Journal articles on the topic 'Kultur och IT'

Det finns olika sätt att fa kunskap om forna tiders bokliga kultur, om bokägande och läsning. De har alla sina brister och måste därför supplera varandra. Bouppteckningar och än mer bokauktionskataloger är sällsynta under den tid vi här sysslar med, och deras bestånd av titlar är inte representativt. De överbetonar skrifter som har ekonomiskt värde och ger prestige, som visar fromhet och lärdom, och utelämner den billiga och efemära underhållningslitteraturen, som vi vet varit vanlig och säkert i hög grad bidragit till att forma människors åsikter och värderingar.

Uppsatsen analyserar, utifrån ett metavetenskapligt och historiserande perspektiv, hur diskussionen kring bokens framtid tett sig sedan sent artonhundratal fram till idag. Perspektivet är främst skandinaviskt, men med ett anglosaxiskt jämförelsematerial. Såväl fackmässiga, som skönlitterära bidrag granskas. Studien undersöker kritikernas bakgrund och vilka egenskaper de tillskriver boken som informationsmedium, samt vilka sidor hos bokmediet – innehåll, materialitet, kultur och användning – de utgår ifrån. På detta sätt avtäcks mentaliteter och föreställningar om människans relation till information och teknik, om hennes fritidsvanor och om bildningsideal. Genomgången visar att varje generation tycks ha ett behov av att försvara Boken, eller i varje fall diskutera den bokliga kulturens framtidsutsikter.

Den 29 mars 1956 i Dornach, Schweiz undertecknade Olly och Uno Donner ett donationsbrev som lade grunden för ett nytt forskningsinstitut i Åbo. De donerade sin egendom till Stiftelsen för Åbo Akademi för att grunda Donnerska institutet för religionshistorisk och kulturhistorisk forskning som en knutpunkt för forskningen kring religion och kultur, en mötespunkt för forskare, studerande och samhället i stort samt en utsikts­punkt mot stora världen, ny kunskap och nya idéer. Historiken ger en grundlig beskrivning av institutets uppkomsthistoria och de viktiga personer som under årens lopp bidragit till verksamheten. Den presenterar forskare och bibliotekarier, internationella symposier och kulturseminarier, forskningssatsningar och hyllkilometer av forskningslitteratur, forskarpris och stipendier, fester och vardag. Historiken speglar också den ämnesmässiga utveckling som skett inom religionsforskningen, både nationellt och internationellt, under den här tiden. Mystik blir vetenskap: Donnerska institutet 1956–2021 har skrivits av Nils G. Holm, professor emeritus i religionsvetenskap vid Åbo Akademi och långvarig styrelsemedlem vid institutet. Historiken är rikligt illustrerad med bilder från alla årtionden vid institutet.

Fritidshemmet utgör en väsentlig del av grundskolan och är positionerat som ett gränsland i det svenska utbildningslandskapet, mellan förskola, förskoleklass och grundskola. Mot bakgrund av fritidshemmets positionering som gränsland och de stora strukturella förändringar som genomförts under senare årtionden är syftet med artikeln att diskutera hur lärare i fritidshem konstruerar en gemensam förståelse av sitt uppdrag – en institutionell identitet – utifrån fritidshemmets position i utbildningslandskapet. Artikeln bygger på en studie med två fokusgruppssamtal med sammanlagt åtta lärare. För att tolka resultatet används begreppen gränsland, kultur och institutionell identitet. Lärarnas institutionella identitet beskrivs i fokusgruppssamtalen med ord som uttrycker att de är: ”lagspelare”, ”föränderliga”, ”flexibla”, ”fyrkantiga”, ”professionella” och ”logistiker”. Centralt för lärarna är att skapa trygghet och de säger sig göra det genom: att vara tydliga i ledarskapet, relationsskapa med elever och föräldrar, kontrollera vad eleverna gör och befinner sig samt organisera elevgruppen och verksamheten. Lärarna upplever att deras uppdrag är otydligt och att rektorer brister i sin kunskap om fritidshem och därmed i sitt ledarskap. Dessa omständigheter kompenseras av lärarna genom att de anstränger sig för att visa sig professionella.

Det kan förefalla omöjligt att tillfoga något nytt om konstnärer som Leonardo da Vinci, Michelangelo, Rafael och Caravaggio som det skrivits så oändligt mycket om. Men än finns det förbisedda verk och verk att återupptäcka. Ett sådant är den ganska okända takmålning från omkring 1599 av Caravaggio, i ett litet sidorum, en studerkammare, i Casino Ludovisi i Rom. Målningen återupptäcktes 2010 då 400-års- minnet av Caravaggios död uppmärksammades med utställningar och visningar av hans verk i kyrkor, museer och privat ägo. Den visas nu efter tidsbokning och mot en större avgift. ”Estremamente potente”, ex- tremt kraftfull, brukar besökare utbrista om målningen med molnig himmel och en sfär med zodiaken, omgiven av tre nakna män. Männen har identifierats som ett trippelsjälvporträtt av Caravaggio som gudarna Jupiter, Neptunus och Pluto (bild 1) i ett komplext kultur- och naturve- tenskapligt program som handlar om alkemi. Med queert läckage, ska det här tilläggas. I det följande kommer jag att redogöra för hur detta program också involverar ett dåtida normsystem kring sexualitet.

Senaste nytt i institutionens skriftserier: Gunilla Byrman (red.), En värld för sig själv - Nya studier i medeltida ballader. Ord och Musik och Bild. Intermediala studier 1, Växjö University Press 2008. Åsa Nilsson Skåve, Den befriade sången. Stina Aronsons berättarkonst. Acta Wexionensia. Nr 108/2007. Doktorsavhandling i litteraturvetenskap. Olof Eriksson (red.), Översättning och Kultur. Föredrag från ett symposium vid Växjö universitet 17-18 november 2006. Acta Wexionensia. Nr 113/2007. Sofia Ask, Vägar till ett akademiskt skriftspråk. Acta Wexionensia. Nr 115/2007. Doktorsavhandling i nordiska språk. Jimmy Engren, Railroading and Labor Migration. Class and Ethnicity in Expanding Capitalism in Northern Minnesota, the 1880s to the mid 1920s. Acta Wexionensia. Nr 122/2007. Doktorsavhandling i historia. Thérèse Eng, Traduire l’oral en une ou deux lignes – Étude traductologique du sous-titrage français de films suédois contemporains. Acta Wexionensia. Nr 125/2007. Doktorsavhandling i franska. Annette Årheim, När realismen blir orealistisk. Litteraturens ”sanna historier” och unga läsares tolkningsstrategier. Acta Wexionensia. Nr 128/2007. Doktorsavhandling i litteraturvetenskap. Brigitte Kühne, Varför informationskompetens? (Rapport) Tommy Olofsson och Vasilis Papageorgiou (red.), Föraningar. Kreativt skri­vande i Växjö. Lagerkvist-serien 3. Växjö University Press 2007. Lo Snöfall och Vasilis Papageorgiou, Ingen hand orörd. Städer. Växjö Univer­sity Press 2007. Maria Fohlin, La modification adverbiale de iádjectif en français et en suédois. Licentiatavhandling. Mary Ingemansson, Skönlitterär läsning och historiemedvetande hos barn i mellanåldrarna. Licentiatavhandling. Jesper Johansson, ”Så gör vi inte här i Sverige. Vi brukar göra så här.” Retorik och praktik i LO:s invandrarpolitik 1945-1981. Licentiatavhandling. Lennart Karlsson, Arbetarrörelsen, Folkets Hus och offentligheten i Bromölla 1905-1941. Licentiatavhandling. Johan Svanberg, Flyktingar och arbetskraftsmigranter från Estland vid Svenska Stålpressing AB i Olofström 1945-1952. Licentiatavhandling.

