4 izvora podataka uključujući i vlastita istraživanja. Kratak izvadak dat je na engleskom, talijanskom, francuskom i njemačkom jeziku.Poslije predgovora slijede u tekstu: Boka kotorska (prikaz granica, prostorni pojam i pregled glavnih dijelova, Morfogenetske i morfološke karakteristike, Kotorsko-Risanski zaliv – embrion Boke kotorske, Područje Kotora na listi svjetske prirodne baštine UNESCO, Simbioza prirode i čovjeka stara pet milenijuma i Dvije decenije nakon zemljotresa.Bokokotorski zaljevi duboko su oko 30 km (29,6) uvučeni na sjeveru između Orjena (1893 m), najviše obalne planine u istočnoj regiji Jadrana, Katunskog krša (1308 m, 1228 m i 1212 m) na istoku i Lovćenu (Štirovnik, 1749 m) na jugu. Impozantan okvir krševitih planina s izrazitim strmcima zatvara plitko more (površine 87,3 km2 i dubine do 60 m), u stvarnosti čudesan i jedinstven sklop Bokokotorskih zaljeva. Boka kotorska je horizontalno najrazvedeniji kraj (105,7 km duljina obale) i vertikalno najraščlanjeniji dio u najvišoj reljefnoj strukturi Jadranskog primorja. Geografski položaj Boke je specifičan. Na njezinu prostoru dodiruje se prirodno visoki i najljući krš izravno s najdubljim dijelom morske pučine Jadrana. Društveno, povijesno i gospodarski u Boki se isprepliću utjecaji milenijskog stvaralaštva Mediterana, posebice u gradskoj arhitekturi, s tradicionalnim i suvremenim kulturama Istoka. Boka kotorska je izraziti primjer jedinstva suprotnosti. Pri određ ivanju prostornog pojma Boke logič ki je kriterij "slijevno područ je" tj. prostor odakle voda teče prema zaljevima odnosno prema moru. "Slijevno područje" odre đuje se razvodnicom. U vododrživim stijenama to je površinska ili topografska razvodnica, koja se povlači najvišim vrhovima na terenu. U karbonatnim stijenama na kojima je razvijen krški reljef, što se pretežno odnosi na prostor Boke kotorske, mjerodavna je dubinska ili hidrogeološka razvodnica. Preuzeti brojčani podatci o veličini slijevnog područja na osnovi površinske (topografske) razvodnice za Boku kotorsku ne odgovaraju stvarnosti. O postanku Boke kotorske Pasinović iznosi kritički i potanko gledanja ranijih autora. Znakovito, me đutim, ističe sadašnji izgled zaljeva, koji je relativno mlad i posljedica je izdizanja razine mora u holocensko doba. Navodi činjenice da je prije 25 tisuća godina razina Jadrana bila niža za 96,4 m od sadašnjeg. Boka je tada bila kopno. Na Orjenu i Lovčenu snježna granica spuštala 164 PRIKAZI - REVIEWS Geoadria, vol. 8/1, 161-166, 2003. se do visine 600 m odnosno 900 m. Dno Boke kotorske u to vrijeme karakterizirala su izolirana udubljenja prekrivena rastresitim materijalom. Dokazano je da je prije 10 tisuća godina razina Jadranskog mora bila niža za 31 m od današnjega. Tada se već počeo nazirati složeni izgled današnjih zaljeva Boke kotorske. Batimetrijska istraživanja u najnovijem razdoblju potvrđuju postojanje izdvojenih krških udubljenja na morskom dnu, posebice na lokalitetu Verige, gdje je maksimalna dubina od 45 m veća za 4 m i u kumburskom suženju od 50 m veća, najveća dubina 5 m od okolnog dna mora.U najvećem dijelu zaljeva žalo je ograničeno na uski pojas ili ga uopć e nema (Risan – Perast i Orahovac). Na tom potezu obalni strmci spuštaju se izravno ispod mora do njegova dna. Prosje čna dubina mora u Boki je 27,6 m. Srednje dubine u pojedinim zaljevima iznose u Kotorskom 27 m, Risanskom 25,7 m, Tivatskom 25,5 m i Toplanskom 31 m. Opća značajka batometrije svih zaljeva Boke kotorske je da su male dubine. Posebna je zanimljivost horizontalne razvedenosti Boke kotorske 7 otoka. To su u Kotorskom zaljevu ispred Perasta Sveti Đorđe (Juraj) i umjetni otok Gospa od Škrpjela. U Tivatskom zaljevu: Stradioti (Sveti Marko), otok Gospe od Milosrđa i Prevlaka (otok cvijeća). U Toplanskom zaljevu su otok Lastvica (Mamula) i otok Mala Gospa (Gospa od Žanjice).Boka sa svojim zaleđem prima najveć e količ ine padalina u Europi. Crkvice, mjerna stanica u Malovom dolu na 1050 m nadmorske visine u Krivošijama na Orjenu, zabilježila je količinu od 5317 mm i to tijekom mokrog dijela godine! Boka je najvećim dijelom u stijenama karbonatnog sastava, koje dosežu dubinu i do 5 km! Na toj podlozi razvijen je najizrazitiji krški reljef, kako na površini, tako još više u podzemlju, odnosno u podmorju. Tu je najveće izvorište vode istodobno i najsušniji kraj u istočnoj regiji Jadrana. Prema podatcima skupa stručnjaka za opskrbu vodom 1986. godine u Risnu s navedenog prostora u sušnim mjesecima godine svake sekunde dotječe u more oko 1000 litara vode od koje se tek 220 litara (22%) iskoristi za pitku vodu! Zaključeno je, da Boka spada u "najžednije" krajeve u Europi! Hidrografske karakteristike Boke kotorske u skladu su s prevladavajućim litološkim