Journal articles on the topic 'Master of San Juan de la Peña'

RésuméUn des chapiteaux du cloître aragonais de San Juan de la Peña montre un détail surprenant, sans équivalent dans l’iconographie médiévale et pourtant jamais étudié, peut-être parce qu’il a été vu comme un simple produit de l’imagination arbitraire de l’artiste. Adam, après avoir ingéré le fruit défendu, pose sa main droite entre sa gorge et sa poitrine pour indiquer qu’il restait étouffé par le péché et qu’il s’en repentait, et il fait ce geste avec seulement les trois premiers doigts de la main. Pourquoi ? C’est ce à quoi le présent essai tente de répondre.

Este artículo narra un proceso de colaboración entre estudiantes de arquitectura, planificación y diseño y habitantes de Buena Vista, Santurce, uno del los ocho barrios contiguos al Caño Martín Peña en San Juan, Puerto Rico. Esta colaboración dio pié a una intervención urbanística y arquitectónica, en espacios de uso común y de uso privado, que comunica las aspiraciones de un colectivo. Entre los objetivos del taller que facilitó dicho proceso se encuentra el de salvar la brecha que muchas veces existe entre la academia y la práctica, y entre el conocimiento técnico y la experiencia de los habitantes.

Cuentas y materiales utilizados en la construcción de la iglesia de San Juan de los Panetes de Zaragoza, según seis albaranes de pago a los maestros que intervinieron en las obras. Palabras clave. Orden de San Juan de Jerusalén. Iglesia de San Juan de los Panetes (Zaragoza). Blas Ximénez. Pedro Izaguirre. Francisco de Urbieta. Domingo Sastre. Tomás de Mesa. Lorenzo Arbex. Abstract. Accountancy and materials used in the construction of the church of Saint John de los Panetes, in Zaragoza, according to six slips with the payment to the master builders who took part in the works. Key Words Order of Knights of the Hospital of Saint John of Jerusalem. Church of Saint John de los Panetes (Zaragoza). Blas Ximénez. Pedro Izaguirre. Francisco de Urbieta. Domingo Sastre. Tomás de Mesa. Lorenzo Arbex

Juan Jesús Zaro y Salvador Peña (Eds.). De Homero a Pavese. Hacia un canon iberoamericano de clásicos universales. España: Edition Reichenberger, 2017, 492 páginas. Reseña por Ronald Campos López.Conxita Domènech y Andrés Lema-Hincapié (eds.). Ventura Pons. Una mirada excepcional desde el cine catalán. Madrid: Iberoamericana, 2015, 357 páginas. Reseña por Carolina Sanabria.Teresa González Arce. Hermenéutica del conocimiento. La representación del autor en la literatura contemporánea. México: Ediciones Eón, 2016, 213 páginas. Reseña por Dorde Cuvardic García.Daniel Attala y Geneviève Fabry (Eds.). La Biblia en la literatura hispanoamericana. Madrid: Editorial Totta/ Fundación San Millán de la Cogolla, 2016, 614 páginas. Reseña por Jorge Chen Sham.Philippe Rabaté y Hélène Tropé (Eds.). Autour de “Don Quichotte” de Miguel de Cervantès. París: Presses Sorbonne Nouvelle, 2015, 205 páginas. Reseña por Jorge Chen Sham.

A presentation drawing of the interior of the church of San Juan de los Reyes in Toledo, intended for the Catholic Monarchs Ferdinand and Isabella, reveals aspects of the design procedures followed by Late Gothic master masons. Its unusual optical structure is designed to permit accurate representation of a dense collection of details to be executed by masters from various trades. The Toledan architect and sculptor Juan Guas has been believed to be the sole designer of the drawing. The Burgalese Simón de Colonia may have intervened in the design of the crossing, and a court blazoner must have provided the heraldic and religious program.

Captain George Vancouver's report to the Admiralty, published in the account of his 1790–1795 expedition, failed to give sufficient notice to the importance of Lieutenant William Broughton's boat survey investigations of the San Juan islands. In fact, in that publication, it was dismissed in a few lines of text (appearing as five lines of print in Lamb's re-published edition of 1984). Only the first survey of the islands, made on 18–22 May 1792, gets a mention. That of Johnstone's later visit (with Menzies) from the Birch Bay anchorage on 18–19 June was omitted. An account of Johnstone's second investigation of San Juan Archipelago is found in no other source than in Menzies's own unpublished journal. The present author has attempted to address the imbalance and suggests a logical sequence by which Johnstone could have visited those islands not surveyed on the earlier occasion.

ABSTRACT In the Jaca foreland basin (southern Pyrenees), two main sediment routing systems merge from the late Eocene to the early Miocene, providing an excellent example of interaction of different source areas with distinct petrographic signatures. An axially drained fluvial system, with its source area located in the eastern Central Pyrenees, is progressively replaced by a transverse-drained system that leads to the recycling of the older turbiditic foredeep. Aiming to provide new insights into the source-area evolution of the Jaca foreland basin, we provide new data on heavy-mineral suites, from the turbiditic underfilled stage to the youngest alluvial-fan systems of the Jaca basin, and integrate the heavy-mineral signatures with available sandstone petrography. Our results show a dominance of the ultrastable Ap-Zrn-Tur-Rt assemblage through the entire basin evolution. However, a late alluvial sedimentation stage brings an increase in other more unstable heavy minerals, pointing to specific source areas belonging to the Axial and the North Pyrenean Zone and providing new insights into the response of the heavy-mineral suites to sediment recycling. Furthermore, we assess the degree of diagenetic overprint vs. provenance signals and infer that the loss of unstable heavy minerals due intrastratal dissolution is negligible at least in the Peña Oroel and San Juan de la Peña sections. Finally, we provide new evidence to the idea that during the late Eocene the water divide of the transverse drainage system was located in the North Pyrenean Zone, and areas constituted by the Paleozoic basement were exposed in the west-Central Pyrenees at that time. Our findings provide new insights into the heavy-mineral response in recycled foreland basins adjacent to fold-and-thrust belts.

Teotihuacán was probably laid out from its inception according to a master plan intended to express a specific worldview in material form. It is argued that a proposed measurement unit of 83 cm reveals mesoamerican calendrical numbers such as 52 (x 10), 73, 260, 584, and 819, when applied to city axes and major monuments. The channelized Río San Juan divides the central zone into two sections: the watery underworld to the south, especially represented at the Ciudadela, and to the north the earthly representation of the passage from the underworld to the heavens, where the Sun Pyramid at the center symbolizes a sacred time bundle in the 260-day ritual calendar. The sacrificial burial complex found at the Feathered Serpent Pyramid seems to have been a part of the city-foundation program, and the iconography of the pyramid apparently commemorated this dramatization of the creation of time and space.