Att öka internationaliseringen inom högre utbildning och speciellt lärarutbildningen har länge varit en viktig fråga. Det handlar vanligen om att studenter ska få möjlighet att skaffa kunskaper om lärande ur ett interkulturellt perspektiv så att de kan verka i ett globaliserat och mångkulturellt samhälle. Det finns forskning som visar vilka effekter internationella utbyten under några månader eller år kan få men det finns få studier av lärarstudenter som genomför kortare internationella utbyten. I denna studie har skriftliga reflektioner i samband med lärarstudenters två veckor långa utlandspraktik i Uganda samlats in för att beskriva de erfarenheter som studenter fått samt hur dessa kan möjliggöra utveckling av interkulturella perspektiv. Genom en kvalitativ innehållsanalys framträder tre teman av erfarenheter som utlandspraktiken har gett upphov till: kulturella, didaktiska och personliga. Den kulturella dissonans som uppstår när studenterna under två veckor får möjlighet att möta en kultur som skiljer sig från den de är vana vid utmanar deras förståelse genom så väl positiva som negativa upplevelser. Även en kortare utlandspraktik med goda möjligheter till reflektion kan bidra till erfarenheter viktiga för att utveckla kunskaper så att de kan verka i ett globaliserat och mångkulturellt samhälle.

AbstractMy article discusses the advantages of reading logs in teacher training programmes, and more specifically in connection with teaching literature and the Reader Response theory. This is an effective pedagogical method for enabling pre-service teachers to explore what they can discover in a literary text, and assess how deeply they can read. The study is based on a course in British culture and literature for student teachers at the middle- and secondary-school levels. It was given at a university college in Norway in the autumn term 2016. The students were in their second and third years and had completed a short, introductory course in literary analysis the previous year. I analyse the students’ reading logs from an “envisionment” perspective. Envisionment refers to the picture of the world that one has at a particular point in time and how it affects reading comprehension. Judith Langer argues that there are five reading stances. The students’ reading- log comments have been categorized according to these five levels. This makes it possible to ascertain if, and to what extent, the students’ reading has become deeper. The students themselves can also see how their comments have changed. Such a process promotes metacognitive thinking. In my follow-up research, I shall develop the project by giving the students more time to discuss one another’s reading logs in class, and reflect on how the method could be applied in the school classroom. The increased self-reflection will benefit both the students themselves and their future pupils.Keywords: reading, reading logs, metacognition, Judith Langer, Reader ResponseMetakognition och “Reader Response”: läslogböcker i Judith Langers “envisionment” klassrumSammanfattningMin artikel diskuterar fördelarna med att använda läslogböcker i lärarutbildning, och mer specifikt i samband med litteraturundvisning där “Reader Response” är huvudmetod. Detta är en effektiv pedagogisk metod för att uppmuntra lärarkandidater att fundera på hur de läser, vad de kan se i en litterär text, och hur djupt de kan läsa. Studiet baseras på en kurs i brittisk kultur och litteratur för blivande mellanstadie- och högstadielärare som gavs vid en mindre högskola i Norge höstterminen 2016. Studenterna var andra, respektive tredje årsstudenter och hade genomgått en kort introduktionskurs i litteraturanalys året innan. Jag analsyerar studenternas läslogböcker utifrån Judith Langers teori om “envisionment”, dvs. den världsbild som man har vid ett specifikt tillfälle och hur denna påverkar läsförståelse. Langer menar att det finns fem möjliga läsnivåer. Läslogböckerna har lästs utifrån dessa fem nivåer. På det sättet kan läraren se om och i så fall i vilken mån studenterna har utvecklat sin läsning samt om denna har blivit djupare. Minst lika viktigt är att studenterna kan se hur djupet på sina kommentarer har ändrats. Detta främjar en metakognitivistik syn på uppgifter. I nästa forskningsprojekt vill jag utveckla metoden för att ge studenterna större möjlighet att läsa och diskutera sina läslogböcker i klassrummet, ge varandra kritik, och fundera på hur metoden kan tillämpas för deras elever. Detta möjliggör en ökad grad självreflektion som gagnar både studenterna och deras framtida elever.Nyckelord: läsning, läslogböcker, metakognition, Judith Langer, Reader Response

När ungefär 20 000 överlevande från nazisternas koncentrationsläger togs emot i Sverige under våren och sommaren 1945 visste flyktingpersonalen och beslutfattarna bland svenska myndigheter mycket litet om deras bakgrund, kultur och etnicitet. I början dominerade inställningen att antagonismen mellan judar och icke-judar från Polen var en religiös eller etnisk ömsesidig motsättning. Efter ett par månader mognade insikten om splittringen i två separata polska identiteter, samtidigt som antisemitismen hos icke-judiska polacker började nämnas vid sitt rätta namn. En liberalare samhällssyn, flyktingpersonalens personliga erfarenheter samt internationella faktorer samverkade till en bättre förståelse för flyktingarnas situation och för deras behov av att bygga upp ett nytt liv i Sverige där många så småningom rehabiliterades.* * *The division between Polish Jewish and non-Jewish concentration camp survivors: reactions from the Swedish society during the spring and summer of 1945 • As approximately 20,000 survivors from the Nazi concentration camps where received in Sweden during the spring and summer of 1945, the refugee workers and decision makers knew very little about their background, culture and ethnicity. Initially, the general opinion held that the antagonism between Jews and non-Jews from Poland was a mutual religious and cultural conflict and only a few observed the harsh verbal antisemitism that was common among non-Jewish Polish refugees. Over the coming months, an awareness of two separate Polish identities developed and the prevalent antisemitism was recognised for what it was. All persons, who lived within the borders of Poland before the war, were initially classified as Poles but gradually a classification according to religious and ethnic belonging developed. After a few months, the govern­ment and authorities realised that it was impossible to demand that all refugees return to their country of origin. A study of the archives of state authorities and aid agencies in Sweden reveals how an in­creasingly liberal view of society, the personal experiences of the aid workers as well as international circumstances contributed to a deeper understanding of the situation of the refugees and their needs to build a new life in Sweden, where many of them eventually where rehabilitated.

This article focuses on the history and establishment of the first Muslim congregation and organisationin Sweden, Turk-Islam Föreningen i Sverige för Religion och Kultur (Turk-Islamic Associationfor Religion and Culture), which was founded in the late 1940s by a small group of immigrants andrefugees of Tatar and Turkish origin. The community has been the object of earlier research (seeSvanberg & Westerlund 1999; Ståhlberg & Svanberg 2016; Sorgenfrei 2018) but the following isa first attempt to describe the historical background of the Tatars in Sweden through systematicarchival work. The article thus aims at being also an orientation to the archival and private sourcesof the group and their organization and to point out some topics of interest for further research.

