Journal articles on the topic 'Kulturní časopis'

U prilogu se donosi pregled najvažnijih društvenih i političkih okolnosti kroz koje je prolazio hrvatski narod tijekom 20. stoljeća, a zajedno s njim i časopis Život, odnosno Obnovljeni Život. O značenju i sadržajima toga časopisa ovdje se ne govori, ali je on i njegova stota obljetnica sastavni dio hrvatske povijesti. Zato su istaknuti u naslovu i njima u čast posvećen je ovaj rad. U ovom radu riječ je o odabiru niza društvenih i političkih okolnosti koje su uzrokovane teškim političkim nepravdama od strane vladajućih režima i struktura moći u kojima se hrvatski narod našao, i to ne svojom voljom. Njihova je bit teško ograničavanje ljudskih prava i sloboda. I u takvim okolnostima hrvatski je narod u osloncu na svoje trajne povijesne i kulturne vrijednosti, među kojima su i katolička vjera i Sveta Stolica, tražio izlaz, koji je, zahvaljujući i promjenama u svijetu, u čijem je žarištu i Drugi vatikanski sabor, i pronalazio. Od tada, i nakon pada Berlinskoga zida, promjene su bile neizbježne. Nažalost, zbog velikosrpske agresije primoran je zakonito se braniti i uz Božju pomoć izvojevati zasluženu pobjedu u Domovinskom ratu (1991.–1995.), te međunarodno priznanje svoje suverenosti i vlastite države — Republike Hrvatske (1992.). Potom i ulazak u NATO i Europsku uniju, u kojoj danas uživa zasluženi ugled. Veliku potporu u tome pružala mu je Sveta Stolica, i osobno sveti otac Ivan Pavao II.

Uz posuđivanje i preuzimanje te tvorbu višečlanih naziva, najčešći je način postanka modno-odjevnih naziva hrvatska tvorba i to tvorba sufiksalnih tvorenica, imenica i pridjeva. Korpusom za ovaj rad bili su modni časopisi na hrvatskome jeziku iz drugoga razdoblja povijesti hrvatskoga standardnog jezika (od 1918. do 1941. g.) koji su se tada pojavili prvi put pa to razdoblje i podrazumijevam dobom postanka, odnosno oblikovanja sustava naziva s područja modno-odjevne i tekstilno-tehnološke struke. Riječ je o sljedećim časopisima: prvi modni časopis na hrvatskome jeziku i središnji dio korpusa Pariška moda, list za žensku i dječju odjeću i za ženski ručni rad, izlazi od 1895. do 1907. i od 1920. do 1938. (Ilustrovani mjesečnik za modu, dom i društvo); Praktični modni list, 1919.-1921., s prilogom Elegantni svijet; Ženski list za modu, zabavu i kućanstvo, 1925. - 1938.; Novi ženski list, 1938. - 1939.; Hrvatica, 1939.-1940.; Hrvatski ženski list, 1939. - 1943.; Ženski svijet, mjesečnik za kulturne, socijalne i političke interese jugoslavenskih žena, od 3. godišta: Jugoslavenska žena, 1917.-1919., 1920.; Ženski svijet, list za zabavu i pouku, 1939.-1941. U članku analiziram postanak imenica sufiksalnom tvorbom; tvorbu imenica sufiksima koji su danas slabo plodni ili zastarjeli te sufiksalnu tvorbu pridjeva od kojih su najčešći oni s opisnim i odnosnim značenjem. Time će se izdvojiti sufiksi koji sudjeluju u tvorbi hrvatskih modno-odjevnih naziva.

U radu se analiziraju članci objavljeni u kulturno-političkom časopisu Srđ iz Dubrovnika tijekom njegova izlaženja (1902. – 1908.) kojima je glavna preokupacija jezik. Autor polazi od imaginarija Srba katolika u Dubrovniku da bi pokazao kako su se jezična pitanja problematizirala, odnosno kakva su bila stajališta uredništva i autora prema dubrovačkom govoru te prema dubrovačkoj književnosti – u prošlosti i danas. Na takav se način pokušava razumjeti uloga jezika u određivanju nacionalnog identiteta grada. Analiziraju se svi članci koji su relevantni za to pitanje, napose polemike i pregledi književnosti. Autor se fokusira ne samo na iznesene teze nego i na modele argumentiranja, čime želi istaknuti neke nedosljednosti tih koncepcija te posljedice njihove primjene.

Autor u prilogu novim spoznajama i komentarima s bohemističkog islovakističkog aspekta nadopunjuje korespondenciju Franje Račkog koju je Ivan Pederin priopćio 2008. u časopisu Croatica et Slavica Iadertina. Utvrđuje točan identitet istaknutih Slovaka i Čeha iz praškog kulturnog kruga, kojima je Rački upućivao pisma (Šafárik, Hattala, Purkyně, Polívka), te donosi integralne tekstove pisama Franje Račkog, među njima i četiri neobjelodanjena pisma koja pripadaju istoj korespondenciji.

Baveći se pitanjem (pre)oblikovanja kulturno-političkog identiteta Srbije i Kine, u prvom delu rada objavljenom u prethodnom broju časopisa analizirani su različiti aspekti krize koronavirusa i odbrambeni mehanizmi Kine u susretu sa pandemijom. Na osnovu pretpostavke o međuzavisnosti i globalne povezanosti između država koje su direktno povezane sa aktuelnim krizama, u ovom delu rada akcenat je stavljen na proučavanje kako unutrašnje tako i spoljne politike Srbije u odnosu na uticaj i implikacije koje je pomenuta kriza izazvala u državi. Istovremeno, na osnovu holističkog pristupa i sagledavanja odgovora Srbije na posledice krize, analizirana je strategija odbrane protiv pandemije od prvog pa do trećeg talasa, ali i politička kultura Srbije kao jedan od ključnih faktora u izgradnji strateško-političkih praksi neophodnih u procesu prilagođavanja kriznim situacijama i očuvanju nacionalne bezbednosti.

Newespapers, either daily or periodic, represent a significant source of study on cultural and entertainment life in Bosnia and Herzegovina. The magazine Pregled dealed with social, economic and cultural issues of Bosnia and Herzegovina. Through our work, we follow the writings on agrarian issues of the magazine Pregled in the first period of his appearance running from 1910 until 1913. Pregled shows an agrarian issue as a crucial one and consequently apporoaches it from all sides. It follows the agrarian events in other countries of Europe, draws parallels, and eventually gives proposals for the same events in Bosnia and Herzegovina.

Okolnosti povraćanja časopisa za Hrvate, Kršćanskih hrvatskih novin, zečele su se ljeta 1922. kada je Austrija anektirala zapadnu Ugarsku (današnje Gradišće). Pokidob Hrvati u novoj domovini Gradišću nisu kanili zgubiti svoj identitet, na začetku su teško se adaptirali.Zato je bilo jako važno da je Martin Meršić st., doajen tadašnje gradišćanskohrvatske zajednice, najprzeo peljačtvo i "voćkao" svoje subrate, političare i ostale intelektualce. Zahvaljujući njemu, Hrvati u Gradišću su na području gospodarstva, narodne i stranačke politike, ali i novinarstva napridovali, učvrstili svoju poziciju u novoj domovini, i očigledno ojačali.Povraćanje novin, ovput Kršćanskih hrvatskih novin, je bila ideja Martina Meršića st. Kot urednik je postavljen 27-ljetni mladi duhovnik Ignac Horvat, ki je zapravo bio prisiljen najprzeti redakciju. Horvat se je naučio čuda o novina kot organizator, takaj u jezičnom smislu. Nastat će najvažniji književnik Hrvatov u Gradišću, takaj kalendarac, jezikoslovac, prosvjetitelj naroda i najprivatelj kulturnih zbivanj med Hrvati u Gradišću.