<p>Sol Madridejos, es arquitecta por la Escuela Técnica Superior de Arquitectura de Madrid y, junto a su socio Juan Carlos Sancho forman su estudio S.M.A.O. Sancho-Madridejos Architecture Office. Su obra ha sido ampliamente difundida a nivel nacional e internacional, y ha obtenido numerosos premios y reconocimientos.</p><p>Ha compatibilizado el ejercicio libre de la profesión con la docencia, ha sido profesora de proyectos en la Universidad Europea de Madrid y en la Universidad CEU San Pablo, ha estado también presente como profesora invitada e impartiendo diversos cursos y conferencias en numerosas escuelas de arquitectura como l’ École Polytechnique Federale de Lausanne (EPFL), la Universidad Pontificia de Lima, el Massachusetts Institute de Boston (MIT), el College of Architecture and Urban Planning of Tongji University en Shangahi, el OTIS College of Art and Design de los Angeles o la Escuela Técnica Superior de Arquitectura de Bogotá, etc.</p><p>Entre sus obras más destacadas en los últimos 10 años podemos indicar: El Museo de Arte Contemporáneo de Alicante, el Centro de las Artes y la Tecnología -CAT- de Segovia, el Nuevo Campus para la escuela de Negocios del IESE en Madrid o el Teatro Alboroujh en El Cairo entre otras. En todos sus proyectos trabajan sobre conceptos surgidos el campo de las artes plásticas y su expresión en el ámbito arquitectónico. Especial atención merece el proyecto de la Capilla en Valleacerón (Almadenejos, 1996-2001), en la que exploran la relación entre el paisaje y el objeto a través del pliegue como generador del proyecto arquitectónico.</p><p>Con motivo de la lección inaugural del master de Arquitectura Avanzada, Urbanismo, Paisaje y Diseño de la ETSAV para el curso 2019-20, tuvimos la oportunidad de conversar con Sol sobre sus trabajos y la importancia que la expresión gráfica cobra en sus proyectos.</p>

Mirjana POLIĆ BOBIĆ: Kalifornijski zapisi oca Ferdinanda Konšćaka iz Družbe Isusove, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2015.U ovoj knjizi autorica je iscrpno i kompetentno, kao ponajbolji prevodilac pisane ostavštine Ferdinanda Konšćaka, analitički i metodološki kvalitetno, uz podrobna objašnjenja i popratna razmišljanja, na tristo stranica predstavila bogatu i vrijednu pisanu ostavštinu kao i relevantne spise o njegovom radu i o njemu. To je do sada najsveobuhvatniji pristup obradi spisa ovoga pripadnika Družbe Isusove u nas, koji uvelike pridonosi spoznaji o veličini i značenju njegovih znanstvenih i istraživačkih dosega, ne samo za geografiju nego za pojedine druge znanosti. Opsežni uvod čine četiri poglavlja autoričine sveobuhvatne rasprave 1. o Konšćakovim zapisima i životu s popisom i opisom rukopisa i izdanja Konšćakovih tekstova o Novom svijetu i o njegovu životu, 2. o tome kako je Konšćak mogao dospjeti u Donju Kaliforniju, 3. o Kaliforniji od mita do utopijskog projekta te 4. o kraljevskim i misionarskim interesima, utopijskim obrascima i svakodnevnici sa zaključnim razmatranjima. Spisateljičina rasprava o navedenim aspektima, opservacije i razmatrani predlošci brojnih prethodnika, suvremenika i kasnijih istraživača i promicatelja Konšćakova rada i djela odaju vrsnu poznavateljicu brojnih predložaka i dokumentacije, neobjavljene i objavljene, dostupne i manje dostupne o našem isusovcu istraživaču. Drugi dio, može se slobodno istaknuti, krucijalni su prijevodi petnaestak autentičnih zapisa, dakle pisama, izvješća, dnevnika, opisa, Ferdinanda Konšćaka iz kojih se neposredno saznaje o njegovim putovanjima, otkrićima, spoznajama, poslanju, sukobljavanjima pa sve do intimnijih razmišljanja u prepisci ili izviješćima kroz koja izbija mnoštvo dokaza o njemu kao o izrazitom isusovačkom humanistu, entuzijastu, misionaru i istraživaču. To su pisma subraći, nadređenima, meksičkom provincijalu, superiorima, vizitatorima, prijateljima, dnevnici i dr., te također dva prijevoda drugih autora Miguela del Barca i oca Francisca Zevallosa koji se tiču Ferdinanda Konšćaka. Djelo prate i zahvala, popis izvora uz prevedene Konšćakove tekstove, literatura, sažetci na španjolskom i engleskom jeziku i kratki opis života i rada autorice. Otac Ferdinand Konšćak, poznat u svjetskoj literaturi i kao Ferdinando Consag (španj.) utemeljitelj Donje Kalifornije (Baja California), rođen je u Varaždinu 2. prosinca 1703., a umro je u misiji Santa Gertrudis u Donjoj Kaliforniji (Meksiko) 10. rujna 1759. Pristupio je isusovačkom redu 1719. u Trenčinu u Slovačkoj. Filozofiju je završio u Grazu, zatim radio na kolegijima u Zagrebu, pa Budimu. Prije završetka studija teologije u Grazu, odobren mu je odlazak u Novi svijet pa je 1729. otišao u Španjolsku, odakle je iz Cadiza 1731. krenuo u jednom od jedrenjaka flote za Indije. Preko Havane, stigao je u Veracruz te u Meksiko gdje je 1731. završio započeti studij teologije. Na poluotok Donje Kalifornije stigao je 1732. u redukciju Loreto gdje je najprije boravio, pa 1733. prešao u San Ignacio, zatim na sam jug poluotoka, pa ponovno u San Ignacio odakle je opsluživao velik dio izoliranih krajeva, dajući posebno velik doprinos osnivanju misija Santa Gertrudis i San Francisco de Borja. Kao isusovački misionar postao je jedan od najslavnijih istraživača meksičkoga poluotoka Kalifornije, koji je dokazao da je Kalifornija poluotok. Naime, poslije ranijih spoznaja (još od 30-ih godina 16. st.) da je Donja Kalifornija poluotok (v. Planciusov zemljovid svijeta 1592., i Meteliusov Kalifornije 1598.), u 17. i početkom 18. stoljeća počeli su se u Europi