Cultural-historical and literary gestalt in the Latvian short story “Saint Birgitta” (“Heliga Birgitta”) by Jānis EzeriņšThe Latvian author Jānis Ezeriņš’s (1891–1924) literary heritage includes, among other texts, the collection of short stories Fantastiska novele un citas (Fantastic short story and others, 1923). The collection contains the short story “Svētā Briģita” (“Saint Birgitta”), in which the author has used the image of a saint, which is very well known in the history of culture, literature and religion. The image can be related both to Celtic mythology and the historical Swedish personality, who had been the founder of Vadstena monastery and a literary author herself (approx. 1303–1373). The aim of the article is to explore the function of the image in the prose text by the Latvian author Ezeriņš and its connections with the cultural and historical personality of St. Birgitta. It is not typical of Ezeriņš’s writings to make such an explicit and direct association with this kind of legendary phenomena, therefore the inclusion of the text in the collection may suggest a connection between St. Birgitta’s individual destiny and enduring human values. This writer’s choice can also be seen as his own claim to international recognition.

I några korta rapporter i denna tidskrift har hävdats att blandade kullar speciellt hos hålhäckande fåglar förekommer ofta och att sådana kullar ofta har rapporterats (Merilä 1994, Petrassi et al. 1998). I motsats till dessa åsikter påstår jag att företeelsen i själva verket är sällsynt, åtminstone vad gäller nordiska förhållanden.

У статті досліджуються сучасні підходи до тлумачення терміну «мотив номінації», який останнім часом активно вживається в українській ономастиці. Автор з’ясовує семантичне наповнення понять «мотив» і «номінація», аналізуючи дефініції, запропоновані лінгвістами та психологами в лексикографічних працях, наукових розвідках. У результаті були виявлені такі істотні ознаки понять «мотив» і «номінація»: 1) ідеться про внутрішню усвідомлювану мовцем причину; 2) ця причина має особисту значущість для номінатора, є сферою його індивідуального зацікавлення; 3) внутрішня причина спонукає номінатора звернутися до ресурсів мови та обрати з-поміж готових лексем, що функціонують у мові, найбільш вдалий варіант або створити власний; 4) створюючи антропонім, мовець керується своїми смаками та вподобаннями, намагаючись досягти максимальної інформативності, милозвучності оніма. Порівнюючи їх із закладеними в дефініцію терміна «мотив номінації», автор робить висновок про деякі розбіжності, зокрема в деяких визначеннях мотив номінації інтерпретують як зовнішню екстралінгвістичну причину. Насамкінець на підставі чинного законодавства автор робить висновок про те, що термін «мотив номінації» може бути застосований до прізвищ як класу онімної лексики, зокрема в тих випадках, де творцем прізвища виступають представники державних органів або сам носій. Література References Бабій Ю. Прізвища сучасної Середньої Наддніпрянщини: дис. на здобуття наук. ступеня кандидата філологічних наук: 10.02.01 «Українська мова». Миколаїв, 2007. Булава Н. Сучасні українські прізвища північної Донеччини: дис. на здобуття наук. ступеня кандидата філологічних наук: 10.02.01 «Українська мова». Одесса, 2005. Володіна Т.С. Полісемія лінгвістичних термінів (на матеріалі сучасної німецької мови). Мовні і концептуальні картини світу, 2014, 47(1), 229-237. Єрмоленко С. Мовний смак, мода і культура мови. Мова і міжкультурна комунікація, 2014, 1, 6-16 Ільченко І. І. Антропонімія Нижньої Наддніпрянщини в її історичному розвиткові (Над­великолузький регіон) : дис. на здобуття наук. ступеня кандидата філологічних наук: 10.02.01 «Українська мова». Запоріжжя, 2003. Кочнева Е. Концептуальные основы подготовки студентов к проектированию будущей профессиональной деятельности. Нижний Новгород: НГПУ им. К. Минина, 2013. Кубрякова Е. Номинативный аспект речевой деятельности. М.: Наука, 1986. Телия В. Номинация. Языкознание. Большой энциклопедический словарь В. Ярцева (ред). М.: Большая Рос. энцикл, 2002. C. 336-337. Торчинський М. Структура, типологія і функціонування онімної лексики української мови : дис. на здобуття наук. ступеня доктора філологічних наук: 10.02.01 «Українська мова». Київ, 2010. References (translated and transliterated) Babii, Yu. (2007). Prizvyshcha suchasnoi Serednoi Naddniprianshchyny [Surnames of Modern Middle Naddnieprianshchyna]. Ph.D. dissertation. Mykolayiv. Bulava, N. (2005). Suchasni ukrainski prizvyshcha pivnichnoi Donechchyny [Modern Ukrainian surnames of northern Donetsk region]. Ph.D. dissertation. Odessa. Volodina, T.S. (2014). Polisemiia linhvistychnykh terminiv (na materiali suchasnoi nimetskoi movy) [Polysemy of Linguistic Terms (Based on Modern German Language)]. Movni i Kontseptualni Kartyny Svitu, 47(1), 229-237. Yermolenko, S. (2014). Movnyi smak, moda i kultura movy [Language taste, fashion and culture of speech]. Mova i Mizhkulturna Komunikatsiia, 1, 6-16. Ilchenko, I. I. (2003). Antroponimiia Nyzhnoi Naddniprianshchyny v yii istorychnomu rozvytkovi (Nadvelykoluzkyi rehion) [The antroponomy of the Lower Dnieper area in it’s historical development]. Zaporizhzhia. Kochneva, E. (2013). Kontseptual'nye osnovy podgotovki studentov k proektirovaniyu budushchey professional'noy deyatel'nosti [Conception of Students Training for Design of Future Professional Activity]. Nizhniy Novgorod: Nizhniy Novgorod University. Kubryakova, E. (1986). Nominativnyy aspekt rechevoy deyatel'nosti [Nominative Aspect of Speech Activity]. Moscow: Nauka. Teliya, V. (2002). Nominatsiya. Yazykoznanie [Nomination. Linguistics.] In: Bol'shoy entsiklopedicheskiy slovar' [Large encyclopedic dictionary], (pp. 336-337). V. Yartseva, (Ed). M.: Bolshaya Rossiyskaya Entsiklopedia. Torchynskyi, M. (2010). Struktura, typolohiia i funktsionuvannia onimnoi leksyky ukrainskoi movy [Structure, typology and functioning of onymic lexemes in the Ukrainian language]. Doctor of Science dissertation. Kyiv. Джерела БПС – Большой психологический словарь / под. ред. Б. Мещерякова, В. Зинченко. СПб. : Прайм-Еврознак, 2003. Бучко Д. Словник української ономастичної термінології / Д. Бучко, Н. Ткачова. Харків : Ранок-НТ, 2012. Головин С. Словарь практического психолога / С. Головин. Минск: Харвест, 1998. Дыдынский Ф. Латинско-русский словарь к источникам римского права / Ф. Дыдынский. Москва: Спартак, 1997. ОТСП – Оксфордский толковый словарь по психологии [Електронний ресурс]. Режим доступу: www.xn--80aacc4bir7b.xn--p1ai/словари/оксфордский-толковый-словарь-по-психологии/мотив Подольская Н. Словарь русской ономастической терминологии / Н. Подольская. М.: Наука, 1978. ПЭ – Психологическая энциклопедия / под. ред. Р. Корсини, А. Ауэрбаха. СПб: Питер, 2006. СУМ – Словник української мови: в 11 т. / под. ред. І. Білодіда. К.: Наукова думка, 1970 – 1980. Sources BPS –Meshcheryakov, B. & Zinchenko, V. (Eds.). (2003). Bol'shoy psikhologicheskiy slovar' [The Great Dictionary of Psychology]. S.-Petersburg: Praym-Yevroznak. Buchko, D. & Tkachova, N. (2012). Slovnyk Ukrainskoi Onomastychnoi Terminolohii [Dictionary of Onomastic Terminology]. Kharkiv : Ranok-NT. Dydynskiy, F. (1997). Latinsko-russkiy Slovar' k Istochnikam Rimskogo Prava [Latin-Russian Dictionary of the Sources of Roman Law]. Moskva: Spartak. OTSP – Oksfordskiy tolkovyy slovar' po psikhologii [Oxford Explanatory Dictionary of Psychology]. Retrieved from: www.xn--80aacc4bir7b.xn--p1ai/словари/оксфордский-толковый-словарь-по-психологии/мотив PE – Korsini, R. & Auerbakh, A. (Eds.). (2006). Psikhologicheskaya Entsiklopediya [Psychological Encyclopedia]. S.-Petersburg: Piter. Podol'skaya, N. (1978). Slovar' Russkoy Onomasticheskoy Terminologii [Dictionary of Russian Onomastics Terminology]. M.: Nauka. Polovin, S. (1998). Slovar' Prakticheskogo Psikhologa [Dictionary of Practical Psychologist]. Minsk: Kharvest. SUM – Bilodid, I. (Ed.). (1970-1980). Slovnyk Ukrainskoyi Movy: v 11 t. [Dictionary of the Ukrainian Language]. In 11 vol. Kyiv: Naukova Dumka.