značajkama karbonatnih stijena, geološkom građom i hidrogeološkom funkcijom terena. Od hidro-pojava najviše su rašireni izvori, vrulje, povremene tekućice i jedna katavotra (Gurdić). Katavotra je specifični izvor, zapravo otvor kroz koji poslije dugotrajnih kiša izbija na površinu slatka voda, a u doba hidrološkog minimuma tim istim otvorom voda ponire u dublje dijelove podmorja. Ukratko su opisani i predočeni izvori Ljute u Dobroti, Sopota i Spile kod Risna, Morinjske rijeke, koja odvodnjava zapadne i jugozapadne strane Orjena, te Gurdić i Škurda kod Kotora. Škurda je svojevrsna hidrografska specifičnost Boke kotorske. To je krška rječica. Izvori su joj na Lovćenu, a odvodnjava Njeguško polje. Škurda je usjekla korito kanjonskog tipa u masivnim i dobro uslojenim vapnencima lovćenskog strmca. Vodostaj Škurde ovisan je od količine i duljine trajanja kiše. Bez obzira na godišnje doba, poslije izdašnijih kiša teče Škurda čitavom duljinom toka kao bujica. Na ušću je nataložila obilje šljunčanih nanosa u obliku manje delte zvane Benovo. U blizini mora Škurda se račva u dva rukava. Jednim rukavom otječe sjevernom stranom gradskih zidina. To je kotorska Škurda, obično stalan tok, jer ga napajaju izvori iz vlastitog korita. Drugim rukavom teče dobrotska Škurda jedino poslije dužih kiša. S izvora Škurde opskrbljuje se ponajprije i ponajviše gradski vodovod u Kotoru. Poslije potresa 1979. pokušalo se ugradnjom betonske zavjese izolirati utjecaj mora. U ljetnim mjesecima ponovno je zaslanila voda. Škurda je tipična krška tekućica podložna naglim i znatnim promjenama. U zadnje vrijeme znalo se dogoditi da na njezinom izvorištu potpuno nestane vode čak u trajanju jednoga dana! Boka kotorska svojim smještajem je u geotektonski vrlo labilnom kraju, štoviše, u pojasu razornih potresa. Značajniji potresi u južnom Jadranu jezgrovito su opisani. O katastrofalnom potresu 15. travnja 1979. dat je iscrpan prikaz. U općini Kotor na spomenicima kulture procijenjena je golema šteta u visini od 18.658,930 USA dolara!Područje Kotora na listi prirodne i kulturne baštine UNESCO najopsežniji i najzanimljiviji je dio sveukupnog teksta. Autor nas potanko i dokumentirano upoznaje s brojnim postupcima koji su prethodili upisu Kotora na listu svjetske prirodne i kulturne baštine UNESCO. 165 PRIKAZI - REVIEWS Geoadria, vol. 8/1, 161-166, 2003. Odluka je usvojena na Skupštini op ćine Kotor, 14. lipnja 1979. i glasi: "Ovom odlukom kao prirodno, kulturno i istorijsko dobro od posebnog zna čenja, proglašava se Kotor s područjem: Dobrote, Orahovca, Perasta, Risna, Morinja, Kostanjice, Stoliva, Prčanja, Mula, Škaljara i morskog bazena ovog područja, koje obuhvaća 12000 ha kopna i 2600 ha mora." Katastrofalni potres 15. travnja 1979. pospješio je prijam Kotora za upis u svjetsku prirodnu i kulturnu baštinu UNESCO, štoviše i za kulturnu baštinu u opasnosti. Prijedlog je prihvaćen na sjednici Međunarodnog komiteta od 22. do 26. listopada 1979. u Kairu i Luksoru. Također, u Berlinu 10. ožujka 1997. Boka kotorska uvrštena je među 28 najljepših zaljeva na svijetu. Prema podatcima Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u općini Kotor izvršena je kategorizacija od prvog do trećeg stupnja za 104 spomenika kulture. Zanimljivo je da je 12 spomenika uvršteno u prvu, najvišu kategoriju spomeničkog blaga. Simbioza prirode i čovjeka u Boki kotorskoj stara je pet milenija. Prvi tragovi ljudskog postojanja, oko 3000 godina prije Krista, iz mlađeg kamenog doba, otkriveni su na lokalitetu Spila, 300 m nad morem, sjeveroistočno od Perasta.Na obali Risanskog zaljeva, točnije u mjestu Lipci, pronađeni su na svodu otisci između kojih se posebno ističe brod na jedra. To potvrđuje rani početak pomorstva u Boki kotorskoj. Najstariji ostatci likovnog izražavanja tadašnjih stanovnika datirani su u rano brončano doba.Prof. Pasinović je geograf društveno-gospodarskog usmjerenja s posebnim interesom za pomorstvo i turizam. Poslije obranjene disertacije "Pomorstvo i turizam s posebnim osvrtom na crnogorsko primorje" (1977.) i nakon objavljivanja reprezentativnog vodiča: Kotor – vjekovi sačuvani za budućnost" (1988.) poklonio je javnosti i najnovije djelo "Područje Kotora na listi svjetske prirodne i kulturne baštine UNESCO". Prof. Pasinović je jedan od osnivača Fakulteta za turizam i hotelijerstvo u Kotoru i najzaslužniji je što je ta visokoškolska, sveučilišna institucija ostala u Kotoru. Svojim je radom i organizacijskim sposobnostima znač ajno pridonio da se Kotor upiše u listu svjetske prirodne i kulturne baštine UNESCO. Sada se zalaže da se to priznanje mjerodavnih stručnjaka zapamti i blago sačuva za mlađi naraštaj. Čestitamo profesoru Pasinoviću i želimo mu puno daljnjih uspjeha. Josip Riđanović 166