Hrvatska tehnička baština, povijest i sadašnje stanje tehnike u Hrvatskoj razmjerno su slabo istraženi i dokumentirani u literaturi, a napose nedostaju pregledna, sintetska djela o tom području. Takvo se stanje djelomice odrazilo i u suvremenoj hrvatskoj enciklopedistici. Za razliku od Pomorske ili Šumarske enciklopedije Leksikografskoga zavoda (LZ), Tehnička enciklopedija (TE), koja je kao kapitalno djelo u 13 svezaka dugo bila nezaobilazna literatura studenata tehničkih fakulteta, usredotočila se na makropedijsko tumačenje općih tehničkih pojmova, dok je sustavna obradba povijesti i sadašnjega stanja u Hrvatskoj izostala. Novi projekt LZ-a Hrvatska tehnička enciklopedija (HTE) nastavlja se na TE te predstavlja njezinu nadopunu, uključujući nacionalne teme, obrađujući u člancima opće pojmove, biografije, poduzeća te ustanove, časopise i udruge, nastojeći pritom tekstove prilagoditi najširem krugu korisnika. Projekt HTE oslanja se na vrijednosti tradicionalnoga enciklopedičkoga koncepta organizacije i diseminacije konsolidiranoga znanja, prilagođene digitalnomu dobu, te usporedno dolazi u tiskanom i mrežnom izdanju. Očekuje se da će takav pristup pridonijeti boljemu poznavanju hrvatske tehnike, a time i njezinoj boljoj percepciji u kulturnom i društvenom kontekstu.

U radu se analizira korisnička funkcija novinske zbirke nastale u okviru izdavačke kuće Vjesnik u razdoblju od 1964. do 2006. godine. Prezentirani su rezultati analize dostupnosti i korištenja Vjesnikove novinske dokumentacije u razdoblju od 1. lipnja 2013. godine, odnosno od njezine predaje Hrvatskomu državnomu arhivu i proglašenja kulturnim dobrom Republike Hrvatske, do 31. prosinca 2019. godine. Relevantnost Vjesnikove novinske zbirke kao arhivskoga izvora za znanstvena i stručna istraživanja dodatno je istražena analizom sadržaja njezinih tematskih cjelina te ispitivanjem podudarnosti sadržaja u tehničkim jedinicama sa strukturiranim popisom, na uzorku od minimalno 1% tehničkih jedinica. Rezultati analize prikazani su u obliku grafikona i tabličnih prikaza. Temeljem dobivenih rezultata istraživanja, pregleda mrežno dostupnih novina i časopisa s područja Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije u razdoblju od 1964. do 1990. i s područja Republike Hrvatske u razdoblju od 1990. do 2006. godine te dosadašnjega iskustva u pokušajima digitalizacije Vjesnikove dokumentacijske zbirke, u radu se preispituje nužnost njezine cjelovite digitalizacije te sugeriraju smjernice za daljnja postupanja u vezi s povećanjem njezine dostupnosti i zaštite.

U radu se prikazuje izuzetan životopis župnika don Ante Adžije (1880.- 1944.), najznačajnije i najistaknutije osobe 20. st. u Starigradu-Paklenici, koji je nepravedno i neopravdano zapostavljen u sagledavanju pastoralnog, humanitarnog, kulturološkog, socijalno-ekonomskog, prosvjetiteljskog i drugih djelovanja u župi u razdoblju između dva svjetska rata. Njegovom zaslugom selo iz prve polovice 20. st. postalo je najrazvijenija turistička općina na potezu od Karlobaga do Zadra. Svrha ovoga rada je senzibilizirati svijest o takvim pojedincima, velikanima, koji su svojim radom zadužili svoj narod i kulturu kojoj pripadaju. Rad se sastoji od tri dijela. U prvom se govori o životnom putu, podrijetlu, školovanju i svećeničkoj djelatnosti do premještanja u župu Starigrad-Paklenica 1923. U drugom dijelu govori se o radu u novoj župi na vjerskom, kulturno- povijesnom, prosvjetiteljskom, zdravstvenom, planinarsko-turističkom i gospodarskom planu kako bi joj u "najpustijem kraju Zadarske nadbiskupije" postavio temelje za svekoliki napredak. Na tim zasadama StarigradPaklenica razvio se u modernu turističku općinu. U povijesnom kontekstu Prve Jugoslavije u otežalim društveno-političkim i ekonomskim prilikama, koje su se odrazile i u pasivnim krajevima Podgorja, don Ante Adžija nije gubio vjeru u ostvarenje svojih mesijanskih ciljeva. Volio je svoj narod, svoje Starogradce i kao Božji poslanik koristio sve prilike i mogućnosti da im pridonese boljitak. Radi toga je razvijao suradnju s uglednim ličnostima iz društveno-političkog, gospodarskog i kulturnog kruga Primorske i Savske banovine (od Rijeke do Splita i Zagreba), uglednih znanstvenika, znanstvenika-planinara iz Hrvatske i inozemstva. Poseban osvrt u radu je na njegovu istraživanju kulturno-povijesne baštine, prikupljanju arheološke građe (antičke i starohrvatskih sakralnih spomenika), utemeljenju muzeja u župnoj kući, obnovi i uređenju sačuvanih sakralnih objekata. Kao suradnik Muzeja hrvatskih spomenika i član Starinarskog muzejskog društva u Kninu, sudjelovao je 1941. u spašavanju starohrvatske baštine s područja sjeverne Dalmacije. U trećem dijelu umjesto zaključka, govori se da ga ni okolnosti Drugog svjetskog rata nisu omele, premda je slutio smrt već 1941., da nesebično radi za svoju župu i župljane i da kao Spasitelj spašava čovjeka, svoj narod i njegovu baštinu, sve do svoje mučeničke smrti 1944. Ovaj rad baziran je na zapisnicima Podružnice HPD "Paklenica,"pod nazivom Starigrad pod Velebitom iz Arhiva muzeja Samobor, člancima iz časopisa "Hrvatski planinar" iz Arhiva HPS-a Zagreb (od 1923. do 1940.), novinskim člancima i obiteljskom foto-materijalu i materijalu iz nepoznatih izvora na stranicama Facebooka. U radu su uključena i svjedočanstva uže rodbine don Ante Adžije, mještana na starigradskoj Punti, zapisa uglednih planinara i drugih koji su ga poznavali. Budući da se stručna literatura nije do sada ozbiljno bavila njime, osim kratkih zapisa o pastoralnom radu prije dolaska u župu Starigrad-Paklenica i nekoliko podataka, uglavnom nepotpunih i netočnih, o njegovoj smrti. Starigradskopakleničko stvaralačko razdoblje od 1923. do 1944., do danas nije ušlo u stručnu literaturu, osim skromnog zapisa autorice povodom 60. obljetnice njegove smrti. Zato ovaj rad valja promatrati kao polazište za buduća istraživanja, temeljena na eventualnoj nepoznatoj arhivskoj građi koja u danom trenutku nije bila dostupna. To se u prvom redu odnosi na arhivsku dokumentaciju banske uprave obiju Banovina i državne uprave. Sva njegova rukopisna građa i dokumentacija čuvana u župnoj kući i župnoj crkvi sv. Jure spaljena je 1944., a jedan dio pisane sakralne građe bačen je u more, čime je oštećen njegov pastoralni i istraživačko-stvaralački životopis, a time i "životopis" starigradskopakleničke povijesti.