Artykuł omawia utrudnianie dostępu do informacji publicznej przez Kancelarię Sejmu (list poparcia kandydatów do Krajowej Rady Sądownictwa) mimo jej zasadniczego znaczenia dla oce-ny konstytucyjności Rady. Wątpliwości wyrażone przez TSUE w wyroku z dnia 19 listopada 2019 roku (w połączonych sprawach C-585/18, C-624/18 i C-625/18), podzielone przez Sąd Najwyższy w uchwale BSA I-4110-1/20 z 23 stycznia 2020 roku, można sprowadzić do wymogu weryfikacji całego procesu powoływania członków, ze szczególnym uwzględnieniem inspekcji papierowych do-kumentów posiadanych przez Kancelarię Sejmu. Bezwnioskowe udostępnienie tych list nastąpiło w lutym 2020 roku, w sytuacji, w której status Rady został już rozstrzygnięty w uchwale Sądu Naj-wyższego. Pomimo solidnych podstaw konstytucyjnych dla dostępu do tego rodzaju informacji (art. 54, 61 Konstytucji RP) praktyczny problem z egzekwowaniem Konstytucji RP tkwi w mało skutecz-nej regulacji ustawowej, jak na ironię osłabionej przez władzę sądowniczą, pierwszą ofiarę kultury tajności, oraz dużą niechęć uczestników życia politycznego (w tym opozycji) do zwiększenia poziomu przejrzystości w parlamentarno-gabinetowym systemie rządów. Artykuł dowodzi, że kwestia zakresu i efektywności ustawowego reżimu dostępu do informacji nie może być zakładnikiem politycznego kompromisu, ilekroć informacja ma kluczowe znaczenie dla zachowania porządku konstytucyjnego.