The purpose of this paper is to define the basic issues and opportunities challenging the modern development of the Municipality of Dubrovačko Primorje, their causes and effects. The processes of depopulation affected this poorly developed rural region since 1960s, which had been influenced by various factors: development polarisation caused by intensive development of tourism, the poor traffic infrastructure in the highland-area of the Municipality and the unsolved water supply issue. In 1990s a series of events intensified negative demographic trends as follows: aggression on Croatia, occupation during which residential, economic and infrastructural buildings were destroyed and burnt, as well as an earthquake which happened after the return of the refugees. The long-lasting rural emigration from this region towards Dubrovnik caused not only an instantaneous decrease of population but also a contraction of the renewing basis and an accelerated decrease of natural growth in the Municipality of Dubrovačko Primorje. In that way the emigrational depopulation as a consequence of a specific socioeconomic development, became the cause of the current biological depopulation. The intensity of the depopulation processes has been established by an analysis of a total population dynamics and the changes in biological and economic population structure. The conclusion of the study indicates activities which have promising development in the Municipality of Dubrovačko Primorje and which might partly stop the negative demographic trends. Those are mainly traditional activities in this region which are not commercially used enough. They should prevent any further emigration and perhaps even attract those who immigrated, back to their place of birth

Ivan Rendić was born on 27 August 1849 in Imotski. He was brought up in the very poor surroundings of the quarries of Brač, and in his earliest childhood he discovered that he had a talent for sculpting and drawing.After elementary school, he continued his education in Trieste with the wood-carver Giovanni Moscoto, and then at the Academy in Venice where he received much praise as a very talented student. Having completed hisstudies, he trained in Florence with Giovanni Dupre, a famous master of the time. After his studies, he lived and worked at Zagreb but due to a lack of commissions and the disastrous earthquake of 9 December 1880 which ruined his Zagreb studio, he decided to move with his family to the richer city of Trieste where he could find more work. He resided and worked there on two occasions, from 1880 to 1899, and from 1902 to 1921.Ivan Rendić was the last itinerant artist who, like medieval sculptors, created his works along the way, from place to place, offering his services as a sculptor. This is how he made diverse, creative works in the cemeteries of the major towns along the Croatian coast and in the interior. And it is the very scattered nature of his works that characterizes the unique poetics which can be seen in each of his monuments. The motifs, treated lyrically and realistically so as to appear frozen in a moment of their story, are always more modelled rather than carved to fitinto the architectural frames designed to accommodate them, and are treated with exquisite attention to detail, making him an exceptional artist. The dignitaries and investors of Rijeka engaged local and foreign craftsmen alike to work on the projects and buildings in which they invested, and hired the same people as designers of their resting places. Apart from architects they hired for their funerary monuments, they also approached sculptors who were passing through Rijeka like Ivan Rendić who was en route to or from Trieste. The vicinity of Trieste and the numerous contacts between it and Rijeka encouraged co-operation between Ivan Rendić and many entrepreneurs from Rijeka, beginning in1882 with the land-owner Josip Gorup, and continuing with the Devet family in 1885, the Gelletich-Bartolich-Nicolaides family in 1886, the Ploech family in 1887, the family of Frano Pilepić in 1890, the family of Antonio Stiglich in 1891, the family of Antun Bakarčić, and the Copaitich-Battaglia and Manasteriotti families in 1892, and Marija Schalek and the widow of Tonhauser in 1896. In 1900 he made a funerary monument for Dr. Stanislav Dell’Asta-Mohović, and after that for Giovanni Fumi in 1902, for Đuro Ružić, Andrej Antić and the Haramija family in 1905, for Ivan Tomašić in 1907, the Cozulich de Pecine family in 1914, and the last one, for Ivan Smokvina in 1915.All these funerary monuments, mausolea and funerary chapels bear their own idiosyncrasies and highlight Rendić’s inexhaustible energy and diligence, a moment in his career and his individuality. His sculptures and shapes were carefully studied. He was a skilled imitator of nature. He had an excellent feeling for details which he depicted with a learned, highlydeveloped skill in the workmanship of the material. Unfortunately, his visual purity and expression could sometimes be lost in the over-bundant quantity and opulence of decorations and details, stemming from thedesire to give more.The state of Rendić’s monuments today witnesses that they have been forgotten and damaged. They speak to us about a forgotten artist whose works even in a state like this still attract attention with their beauty.If we were to isolate these sculptures in a space which is different to that in which they are now, I believe that in that new environment we would know how to enjoy the refinement of the workmanship of his motifs, their beauty, and realism of minutely sculpted scenes. Presently, perhaps because these funerary monuments are located where they are, they do not receive the attention of the public that they deserve. Having sunk into oblivion, and having lost their monumentality through the damage they have sustained, his monuments indicate once again that lack of human care can at times defy reason in the way it conspires with ravages of time to create the possibility that some things will perish and exist only in memory.

The aim of this paper is to analyse and explain the impact of air transportation on the development of tourism in the Croatian littoral. The analysis was made by using the data collected from flight schedules and airport authorities. The data on frequency of lines and number of passengers were analysed in order to correlate the distribution of the number of passengers with the number of tourists during the year. In this case, the correlation between the number of passengers and the number of arrivals/number of overnight stays is observed. Data for the time period from 2008 till 2010 were analysed in more detail by dividing the passengers into four categories: full-service passengers, low-cost passengers, charter passengers and general aviation passengers. Major touristic markets are identified on the basis of the number of connections between European and Croatian littoral airports. The last part of the paper deals with the increasing impact of low-cost services on the development of tourism in the Croatian littoral region. This is due to the fact that low-cost carriers have accounted for a considerable part of air transport in the last few years.