Mnogobrojni su primeri istorijskih konstrukata, koji već vek i po služe ideologiji „hrvatskog državnog prava“. Ovaj rad predstavlja nastavak razmatranja najvažnijih mitologema ugrađenih u temelje nacionalnog identiteta Hrvata. Neke od njih, spomenute u prošlom broju ovog časopisa („Hrvatska do Drine“ i „Crvena Hrvatska“), evoluirale su davno u faktoide; utkane su u „kolektivno sećanje“ hrvatske nacije i anatomiju srbofobije. Kako bi struktura mržnje bila čvršća, a velikohrvatske težnje opravdane, srpski narod bio je podvrgnut doziranoj rasističkoj pogrdi od strane istaknutih hrvatskih istoričara, političara i katoličkog sveštenstva u 19. i 20 veku. Uporedo s instrumentalizacijom istorije, kreirane su i predrasude o krajiškim Srbima, koji su preimenovani u „posrbljene Vlahe“: narod antropološki pomalo stran i kulturno prilično udaljen od evropske civilizacije. Nižerasno „slavosrpsko smeće“, kako ga nazvaše „očevi hrvatske nacije“, smetalo je svekolikom napretku naroda i države otkako se „doteplo“ u Hrvatsku, i počelo se smatrati nedostojnim saživota s „pravim ljudima duha hrvatskog“ – tobožnjim „potomcima Gota“, Arijevaca, vojnika-osvajača iz drevnog Irana. Srbi, s druge strane, zadobiše epitet „sužanjske pasmine“, kojima Grci ili Mađari „dadoše ime“; postadoše „potomci martologa“, u kojima kipti „zlo i rđa“, pljačkaši i robitelji „svete zemlje Hrvatske“, „predziđa hrišćanstva“. Nestankom osmanlijske pretnje, iako je vekovima činio najveći deo krajiških vojnih trupa, srpski narod predstavljen je kao „vlaški nakot zreo za sekiru“, poslušnik „srbijanskih gegula“ i njihove „ciganske dinastije“. Time je mitomanisanje, potpomognuto hrvatskim naučnim i obrazovnim institucijama, uspešno završilo svoj srbomrzački zadatak: nadahnulo je pogrom u tri navrata za samo stotinu godina. Međutim, indukovalo je i kroatofobiju, omogućivši na neodređeno vreme „circulus vitiosus“ srpsko-hrvatskih konflikata.

Vážení čtenáři, milé kolegyně a kolegové, přátelé celoživotního vzdělávání, právě jste otevřeli první číslo časopisu Lifelong Learning – Celoživotní vzdělávání vydané v roce 2020, tedy v roce, který si budeme jistě všichni ještě dlouho pamatovat. Myslím si, že obsah tohoto čísla je velice zajímavý. Mohu říci, že jsme si na jeho přípravě dali záležet, ale nebylo jednoduché jej vzhledem k dramatickým událostem letošního jara sestavit. Číslo 1 / 2020 je polytematické a obsahuje tři studie, jeden diskusní příspěvek, zprávu z konference a recenzi odborné publikace. O jakých konkrétních tématech se tedy vlastně dočtete? Teoretická studie Martina Kopeckého z Filozofické fakulty Univerzity Karlovy navazuje (řečeno jeho slovy) na bohatou diskusi o smyslu celoživotního vzdělávání a učení, která je v politické, praktické i akademické sféře vedena v souvislosti s přístupy mezinárodních organizací. Autor se ve svém příspěvku snaží rekonstruovat myšlenky Jana Amose Komenského s cílem využít jich jako zdroje pro inspiraci v současné době změn a krizí globalizovaného světa. Ve své studii kontextuálně propojuje myšlenky tohoto velikána pedagogiky se vzdělávací politikou UNESCO a její obsah je skutečně inspirativní. Kolegyně Bohdana Richterová a Hana Kubíčková z Pedagogické fakulty Ostravské univerzity reflektují ve své studii jedno z témat cyklů participačního akčního výzkumu na příkladu roční spolupráce skupiny dvanácti pedagogů z ostravských základních škol a dvou akademických pracovnic Ostravské univerzity. Přínosem této studie je identifikace základních limitů a možností vzájemné spolupráce, sdílení zkušeností z problémových situací v praxi pedagogického prostředí a také nástin možností rozvoje sebereflexe a zdravého sebeprosazení jednotlivých aktérů. Velmi zajímavý příspěvek zaslali kolegové z Filozofické fakulty Masarykovy univerzity, konkrétně Jiří Zounek, Klára Záleská a Libor Juhaňák z Ústavu pedagogických věd. Jejich studie se zabývá tím, jak je ve školské politice tří evropských zemí (Česko, Slovensko, Polsko) formulována problematika ICT, a současně nahlíží na školskou realitu – tedy na skutečné vnímání a využívání digitálních technologií učiteli při práci. Autoři při zpracování příspěvku vycházeli z výsledků tří mezinárodních srovnávacích výzkumů. Diskusní příspěvek Kamila Janiše ml. z Fakulty veřejných politik Slezské univerzity v Opavě se zabývá zajímavým tématem, které se týká volného času. Přináší zde téma tzv. polovolného a antivolného času a zabývá se jím s ohledem na populaci seniorů. Zatímco většině z nás jsou dobře známy pojmy „volný čas“ nebo „volnočasové aktivity“, pojmy „polovolný čas“ a „antivolný čas“ jsou dosud využívány spíše úzkou skupinou odborníků. I proto bude určitě zajímavé si tento diskusní příspěvek prostudovat včetně závěrečných otázek a polemik. Součástí prvního letošního čísla je také recenze odborné publikace nazvané Andragogické aspekty využívania voľného času. Autor recenze Michal Koricina z Pedagogické fakulty Univerzity Konštantína Filozofa v Nitre oceňuje zejména komplexnost obsahu publikace, především s ohledem na teoretická východiska pro různorodou kulturně-výchovnou práci a také na potřebnost obohacení portfolia odborných publikací pro pracovníky v oblasti kulturněosvětové andragogiky, zaměřených na tuto problematiku. V roce 2019 si na Slovenské polnohospodárské univerzitě v Nitře připomněli 55 let pedagogického vzdělávání prostřednictvím mezinárodní vědecké konference pod názvem Universitas Moderna. Je nám ctí, že můžeme na stránkách našeho časopisu uveřejnit stať kolegyně Timeí Šeben Zaťkové z tamějšího Centra pedagogiky a psychologického poradenství, ve které shrnuje nejpodstatnější informace o této události včetně zajímavých a inspirativních závěrů. Přeji vám příjemné a podnětné chvíle ve společnosti našeho časopisu, hlavně hodně zdraví, a těším se na vaše příspěvky, kterých není nikdy dost. Petr Adamec předseda redakční rady

V prispevku sem razmejila pojma vseživljenjsko izobraževanje in vseživljenjsko učenje, ki je bolj populističen izraz. Za vsakega posameznika sta vseživljenjsko izobraževanje in vseživljenjsko učenje zelo pomembna, saj se ne končata s formalnim šolanjem, pač pa potekata celo življenje. Kakšne možnosti izobraževanja imajo deprivilegirane skupine zaradi socialnih, psiholoških, kulturnih in ekonomskih razlogov? Tuji avtorji- Freire, Gramschi, Jarvis, Delors - poudarjajo moč izobraževanja za napredek družbe, spremembo miselnosti in odnosov med ljudmi. Raziskave kažejo veliko zaostajanje Slovenije na področju pismenosti v primerjavi z razvitimi državami Evrope in Amerike. Ker je stopnja pismenosti otrok v korelaciji s stopnjo pismenosti staršev oz. izobrazbe staršev, smo lahko opravičeno zaskrbljeni, saj so starši, ki dosegajo višje ravni pismenosti, dejavnejši pri prenašanju bralnih navad in bralne kulture na svoje otroke in je taka pismenost lahko tudi podaljšana roka družine, starši pa pomemben dejavnik pri razvoju delovnih in bralnih navad svojih otrok.Študije primerov devetih otrok in staršev prikazujejo oz. potrjujejo dejstvo, da se v večini primerov izobraževanje in branje staršev neha s formalnim izobraževanjem. Bralne navade so vezane le še na informativno branje dnevnega časopisja. Skrb za branje starši v veliki meri prepuščajo iniciativi otrok in pobudam šole ter učiteljev. To prednost šole in zaupanje učiteljem bi bilo potrebno izkoristiti z uvedbo bralnih krožkov, s prosvetljevanjem staršev preko predavanj in roditeljskih sestankov, vsekakor pa učence učiti aktivnih strategij učenja in branja, ki jih bodo lahko uporabljali tudi pozneje kot odrasli pri vseživljenjskem učenju.