Mirjana POLIĆ BOBIĆ: Kalifornijski zapisi oca Ferdinanda Konšćaka iz Družbe Isusove, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2015.U ovoj knjizi autorica je iscrpno i kompetentno, kao ponajbolji prevodilac pisane ostavštine Ferdinanda Konšćaka, analitički i metodološki kvalitetno, uz podrobna objašnjenja i popratna razmišljanja, na tristo stranica predstavila bogatu i vrijednu pisanu ostavštinu kao i relevantne spise o njegovom radu i o njemu. To je do sada najsveobuhvatniji pristup obradi spisa ovoga pripadnika Družbe Isusove u nas, koji uvelike pridonosi spoznaji o veličini i značenju njegovih znanstvenih i istraživačkih dosega, ne samo za geografiju nego za pojedine druge znanosti. Opsežni uvod čine četiri poglavlja autoričine sveobuhvatne rasprave 1. o Konšćakovim zapisima i životu s popisom i opisom rukopisa i izdanja Konšćakovih tekstova o Novom svijetu i o njegovu životu, 2. o tome kako je Konšćak mogao dospjeti u Donju Kaliforniju, 3. o Kaliforniji od mita do utopijskog projekta te 4. o kraljevskim i misionarskim interesima, utopijskim obrascima i svakodnevnici sa zaključnim razmatranjima. Spisateljičina rasprava o navedenim aspektima, opservacije i razmatrani predlošci brojnih prethodnika, suvremenika i kasnijih istraživača i promicatelja Konšćakova rada i djela odaju vrsnu poznavateljicu brojnih predložaka i dokumentacije, neobjavljene i objavljene, dostupne i manje dostupne o našem isusovcu istraživaču. Drugi dio, može se slobodno istaknuti, krucijalni su prijevodi petnaestak autentičnih zapisa, dakle pisama, izvješća, dnevnika, opisa, Ferdinanda Konšćaka iz kojih se neposredno saznaje o njegovim putovanjima, otkrićima, spoznajama, poslanju, sukobljavanjima pa sve do intimnijih razmišljanja u prepisci ili izviješćima kroz koja izbija mnoštvo dokaza o njemu kao o izrazitom isusovačkom humanistu, entuzijastu, misionaru i istraživaču. To su pisma subraći, nadređenima, meksičkom provincijalu, superiorima, vizitatorima, prijateljima, dnevnici i dr., te također dva prijevoda drugih autora Miguela del Barca i oca Francisca Zevallosa koji se tiču Ferdinanda Konšćaka. Djelo prate i zahvala, popis izvora uz prevedene Konšćakove tekstove, literatura, sažetci na španjolskom i engleskom jeziku i kratki opis života i rada autorice. Otac Ferdinand Konšćak, poznat u svjetskoj literaturi i kao Ferdinando Consag (španj.) utemeljitelj Donje Kalifornije (Baja California), rođen je u Varaždinu 2. prosinca 1703., a umro je u misiji Santa Gertrudis u Donjoj Kaliforniji (Meksiko) 10. rujna 1759. Pristupio je isusovačkom redu 1719. u Trenčinu u Slovačkoj. Filozofiju je završio u Grazu, zatim radio na kolegijima u Zagrebu, pa Budimu. Prije završetka studija teologije u Grazu, odobren mu je odlazak u Novi svijet pa je 1729. otišao u Španjolsku, odakle je iz Cadiza 1731. krenuo u jednom od jedrenjaka flote za Indije. Preko Havane, stigao je u Veracruz te u Meksiko gdje je 1731. završio započeti studij teologije. Na poluotok Donje Kalifornije stigao je 1732. u redukciju Loreto gdje je najprije boravio, pa 1733. prešao u San Ignacio, zatim na sam jug poluotoka, pa ponovno u San Ignacio odakle je opsluživao velik dio izoliranih krajeva, dajući posebno velik doprinos osnivanju misija Santa Gertrudis i San Francisco de Borja. Kao isusovački misionar postao je jedan od najslavnijih istraživača meksičkoga poluotoka Kalifornije, koji je dokazao da je Kalifornija poluotok. Naime, poslije ranijih spoznaja (još od 30-ih godina 16. st.) da je Donja Kalifornija poluotok (v. Planciusov zemljovid svijeta 1592., i Meteliusov Kalifornije 1598.), u 17. i početkom 18. stoljeća počeli su se u Europi pojavljivati pogrješni, dosta tvrdokorni stavovi da je riječ o otoku kao i zemljovidi na kojima je tako i prikazivana. Stoga je trebalo ponovno, a iz sasvim pragmatičnih razloga, podastrijeti nove dokaze o poluotoku. Premda se već subrat Francisco E. Kino u četiri svoja putovanja 1697. – 1702. uvjerio da je Kalifornija poluotok, to otkriće nije bilo prihvaćeno pa su se tražili novi dokazi. Konšćakovo istraživanje dokazalo je drugi put poluotočnost Donje Kalifornije. Čak je i kasnije bilo dvojbi o poluotočnosti pa je 1766. tamo poslan otac Wenceslao Linck da provjeri Konšćakovu tvrdnju. Priznati su mu znanstveni doprinosi u matematici, astronomiji, prirodoslovlju, etnologiji, geografiji i geologiji. Bio je graditelj cesta, vodoopskrbnih objekata i obrambenih nasipa te nadzornik svih isusovačkih misija u Meksiku, a njegovo ime nosi otočić Roca Consag (Consag Rocks na sjeveru Kalifornijskog zaljeva 17 milja od grada San Felipe). Miguel del Barco, kojeg je kasnije iščitavao i Alexander von Humboldt, navodio je Konšćaka kao važnog izvora opisa ratničkih običaja, društvenog ustroja tamošnjih indijanskih zajednica, njihovih jezika, vjerovanja, načina odijevanja, prehrambenih navika, obreda uvođenja u zrelo doba života. Uz brojne pohode, poduzeo je i tri veće ekspedicije (1746., 1751. i 1753.) u kojima je sustavno istraživao neznana područja poluotoka. U prvoj do ušća Rio Colorada, razriješio je više od dva stoljeća podržavanu dvojbu o Donjoj Kaliforniji, dokazavši da nije otok nego poluotok. Oko 1748. izradio je precizan zemljovid Donje Kalifornije, a oko 1750. i zemljovid Kalifornijskog zaljeva, ucrtavši u njih brojna naselja, misije, imena zaljeva, rtova, otoka, pojave vode (na njegovu zemljovidu Aguage) itd. kao i imena plemena. Zanimljivi su prikazi reljefa, posebice vulkanskog područja Las Virgenes (en los quales sehàn de scubierto Volcanes d Fuego. Año 1746), zaljeva, rtova, otoka i otočića u Kalifornijskom zaljevu itd. U svim ekspedicijama bilježio je podatke o terenu, prirodnim bogatstvima i starosjediocima. Osnovao je nove misije, gradio akvadukte, nasipe, kanale za odvodnju, sudjelovao pri otvaranju prvih rudnika srebra na poluotoku. Još za života objavljeni su njegovi dnevnici ekspedicijâ, prevedeni na nekoliko jezika, u više izdanja, a njegovi zemljovidi poluotokâ i zaljevâ bili su poznati u to doba i nerijetko precrtavani. U prvom pohodu 1746. Konšćak je s posadama i pratnjom na četiri jedrenjaka, počevši od luke San Carlos (daje opširan opis luke, voda, rtova), najbliže misiji San Ignacio, uz istočnu obalu poluotoka istražio najprije širi prostor zaljeva Santisima Trinidad (lovište bisernica s hridinastim dnom, opasnim za ronioce, San Bernabé i otočić s tuljanima). Nastavili su do područja rta San Juan de Bauptista, niske obale s glinenim nanosima, pojavom vode i priobalnim hridima što opširnije opisuje, zatim do rta San Miguel, koji sa sljedećim rtom zatvara zaljev, s barom, vrelom vode, lovištem bisernica, gdje za nevremena more izbacuje mnoštvo školjaka tvoreći nasip koji već kršteni domoroci nazivaju Pepena. U mjestu San Miguel de la Peña održali su poduku domorocima poganima, od kojih su neke i krstili. Dalje opširno opisuje obalu, vrste dna, odvaljene litice, pojave ilovasta tla uz obalu s kaktusom cardón i čičkom, brojnim pticama, pojavama mramora. U blizini rta San Gabriel de las Almeja ili Salsipuedes (prema imenu susjednog otočja) spominje otočić Tortuguilla (tj. Kornjačica) koji Kalifornijci nazivaju Serro Blanco, obližnja naselja u kojima je bilo ponešto krštenika. Domoroci skupljaju vodu, pa makar i slankastu jer su izvori rijetkost. Dno je opasno, hridinasto, spominje neku žutu pećinu, s opisom obale. Skupine domorodaca dovodile su djecu na krštenje, ali bilo je i onih, na koje su bili upozoreni da spremaju napad na ekspediciju, pa su nastavili prema zaljevu San Rafael gdje su na ušću rijeke Kada Koaman u razgovorima s gostoljubivim domorocima, koji su ih vodili do brzaca vode i zdenca, saznali da njih i ronioce napadaju gorštaci. Posebno je važan opis toplih vrela koja su vidljiva za oseke, a za plime su poplavljena morem, priobalnih dijelova s konkavnim stijenama s izvorima vode, šljunčanim i pješčanim nanosima, drvećem mezquite. Pohod je nastavljen prema rtu San Antonio. Tamošnjem malom zaljevu dali su ime Purgatorio (Čistilište). Zatim su obišli stjenoviti i hridinasti rt Las Animas i stigli u duboku i pogodnu uvalu Los Angeles zaštićenu ulančenim otocima na ulazu s pojavom vode koja teče sa strmih padina. Ovdje su bili izloženi prijetnjama okupljenih domorodaca sa sjevera koji su brodove pratili nekoliko dana. Nastavili su do dijela Los Remedios s uvalom Nostra Señora de los Remedios, s nasuprotnim otokom Angel Santo de la Guarda. Za njega navodi da je dosta izdužen, širi na sjeverozapadu i da se od rta San Rafael proteže sve do otočića San Juan i San Pablo, a i dijelu obale su dali isto ime. Svugdje ima dosta bisernica. Kanal između otoka i obale poluotoka pun je kitova pa ga zovi Kitovim tjesnacem (Canal de Ballenas). Skromne, guste i bljutave vode našli su i na dijelu obale koji su nazvali po danu dolaska, San Pedro e Pablo. Nastavili su do zaljeva San Luis Gonzaga i njegova otoka okruženog rtovima, povoljnog za sidrenje, s više slanih lokava na kopnu i bogat ribom, a na zemljovidu je ovdje označeno ime na kopnu San Stanislao (sv. Stanislav; poljski isusovac iz 16. st.). Tu se nalazi i voda San Estanislao. Stalno su susretali negostoljubive, preplašene domoroce, a u moru posvuda sedefaste školjke. Sljedećem dijelu obale nadjenuli su ime San Sebastian, a zatim dio obale zvan Visitación