The article examines the Ravni Kotari area (Littoral Croatia) from the viewpoint of regional geography. Introductory part consist of a theoretical debate on region and regionalization, their characteristics and meaning in contemporary geographic research. Using the results of existing regionalization and applying adittional criteria, a physiognomic regionalization of Ravni Kotari has been performed and presented in the central part of the article. Four smaller regional units comprising Ravni Kotari were detected: Ravni Kotari Littoral, Middle Ravni Kotari, (Ražanac-Karin) North Kotari Littoral and Southeast Kotari Littoral. All mentined units were identified with the parts of theoretical region – core, pheripery and transitional zone. Finally, in disccusion, peculiarities of such research are explained.

U radu se raspravlja o provenijenciji kasnoantičkoga muškog portreta, jedinoga primjera rimske kamene portretne plastike u zbirci Pomorskoga i povijesnoga muzeja Hrvatskog primorja Rijeka. S ciljem utvrđivanja njegova podrijetla donosi se kratak pregled povijesti toga muzeja, koji nastaje kao rezultat ujedinjenja dviju muzejskih institucija: riječkoga Musea civica i sušačkoga Gradskog muzeja. Obje su se institucije od utemeljenja 1893., odnosno 1933., nekoliko puta selile do objedinjavanja u Guvernerovoj palači 1948. Ne čudi, stoga, što su brojnim umjetninama današnje zbirke Pomorskoga i povijesnoga muzeja Hrvatskog primorja Rijeka izgubljeni podaci o mjestu, okolnostima nalaza ili donaciji. Pridruženi su joj i neki spomenici koji su pripadali Muzeju Nugent. Taj je muzej funkcionirao između 1843. i sedamdesetih godina 19. stoljeća na Trsatu, a činili su ga rimski spomenici koje je grof Laval Nugent von Westmeath iskopao u talijanskome Minturnu i kupio na tržištima antičkih i drugih umjetnina sjevernoga Jadrana. Dio zbirke je ukinućem toga muzeja prodan Narodnom, danas Arheološkom muzeju u Zagrebu. Iz toga razloga Ante Rendić-Miočević drži da je i riječka kasnoantička glava pripadala Nugentovoj zbirci, odnosno da je pri prodaji rimskih kipova u Zagreb jedina ostala u Rijeci. Analizom i usporedbom svih nama poznatih popisa Nugentovih antičkih spomenika, poput onih E. Wolffa, B. Biasoletta, R. Schneidera i J. Brunšmida, nismo pronašli naš kasnoantički portret. Smatramo, stoga, da bi se njegovo podrijetlo moglo povezati s Tarsatikom s obzirom na intenzivan razvoj toga grada upravo u kasnoantičkom razdoblju.

In 1987 the Old Masters Collection was founded at the Maritime and History Museum of the Croatian Littoral in Rijeka, comprising about one hundred and thirty paintings. It mainly consists of artworks once belonging to prominent Rijeka families that were acquired during the 19th and early 20th centuries. Only a smaller portion of the Collection came from the city’s religious institutions. These are all works of relatively modest artistic quality, thus the initial research revealed that quite a few were made after prints or more or less famous paintings. Since no systematic study of these models has hitherto been conducted, a number of questionable attributions and dates of execution concerning the paintings belonging to the Collection was proposed during the last decade of the 20th century. As far as the 17th-century paintings are concerned, the author has identified models for the paintings representing the Annunciation, Our Lady of the Rosary, the Marriage at Cana, the Adoration of the Shepherds and the Flagellation of Christ. The Annunciation was inspired by a print executed by Giovanni Jacopo Caraglio (Verona, ca. 1505 – Krakow, 1565) or its later derivation, while Our Lady of the Rosary was made after a print by Domenico Maria Canuti (Bologna, 1626-1684). The Marriage at Cana was painted after an engraving by Giovanni Battista Vanni (Florence/Pisa, 1599 – Florence, 1660) dating in 1637 or one of its later derivations. The engraving was, in its turn, made after the famous painting by Veronese (Verona, 1528 – Venice, 1588) exhibited today at the Louvre, while the Adoration of the Shepherds was made after an engraving by Jan (I) Sadeler (Brussels, 1550 – Venice, 1600). The Flagellation of Christ is a combination of a print of the same title and one depicting the Mocking of Christ. Both are work of Jan (I) Sadeler or by his copyist.

Ruralna depopulacija i razvoj nepoljoprivrednih aktivnosti su doveli do drastičnih promjena u krajobraznoj dinamici u priobalnoj Hrvatskoj koja se najviše očituje ubrzanim širenjem šumskih površina, između ostalog i onih alepskog bora. Ova vrsta nikad nije našla primjenu među lokalnim stanovništvom tako da ne postoji tržište za njenu sirovinu, ali joj se važnost ponajprije ogleda kroz brojne općekorisne funkcije koje najveći utjecaj imaju u imaju na turizam. Nasadi alepskog bora u šibenskom području su imali odlučujuću važnost za lociranje turističkih sadržaja i apartmanskih naselja te kao takvi imaju iznimnu ulogu u razvoju turizma ovog područja. Istraživanja su pokazala da alepski bor u nedostatku drugih vrsta visokog rasta na ovom području ima veliku važnost u estetskom i vizualnom doživljaju krajobraza te je bitan element u općoj turističkoj ponudi. Unatoč tome nekontrolirano širenje alepskog bora sve češće se negativno doživljava zbog povezanosti sa šumskim požarima koji su direktna prijetnja turizmu i drugim gospodarskim aktivnostima. Zbog toga je sustavno vrednovanje i gospodarenje sastojinama alepskog bora od iznimne nužnosti ne samo za zaštitu od požara već za iskorištavanje punog potencijala koji ova vrsta ima za turizam i rekreaciju.