PRIKAZI – REVIEWS Geoadria, vol. 8/1, 161-166, 2003. IZVJEŠĆA SA ZNANSTVENIH SKUPOVA - CONFERENCE REPORTS 3rd International Conference CLIMATE CHANGES: THE KARST RECORDS III, 11.-15. svibnja 2003., Montpellier, Francuska Od 11. do 15. svibnja 2003. u Montpellieru (Francuska) održana je treća međunarodna konferencija Climate Changes: The Karst Records III. Prvi ovakav skup održan je 1996. u Bergenu (Norveška), sljedeći 2000. u Krakowu (Poljska), nakon čega je zbog pojačanog interesa za ovu tematiku, a time i veće znanstvene produkcije, dogovoreno da se konferencija održava svaku treću godinu. Nakon Franuske (2003.), za domaćina konferencije 2006. godine predložena je Rumunjska. Ovaj skup okupio je znanstvenike iz 27 država sa 6 kontinenata koji su kroz 62 usmena izlaganja i 37 postera prezentirali svoja recentna znanstvena dostignuća iz područja paleoklimatologije temeljena na istraživanju krša, točnije speleoloških objekata i njihovih akumulacijskih oblika – siga. Sige, prepoznate kao medij koji zbog zaštićenosti i stabilnih mikroklimatskih uvjeta vrlo dobro "pamti" klimatska stanja šireg okoliša za vrijeme taloženja (a osim toga su i puno dostupnije od jezgri dubokomorskih bušotina i polarnih ledenih pokrova), zadnjih su desetljeća u središtu znanstvenog interesa različitih znanstvenih disciplina. Stoga su i teme radova bile doista raznolike; najveći je dio radova obuhvaćao paleoklimatske varijacije utvrđene na temelju omjera stabilnih izotopa siga iz gotovo svih klimatskih područja, te njihovo datiranje različitim metodama. Sige kao objekt istraživanja bile su obrađene i vezano uz petrografska svojstva, fluidne inkluzije, luminiscenciju, sezonske varijacije intenziteta taloženja itd., dok se kod speleoloških objekata proučavao stupanj okršavanja, utjecaj tektonike, špiljski sedimenti kao i paleontološki i arheološki nalazi. Dio radova obuhvaćao je rezultate monitoringa trenutnog stanja špilja, hidrologije, geokemije, atmosferskih uvjeta itd., a bilo je riječi i o promjenama morske razine kao posljedici klimatskih fluktuacija tijekom geološke prošlosti.Osim već tiskane knjige izvadaka u pripremi je i zbornik, dok se u međuvremenu kvalitetniji radovi recenzirani tiskaju u respektabilnom časopisu Francuskoga geološkog društva Bulletin de la Société Géologique de France.A gdje je Hrvatska, zemlja "klasičnog krša", u svemu tome? Država s 46% nacionalnog teritorija prekrivenog kršem (26000 km2) i još mnogo više pod morem, bila je zastupljena samo s jednim (1) radom – zapaženim, ali gotovo "pionirskim" u odnosu na radove sofisticiranih laboratorija i instituta zapadnih zemalja. Rad Isotope records in submarine speleothems from the Adriatic Coast, Croatia, autora Maše Surić, Nade Horvatinčić, Axela Suckowa, Mladena Juračića i Jadranke Barešić, analizira paleoklimatske promjene na istočnoj obali Jadrana koje su kroz omjere stabilnih izotopa kisika i ugljika ostale zabilježene u danas potopljenim sigama. Terenski dio konferencije obuhvatio je posjet mjestu Saint-Guilhem-le-Désert (tradicionalnoj postaji hodočasnika na putu prema svetištu Santiago de Compostella), te špiljskom sustavu Grotte de Clamouse, ukupne dužine oko 4 km od čega je 1965. gotovo 1 km uređen za turističke posjete. Osim impozantnih primjeraka špiljskog nakita, čija je raznolikost posljedica izmjena kalcitnih, aragonitnih i dolomitnih karakteristika nadsloja, ovaj objekt može biti i primjer kako se prekrasan špiljski prostor može upropastiti prilagođivanjem turističkim posjetima brojnim metalnim, staklenim i električnim instalacijama. Na trenutke posjetitelj može dobiti dojam da se kreće kroz muzej ili zbirku, a ne kroz više od stotinu metara dubok speleološki objekt. Dojam dodatno pojačava i ambiciozno zamišljen, ali kičasto izveden sound & light show. Obične turiste može fascinirati, ali istinske prirodnjake, zaljubljenike u krš – jedino ogorčiti. U svakom slučaju, terenski dio skupa i ovaj put bio je iskorišten za stvaranje novih i obnavljanje starih poznanstava koja će rezultirati međunarodnom znanstvenom suradnjom, posebno kad su u kombinaciji oprema i financije bogatijih zemalja i neistražena područja "onih drugih" zemalja. Ostaje nada da će takvim oblikom suradnje, na sljedećoj konferenciji Climate Changes: The Karst Records IV, Hrvatska biti malo bolje predstavljena svojim prirodnim i ljudskim potencijalima. Maša Surić 161 PRIKAZI - REVIEWS Geoadria, vol. 8/1, 161-166, 2003. PRIKAZI Atlas svijeta za 21. stoljeća, urednik: M. Lapaine i suradnici, Naklada Fran, Zagreb, 2003., 751 str. Nakladnik Fran iz Zagreba objavio je hrvatsko izdanje atlasa The 21 st Century World Atlas, koji je izvorno publicirao izdavač Trident Press International. Hrvatsko izdanje uredio je M. Lapaine sa suradnicima. Atlas nije tek hrvatski prijevod izvornika jer su pojedini stručnjaci dopunili i izmijenili neke sadržaje, a osim toga, S. Frangeš preveo je velik broj toponima na hrvatski jezik. Prijevodi su ispisani uz gornji rub karte kako se ne bi mijenjao izvorni jezik karata (engleski). Atlas je podijeljen u deset glavnih cjelina: Geopolitički okvir, Klimatologija, geologija i biogeografija, Demografija i socijalni pokazatelji , Osnovne ekonomske djelatnosti, Industrija, trgovina i promet, Afrika, Amerika, Azija, Europa i Oceanija. Na kraju je dodan rječnik osnovnih geografskih pojmova s odgovarajućim prijevodima (npr. perz. Kavir = solna pustinja) i kazalo s preko 60 000 geografskih imena. U općegeografskom dijelu atlasa na brojnim tematskim kartama zorno je prikazana prostorna raspodjela različitih prirodnih i socio-ekonomskih pojava i procesa. Iscrpnost kartografskih prikaza može se uočiti na primjeru poglavlja Socijalni i ekonomski pokazatelji, u kojemu su objavljene sljedeć i tematski zemljovidi: Potrošnja kalorija, Donacije hrane, Proizvodnja hrane, Smrtnost dojenčadi, Zdravstvena zaštita, Bolnička infrastruktura, Telefoni, Potrošnja energije, Pismenost, Izdavanje knjiga, Tiskanje novina, Broj upisa u školu, Omjer đaka i nastavnika u osnovnim školama, Znanstvenici i tehničari, Ekonomski aktivno stanovništvo, Dječja radna snaga, Struktura ekonomski aktivnog stanovništva, Ekonomska aktivnost, Ekonomska aktivnost žena, Ekonomska aktivnost muškaraca, Nezaposlenost, Bruto nacionalni dohodak, Bruto nacionalni dohodak po osobi, Struktura bruto nacionalnog dohotka, Inflacija, Ekonomski rast, Inozemni dug, Sredstva potrošena na obrazovanje, Sredstva potrošena na zdravstvenu zaštitu, Vojni izdaci, Izvoz i uvoz oružja, Trgovinska razmjena oružja i Logistika nuklearnog oružja. Kartogrami i kartodijagrami su jasni, pregledni i informativni.Kartografsko -geografski pregled po kontinentima ima jedinstvenu shemu. Ponajprije se nižu satelitske snimke, a potom digitalni modeli reljefa kopna i podmorja, geografske karte i kratki, ali sadržajni prikazi pojedinih zemalja. Na geografskim kartama kontinenata sitnim su slovima ispisani brojni toponimi. Njihova je čitljivost, na žalost, mala na prikazima planinskih predjela, koji su označeni nijansama sme đe i plavo-ljubičaste boje. Korisnik može doznati osnovne geografske informacije o svakoj državi putem kratkog geografskog uvodnika, zemljovida i različitih dijagrama.U hrvatskom izdanju atlasa svijeta mogao bi se očekivati iscrpniji prikaz Hrvatske. Priređivači nisu htjeli odstupati od izvornika, ali u reprintu zemljovida mogla se obratiti pozornost na pogrešno ispisane toponime (npr. naselje Sali na Dugom otoku ucrtano je u uvali Telašćica, Golfo di Venezia neobično se proteže duž zapadne obale Istre, naveden je stari naziv Požege – Slavonska Požega i sl.) . Međutim, navedene pogrješke ne umanjuju vrijednost atlasa, koji doista čini izvrstan kompendij najnovijih znanstvenih spoznaja o državama svijeta i Zemlji u cjelini, pa ga zbog toga rado preporučujem. Josip Faričić Nikola STRAŽIČIĆ: Svi hrvatski otoci, Descriptio Croatiae, Hrvatska revija, časopis Matice hrvatske, godište 1/2001., broj 3-4, Zagreb, 77-103. Hrvatska obala je najrazvedenija na Jadranskom moru, jer obuhvaća 97,2% jadranskog arhipelaga. S ponosom se ističe da je Hrvatska "zemlja tisuću otoka". Stvarni broj je i ve ći. Na pitanje koliko ih je unutar granica suvremene Hrvatske najmjerodavniji odgovor dao je prof. dr. sc. Nikola Stražičić. 