pojavljivati pogrješni, dosta tvrdokorni stavovi da je riječ o otoku kao i zemljovidi na kojima je tako i prikazivana. Stoga je trebalo ponovno, a iz sasvim pragmatičnih razloga, podastrijeti nove dokaze o poluotoku. Premda se već subrat Francisco E. Kino u četiri svoja putovanja 1697. – 1702. uvjerio da je Kalifornija poluotok, to otkriće nije bilo prihvaćeno pa su se tražili novi dokazi. Konšćakovo istraživanje dokazalo je drugi put poluotočnost Donje Kalifornije. Čak je i kasnije bilo dvojbi o poluotočnosti pa je 1766. tamo poslan otac Wenceslao Linck da provjeri Konšćakovu tvrdnju. Priznati su mu znanstveni doprinosi u matematici, astronomiji, prirodoslovlju, etnologiji, geografiji i geologiji. Bio je graditelj cesta, vodoopskrbnih objekata i obrambenih nasipa te nadzornik svih isusovačkih misija u Meksiku, a njegovo ime nosi otočić Roca Consag (Consag Rocks na sjeveru Kalifornijskog zaljeva 17 milja od grada San Felipe). Miguel del Barco, kojeg je kasnije iščitavao i Alexander von Humboldt, navodio je Konšćaka kao važnog izvora opisa ratničkih običaja, društvenog ustroja tamošnjih indijanskih zajednica, njihovih jezika, vjerovanja, načina odijevanja, prehrambenih navika, obreda uvođenja u zrelo doba života. Uz brojne pohode, poduzeo je i tri veće ekspedicije (1746., 1751. i 1753.) u kojima je sustavno istraživao neznana područja poluotoka. U prvoj do ušća Rio Colorada, razriješio je više od dva stoljeća podržavanu dvojbu o Donjoj Kaliforniji, dokazavši da nije otok nego poluotok. Oko 1748. izradio je precizan zemljovid Donje Kalifornije, a oko 1750. i zemljovid Kalifornijskog zaljeva, ucrtavši u njih brojna naselja, misije, imena zaljeva, rtova, otoka, pojave vode (na njegovu zemljovidu Aguage) itd. kao i imena plemena. Zanimljivi su prikazi reljefa, posebice vulkanskog područja Las Virgenes (en los quales sehàn de scubierto Volcanes d Fuego. Año 1746), zaljeva, rtova, otoka i otočića u Kalifornijskom zaljevu itd. U svim ekspedicijama bilježio je podatke o terenu, prirodnim bogatstvima i starosjediocima. Osnovao je nove misije, gradio akvadukte, nasipe, kanale za odvodnju, sudjelovao pri otvaranju prvih rudnika srebra na poluotoku. Još za života objavljeni su njegovi dnevnici ekspedicijâ, prevedeni na nekoliko jezika, u više izdanja, a njegovi zemljovidi poluotokâ i zaljevâ bili su poznati u to doba i nerijetko precrtavani. U prvom pohodu 1746. Konšćak je s posadama i pratnjom na četiri jedrenjaka, počevši od luke San Carlos (daje opširan opis luke, voda, rtova), najbliže misiji San Ignacio, uz istočnu obalu poluotoka istražio najprije širi prostor zaljeva Santisima Trinidad (lovište bisernica s hridinastim dnom, opasnim za ronioce, San Bernabé i otočić s tuljanima). Nastavili su do područja rta San Juan de Bauptista, niske obale s glinenim nanosima, pojavom vode i priobalnim hridima što opširnije opisuje, zatim do rta San Miguel, koji sa sljedećim rtom zatvara zaljev, s barom, vrelom vode, lovištem bisernica, gdje za nevremena more izbacuje mnoštvo školjaka tvoreći nasip koji već kršteni domoroci nazivaju Pepena. U mjestu San Miguel de la Peña održali su poduku domorocima poganima, od kojih su neke i krstili. Dalje opširno opisuje obalu, vrste dna, odvaljene litice, pojave ilovasta tla uz obalu s kaktusom cardón i čičkom, brojnim pticama, pojavama mramora. U blizini rta San Gabriel de las Almeja ili Salsipuedes (prema imenu susjednog otočja) spominje otočić Tortuguilla (tj. Kornjačica) koji Kalifornijci nazivaju Serro Blanco, obližnja naselja u kojima je bilo ponešto krštenika. Domoroci skupljaju vodu, pa makar i slankastu jer su izvori rijetkost. Dno je opasno, hridinasto, spominje neku žutu pećinu, s opisom obale. Skupine domorodaca dovodile su djecu na krštenje, ali bilo je i onih, na koje su bili upozoreni da spremaju napad na ekspediciju, pa su nastavili prema zaljevu San Rafael gdje su na ušću rijeke Kada Koaman u razgovorima s gostoljubivim domorocima, koji su ih vodili do brzaca vode i zdenca, saznali da njih i ronioce napadaju gorštaci. Posebno je važan opis toplih vrela koja su vidljiva za oseke, a za plime su poplavljena morem, priobalnih dijelova s konkavnim stijenama s izvorima vode, šljunčanim i pješčanim nanosima, drvećem mezquite. Pohod je nastavljen prema rtu San Antonio. Tamošnjem malom zaljevu dali su ime Purgatorio (Čistilište). Zatim su obišli stjenoviti i hridinasti rt Las Animas i stigli u duboku i pogodnu uvalu Los Angeles zaštićenu ulančenim otocima na ulazu s pojavom vode koja teče sa strmih padina. Ovdje su bili izloženi prijetnjama okupljenih domorodaca sa sjevera koji su brodove pratili nekoliko dana. Nastavili su do dijela Los Remedios s uvalom Nostra Señora de los Remedios, s nasuprotnim otokom Angel Santo de la Guarda. Za njega navodi da je dosta izdužen, širi na sjeverozapadu i da se od rta San Rafael proteže sve do otočića San Juan i San Pablo, a i dijelu obale su dali isto ime. Svugdje ima dosta bisernica. Kanal između otoka i obale poluotoka pun je kitova pa ga zovi Kitovim tjesnacem (Canal de Ballenas). Skromne, guste i bljutave vode našli su i na dijelu obale koji su nazvali po danu dolaska, San Pedro e Pablo. Nastavili su do zaljeva San Luis Gonzaga i njegova otoka okruženog rtovima, povoljnog za sidrenje, s više slanih lokava na kopnu i bogat ribom, a na zemljovidu je ovdje označeno ime na kopnu San Stanislao (sv. Stanislav; poljski isusovac iz 16. st.). Tu se nalazi i voda San Estanislao. Stalno su susretali negostoljubive, preplašene domoroce, a u moru posvuda