The Croatian Littoral has been the most important tourist destination for tourists from Slovenia for decades. The coastal areas of Istria, Kvarner, and Dalmatia, including the Adriatic islands, became widely popular among Slovenes in the period of intense tourism development in the once common state of Yugoslavia. Today Croatia is the destination of as many as 60% of all private trips from Slovenia. In the introduction the affinity of Slovene tourists for travel abroad is supplemented with statistical data on their visits to the Republic of Croatia. In the next sections special emphasis is placed on the number of Slovene tourists and overnight stays, their average length of stay and spatial distribution in the Croatian Littoral in 2007. These data are then compared to those from 1999. The central section of the article consists of a detailed analysis of the content of the internet tourism offer of Slovene travel agencies as presented on their websites. The objects of the analysis were the structure of advertised destinations in the Croatian Littoral across counties and the structure of offer by type of tourist services (summer vacation, travelling/trip, cruising).

Velebitsko podgorje, tj. prostor primorske padine Velebita između Sv. Jurja i Zrmanje, zbog demografskih, geografskih, gospodarskih i političkih okolnosti, nije područje intenzivnijeg autohtonog individualnog duhovnog stvaralaštva. O njemu se zato s toga gledišta može govoriti uglavnom kao o prostoru rođenja kulturnih stvaralaca – književnika, publicista i znanstvenika koji su svoj životni put nastavili u razvijenijim sredinama i tamo dali odgovarajući doprinos hrvatskoj kulturi i znanosti. U radu se navode 22 autora iz područja književnosti, publicistike, novinarstva i raznih znanosti koji su rođeni u Velebitskom podgorju. U obliku leksikonskih natuknica izvješćuje se o činjenicama iz njihova života i stvaralaštva koje su zabilježene u relevantnim i autoru ovog teksta dostupnim izvorima.

Zahvaljujući znanstvenim naporima Doris Baričević i Radmile Matejčić dobro nam je poznat opus kipara Paulusa Riedla sačuvan u Istri i Hrvatskom primorju. U novije je vrijeme obogaćen s nekoliko atribucija Damira Tulića. Temeljem povijesnoumjetničke analize čvršće mu se nastoji pridodati par – Riedlu već pripisanih – skulptura s glavnoga oltara kršanske župne crkve sv. Antuna Opata. Riječ je o kipovima sv. Antonina biskupa i sv. Stanislava biskupa i mučenika. Kipovi se preciznije pripisuju njegovu nadarenom pomoćniku, čiji je način rada unutar majstorova opusa Bariče- vić razabrala i precizno opisala, te se uspoređuju s nizom djela radionice Paulusa Riedla, osobito sa skulpturama sv. Augustina i sv. Jeronima s oltara sv. Pavla Pustinjaka iz današnje župne, a nekadašnje pavlinske crkve sv. Petra i Pavla u Sv. Petru u Šumi. Prigoda se rabi za kontekstualizaciju njihova postanka, prvotnoga smještaja, kao i specifične likovne kulture te širega kulturnoga ozračja koje je tijekom ranoga novog vijeka povezivalo područje Knežije s prostorima istočno od Učke, osobito pavlinskim samostanima na području Vinodola i u Senju.

Rad se dijeli na dva osnovna dijela. U prvom dijelu analizira se šest osnovnih označitelja s pomoću kojih se oblikuje postojeći značenjski okvir identifikacije Velebitske primorske padine u javnom znanju i imaginaciji suvremena hrvatskog društva. To su: nadmoć prirodnih sila; dubinsko siromaštvo; ekstremni ergonomijski (radni) tlak; tehnička konzervativnost mjesnog društva; slaba socijalna gustoća; rasutost razvojnog subjekta područja. Kada se ta obilježja promatraju međusobno svezano, dobiva se semiotični "portret" područja ne samo bez valjane razvojne budućnosti nego i područja za razvoj funkcionalno nesposobna. Stoga se u drugom dijelu rada aktualizira pitanje o uporištima revitalizacije područja. Koristi se pojam: revitalizacija, jer se njome teži naznačiti kako je mjesno društvo, odgovarajućim praksama revitalizacije potrebno tek pripremiti za aktivni/autonomni razvitak. Na tom se tragu analizira šest osnovnih uporišta (moguće) revitalizacije. To su: promjena javne predodžbe o subjektu mjesnog razvitka; nova kulturna strategija u odnosu na područje; definicija nove funkcionalne vrijednosti područja na nacionalnoj razini; (re)valorizacija prometne cjelovitosti područja; oblikovanje gospodarske strukture relativno neovisne o prirodnoj osnovi područja; izgradnja mreže razvojnih institucija. Svako spomenuto uporište počiva na svojevrsnim "snopovima" posebnih praksa koje ga sadržajno diferenciraju. No bitno je, pri tomu, podsjetiti kako se skiciranim revitalizacijskim pristupom sugerira međusobna povezanost socio/kulturnih promjena, promjena u gospodarskoj politici i politici. infrastrukture te u izgrađivanju specifične mreže razvojnih ustanova. Ili, drugačije rečeno, po srijedi je područje gdje se klasičnim "sektorskim" pristupom mjesnom razvitku ne će postići očekivani rezultati.