162 PRIKAZI - REVIEWS Geoadria, vol. 8/1, 161-166, 2003. U uvodu se razmatraju podatci o ukupnom broju hrvatskih otoka kritički prema pojedinim autorima. U nastavku izložene su teškoće oko kategorizacije osnovnih pojmova "otok" - "otočić" - "greben" i "hrid". Posebno je zanimljiv dio članka u kojem su opisani i predočeni "zaboravljeni" - "novi" i nekadašnji otoci. U timskom radu autora iz Hidrografskog instituta Republike Hrvatske u Splitu (2000.) navodi se, na temelju topografskih karata u razmjeru 1:25000, da unutar granica Hrvatske postoje 79 otoka, 526 otočića i 641 grebena i hridi; ukupno 1246 otoka.Prof. Stražičić upozorio je kritič ki i dokumentirano na manjkavost dosadašnjih rezultata i naglasio da je ukupan broj hrvatskih otoka i dalje otvoren. U zaklju čnim razmišljanjima dao je niz svrhovitih prijedloga. Ponajprije predlaže, uz potporu državnih službi, imenovanje interdisciplinarne ekipe (od geografa, hidrogeologa, oceanografa, kartografa, lingvista i drugih specijalnosti) koja bi odredila kriterije za kategorizaciju pojedinih otoka, prema veličini i nazivu, te za određivanje kategorija naseljenosti. Nadalje, kako nazvati najmanji oblik stalno nad razinom mora "greben" ili "hrid", o tome posavjetovati se s lingvistima, ali i sa stanovništvom dotičnog otoka. Problem se javlja i kod napučenosti otoka, primjerice "stalno naseljen", da li prema domaćem (autohtonom) ili doseljenom stanovništvu, kako razlikovati pojmove "sezonski naseljen" i "povremeno naseljen"...Na kraju, uz pomoć lučkih kapetanija njihovim plovilima potrebno je obići i snimiti sve otoke unutar granica Hrvatske, istodobno provjeriti stanje na topografskim i posebice pomorskim kartama i planovima. Prof. Stražičić je otočanin, rođen na Mljetu, a čitav radni vijek proveo je u Rijeci. Najveći dio svoga života posvetio je istraživanju mora u najširem smislu, posebice Jadrana i nadasve naših hrvatskih otoka. Godine 1968. izradio je magistarsku tezu Otok Mljet – primjer izoliranog otoka. Deset godina kasnije (1978.) obranio je disertaciju Otok Cres – prilog poznavanju geografije naših otoka. Za sveukupan životni opus godine 1998. Senat Sveuč ilišta u Rijeci dodijelio mu je počasno zvanje "profesor emeritus". prof. Stražičić prvi je geograf u Hrvatskoj koji je dobio to visoko priznanje. U reprezentativnoj Hrvatskoj reviji s novim glavnim urednikom, ambicioznim magistrom Mladenom Klemenčić em, izašao mu je i najnoviji rad Svi hrvatski otoci ilustriran s 27 jedinstvenih panoramskih snimaka u boji. Članak Svi hrvatski otoci sinteza je dugogodišnjih minucioznih istraživanja u kojima je prof. Stražičić, na sebi svojstven na čin, prenio jezgrovito, veliko i bogato iskustvo, istodobno i poruka, kako bi trebalo nastaviti s interdisciplinarnim istraživanjima tih dragulja na pročelju Hrvatske i u trećem mileniju.Josip Riđanović Tihomir KOVAČEVIĆ Tihi: Baraćeve špilje, Turistička zajednica općine Rakovica, Rakovica, 2003., 48 str. Baraćevim špiljama pripada počasno mjesto u povijesti istraživanja hrvatskog krša i speleologiji. Davne godine 1892. u Rakovici je osnovan "Odbor za istraživanje i uređenje Baraćevih špilja", prva takva udruga na tlu Hrvatske i u ovom dijelu svijeta. Od prvih podataka objavljenih u literaturi 1874. do danas špilje su više puta bile predmetom speleoloških, hidrogeoloških, paleonotoloških, arheoloških i biospeleoloških istraživanja. Na temelju njihovih rezultata i rezultata najnovijih istraživanja nastala je i ova knjiga u kojoj nam autor otkriva njezine ljepote i tajne.Knjigu čini 8 poglavlja. Zanimljiv tekst bogato je ilustriran sa 65 fotografija, crteža i nacrta špilja. Opisan je položaj špilja, osnovni podatci o geološkim značajkama terena, nazivlje i podatci o dimenzijama različitih istraživača. Slijedi poglavlje o povijesti istraživanja s nizom zanimljivih podataka – od prvih opisa do suvremenih istraživanja. Opći dio zaokružen je poglavljem o paleontološkim i arheološkim istraživanjima. Dosad su nađeni ostatci pleistocenske faune i tragovi boravka ljudi iz srednjeg vijeka i razdoblja turskih ratova. 163 PRIKAZI - REVIEWS Geoadria, vol. 8/1, 161-166, 2003. U drugom dijelu knjige detaljno su opisane značajke Donje, Gornje i Nove Baraćeve špilje. Opisan im je položaj, a u iznošenju značajki autor se poslužio citatima Dragutina Hirca i Ivana Krajača s početka 20. stoljeć a. Navedeni su i najnoviji rezultati istraživanja prema kojima je Donja Baraćeva špilja dugačka 565 metara, Gornja 520 metara, a Nova 94,5 metara. Poglavlje o biospeleologiji napisao je dipl. ing. Roman Ozimec. Objavio je dosad poznate podatke o povijesti biospeleoloških istraživanja, podatke o ekološkim uvjetima, pregled i analizu špiljske faune te istaknuo važnost nastavka istraživanja i zaštite. Poglavlje je opremljeno odličnim fotografijama te tablicama s kronologijom biospeleoloških istraživanja, preliminarnim taksonomskim popisom kavernikolnih vrsta i biospeleološkom bibliografijom špilja. Završno poglavlje posvećeno je rezultatima Međunarodne speleološke ekspedicije "Rakovica 2002.". Na samom početku ekspedicije otvoren je Prvi speleološki dom Republike Hrvatske u Novoj Kršlji. Tijekom ekspedicije istraživani su sustav Panjkov ponor - Varićakova špilja, vrelo Sinjac i Kusa i dr. Na kraju knjige objavljena je speleološka bibliografija koja dodatno pridonosi vrijednosti ove knjige. Nenad Buzjak Milenko M. PASINOVIĆ: Područ je Kotora na listi svjetske i prirodne baštine UNESCO. "Cicero" – Cetinje, kompjutorska priprema "Tricen", Kotor, 2001., 110 str. Autor je rođeni Bokelj, redoviti sveučilišni profesor na Fakultetu za turizam i hoteljerstvo u Kotoru. Knjižica je praktičnog formata (23x15 cm), otisnuta je na kvalitetnom papiru. Opremljena je s 14 reprezentativnih fotosa u boji i 7 crno-bijelih slika i crteža. Upotrijebljeno je 20 bibliografskih jedinica literature i 4 izvora podataka uključujući i vlastita istraživanja. Kratak izvadak dat je na engleskom, talijanskom, francuskom i njemačkom jeziku.Poslije predgovora slijede u tekstu: Boka kotorska (prikaz granica, prostorni pojam i pregled glavnih dijelova, Morfogenetske i morfološke karakteristike, Kotorsko-Risanski zaliv – embrion Boke kotorske, Područje Kotora na listi svjetske prirodne baštine UNESCO, Simbioza prirode i čovjeka stara pet milenijuma i Dvije decenije nakon zemljotresa.Bokokotorski zaljevi duboko su oko 30 km (29,6) uvučeni na sjeveru između Orjena (1893 m), najviše obalne planine u istočnoj regiji Jadrana, Katunskog krša (1308 m, 1228 m i 1212 m) na istoku i Lovćenu (Štirovnik, 1749 m) na jugu. Impozantan okvir krševitih planina s izrazitim strmcima zatvara plitko more (površine 87,3 km2 i dubine do 60 m), u stvarnosti čudesan i jedinstven sklop Bokokotorskih zaljeva. Boka kotorska je horizontalno najrazvedeniji kraj (105,7 km duljina obale) i vertikalno najraščlanjeniji dio u najvišoj reljefnoj strukturi Jadranskog primorja. Geografski položaj Boke je specifičan. Na njezinu prostoru dodiruje se prirodno visoki i najljući krš izravno s najdubljim dijelom morske pučine Jadrana. Društveno, povijesno i gospodarski u Boki se isprepliću utjecaji milenijskog stvaralaštva Mediterana, posebice u gradskoj arhitekturi, s tradicionalnim i suvremenim kulturama Istoka. Boka kotorska je izraziti primjer jedinstva suprotnosti. Pri određ ivanju prostornog pojma Boke logič ki je kriterij "slijevno područ je" tj. prostor odakle voda teče prema zaljevima odnosno prema moru. "Slijevno područje" odre đuje se