sedefaste školjke. Sljedećem dijelu obale nadjenuli su ime San Sebastian, a zatim dio obale zvan Visitación završava na sjeveru istoimenim visokim rtom. Dalje je obala niska, ravna, blatna i kamenita, s dosta antilopa, divljih koza i ovnova, a naišli su i na ključalo sumporno vrelo s dimom (zacijelo solfatar). Sljedeća zona, nazvana Santa Ysabel, zadnje je nalazište školjaka bisernica, jer ih dalje nije bilo, a u blizini, na dijelu dosta teško pristupačne obale s pješčanim prudovima s dražicom San Fermin našli su pitku vodu. Nastavili su prema uvali San Felipe de Jesús, a prošavši San Buonaventuru, obala je postala niska, pješčana, močvarna (Marismas na zemljovidu) s planinama udaljenima tri do četiri lige, bez uvala i izvora, s plitkim morem (Pantanas), zamuljeno. Stigavši do ušća Crvene rijeke, vode su postale obojene, opore, nezdrave. Unatoč vrlo teškim uvjetima, naišli su na pitku vodu pri ušću, na kojem rukavci rijeke odvajaju tri niska močvarna otoka. Nanos rijeke prostire se miljama, a snaga plimnih valova, kao i same rijeke, dovodila je do havarija pa je jedan od brodova stradao. Istražili su područje oko ušća, ustanovivši da s kalifornijske strane rijeka vijuga i među planinama. Nakon dvadeset pet dana istraživačkog pohoda, Konšćak prvi put spominje zemljovid koji je izrađivao navodeći: „Petnaestorica naših kretala se jedno vrijeme kopnom, pa su nam donijeli vijesti o stanju u močvari koja se nalazi na samom rtu toga podvodnoga područja i mi to ucrtasmo u zemljovid“ na kojem je bila označena sjeverna širina. Ovaj Konšćakov dnevnik otac Miguel de la Barca kasnije je popratio podrobnim objašnjenjima i komentarima. U drugoj ekspediciji Konšćak je putovao kopnom poluotoka prema sjeveru i do Tihog oceana. Taj pohod o kojem piše u pismu prijatelju i posebno opširno u dnevniku, odvijao se 1751. iz misije San Ignacio, zapravo iz La Piedad (kasnije nazvana Santa Gertrudis) prema San Everardu kroz Sierra Madre na drugu stranu poluotoka do Oceana. Pohod se odvijao uz pomoć konja, najprije u bezvodnom kraju s bodljikavim stablima milapa, gdje su domoroci već bili pokršteni. Zatim su stigli do korita Kalmayia, koje je pripadalo oselju Nuestra Señora dela Visitación, zatim do Nuestra Señora dela Desponsación de Pui te potoka Kanjaikamána, Nakon nekoliko dana došli su do Ajavaiamina, tekućice s vodom, potom do Anguma, potoka Ziénage u Mezcalu, nešto sjevernije. U dnevniku spominje otoke u tjesnacu Santa Barbara i otok Cerros (Cedros) ili Santisima Trinidad, koji domoroci zovu Vamalgua ili (G)Uamalgua (tj. kuća magle) te rt Mendocino i otok Cenizas na Oceanu. Došavši do mjesta Kalvalaga pogled im se pružio na mali, ali visok otok „koji pomorci koji putuju za Filipine zovu Guadalupe“. Odatle su se vratili natrag do potoka Ziénage i potoka Kanjaikamána, te se zadržali kod vrela Medakal. Slijedi opis obale nasuprot otoku Cedros, gdje ima u moru mnoštvo kitova, gdje su pronašli ostatke brodoloma nekog broda, a spominje i Zaljev (očito Vizcaíno). Uskoro su stigli u indijanski Laboakal, odakle su se ponovno vratili u La Piedad i San Everardo, odakle su i krenuli. Svugdje opisuje život, vjerovanja, ponašanja i običaje domorodaca. Iz vremena između drugog i trećeg pohoda, posebno je važan opis otkrivenih dijelova Kalifornije i dijelova Meksika. Najprije za Donju Kaliforniju kaže da je siromašna, bezvodna, s nešto ruda i bisernicama, u nju misionari dolaze iz svojih misija u Sinaloi, na koju se kratko osvrće. Misije su geografski razmještene od najjužnije San Lucas do najsjevernije Santa Gertrudis. Plodnog zemljišta ima samo na jugu, i tamo žive u bolestima i međusobnim sukobima vrlo razrijeđeni Perikujci i Vajkurci te Guajkurci. Tri misije Perikujaca, Santa Rosa, Santiago i San José del Cabo, svedene su na Santiago i seoce San José, a vajkurske su misije Nuestra Señora de Pilar na jugu i Nuestra Señora de los Dolores i San Luis Gonzaga nešto sjevernije s oceanske strane. Ishodište misijskog rada i kraljevskih snaga je Loreto, nekad Concho, u području malobrojnog naroda Monkujaca, jezikom različitog od drugih, a okružuje ga prostorno istaknut narod Kočimaca ili Lajmona. Tamo je sedam misija (od juga prema sjeveru: San Javier, San José de Comondú, Purísima Concepción, Santa Rosalia, Nuestra Señora de Guadelupe, San Ignacio i Santa Gertrudis). Opisuje različitost narječja plemena, njihovih običaja te napose način jedenja (s uzicom uz dvostruko žvakanje). Poluotokom se pruža bezvodno sredogorje Sierra Madre, a priobalje je još bezvodnije pa su samo tri misije na obali. Otvoreni su i rudnici (Santa Anna i dr.). Ima nešto srebra, dosta naslaga soli i salitre. Uz poluotok su i otoci, s oceanske strane su važniji Santa Magdalena, La Navidad de Nuestra Señora i Cerros (Uamalgua). S ovoga posljednjeg domoroci su prešli na kopno i dio ih se naselio u San Estanislau. Bave se i lovom na morske dabrove (nutrije). S istočne strane poluotoka ima više pogodnih luka (Concepción, Los Angeles i dr.), zaljeva te otoka, od kojih su za pristajanje pogodna tri: Espíritu Santo (za plime dva otoka, vrelo vode), San José (domoroci tamo love divljač koja u želudcima ima bezoar, kamen koji stvaraju preživači i ima ljekovita svojstva) i onaj posvećen Gospi Karmelskoj na kojem je solana. Navodi da su svi otoci Kalifornijskog zaljeva nenaseljeni, premda je na nekima prije bilo stanovnika, ali su prešli na kopno u misije. Opisuje različitost školjki bisernica i samih bisera prema boji (na jugu su bijeli, sjevernije u raznim bojama) s kojima se