završava na sjeveru istoimenim visokim rtom. Dalje je obala niska, ravna, blatna i kamenita, s dosta antilopa, divljih koza i ovnova, a naišli su i na ključalo sumporno vrelo s dimom (zacijelo solfatar). Sljedeća zona, nazvana Santa Ysabel, zadnje je nalazište školjaka bisernica, jer ih dalje nije bilo, a u blizini, na dijelu dosta teško pristupačne obale s pješčanim prudovima s dražicom San Fermin našli su pitku vodu. Nastavili su prema uvali San Felipe de Jesús, a prošavši San Buonaventuru, obala je postala niska, pješčana, močvarna (Marismas na zemljovidu) s planinama udaljenima tri do četiri lige, bez uvala i izvora, s plitkim morem (Pantanas), zamuljeno. Stigavši do ušća Crvene rijeke, vode su postale obojene, opore, nezdrave. Unatoč vrlo teškim uvjetima, naišli su na pitku vodu pri ušću, na kojem rukavci rijeke odvajaju tri niska močvarna otoka. Nanos rijeke prostire se miljama, a snaga plimnih valova, kao i same rijeke, dovodila je do havarija pa je jedan od brodova stradao. Istražili su područje oko ušća, ustanovivši da s kalifornijske strane rijeka vijuga i među planinama. Nakon dvadeset pet dana istraživačkog pohoda, Konšćak prvi put spominje zemljovid koji je izrađivao navodeći: „Petnaestorica naših kretala se jedno vrijeme kopnom, pa su nam donijeli vijesti o stanju u močvari koja se nalazi na samom rtu toga podvodnoga područja i mi to ucrtasmo u zemljovid“ na kojem je bila označena sjeverna širina. Ovaj Konšćakov dnevnik otac Miguel de la Barca kasnije je popratio podrobnim objašnjenjima i komentarima. U drugoj ekspediciji Konšćak je putovao kopnom poluotoka prema sjeveru i do Tihog oceana. Taj pohod o kojem piše u pismu prijatelju i posebno opširno u dnevniku, odvijao se 1751. iz misije San Ignacio, zapravo iz La Piedad (kasnije nazvana Santa Gertrudis) prema San Everardu kroz Sierra Madre na drugu stranu poluotoka do Oceana. Pohod se odvijao uz pomoć konja, najprije u bezvodnom kraju s bodljikavim stablima milapa, gdje su domoroci već bili pokršteni. Zatim su stigli do korita Kalmayia, koje je pripadalo oselju Nuestra Señora dela Visitación, zatim do Nuestra Señora dela Desponsación de Pui te potoka Kanjaikamána, Nakon nekoliko dana došli su do Ajavaiamina, tekućice s vodom, potom do Anguma, potoka Ziénage u Mezcalu, nešto sjevernije. U dnevniku spominje otoke u tjesnacu Santa Barbara i otok Cerros (Cedros) ili Santisima Trinidad, koji domoroci zovu Vamalgua ili (G)Uamalgua (tj. kuća magle) te rt Mendocino i otok Cenizas na Oceanu. Došavši do mjesta Kalvalaga pogled im se pružio na mali, ali visok otok „koji pomorci koji putuju za Filipine zovu Guadalupe“. Odatle su se vratili natrag do potoka Ziénage i potoka Kanjaikamána, te se zadržali kod vrela Medakal. Slijedi opis obale nasuprot otoku Cedros, gdje ima u moru mnoštvo kitova, gdje su pronašli ostatke brodoloma nekog broda, a spominje i Zaljev (očito Vizcaíno). Uskoro su stigli u indijanski Laboakal, odakle su se ponovno vratili u La Piedad i San Everardo, odakle su i krenuli. Svugdje opisuje život, vjerovanja, ponašanja i običaje domorodaca. Iz vremena između drugog i trećeg pohoda, posebno je važan opis otkrivenih dijelova Kalifornije i dijelova Meksika. Najprije za Donju Kaliforniju kaže da je siromašna, bezvodna, s nešto ruda i bisernicama, u nju misionari dolaze iz svojih misija u Sinaloi, na koju se kratko osvrće. Misije su geografski razmještene od najjužnije San Lucas do najsjevernije Santa Gertrudis. Plodnog zemljišta ima samo na jugu, i tamo žive u bolestima i međusobnim sukobima vrlo razrijeđeni Perikujci i Vajkurci te Guajkurci. Tri misije Perikujaca, Santa Rosa, Santiago i San José del Cabo, svedene su na Santiago i seoce San José, a vajkurske su misije Nuestra Señora de Pilar na jugu i Nuestra Señora de los Dolores i San Luis Gonzaga nešto sjevernije s oceanske strane. Ishodište misijskog rada i kraljevskih snaga je Loreto, nekad Concho, u području malobrojnog naroda Monkujaca, jezikom različitog od drugih, a okružuje ga prostorno istaknut narod Kočimaca ili Lajmona. Tamo je sedam misija (od juga prema sjeveru: San Javier, San José de Comondú, Purísima Concepción, Santa Rosalia, Nuestra Señora de Guadelupe, San Ignacio i Santa Gertrudis). Opisuje različitost narječja plemena, njihovih običaja te napose način jedenja (s uzicom uz dvostruko žvakanje). Poluotokom se pruža bezvodno sredogorje Sierra Madre, a priobalje je još bezvodnije pa su samo tri misije na obali. Otvoreni su i rudnici (Santa Anna i dr.). Ima nešto srebra, dosta naslaga soli i salitre. Uz poluotok su i otoci, s oceanske strane su važniji Santa Magdalena, La Navidad de Nuestra Señora i Cerros (Uamalgua). S ovoga posljednjeg domoroci su prešli na kopno i dio ih se naselio u San Estanislau. Bave se i lovom na morske dabrove (nutrije). S istočne strane poluotoka ima više pogodnih luka (Concepción, Los Angeles i dr.), zaljeva te otoka, od kojih su za pristajanje pogodna tri: Espíritu Santo (za plime dva otoka, vrelo vode), San José (domoroci tamo love divljač koja u želudcima ima bezoar, kamen koji stvaraju preživači i ima ljekovita svojstva) i onaj posvećen Gospi Karmelskoj na kojem je solana. Navodi da su svi otoci Kalifornijskog zaljeva nenaseljeni, premda je na nekima prije bilo stanovnika, ali su prešli na kopno u misije. Opisuje različitost školjki bisernica i samih bisera prema boji (na jugu su bijeli, sjevernije u raznim bojama) s kojima se trguje, purpurnu školjku, a ističe da su brojne i zmije te morske kornjače s obje strane poluotoka, ali onih s prozirnim oklopom koje daju skupu kornjačevinu ima samo na jugu. Bavi se i različitim biljkama (medesa, agave, tedá, gorka smokva, kaktusi, razni sukulenti, garambulla, pitahaye, cardón, portulak, šćir) od kojih su neke jestive, ljekovite, a za prehranu su važni i zečevi, kunići, šišmiši pa i štakori. Česti su leopardi, rjeđi jaguari, divlje mačke, vukovi, ima kojota, a lisice su brojne, i sve ih domoroci jedu. Otrovnice čegrtuše su posvuda kao i brojne druge, većinom neotrovne zmije. Spominje i guštere i crve koje domoroci sve jedu osim daždevnjaka i nekoga crvenog crva, te pojedine kukce (stjenice, skakavce, razne pauke pa i tarantule i dr.). Od ptica spominje brojne grabljivice, orlove, gavrane te golubove, neke vrste nalik na fazane i prepelice. Srebro se vadi u rudnicima na jugu, bakra ima po kamenju, željeza također u grumenima, sumpora u izobilju, galice, različitih mramora i prozirca nalik na dijamant. Daje opširne opise običaja i životnih navika domorodaca, muškaraca i žena, nošnje, ženidbe, vjerovanja, idola, vračeva, glazbe, plesova, mnogoženstva (naročito kod stasitih i svijetloputih Perikujaca), vještina lova, prehrane, pogrebnih običaja, inicijacije itd. Vrlo pojednostavnjeno daje opise pojedinih stijena, ruda, okamina, konglomerata i breča pokušavajući objasniti njihov postanak. Na kraju u bilješci navodi luke s oceanske strane kad se od otoka Cerros putuje na sjever: San Hipólito i San Damián prije otoka Cenizas, a zatim San Francisco (de Borja, op. p.), Las Vírgenes, San Simón i Judas te San Diego, koji je razmjerno blizu misije San Borja. Treći pohod 1753. godine, čiji izvorni opis (dnevnik) do sada nije poznat, ali se ponešto saznaje iz drugih napisa, ostvaren je kroz unutrašnjost poluotoka na sjever do 30. stupnja sjeverne širine. Ovaj je put prošao u puno gostoljubivijem okruženju domorodaca, kopnom od Santa Gertrudis preko naselja uz zaljev Los Angeles, do naselja u sredogorju nedaleko od zaljeva San Luis Gonzaga. Osim što je brojnim pothvatima osnivao sigurna naselja, vodoopskrbne sustave, smirivao sukobe među plemenima, onemogućavao pljačke s različitih strana, počeo opismenjavati i liječiti domoroce od zaraza i epidemija, otvarajući im tako put u civilizirani način života, za geografe su značajni i njegovi pisani doprinosi. Uz manje opservacije o Havani, Veracruzu, otocima Alacranes u Meksičkom zaljevu, otkrio je svjetskoj geografskoj spoznaji oblik i zemljopisna obilježja istočne obale Donje Kalifornije, duljinu otoka Angel de la Guarda, mjesto za misiju San Francisco de Borja, izvor rijeke Adac. Istražujući terene oko misija San Ignacio, koji je na granici prema sjeveru (frontera del Norte), Santa Gertrudis, te velik dio Kalifornijskog zaljeva (ili Crvenog mora), u njegovim se zapisima ističu misija Guadelupe, oblast Primeria (današnje Sonora i Sinaloa), ušće Crvene rijeke, temeljit opis zaljeva Los Angeles, vrlo pogodne prirodne luke s vrelima vode i više otočića u blizini (južno od Kanala kitova Canal de Ballenas na njegovoj karti) s pogodnim pristupom iz luka Caborce i Tepoce, koji, s obzirom na povoljne vjetrove, omogućuje prolaz kroz „zastrašujuće otoke Salsipuedes“, Laogiú, tj. planine San Rafael i mnoge druge u ovom tekstu navedene. Geografi, ali i svi drugi koje ova problematika zanima, u ovom će zanimljivom štivu zahvaljujući trudu autorice, pronaći poticaje za saznanja o Ferdinandu Konšćaku i njegovim otkrićima i zapisima, a možda i za daljnje pronalaženje drugih, do danas još nepoznatih rukopisa, bilo njegovih ili o njemu. Autorica Polić Bobić je za knjigu o ocu Ferdinandu Konšćaku dobila nagradu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti za najviša znanstvena i umjetnička dostignuća u Republici Hrvatskoj za 2015. godinu za područje društvenih