U radu se prikazuje izuzetan životopis župnika don Ante Adžije (1880.- 1944.), najznačajnije i najistaknutije osobe 20. st. u Starigradu-Paklenici, koji je nepravedno i neopravdano zapostavljen u sagledavanju pastoralnog, humanitarnog, kulturološkog, socijalno-ekonomskog, prosvjetiteljskog i drugih djelovanja u župi u razdoblju između dva svjetska rata. Njegovom zaslugom selo iz prve polovice 20. st. postalo je najrazvijenija turistička općina na potezu od Karlobaga do Zadra. Svrha ovoga rada je senzibilizirati svijest o takvim pojedincima, velikanima, koji su svojim radom zadužili svoj narod i kulturu kojoj pripadaju. Rad se sastoji od tri dijela. U prvom se govori o životnom putu, podrijetlu, školovanju i svećeničkoj djelatnosti do premještanja u župu Starigrad-Paklenica 1923. U drugom dijelu govori se o radu u novoj župi na vjerskom, kulturno- povijesnom, prosvjetiteljskom, zdravstvenom, planinarsko-turističkom i gospodarskom planu kako bi joj u "najpustijem kraju Zadarske nadbiskupije" postavio temelje za svekoliki napredak. Na tim zasadama StarigradPaklenica razvio se u modernu turističku općinu. U povijesnom kontekstu Prve Jugoslavije u otežalim društveno-političkim i ekonomskim prilikama, koje su se odrazile i u pasivnim krajevima Podgorja, don Ante Adžija nije gubio vjeru u ostvarenje svojih mesijanskih ciljeva. Volio je svoj narod, svoje Starogradce i kao Božji poslanik koristio sve prilike i mogućnosti da im pridonese boljitak. Radi toga je razvijao suradnju s uglednim ličnostima iz društveno-političkog, gospodarskog i kulturnog kruga Primorske i Savske banovine (od Rijeke do Splita i Zagreba), uglednih znanstvenika, znanstvenika-planinara iz Hrvatske i inozemstva. Poseban osvrt u radu je na njegovu istraživanju kulturno-povijesne baštine, prikupljanju arheološke građe (antičke i starohrvatskih sakralnih spomenika), utemeljenju muzeja u župnoj kući, obnovi i uređenju sačuvanih sakralnih objekata. Kao suradnik Muzeja hrvatskih spomenika i član Starinarskog muzejskog društva u Kninu, sudjelovao je 1941. u spašavanju starohrvatske baštine s područja sjeverne Dalmacije. U trećem dijelu umjesto zaključka, govori se da ga ni okolnosti Drugog svjetskog rata nisu omele, premda je slutio smrt već 1941., da nesebično radi za svoju župu i župljane i da kao Spasitelj spašava čovjeka, svoj narod i njegovu baštinu, sve do svoje mučeničke smrti 1944. Ovaj rad baziran je na zapisnicima Podružnice HPD "Paklenica,"pod nazivom Starigrad pod Velebitom iz Arhiva muzeja Samobor, člancima iz časopisa "Hrvatski planinar" iz Arhiva HPS-a Zagreb (od 1923. do 1940.), novinskim člancima i obiteljskom foto-materijalu i materijalu iz nepoznatih izvora na stranicama Facebooka. U radu su uključena i svjedočanstva uže rodbine don Ante Adžije, mještana na starigradskoj Punti, zapisa uglednih planinara i drugih koji su ga poznavali. Budući da se stručna literatura nije do sada ozbiljno bavila njime, osim kratkih zapisa o pastoralnom radu prije dolaska u župu Starigrad-Paklenica i nekoliko podataka, uglavnom nepotpunih i netočnih, o njegovoj smrti. Starigradskopakleničko stvaralačko razdoblje od 1923. do 1944., do danas nije ušlo u stručnu literaturu, osim skromnog zapisa autorice povodom 60. obljetnice njegove smrti. Zato ovaj rad valja promatrati kao polazište za buduća istraživanja, temeljena na eventualnoj nepoznatoj arhivskoj građi koja u danom trenutku nije bila dostupna. To se u prvom redu odnosi na arhivsku dokumentaciju banske uprave obiju Banovina i državne uprave. Sva njegova rukopisna građa i dokumentacija čuvana u župnoj kući i župnoj crkvi sv. Jure spaljena je 1944., a jedan dio pisane sakralne građe bačen je u more, čime je oštećen njegov pastoralni i istraživačko-stvaralački životopis, a time i "životopis" starigradskopakleničke povijesti.

Travnjaci Nacionalnog parka Sjeverni Velebit većinom nisu primarni tip vegetacije, nego su nastali kao posljedica ljudskog djelovanja krčenjem i paljenjem šuma, ispašom i košnjom. Taj je proces započeo prije više tisućljeća te je kontinuirano održavao ravnotežu između šuma i travnjaka, a rezultirao je većom bioraznolikošću no što bi bila u nedirnutom prirodnom stanju. U drugoj polovici 20. stoljeća tradicionalne sezonske transhumantne vertikalne migracije ljudi i stoke iz Podgorja na velebitske ljetne pašnjake prekinute su kao posljedica snažne depopulacije Podgorja, koje je danas najslabije naseljeno područje u Hrvatskoj. Vegetacijska istraživanja travnjaka unutar Parka tijekom 2009. i 2010. ukazala su na veliku raznolikost travnjaka koji se međusobno razlikuju ovisno o nadmorskoj visini, reljefu terena, značajkama tla, utjecaju vjetra i nekadašnjem načinu upotrebe. Sukcesija, odnosno zarastanje travnjačkih površina drvenastim i grmolikim vrstama zabilježena je na gotovo svim tipovima travnjaka, no intenzitet zarastanja i vrste kojima zarastaju ovise o tipu travnjaka. Sukcesija je značajno sporija na travnjacima vršne zone nego na travnjacima primorske padine zbog kraćega vegetacijskog perioda, oštrije klime, izloženosti buri te prostranijih travnjaka koji sporije zarastaju od manjih, fragmentiranih travnjaka kakve nalazimo na nižim nadmorskim visinama. Očuvanje travnjaka morao bi biti prioritet upravljanja Parkom jer, osim iznimne bioraznolikosti, travnjaci nam ujedno govore i o prošlosti čitava područja, načinu života, privređivanja, kretanja te čine neizostavan i nemjerljivo važan dio prirodne i kulturne baštine.