trguje, purpurnu školjku, a ističe da su brojne i zmije te morske kornjače s obje strane poluotoka, ali onih s prozirnim oklopom koje daju skupu kornjačevinu ima samo na jugu. Bavi se i različitim biljkama (medesa, agave, tedá, gorka smokva, kaktusi, razni sukulenti, garambulla, pitahaye, cardón, portulak, šćir) od kojih su neke jestive, ljekovite, a za prehranu su važni i zečevi, kunići, šišmiši pa i štakori. Česti su leopardi, rjeđi jaguari, divlje mačke, vukovi, ima kojota, a lisice su brojne, i sve ih domoroci jedu. Otrovnice čegrtuše su posvuda kao i brojne druge, većinom neotrovne zmije. Spominje i guštere i crve koje domoroci sve jedu osim daždevnjaka i nekoga crvenog crva, te pojedine kukce (stjenice, skakavce, razne pauke pa i tarantule i dr.). Od ptica spominje brojne grabljivice, orlove, gavrane te golubove, neke vrste nalik na fazane i prepelice. Srebro se vadi u rudnicima na jugu, bakra ima po kamenju, željeza također u grumenima, sumpora u izobilju, galice, različitih mramora i prozirca nalik na dijamant. Daje opširne opise običaja i životnih navika domorodaca, muškaraca i žena, nošnje, ženidbe, vjerovanja, idola, vračeva, glazbe, plesova, mnogoženstva (naročito kod stasitih i svijetloputih Perikujaca), vještina lova, prehrane, pogrebnih običaja, inicijacije itd. Vrlo pojednostavnjeno daje opise pojedinih stijena, ruda, okamina, konglomerata i breča pokušavajući objasniti njihov postanak. Na kraju u bilješci navodi luke s oceanske strane kad se od otoka Cerros putuje na sjever: San Hipólito i San Damián prije otoka Cenizas, a zatim San Francisco (de Borja, op. p.), Las Vírgenes, San Simón i Judas te San Diego, koji je razmjerno blizu misije San Borja. Treći pohod 1753. godine, čiji izvorni opis (dnevnik) do sada nije poznat, ali se ponešto saznaje iz drugih napisa, ostvaren je kroz unutrašnjost poluotoka na sjever do 30. stupnja sjeverne širine. Ovaj je put prošao u puno gostoljubivijem okruženju domorodaca, kopnom od Santa Gertrudis preko naselja uz zaljev Los Angeles, do naselja u sredogorju nedaleko od zaljeva San Luis Gonzaga. Osim što je brojnim pothvatima osnivao sigurna naselja, vodoopskrbne sustave, smirivao sukobe među plemenima, onemogućavao pljačke s različitih strana, počeo opismenjavati i liječiti domoroce od zaraza i epidemija, otvarajući im tako put u civilizirani način života, za geografe su značajni i njegovi pisani doprinosi. Uz manje opservacije o Havani, Veracruzu, otocima Alacranes u Meksičkom zaljevu, otkrio je svjetskoj geografskoj spoznaji oblik i zemljopisna obilježja istočne obale Donje Kalifornije, duljinu otoka Angel de la Guarda, mjesto za misiju San Francisco de Borja, izvor rijeke Adac. Istražujući terene oko misija San Ignacio, koji je na granici prema sjeveru (frontera del Norte), Santa Gertrudis, te velik dio Kalifornijskog zaljeva (ili Crvenog mora), u njegovim se zapisima ističu misija Guadelupe, oblast Primeria (današnje Sonora i Sinaloa), ušće Crvene rijeke, temeljit opis zaljeva Los Angeles, vrlo pogodne prirodne luke s vrelima vode i više otočića u blizini (južno od Kanala kitova Canal de Ballenas na njegovoj karti) s pogodnim pristupom iz luka Caborce i Tepoce, koji, s obzirom na povoljne vjetrove, omogućuje prolaz kroz „zastrašujuće otoke Salsipuedes“, Laogiú, tj. planine San Rafael i mnoge druge u ovom tekstu navedene. Geografi, ali i svi drugi koje ova problematika zanima, u ovom će zanimljivom štivu zahvaljujući trudu autorice, pronaći poticaje za saznanja o Ferdinandu Konšćaku i njegovim otkrićima i zapisima, a možda i za daljnje pronalaženje drugih, do danas još nepoznatih rukopisa, bilo njegovih ili o njemu. Autorica Polić Bobić je za knjigu o ocu Ferdinandu Konšćaku dobila nagradu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti za najviša znanstvena i umjetnička dostignuća u Republici Hrvatskoj za 2015. godinu za područje društvenih znanosti Mirjana POLIĆ BOBIĆ, Mijo KORADE: Paragvajska pisma: Ivan Marchesetti i Nikola Plantić, isusovci u Paragvajskoj provinciji Družbe Isusove, Matica hrvatska, Zagreb, 2015. Iz pera vrsne hispanistice, urednice i književne prevoditeljice, redovite profesorice španjolske i hispanoameričke književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te koautora, crkvenog povjesničara i povjesničara kulture, suradnika Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu i nasl. redovitog profesora na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, dostupno je široj javnosti kulturološko ostvarenje koje ima i brojne sastavnice povijesno-zemljopisne naravi, pa je stoga zanimljivo ne samo za povjesničare, hispaniste i druge, nego posebice i za geografe. Prof. Polić Bobić inače se bavi istraživanjem književnosti i kulturne povijesti kolonijalne Amerike te hrvatsko-hispanskim kulturnim vezama, a prof. Mijo Korade hrvatskom latinističkom historiografijom, historiografijom hrvatskoga redovništva, odnosima Crkve i države, poviješću školstva u Hrvata i hrvatskim putnicima i putopiscima. Knjiga se u prvom dijelu bavi Paragvajskom provincijom Družbe Isusove i njezinim misijama u kojima su srednjoeuropski isusovci, među kojima i hrvatski, u okviru opće i kulturne povijesti kolonijalne Amerike dali istaknut doprinos ne samo zemljopisnom širenju misijskih projekata, nego i sveukupnom udjelu Družbe Isusove u kulturi, povijesti, geografiji, književnosti itd. kolonijalnih posjeda. Razmatranim spisima te redovničke pokrajine, u kojoj su o nastanku tzv. redukcija, tj. naseobina u kojima se obavljala evangelizacija indijanskih