znanosti Mirjana POLIĆ BOBIĆ, Mijo KORADE: Paragvajska pisma: Ivan Marchesetti i Nikola Plantić, isusovci u Paragvajskoj provinciji Družbe Isusove, Matica hrvatska, Zagreb, 2015. Iz pera vrsne hispanistice, urednice i književne prevoditeljice, redovite profesorice španjolske i hispanoameričke književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te koautora, crkvenog povjesničara i povjesničara kulture, suradnika Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu i nasl. redovitog profesora na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, dostupno je široj javnosti kulturološko ostvarenje koje ima i brojne sastavnice povijesno-zemljopisne naravi, pa je stoga zanimljivo ne samo za povjesničare, hispaniste i druge, nego posebice i za geografe. Prof. Polić Bobić inače se bavi istraživanjem književnosti i kulturne povijesti kolonijalne Amerike te hrvatsko-hispanskim kulturnim vezama, a prof. Mijo Korade hrvatskom latinističkom historiografijom, historiografijom hrvatskoga redovništva, odnosima Crkve i države, poviješću školstva u Hrvata i hrvatskim putnicima i putopiscima. Knjiga se u prvom dijelu bavi Paragvajskom provincijom Družbe Isusove i njezinim misijama u kojima su srednjoeuropski isusovci, među kojima i hrvatski, u okviru opće i kulturne povijesti kolonijalne Amerike dali istaknut doprinos ne samo zemljopisnom širenju misijskih projekata, nego i sveukupnom udjelu Družbe Isusove u kulturi, povijesti, geografiji, književnosti itd. kolonijalnih posjeda. Razmatranim spisima te redovničke pokrajine, u kojoj su o nastanku tzv. redukcija, tj. naseobina u kojima se obavljala evangelizacija indijanskih plemena Guarani i drugih, omogućen je odgovarajući pristup poznavanju onovremenih procesa, uz ostalo i sociogeografskih, u prostoru južnoameričkoga geopolitičkog sraza dvaju katoličkih kolonijalnih imperija, španjolskog i portugalskog. U porječjima Parane, Paragvaja, Urugvaja s njihovim brojnim pritokama, u okviru većeg broja (više od četrdeset) misija na teritoriju današnje Argentine, Paragvaja, Bolivije i Brazila, između 1585. (1604.) i 1767. ostvarivani su suživot i društveno-gospodarsko uređenje potaknuti djelovanjem požrtvovnih isusovaca, među kojima se ističu i oni iz hrvatskoga prostora tadašnje Austrijske provincije Družbe Isusove, Ivan Krstitelj Marchesetti iz Rijeke i Nikola Plantić iz Zagreba, čija su pisma predmet ove knjige. Red kojem su pripadali zacrtao je stvaranje kršćanskog društva, ustrojstveno i gospodarski izvan utega tadašnjih europskih kasnofeudalnih odnosa, bližeg pravednim novozavjetnim učenjima o ravnopravnosti i vrijednosti svih ljudskih bića. Taj „jedinstveni socijalni eksperiment u povijesti čovječanstva“, koji je imao i svoje političko-geografsko naličje, premda je doživio mnoge poticaje, priznanja i podršku mnogih suvremenika, ugašen je, na štetu posebice brazilskih guaranskih misija. Tome su uzrok bila međudržavna i unutarcrkvena nesuglasja, agresivnost odmetnika i pojedinih kolonizatora te posebice objede i optužbe da misionari zlorabe zasnovane redukcije za svoje bogaćenje i širenje nekoga svojeg zamišljenog kraljevstva. Otuda i kasnije neosnovane i izmišljene reinterpretacije o Plantiću kao „paragvajskom kralju“, kao „komunističkom kralju“ i sl. Od 1585. do 1767. Družba je provela dvadesetpet istraživačkih pohoda, ostavivši o tome brojna pismena svjedočanstva. Epilog gotovo dvostoljetnih nastojanja isusovaca, u vrtlogu dinastičkih interesa i prekrajanja i u sukobu portugalskih i španjolskih geopolitičkih prisezanja, bio je, nažalost, porazan, posebice za stotine tisuća domorodaca koji su pristali na pokrštavanje i novi način života ostvaren kroz misionarske redukcije. Pojam redukcija (lat. reducere – natrag dovesti) ovdje označava misijska naselja, tzv. Paragvajske redukcije u koje su iz divljih krajeva i prašuma okupljani Indijanci da žive sigurni u organiziranoj kršćanskoj zajednici. Prostirale su se na području dugačkom više od 1000 km i širokom oko 300 km, površine više od 400 tisuća četvornih kilometara. Prva je bila Loreto (1609.), u pokrajini Guayara. Najsjevernija redukcija, San Ignacio del Norte, bila je na 16. usporednici, a najjužnija, Yapeyu, između 29. i 30. usporednice južne zemljopisne širine. U početku su bile izrazito ugrožene od neprijatelja kraljevske kuće i guvernera, raznih španjolskih upravitelja i veleposjednika, portugalskih trupa i posebice odmetnika, a kasnije su konsolidirane u tzv. Kršćansku Republiku Paragvaj koja je uživala visoku autonomiju unutar Španjolskog Kraljevstva. U vrijeme procvata redukcija, ustrojenih po načelu „zajednički posjed, zajednički rad, zajednički plodovi“ 30-ih i 40-ih godina 18. stoljeća živjelo je u njima i više od 140 000 osoba. Uređenje naseobina i zemljišnih imanja svakako je bitno utjecalo na stvaranje novoga oblika kulturnog krajobraza u divljim predjelima južnoameričkog kontinenta. U drugom dijelu knjige predstavljena su do sada neobjavljena pisma navedene dvojice hrvatskih isusovaca u izvorniku na španjolskom i u hrvatskom prijevodu, pisma iz njihove prepiske i druga pisma u kojima se spominje Ivan Marchesetti (Rijeka, 10. prosinca 1704. – Candelaria, Paragvaj, 5. veljače 1767.). Ivan Marchesetti umro je u Novom svijetu prije protjerivanja Družbe Isusove 1767. godine. U Argentinu je stigao 1734. i ondje, poslije priprema u Córdobi, od 1738. do smrti djelovao kao misionar i upravitelj u sedam misija. U Nuestra Señora de Fe uveo je plantažni uzgoj štitastih uši – košenila za proizvodnju grimiznih boja te priređivanje lijekova i začina te ustrojio samoobranu grada. Uspješno je pokrenuo proizvodnju i trgovinu poljoprivrednim kulturama u redukcijama (maté, duhan, trska, sukno i dr.). Nikola Plantić (Zagreb, 2. prosinca 1720. – Varaždin, 15. lipnja 1777.), koji je bio u Paragvaju, ali nije poslan u misije, nego je kao profesor filozofije i teologije boravio u Cordobi, vratio se u Hrvatsku gdje je i umro. Prije odlaska u Južnu Ameriku 1748. studirao je filozofiju u Zagrebu i Grazu, a teologiju u Trnavi te 1747. zaređen. Bio je i rektor isusovačkoga kolegija u Buenos Airesu te superior u Montevideu. Nakon izgona isusovaca na temelju patenta Karla III., vratio se 1768. u Zagreb. Od 1771. bio je rektor isusovačkoga kolegija u Varaždinu, gdje je ostao i nakon ukinuća reda 1773. Popraćena opsežnim bilješkama, pisma Marchesettija i Plantića subraći pohranjena u argentinskom državnom arhivu, svjedoče o misijama, tegobama, gospodarskom i društvenom ustroju, svakodnevnom životu, dvojbama i borbama misionara, kolonizatora i domorodačkih plemena. Prepisku je pronašao pok. Milan Blažeković te ju je predao 1992. godine drugom autoru knjige dr. Koradeu. Ova pisma, kao izvorna svjedočanstva, važna su potka u izučavanju povijesno-zemljopisnih okolnosti tristogodišnjega kolonijalnog razdoblja i nastanka južnoameričkih društava. Autori su ih popratili znanstvenim studioznim razmatranjima o životu i radu dvojice misionara te njihovu utjecaju na subraću redovnike, druge suvremenike i naraštaje koji su slijedili. Posebno je obrađena i legenda o kralju Nikoli, tj. intriga o Plantiću kao kralju paragvajskih Indijanaca, izmišljena i proširena za potrebe pristalica sramotno rigidne reakcije na jednu humanu, gospodarski uspješnu misionarsku stečevinu i koliko je bilo moguće, ostvarenje pravednog suživota domorodaca i kolonizatora. Svakoga geografa, kao i brojne druge čitatelje, zanimat će ovo štivo kao dokumentacija i svjedočanstvo jednog vremena i geopolitičkih zbivanja unutar kojih je, unatoč brojnim poteškoćama, ostvarena jedna od najhumanijih do sada poznatih ljudskih zajednica. Kada su godine 1750. Španjolska i Portugal provele bestidnu trgovinu s gradovima-misijama zamjenom sedam redukcija na istočnoj obali Urugvaja za bogatu koloniju San Sacramento na ušću rijeke La Plate, u mjesec dana moralo se iseliti 30 tisuća ljudi sa svom pokretnom imovinom iz sedam misijskih župa. Guarani su morali prepustiti sav svoj 150-godišnji trud svojim neprijateljima. Brojni prosvjedi civilnih i crkvenih vlasti u Americi i u Španjolskoj nisu, nažalost, bili od pomoći. Unatoč kasnijem povratu na prijašnje stanje, protjerivanjem isusovačkog reda u Portugalu, ubrzo i u Španjolskoj, te geopolitičkim previranjima u 19. stoljeću, baština prosvjetiteljskih i vjerskih misija ubrzano se gasila. Ipak, ostale su brojne potvrde, uz ostalo i pisma naših redovnika, veličanstvenog postignuća jednoga crkvenog reda, doprinosa općem boljitku svijeta. Isusovci su svojim redukcijama u Paragvaju ispisali zasigurno jednu od najljepših stranica socijalne povijesti kao i povijesnog zemljopisa na karti svijeta. Knjiga je izašla u izdanju Matice hrvatske, kao prva knjiga u sklopu edicije Biblioteka Historia. Glavna urednica je Romana Horvat, a recenzenti su dr. sc. Marino Manin iz Instituta za migracije i narodnosti u Zagrebu i dr. sc. Damir Zorić, etnolog i povjesničar iz Matice hrvatske. Knjiga ima dvjesto četrdeset šest stranica s osamnaest slika (dvanaest u bojama), bibliografijom i kazalom osobnih imena. Kao što je s uspjehom i suosjećanjem za Guaranske redukcije svojevremeno prihvaćen filmski oskarovac Misija na ovu temu, tako i ova knjiga ne ostavlja ravnodušnima sve one koji teže pravednijim i humanijim odnosima među ljudskim zajednicama.