razvodnicom. U vododrživim stijenama to je površinska ili topografska razvodnica, koja se povlači najvišim vrhovima na terenu. U karbonatnim stijenama na kojima je razvijen krški reljef, što se pretežno odnosi na prostor Boke kotorske, mjerodavna je dubinska ili hidrogeološka razvodnica. Preuzeti brojčani podatci o veličini slijevnog područja na osnovi površinske (topografske) razvodnice za Boku kotorsku ne odgovaraju stvarnosti. O postanku Boke kotorske Pasinović iznosi kritički i potanko gledanja ranijih autora. Znakovito, me đutim, ističe sadašnji izgled zaljeva, koji je relativno mlad i posljedica je izdizanja razine mora u holocensko doba. Navodi činjenice da je prije 25 tisuća godina razina Jadrana bila niža za 96,4 m od sadašnjeg. Boka je tada bila kopno. Na Orjenu i Lovčenu snježna granica spuštala 164 PRIKAZI - REVIEWS Geoadria, vol. 8/1, 161-166, 2003. se do visine 600 m odnosno 900 m. Dno Boke kotorske u to vrijeme karakterizirala su izolirana udubljenja prekrivena rastresitim materijalom. Dokazano je da je prije 10 tisuća godina razina Jadranskog mora bila niža za 31 m od današnjega. Tada se već počeo nazirati složeni izgled današnjih zaljeva Boke kotorske. Batimetrijska istraživanja u najnovijem razdoblju potvrđuju postojanje izdvojenih krških udubljenja na morskom dnu, posebice na lokalitetu Verige, gdje je maksimalna dubina od 45 m veća za 4 m i u kumburskom suženju od 50 m veća, najveća dubina 5 m od okolnog dna mora.U najvećem dijelu zaljeva žalo je ograničeno na uski pojas ili ga uopć e nema (Risan – Perast i Orahovac). Na tom potezu obalni strmci spuštaju se izravno ispod mora do njegova dna. Prosje čna dubina mora u Boki je 27,6 m. Srednje dubine u pojedinim zaljevima iznose u Kotorskom 27 m, Risanskom 25,7 m, Tivatskom 25,5 m i Toplanskom 31 m. Opća značajka batometrije svih zaljeva Boke kotorske je da su male dubine. Posebna je zanimljivost horizontalne razvedenosti Boke kotorske 7 otoka. To su u Kotorskom zaljevu ispred Perasta Sveti Đorđe (Juraj) i umjetni otok Gospa od Škrpjela. U Tivatskom zaljevu: Stradioti (Sveti Marko), otok Gospe od Milosrđa i Prevlaka (otok cvijeća). U Toplanskom zaljevu su otok Lastvica (Mamula) i otok Mala Gospa (Gospa od Žanjice).Boka sa svojim zaleđem prima najveć e količ ine padalina u Europi. Crkvice, mjerna stanica u Malovom dolu na 1050 m nadmorske visine u Krivošijama na Orjenu, zabilježila je količinu od 5317 mm i to tijekom mokrog dijela godine! Boka je najvećim dijelom u stijenama karbonatnog sastava, koje dosežu dubinu i do 5 km! Na toj podlozi razvijen je najizrazitiji krški reljef, kako na površini, tako još više u podzemlju, odnosno u podmorju. Tu je najveće izvorište vode istodobno i najsušniji kraj u istočnoj regiji Jadrana. Prema podatcima skupa stručnjaka za opskrbu vodom 1986. godine u Risnu s navedenog prostora u sušnim mjesecima godine svake sekunde dotječe u more oko 1000 litara vode od koje se tek 220 litara (22%) iskoristi za pitku vodu! Zaključeno je, da Boka spada u "najžednije" krajeve u Europi! Hidrografske karakteristike Boke kotorske u skladu su s prevladavajućim litološkim značajkama karbonatnih stijena, geološkom građom i hidrogeološkom funkcijom terena. Od hidro-pojava najviše su rašireni izvori, vrulje, povremene tekućice i jedna katavotra (Gurdić). Katavotra je specifični izvor, zapravo otvor kroz koji poslije dugotrajnih kiša izbija na površinu slatka voda, a u doba hidrološkog minimuma tim istim otvorom voda ponire u dublje dijelove podmorja. Ukratko su opisani i predočeni izvori Ljute u Dobroti, Sopota i Spile kod Risna, Morinjske rijeke, koja odvodnjava zapadne i jugozapadne strane Orjena, te Gurdić i Škurda kod Kotora. Škurda je svojevrsna hidrografska specifičnost Boke kotorske. To je krška rječica. Izvori su joj na Lovćenu, a odvodnjava Njeguško polje. Škurda je usjekla korito kanjonskog tipa u masivnim i dobro uslojenim vapnencima lovćenskog strmca. Vodostaj Škurde ovisan je od količine i duljine trajanja kiše. Bez obzira na godišnje doba, poslije izdašnijih kiša teče Škurda čitavom duljinom toka kao bujica. Na ušću je nataložila obilje šljunčanih nanosa u obliku manje delte zvane Benovo. U blizini mora Škurda se račva u dva rukava. Jednim rukavom otječe sjevernom stranom gradskih zidina. To je kotorska Škurda, obično stalan tok, jer ga napajaju izvori iz vlastitog korita. Drugim rukavom teče dobrotska Škurda jedino poslije dužih kiša. S izvora Škurde opskrbljuje se ponajprije i ponajviše gradski vodovod u Kotoru. Poslije potresa 1979. pokušalo se ugradnjom betonske zavjese izolirati utjecaj mora. U ljetnim mjesecima ponovno je zaslanila voda. Škurda je tipična krška tekućica podložna naglim i znatnim promjenama. U zadnje vrijeme znalo se dogoditi da na njezinom izvorištu potpuno nestane vode čak u trajanju jednoga dana! Boka kotorska svojim smještajem je u geotektonski vrlo labilnom kraju, štoviše, u pojasu razornih potresa. Značajniji potresi u južnom Jadranu jezgrovito su opisani. O katastrofalnom potresu 15. travnja 1979. dat je iscrpan prikaz. U općini Kotor na spomenicima kulture procijenjena je golema šteta u visini od 18.658,930 USA dolara!Područje Kotora na listi prirodne i kulturne baštine UNESCO najopsežniji i najzanimljiviji je dio sveukupnog teksta. Autor nas potanko i dokumentirano upoznaje s brojnim postupcima koji su prethodili upisu Kotora na listu svjetske prirodne i kulturne baštine UNESCO. 165 PRIKAZI - REVIEWS Geoadria, vol. 8/1, 161-166, 2003. Odluka je usvojena na Skupštini op ćine Kotor, 14. lipnja 1979. i glasi: "Ovom odlukom kao prirodno, kulturno i istorijsko dobro od posebnog zna čenja, proglašava se Kotor s područjem: Dobrote, Orahovca, Perasta, Risna, Morinja, Kostanjice, Stoliva, Prčanja, Mula, Škaljara i morskog bazena ovog područja, koje obuhvaća 12000 ha kopna i 2600 ha mora." Katastrofalni potres 15. travnja 1979. pospješio je prijam Kotora za upis u svjetsku prirodnu i kulturnu baštinu UNESCO, štoviše i za kulturnu baštinu u opasnosti. Prijedlog je prihvaćen na sjednici Međunarodnog komiteta od 22. do 26. listopada 1979. u Kairu i Luksoru. Također, u Berlinu 10. ožujka 1997. Boka kotorska uvrštena je među 28 najljepših zaljeva na svijetu. Prema podatcima Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u općini Kotor izvršena je kategorizacija od prvog do trećeg stupnja za 104 spomenika kulture. Zanimljivo je da je 12 spomenika uvršteno u prvu, najvišu kategoriju spomeničkog blaga. Simbioza prirode i čovjeka u Boki kotorskoj stara je pet milenija. Prvi tragovi ljudskog postojanja, oko 3000 godina prije Krista, iz mlađeg kamenog doba, otkriveni su na lokalitetu Spila, 300 m nad morem, sjeveroistočno od Perasta.Na obali Risanskog zaljeva, točnije u mjestu Lipci, pronađeni su na svodu otisci između kojih se posebno ističe brod na jedra. To potvrđuje rani početak pomorstva u Boki kotorskoj. Najstariji ostatci likovnog izražavanja tadašnjih stanovnika datirani su u rano brončano doba.Prof. Pasinović je geograf društveno-gospodarskog usmjerenja s posebnim interesom za pomorstvo i turizam. Poslije obranjene disertacije "Pomorstvo i turizam s posebnim osvrtom na crnogorsko primorje" (1977.) i nakon objavljivanja reprezentativnog vodiča: Kotor – vjekovi sačuvani za budućnost" (1988.) poklonio je javnosti i najnovije djelo "Područje Kotora na listi svjetske prirodne i kulturne baštine UNESCO". Prof. Pasinović je jedan od osnivača Fakulteta za turizam i hotelijerstvo u Kotoru i najzaslužniji je što je ta visokoškolska, sveučilišna institucija ostala u Kotoru. Svojim je radom i organizacijskim sposobnostima znač ajno pridonio da se Kotor upiše u listu svjetske prirodne i kulturne baštine UNESCO. Sada se zalaže da se to priznanje mjerodavnih stručnjaka zapamti i blago sačuva za mlađi naraštaj. Čestitamo profesoru Pasinoviću i želimo mu puno daljnjih uspjeha. Josip Riđanović 166