plemena Guarani i drugih, omogućen je odgovarajući pristup poznavanju onovremenih procesa, uz ostalo i sociogeografskih, u prostoru južnoameričkoga geopolitičkog sraza dvaju katoličkih kolonijalnih imperija, španjolskog i portugalskog. U porječjima Parane, Paragvaja, Urugvaja s njihovim brojnim pritokama, u okviru većeg broja (više od četrdeset) misija na teritoriju današnje Argentine, Paragvaja, Bolivije i Brazila, između 1585. (1604.) i 1767. ostvarivani su suživot i društveno-gospodarsko uređenje potaknuti djelovanjem požrtvovnih isusovaca, među kojima se ističu i oni iz hrvatskoga prostora tadašnje Austrijske provincije Družbe Isusove, Ivan Krstitelj Marchesetti iz Rijeke i Nikola Plantić iz Zagreba, čija su pisma predmet ove knjige. Red kojem su pripadali zacrtao je stvaranje kršćanskog društva, ustrojstveno i gospodarski izvan utega tadašnjih europskih kasnofeudalnih odnosa, bližeg pravednim novozavjetnim učenjima o ravnopravnosti i vrijednosti svih ljudskih bića. Taj „jedinstveni socijalni eksperiment u povijesti čovječanstva“, koji je imao i svoje političko-geografsko naličje, premda je doživio mnoge poticaje, priznanja i podršku mnogih suvremenika, ugašen je, na štetu posebice brazilskih guaranskih misija. Tome su uzrok bila međudržavna i unutarcrkvena nesuglasja, agresivnost odmetnika i pojedinih kolonizatora te posebice objede i optužbe da misionari zlorabe zasnovane redukcije za svoje bogaćenje i širenje nekoga svojeg zamišljenog kraljevstva. Otuda i kasnije neosnovane i izmišljene reinterpretacije o Plantiću kao „paragvajskom kralju“, kao „komunističkom kralju“ i sl. Od 1585. do 1767. Družba je provela dvadesetpet istraživačkih pohoda, ostavivši o tome brojna pismena svjedočanstva. Epilog gotovo dvostoljetnih nastojanja isusovaca, u vrtlogu dinastičkih interesa i prekrajanja i u sukobu portugalskih i španjolskih geopolitičkih prisezanja, bio je, nažalost, porazan, posebice za stotine tisuća domorodaca koji su pristali na pokrštavanje i novi način života ostvaren kroz misionarske redukcije. Pojam redukcija (lat. reducere – natrag dovesti) ovdje označava misijska naselja, tzv. Paragvajske redukcije u koje su iz divljih krajeva i prašuma okupljani Indijanci da žive sigurni u organiziranoj kršćanskoj zajednici. Prostirale su se na području dugačkom više od 1000 km i širokom oko 300 km, površine više od 400 tisuća četvornih kilometara. Prva je bila Loreto (1609.), u pokrajini Guayara. Najsjevernija redukcija, San Ignacio del Norte, bila je na 16. usporednici, a najjužnija, Yapeyu, između 29. i 30. usporednice južne zemljopisne širine. U početku su bile izrazito ugrožene od neprijatelja kraljevske kuće i guvernera, raznih španjolskih upravitelja i veleposjednika, portugalskih trupa i posebice odmetnika, a kasnije su konsolidirane u tzv. Kršćansku Republiku Paragvaj koja je uživala visoku autonomiju unutar Španjolskog Kraljevstva. U vrijeme procvata redukcija, ustrojenih po načelu „zajednički posjed, zajednički rad, zajednički plodovi“ 30-ih i 40-ih godina 18. stoljeća živjelo je u njima i više od 140 000 osoba. Uređenje naseobina i zemljišnih imanja svakako je bitno utjecalo na stvaranje novoga oblika kulturnog krajobraza u divljim predjelima južnoameričkog kontinenta. U drugom dijelu knjige predstavljena su do sada neobjavljena pisma navedene dvojice hrvatskih isusovaca u izvorniku na španjolskom i u hrvatskom prijevodu, pisma iz njihove prepiske i druga pisma u kojima se spominje Ivan Marchesetti (Rijeka, 10. prosinca 1704. – Candelaria, Paragvaj, 5. veljače 1767.). Ivan Marchesetti umro je u Novom svijetu prije protjerivanja Družbe Isusove 1767. godine. U Argentinu je stigao 1734. i ondje, poslije priprema u Córdobi, od 1738. do smrti djelovao kao misionar i upravitelj u sedam misija. U Nuestra Señora de Fe uveo je plantažni uzgoj štitastih uši – košenila za proizvodnju grimiznih boja te priređivanje lijekova i začina te ustrojio samoobranu grada. Uspješno je pokrenuo proizvodnju i trgovinu poljoprivrednim kulturama u redukcijama (maté, duhan, trska, sukno i dr.). Nikola Plantić (Zagreb, 2. prosinca 1720. – Varaždin, 15. lipnja 1777.), koji je bio u Paragvaju, ali nije poslan u misije, nego je kao profesor filozofije i teologije boravio u Cordobi, vratio se u Hrvatsku gdje je i umro. Prije odlaska u Južnu Ameriku 1748. studirao je filozofiju u Zagrebu i Grazu, a teologiju u Trnavi te 1747. zaređen. Bio je i rektor isusovačkoga kolegija u Buenos Airesu te superior u Montevideu. Nakon izgona isusovaca na temelju patenta Karla III., vratio se 1768. u Zagreb. Od 1771. bio je rektor isusovačkoga kolegija u Varaždinu, gdje je ostao i nakon ukinuća reda 1773. Popraćena opsežnim bilješkama, pisma Marchesettija i Plantića subraći pohranjena u argentinskom državnom arhivu, svjedoče o misijama, tegobama, gospodarskom i društvenom ustroju, svakodnevnom životu, dvojbama i borbama misionara, kolonizatora i domorodačkih plemena. Prepisku je pronašao pok. Milan Blažeković te ju je predao 1992. godine drugom autoru knjige dr. Koradeu. Ova pisma, kao izvorna svjedočanstva, važna su potka u izučavanju povijesno-zemljopisnih okolnosti tristogodišnjega kolonijalnog razdoblja i nastanka južnoameričkih društava. Autori su ih popratili znanstvenim studioznim razmatranjima o životu i radu dvojice misionara te njihovu utjecaju na subraću redovnike, druge suvremenike i naraštaje koji su slijedili. Posebno je obrađena i legenda o kralju Nikoli, tj. intriga o Plantiću kao kralju paragvajskih Indijanaca, izmišljena i proširena za