I dette nummer er følgnde bøger blevet anmeldt:Fanny Ambjörnsson: I en klass för sig. Genus, klass och sexualitet bland gymnasietjejer. Stockholm, Ordfront 2003.Signe Arnfred (red.): Re-thinking Sexualities in Africa. Nordiska Afrikainstitutet, Uppsala 2004.Anne Birgitte Richard: Køn og kultur. 1930ernes og 1940ernes kamp om køn, kultur og modernitet læst gennem kvindernes tekster. Museum Tusculanum 2005.Lilian Munk Rösing: Kønnets katekismus. Roskilde Universitetsforlag 2005.Yvonne Svanström & Kjell Östberg (red): Än män då? Kön och feminism i Sverige under 150 år. Atlas Akademi 2004.Birgit Kirkebæk: Letfærdig og løsagtig – kvindeanstalten Sprogø 1923-1961. SocPol 2004.

I en berättelse om något man varit med om berättar man inte bara om sig själv utan visar också sin inställning till det man berättar om och den kultur och det värderingssystem som händelsen är inbäddad i. Genom att analysera berättelser blir det därmed möjligt att belysa vilka föreställningar och uppfattningar kring en företeelse som är tongivande i ett visst socialt sammanhang. Artikeln utgår från barndomsminnen skrivna av nu vuxna personer födda mellan 1933 och 1962. Deras berättelser om situationer under barndomen då deras föräldrar berusat sig varierar med den tid som återges och med de kulturella föreställningar som knyts till kombinationen barn, föräldrar och alkohol.