Nakon dolaska Istre, Trsta i Goričke u sastav Kraljevine Italije, budući da je sam opstanak hrvatskoga i slovenskoga naroda u tim krajevima došao u pitanje, ostvarenje političke sloge bilo je dominantno pitanje unutar slovenskih i hrvatskih političkih redova. Aktivnost Političkoga društva Edinost iz Trsta kreće prema pokretanju jedinstvenoga političkog djelovanja na prostoru koji se našao pod Italijom. I nakon što su se povezali zbog općenacionalnih interesa, razlike u nazorima između liberala i kršćanskih socijalista su se u jedinstvenom društvu zadržale. I glasilo istarskih kršćanskih socijalista Pučki prijatelj, koje je početkom rujna 1919. ponovno započelo izlaziti, težilo je ostvarenju političke sloge. Uredniku lista preporučeno je 1919. izbjegavati pisanje koje bi izazvalo sukob s nacionalno-liberalnom strujom, a uoči državnih izbora 1921. kršćanski socijalisti podržali su pripadnike te struje kao istarske kandidate. No, bez političkoga i gospodarsko-socijalnoga programa nije bilo moguće uspostaviti snažnu djelotvornu organizaciju. Već su sredinom 1920. gorički svećenici predložili program temeljen na kršćansko-socijalnim načelima. Društvo Edinost bilo je suglasno sa širenjem tih načela, ali ih nije priznalo kao društveni program jer bi takva načela stvarala podjele. Međutim, i Pučki prijatelj započet će izražavati nezadovoljstvo zbog nepostojanja sustavnoga i organiziranoga rada. List je nezadovoljstvo izražavao upravo u vrijeme definitivnoga priključenja Julijske krajine početkom 1921. Italiji, naglašavajući potrebu reorganizacije djelovanja i rada. Nakon državnih izbora u svibnju 1921., socijalni su kršćani javno kritizirali vodstvo Edinosti da je krivo za slabe izborne rezultate u Istri i Trstu, problematizirajući program rada Političkoga društva. Bio je oštar i Pučki prijatelj, kritizirajući i on u prvom redu izborni program. Stoga jedinstvenoga nacrta za smisleni rad na političkom, kulturnim, socijalnom i gospodarskom području nije bilo. Upravo su izborni rezultati bili poticaj istarskim kršćanskim socijalistima u promišljanju da i oni poput Goričana krenu sa samostalnijim i aktivnijim radom. U srpnju 1921. utemeljen je u Kozini Istarski pododbor Političkoga društva Edinost, a za predsjednika bio je imenovan Božo Milanović, koji će to biti do sredine srpnja iduće godine. U početku Milanovićeva predsjedavanja Pododborom nema u javnosti pokazatelja idejnih razilaženja, osim u osobnim kontaktima. Tek kada je Tiskovno društvo u Pazinu izdalo koledar Istranin za 1922., polemika između Učiteljskoga lista i Pučkoga prijatelja ukazala je javnosti na idejna razilaženja, a skupština Istarskoga pododbora održana u Kozini 10. srpnja 1922. te reakcije u glasilima nakon nje pokazuju da je slijed zbivanja vodio prema raskolu. Pokušaj obnove rada Političkoga društva za Hrvate i Slovence u Istri bio je kratkotrajan: dolazak fašista na vlast sukobljene je strane primorao na dogovor, koji međutim nije dugo potrajao jer se idejna razilaženja i sukobi nisu mogli prevladati.

Dvadesetih godina XV- stoljeća hrvatski velikaš Ivaniš Nelipić se našao u procjepu između Mlečana i bosanskog kralja Tvrtka II. Tvrtkovića. Njegovo jačanje i samostalno istupanje umnogome su remetili normalno odvijanje trgovinskih i .drugih gospodarskih odnosa Mletačke Republike i Bosanaca. I kod jedne i druge strane javila se želja o planiranom uništenju tog istaknutog hrvatskog vlastelina. Mlečani su se nastojali njegovim undštenem domoći najprije Trogira,, Splita, a potom Omiša, Klisa i Poljica. Prvi kontakti u cilju stvaranja vojnog saveza protivu kneza Nelipića započeli isu na početku 1421. godine, a sami pregovori .potrajaše do 1424. godine uz izvjesne prekide i privremeno izmirenje Ivaniša sa Mlečaraiima.U pregovore su Mlečani pokušali uključiti i vojvodu Saindalja, u čem-u su imali djelimđčnog uspjeha. Tvrtko II. je odustao od dogovorenog saveza nakon što je Venecija iznevjerila njegova očekivanja u pružanju pomoći za borbu s Turcima, koji su u diva navrata napali na Bosnu, tijekom 1423. i 1424. godine. Zahvaljujući, između ostaloga, i tim okolnostima, Ivaniš Nelipić je zajedno :s još dvije najistaknutije hrvatske velikaške porodice', Franfcapanima i Kurjakovićima, ostao pravi štit obrane preostalog dijela hrvatskih teritorija u Primorju.

Splitska zagora spada u najnerazvijenija područja Dalmatinske zagore u devetnaestom stoljeću kako u gospodarskom tako i u društvenom i kulturnom pogledu. Za francuske uprave ovdje se formira općinska zajednica sa sjedištem u Muću Donjem. To je izrazito ruralna sredina s tradicionalnim načinom rada i življenja na zemlji koju seljaci za francuske uprave dobivaju u posjed, ali je tijekom devetnaestog stoljeća postupno gube zaduživanjem kod gradskih i seoskih lihvaru. Kao i u ostaloj Dalmatinskoj zagori i ovdje se formirala pučka inteligencija seljačkog društva koja se godine 1848. izjasnila za političku integraciju Dalmacije sa sjevernim hrvatskim zemljama.Za preporodnog pokreta, šezdesetih i sedamdesetih godina, etnička svijest pučke inteligencije u Splitskoj zagori lakše se i brže transformirala u hrvatsku nacionalnu svijest nego kod političkih istomišljeniku u primorju i na otocima koji su zbog specifičnih razloga morali prijeći prijelaznu jugoslavensku fazu. Narodna stranka u Dalmaciji u pučkoj inteligenciji ovoga kraja imala je čvrsti oslonac i snagu što se očitovala u sastavu općinske uprave i vijeća, političkoj opredijeljenosti načelnika, koji je uvijek bio narod ujak, općinskim i saborskim izborima, podršci narodnjačkim prvacima i uporabi hrvatskog jezika ne toliko u općinskoj administraciji koliko u nastavi u mjesnoj osnovnoj školi. U tome se očituju skromni počeci nacionalne i političke integracije u ovom kraju.