potrebe pristalica sramotno rigidne reakcije na jednu humanu, gospodarski uspješnu misionarsku stečevinu i koliko je bilo moguće, ostvarenje pravednog suživota domorodaca i kolonizatora. Svakoga geografa, kao i brojne druge čitatelje, zanimat će ovo štivo kao dokumentacija i svjedočanstvo jednog vremena i geopolitičkih zbivanja unutar kojih je, unatoč brojnim poteškoćama, ostvarena jedna od najhumanijih do sada poznatih ljudskih zajednica. Kada su godine 1750. Španjolska i Portugal provele bestidnu trgovinu s gradovima-misijama zamjenom sedam redukcija na istočnoj obali Urugvaja za bogatu koloniju San Sacramento na ušću rijeke La Plate, u mjesec dana moralo se iseliti 30 tisuća ljudi sa svom pokretnom imovinom iz sedam misijskih župa. Guarani su morali prepustiti sav svoj 150-godišnji trud svojim neprijateljima. Brojni prosvjedi civilnih i crkvenih vlasti u Americi i u Španjolskoj nisu, nažalost, bili od pomoći. Unatoč kasnijem povratu na prijašnje stanje, protjerivanjem isusovačkog reda u Portugalu, ubrzo i u Španjolskoj, te geopolitičkim previranjima u 19. stoljeću, baština prosvjetiteljskih i vjerskih misija ubrzano se gasila. Ipak, ostale su brojne potvrde, uz ostalo i pisma naših redovnika, veličanstvenog postignuća jednoga crkvenog reda, doprinosa općem boljitku svijeta. Isusovci su svojim redukcijama u Paragvaju ispisali zasigurno jednu od najljepših stranica socijalne povijesti kao i povijesnog zemljopisa na karti svijeta. Knjiga je izašla u izdanju Matice hrvatske, kao prva knjiga u sklopu edicije Biblioteka Historia. Glavna urednica je Romana Horvat, a recenzenti su dr. sc. Marino Manin iz Instituta za migracije i narodnosti u Zagrebu i dr. sc. Damir Zorić, etnolog i povjesničar iz Matice hrvatske. Knjiga ima dvjesto četrdeset šest stranica s osamnaest slika (dvanaest u bojama), bibliografijom i kazalom osobnih imena. Kao što je s uspjehom i suosjećanjem za Guaranske redukcije svojevremeno prihvaćen filmski oskarovac Misija na ovu temu, tako i ova knjiga ne ostavlja ravnodušnima sve one koji teže pravednijim i humanijim odnosima među ljudskim zajednicama.

RESUMENCon el presente trabajo se pretende, sobre el soporte bibliográfico que registra la trayectoria del gremio sartorial, aportar un enfoque inédito proporcionado por las fuentes archivísticas y documentales para la época: la identificación, relación y análisis de la función ejercida por los sastres de los reyes y de aquellos vinculados al estamento nobiliario en la horquilla cronológica seleccionada, comprendida entre los años 1450 y 1615, fecha del primer y último documento trabajados en este sentido. Esta línea de investigación nos permitirá descubrir desde individuos con deseos de medrar en la escala social, como los sastres andantes y estantes en corte, hasta un subgrupo más consolidado marcado por la continua insatisfacción de las deudas por parte de la nobleza. Secciones archivísticas como el Registro General del Sello, Cámara de Castilla, Registro de Ejecutorias o Consejo de Estado, pertenecientes a variados archivos estatales españoles, nos servirán para proporcionar una nutrida nómina, en relación diacrónica, de los sastres vinculados a la Corona castellana en este periodo. Por otro lado, se destacará el proteccionismo regio hacia la figura de este artesano cercano a las élites de poder, ejemplificándolo en figuras concretas. Finalmente se apuntarán las posibilidades de la documentación analizada para conocer en profundidad, y de la mano de fuentes históricas primarias, aspectos de la historia del vestido regio y del de los empleados de la corte.PALABRAS CLAVE: sastres, reyes, nobles, Corona de Castilla, 1450-1615ABSTRACTThe aim of the present work is, on the basis of the literature that records the trajectory of the sartorial profession, to offer a new approach provided by the archival and documentary sources of the time: the identification, relation and analysis of the function exerted by tailors to kings and to those linked to the nobility. This line of research will allow us to discover people ranging from individuals seeking to climb the social ladder, such as tailors living at the court, to a more consolidated subgroup marked by the continued non-payment of debts by the nobility. Archival sections such as the General Registry of the Seal, Chamber of Castile, Registry of Executives or Council of State, belonging to various Spanish state archives, will provide us with a long list, in diachronic terms, of the tailors linked to the Castilian Crown between 1450 and 1615, the dates of the first and last documents used for this purpose. Furthermore, I shall highlight royal protectionism vis-à-vis the figure of this craftsman close to the elites, offering specific examples. Finally, I shall refer to the potential of the documentation analysed to explore in depth, and via primary historical sources, aspects of the history of royal attire and that of court employees.KEY WORDS: tailors, kings, nobles, Crown of Castile, 1450-1615 BIBLIOGRAFÍAAlcega, J. de, Tratado de Geometría, Práctica y Traza, el cual trata de lo tocante al oficio de sastre…, Valladolid, Maxtor, 2009.Alvar Ezquerra, A., El nacimiento de una capital europea: Madrid entre 1561 y 1609, Madrid, Turner, 1989.Baleztena Abarrategui, J., “Ordenanzas contra los sastres que tuvieren paños faltosos (1533)”, Cuadernos de etnología y etnografía de navarra, 74 (1999), pp. 563-570.Bello León, J. M., y Hernández Pérez, M. B., “Una embajada inglesa a la corte de los Reyes Católicos y