U radu autor ukazuje na raznovrsnost literarne i kulturno- prosvjetne građe lista koji se jednim dijelom svoga programa zalagao za kačićevski ideal literature u našem narodnom životu, dok je s druge strane zastupao čedomilski ideal visokih evropskih kriterija u prosuđivanju književnih vrednota i široku otvorenost prema evropskim vrijednostima duha. Tako je časopis Iskra na svoj način bio most između hrvatske književne tradicije i hrvatske moderne i uz zagrebački Vijenac jedan od vodećih časopisa u hrvatskoj književnosti osamdesetih i devedesetih godina 19. stoljeća.

Zadranin Ivan Kreljanovič-Albinoni (1777-1838) istaknuli je hrvatski intelektualac koji je svojim književnim, kulturnim i društvenim radom doprinio prosvjećivanju Zadra i Dalmacije u pretpreporodnom razdoblju, početkom 19. stoljeća. Na društvenom planu se istakao kao sudac Prizivnog suda, na kulturnoo-književnom kao borac za otvaranje čitaonica, škola na narodnom jeziku, kao pokretač časopisa i autor značajne povijesno-jezične rasprave Memorie per la storia della Dalmazia, te kao prevodilac i pjesnik-prigodničar. Njegova dramska djela, pogotovo ona iz prve stvaralačke faze, prvi su primjer recepcije teatra kod nas. Njihov značaj je velik za povijest kazališnog stvaralaštva u Dalmaciji, jer nastaju u vrijeme kada na nešem tlu Talija šuti na materinskom jeziku. Te su drame odraz aktualnih literarnih i društvenih strujanja koje Kreljanovć prenosi iz susjedne Italije; arkadije, neoklasicizma i prvih romantičkih crta. U ovom radu naznačeni su konkretni primjeri recepcije navedenih smijanja u sačuvanim dramskim djelima Ivana Kreljanovića-Albinonija, te neki novi podaci o dosada nepoznatim djelima loga zadarskog autora (jedna tragedija, dvije prigodne pjesme).