U drugoj polovici osamnaestog stoljeća pod utjecajem fiziokratskih strujanja nastaju skromne promjene u tradicionalnom načinu rada i života na dalmatinskom selu. One se mogu pratiti za francuske, ne toliko u prvim desetljećima austrijske uprave, dok je u drugoj polovici devetnaestog stoljeća taj proces vidniji, osobito uoči prvoga svjetskog rata. Proces modernizacije se očituje u uvođenju novih kultura, raznih sorti voćaka, primjeni novih sredstava za rad, podizanju kuća na kat i odvajanju stoke u zasebne gospodarske zgrade, osnivanju seoskih blagajni i zadruga te uključivanju u skromno turističko privređivanje. Sve će to pridonijeti racionalnom gospodarenju i štednji.Preobrazba sela i seljaštva je tekla dosta sporo zbog nerazriješenih zemljišnih odnosa u primorju i na otocima, pojavi lihve u Dalmatinskoj zagori, zaostalosti i neprosvijećenosti seljaka, primitivnih sredstava za rad te nedovoljne financijske i druge pomoći državnih vlasti. Za to se nisu zauzele ni građanske stranke, iz klasnih interesa, pa ni socijalisti, osim verbalne podrške, već ponešto Hrvatska demokratska pučka stranka preko »Seljačke sloge« uoči prvoga svjetskog rata. Stoga je vladala stalna nesnošljivost između sela i grada, kape i šešira, koja se očitovala u pasivnom i aktivnom otporu seljaka zemljišnim vlasnicima i državi s antifeudalnim i antiaustrijskiim obilježjem u primorju 1 na otocima, napose u Boki Kotorskoj. Pojava osnovnih škola, čitaonica i knjižnica na selu, zatim zdravstveno prosvjećivanje te prijelaz zemlje u ruke onih koji je obrađuju, doprinijet će gospodarskom osamostaljenju, buđenju političke, nacionalne i društvene svijesti i postupnu rađanju seljačke samosvijesti.

This paper focuses on two paintings in the Old Masters Collection at the Maritime and History Museum of the Croatian Littoral in Rijeka, which can be associated with the name of Bernardo Strozzi (Genoa, 1582 – Venice, 1644). The Head of a Bearded Man stands out for its quality and is almost identical to another work attributed to Strozzi, or his imitator, which has been offered at auctions of the prominent auction houses Christie’s and Sotheby’s during the past 15 years. The work sold in New York in 2010 most likely served as a workshop model, which is confirmed by the Rijeka painting, since unlike the original, it shows the old man’s cloak and his left hand in the lower part of the composition. Regardless of whether the auction version was cut off at some point or the Rijeka painting is, in fact, a patchwork of several studies by Strozzi, the high quality of the latter, its distinguished style and decisive brush strokes indicate that it was a quality work of the master’s workshop. The painting Saint James the Elder is a copy of Strozzi’s original that used to be part of a private collection in Milan and has recently been offered for sale at Christie’s auction house in New York. The author of the Rijeka painting is most likely a Lombard copyist from the 17th century. Although the provenance of Strozzi’s Saint James the Elder is unknown, the fact that the Rijeka copy, artistically relatively modest, shows the features of Lombard painting from the middle or second half of the 17th century indicates that this painting was probably privately owned in Lombardy soon after its creation, and has therefore remained completely unknown to the experts as well as the general public.

Početak rudarske proizvodnje u srednjovjekovnoj bosanskoj državi, koji se vremenski poklapa s oskudicom plemenitih metala, posebno srebra, u zapadnoj Evropi stvorio je preduvjete razvoja trgovine s kojom dolazi do pojave gradova. Sve je to utjecalo na, kako ekonomske tako i socijalne, promjene u srednjovjekovnoj bosanskoj državi, koje su bile u čvrstoj vezi s primorskim gradovima ina koje su Bosna i Hum bili orijentirani, kako na ekonomskom tako i na kulturnom planu. Ekonomsko- -socijalna gibanja, promjene i strujanjia imale su osjetne refleksije i na kulturne prilike u Bosni i Humu nairočito u XIV i XV stoljeću. Tamoš- nje stanovništvo pod utjecajem primorskih gradova, naročito Dubrovnika, doživljava preobražaj u kulturnom pogledu. Naročito se te promjene uočavaju u gradskim naseljima gdje jednim stanovitim brojem žive i djeluju i ljudi iz primorskih gradova koji otuda donose osobine tamošnje kulture. Zahvaljujući u prvom redu geografskom položaju Bosna i Hum su došli u bliski dodir s tri područja osobenih crta u kulturi. Bio je to utjecaj najprije mediteranskog područja, predstavljenog u kulturi primor- skih gradova Dubrovnika, Splita, Trogira, Zadra, Šibenika i Omiša, sred- njoevropskoga preko Hrvatske i Ugarske i binzaintskoga preko srpskog teritorija. Utjecaj primorskih gradova ogledao se u, moglo bi se reći, svim porama kulturnog života, od oblačenja, preko uređenja kuća i kućnog inventara pa do viteško-dvorjanskih službi i zvanja. Utjecaji te vrste osjećaju se i u pojavi i uključivanju bosansko-humskih građana i plem- stva u viteško-đvorjanske redove. Utjecaji se osjećaju i u pismenosti (te kulturno-zabavnom životu (kazalište i druge zabavne igre).