Članek analizira prevajanje ideoloških referenc v treh številkah italijanskega stripa Alan Ford. Strip je v hrvaščino prevedel Nenad Brixy, prevajalec, pisec in urednik pri zagrebškem časopisu Vjesnik, ki je tudi predlagal njegovo objavo v hrvaščini. Brixyjev prevod, ki je v nekdanji Jugoslaviji postal legendaren predvsem zaradi humorja, je relativno svoboden in prej kulturna priredba kot zvest prevod. Analiza treh izbranih epizod kaže, da so vse ideološke reference v dveh epizodah, ki so bile objavljene v istem zaporedju kot v italijanskem izhajanju, prirejene, medtem ko je prevod tretje analizirane številke, Formule, ki je bila objavljena šele kasneje, znatno bolj dobeseden, zato ga ne moremo pripisati Brixyju, četudi je v kolofonu tudi pri tej številki naveden kot njegov prevajalec.

Povjesničar književnosti Milorad Medini je g. 1903. objelodanio, u zadarskom književno-znanstvenom časopisu Glasnik Matice dalmatinske, napis o dubrovačkom pjesniku Paskoju Antunu Kazaliju (1815—1894) te neizravno-polemički članak u svezi sa svojom knjigom Povijest hrvatske književnosti u Dalmaciji i Dubrovniku, I, Šesnaesto stoljeće, Zagreb, 1902. Za Kazalija Medini ustvrđuje da je, unatoč svojim nedostacima, bio i ostao neopravdano zapostavljen jer da ga se, kao niti jednog drugog dubrovačkog pjesnika, može smatrati ogledalom svoje sredine i svoga vremena. Iako je Medini preuveličao Kazalijevu vrijednost, ne može mu se osporiti dosta točno zapažanje o biti života i djela nesretnog i rastrzanog »sveumnika«. S drugim svojim člankom Medini nekako neizravno replicira na negativne sudove (Branka Drechslera, Radivoja Vrhovca, Tihomira Ostojića) o njegovoj povijesti dubrovačke i dalmatinske književnosti u XVI. stoljeću. Na sinhronijskoj su razini aktualizirana tako nejednaka gledanja na način proučavanja povijesti književnosti i na nejednaka izvođenja iz toga. Osobito su prijeporni počeci ispred pravih početaka hrvatske književnosti, te fizička i kulturna sveza među dijelovima »rasute baščine«. U kontekst rasprava oko Medinijeve knjige izvrsno se uklapa i Tomo Matić, koji također u zadarskom časopisu (u istom broju u kojem Medini objavljuje svoj rad o Kazaliju) objavljuje recenziju u kojoj umnogome podržava Medinijeve postupke i zaključke iz njegove knjige pa time, reklo bi se, ohrabruje dubrovačkog povjesnika na njegovu nešto kasniju repliku. Matić također potcrtava neka važna prijeporna mjesta iz hrvatske književne prošlosti, što otvara prostor i novim dijahronijskim ispitivanjima.

Ovaj rad se uglavnom temelji na izvornim pismima Božidara Pelranovića upućenih .Stjepanu Ivićcviću u vremenu od 1851. do 1854.god., u vezi s ''Pravdonošom". Osvijetljena su neka pitanja, do sada nepoznata, primjerice o nastanku, razvoju i prestanku izlaženja loga periodika. On je ne samo prvi u periodici hrvatskih pravnih časopisa, već i prvi u Južnih Slavena, i kao takav prvorazredan izvor za proučavanje naše pravno- povijesne i kulturne baštine.“Pravdonoša” donosi vrijedne priloge za mnoge pravne grane, ali su mu u središtu pažnje problemi pozitivnog prava i odgovarajućih sudskih postupaka, sve to sa stajališta borbe za uvođenje hrvatskog jezika u sudove. Da bi se ta borba mogla uspješno okončali, bilo je potrebno, a u tome i jest središnja uloga “Pravdonoše". najprije stvoriti zaokruženu pravnu terminologiju na hrvatskom jeziku. Kao zanimljivost, a i posebnu vrijednost treba istaći da se je ban Josip Jelačić osobno pretplatio na četrdeset primjeraka.

Modernizacijski procesi na svim razinama koji su se odražavali na svakodnevni život i bili glavnim uzrocima reforme života, društvenih, kulturnih i pedagoških pokreta europskog fin de sièclea reflektirali su se i na Hrvatsku, osobito na njezina urbana područja. Europska je reformna pedagogija sa svojim glavnim predstavnicima i koncepcijama, barem na informativnoj razini, dopirala do hrvatskih učitelja. Začetnici reformne pedagogije u Hrvatskoj su zagrebački učitelji Vjekoslav Koščević i Ivan Tomašić. Njihova reformska nastojanja manifestirala su se u istupima protiv herbartovske pedagogije, u prikupljanju iskustava i spoznaja o reformnim pedagoškim pokretima u srednjoeuropskim zemljama i njihovoj implementaciji u vlastitu pedagošku praksu te u pokušajima organiziranog promicanja ideja reformne pedagogije kroz Hrvatsko društvo za unapređenje uzgoja i časopis Preporod. Brojni su učitelji i učiteljice osluškivali puls početka „stoljeća djeteta“ i diskretno prilagođavali svoju pedagošku praksu novom duhu. Nakon Prvoga svjetskog rata – u novoj državnoj zajednici Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (od 1929. Kraljevini Jugoslaviji) – hrvatski su se učitelji angažirali na području praktične školske reforme odnosno didaktičko-metodičke obnove, koja je značila nastavak procesa započetog prije Prvoga svjetskog rata. Radna škola kao glavni cilj didaktičko-metodičke obnove postala je tridesetih godina 20. stoljeća i službeno pedagoško usmjerenje, pod snažnim uplivom prosvjetne politike i ideologije ondašnje jugoslavenske države. Funkciju učiteljskih ferijalnih tečajeva radne škole, kao modela stručnog usavršavanja učitelja za novu školu, od sredine tridesetih preuzimaju državne ogledne škole. Glavni predstavnici pokreta radne škole u Hrvatskoj bili su: Ante Defrančeski, Josip Demarin, Mate Demarin, Salih Ljubunčić, Marijan Markovac, Zlatko Špoljar, Stjepan Zaninović i drugi. Tijekom dva međuratna desetljeća u Hrvatskoj se profiliraju akademski obrazovani pedagozi, teoretičari koji su se bavili ključnim pitanjima pedagogije kao (duhovno)znanstvene ili filozofijske discipline i istodobno održavali vezu s aktualnom pedagoškom zbiljom i kritički upozoravali na neke negativne pojave u praksi nove škole: Stjepan Matičević, Pavao Vuk-Pavlović, Stjepan Pataki, Vladimir Petz i drugi. Refleksije reformne pedagogije zamjetne su i u ostalim sferama odgojno-obrazovnog rada kao što su: obrazovanje odraslih, zdravstveno prosvjećivanje, socijalna skrb i zaštita djece, organizacije djece i mladih, suradnja roditeljskog doma i škole te različiti oblici kulturnog i umjetničkog rada s djecom i za djecu. Alternativni pedagoški koncepti odškrinuli su 1990-ih vrata pedagoškom i školskom pluralizmu u Hrvatskoj, no on je i nakon dva desetljeća u početnoj fazi razvoja.

U ovom se radu govori o životu i djelovanju Zadranina Edgarda Maddalene (1856.-1929.), koji je za života bio poznat kao najpoznatiji svjetski goldonofil. Već u ranom djetinjstvu pokazuje sklonost za književnost, čitajući Goldouijeve Memoria, i za kazalište uključivanjem u rad zadarske amaterske dramske družine "Paravia". Kasnije se kao student i profesor u Beču i u Italiji posvećuje Goldoniju neumorno sakupljajući njegova djela, kritike, podatke o životu i prijevode, pa je postao poznat u svijetu po najkompletnijoj zbirci djela i općenito materijala i podataka vezanih uz život velikog venecijanskog komediografa. Slijedeći pozitivističke tendencije literarnih studija, a obogaćujući ih i moralnim i psihološkim analizama, Maddalena i sam piše brojne studije i Članke u kojima dolazi do novih saznanja o Goldonijevu životu, djelima, izvorima, uspjesima u Italiji i u svijetu, o vezama s drugim književnicima, te o recepciji Goldonijevih djela na istočnoj obali Jadrana. Uz to on je i autor nekoliko zanimljivih studija o njemačkoj književnosti i prevoditelj radova o Goldoniju te dramskih djela nekih njemačkih pisaca među kojima je i Schiller. Poseban interes pokazao je za Dalmaciju pišući radove o istaknutim književnicima i intelektualcima koji su stvarali na talijanskom jeziku. Premda je veći dio života proveo izvan Zadra, on je dao svoj doprinos kulturnom životu rodnoga grada javljajući se brojnim prilozima u zadarskom listu Il Dalmata i časopisu La Rivista Dalmática, a svojim ukupnim djelovanjem, u Beču i Italiji, pridonosi da Zadar bude prisutan i poznat u kulturnom životu Europe na kraju 19. i početku 20. stoljeća.