su descripción en el ‘Diario’ de Roger Machado”, En la España medieval, 26 (2003), pp. 167-202.Bouza Brey, F., “Historia de la cofradía gremial de sastres de Santiago de Compostela”, Revista Compostellanum, 7 (1962), pp. 569-620.Carretero Rubio, V., La artesanía textil y del cuero en Málaga (1487-1525), Málaga, Cedma, 1996.Comisión Internacional de Diplomática, Folia Caesaraugustana I (normas de transcripción y edición de documentos), Zaragoza, CSIC, Institución Fernando el Católico, 1984.Domínguez Ortiz, A., “Madrid de villa a corte”, en Historia y documentos notariales, Madrid, 16-2 (1992), pp. 263-279.Falcón Pérez, M. I., “Sobre la industria del vestido en Zaragoza en el siglo XV: las ordenanzas de la cofradía de sastres, calceteros y juboneros”, Aragón en la Edad Media, 12 (1995), pp. 241-266.Fernández García, J., “La consideración social de los sastres en la tradición asturiana: (poesía popular y paremiología)”, en Polledo Arias, A. C. (coord.), Fiestas Balesquida, Oviedo, 2012, pp. 89-103.Francisco Olmos, J. M. de, “La evolución de los cambios monetarios en el reinado de Isabel la Católica según las cuentas del tesorero Gonzalo de Baeza”, En la España medieval, 21 (1998), pp. 115-142.Gestoso Pérez, J. y Fernández Gómez, M., Noticia histórico-descriptiva del antiguo pendón de la ciudad de Sevilla y de la bandera de la Hermandad de los sastres, Sevilla, Área de Cultura, 1999.Gómez de Valenzuela, M., “La regla de la cofradía jaquesa de sastres, bajo la advocación de San Lorenzo (1602)”, Argensola: Revista de CC. Sociales del Instituto de Estudios Altoaragoneses, 113 (2003), pp. 315-328.González Arce, J. D., “De la corporación al gremio. La cofradía de sastres, jubeteros y tundidores burgaleses en 1485”, Studia historica. Historia medieval, 25 (2007), pp. 191-219.González Arce, J. D., La casa y corte del príncipe don Juan (1478-1497): economía y etiqueta en el palacio del hijo de los Reyes Católicos, Sevilla, Sociedad Española de Estudios Medievales, 2016.González Marrero, M. del C., “Un vestido para cada ocasión: la indumentaria de la realeza bajomedieval como instrumento para la afirmación, la imitación y el boato. El ejemplo de Isabel I de Castilla”, Cuadernos del CEMyR, 22 (2015), pp. 155-194.Haldón Reina, J. F., “Aproximación histórico-artística a la antigua Hermandad de Nuestra Señora de los reyes del gremio de sastres”, en Roda Peña, J. (coord.), II Semana de estudios Medievales, Nájera, 2009, pp.155-190.Juárez-Almendros, E., “Don Quijote y la moda: El legado de Carmen Bernis”, Cervantes: Bulletin of the Cervantes Society of America, 24.1 (2004), pp. 137-142.López García, J. M., El impacto de la corte en Castilla: Madrid y su territorio en la época moderna, Madrid, siglo XXI de España, 1998.Marchant Rivera, A., “Los sastres en los Procesos de fe del tribunal de distrito de la Inquisición de Toledo (1483-1597)”, Documenta & Instrumenta, 12 (2014), pp. 95-116.Martínez Carreño, A., “Sastres y modistas: notas alrededor de la historia del traje en Colombia”, Boletín Cultural y Bibliográfico, vol. 28, n. 28 (1991), pp. 61-76.Mediero Velasco, M. I., “El impacto de la corte sobre la villa de Madrid”, Pasea por Madrid: historia, turismo cultural y tiempo libre, 7 (2015), pp. 39-57.Monner Sans, R., De sastres: entretenimiento paremiológica, Talleres de la Casa Jacobo Peuser, 1909.Nieto Sánchez, J. A., “La conflictividad laboral en Madrid durante el siglo XVII: el gremio de sastres”, en Actas del I Congreso de jóvenes Geógrafos e Historiadores, 1995, pp. 283-289.Nieto Sánchez, J. A., Artesanos y mercaderes: una historia social y económica de Madrid (1450-1850), Madrid, Fundamentos, 2006.Nombela Rico, J. M., Auge y decadencia en la España de los Austrias: la manufactura textil de Toledo en el siglo XVI, Toledo, Ayuntamiento, 2003.Puerta Escribano, R. de la, “Los avatares del asociacionismo de los artífices del vestir en la Valencia Moderna”, en Prats, L. (coord.), Estudios en homenaje a la Profesora Teresa Puente, vol. 2, Valencia, 1996, pp. 481-495.Puerta Escribano, R. de la, Historia del gremio de sastres y modistas en Valencia: del siglo XIII al siglo XX, Valencia, Ayuntamiento, 1997.Puñal Fernández, T., Los artesanos de Madrid en la Edad Media (1200-1474), Madrid, UNED, 2000.Reguera Ramírez, R., “Costureras versus sastres. También una cuestión de género”, El Pajar: Cuaderno de etnografía canaria, 25 (2008), pp. 110-116.Rodríguez Plaza, M. Á., “Ordenanzas del gremio de sastres de Plasencia. Año 1795”, Revista de estudios extremeños, vol. 71, n. 2 (2015), pp. 1115-1136.Salazar y Castro, L., Pruebas de la historia de la casa de Lara sacadas de los instrumentos por…, Madrid, Imprenta Real, 1694, p. 102.Sanchís Llorens, R., “El offici de sastres y calcetters de Alcoy”, en Primer Congreso de Historia del País Valenciano: celebrado en Valencia del 14 al 18 de abril de 1971, vol. 3, Valencia, 1976, pp. 201-208.Vaamonde Lores, C., “La cofradía de los sastres de Betanzos”, Boletín de la Real Academia Galega, 46 (1911), pp. 244-251.Zofío Llorente, J. C., “Reproducción social y artesanos. Sastres, curtidores y artesanos de la madera madrileños en el siglo XVII”, Hispania: Revista española de Historia, 71/237 (2011), pp. 87-120.Zofío Llorente, J. C., Gremios y artesanos en Madrid, 1550-1650: la sociedad de trabajo en una ciudad cortesana preindustrial, Madrid, CSIC, 2005.

Mangroves sequester significant quantities of organic carbon (C) because of high rates of burial in the soil and storage in biomass. We estimated mangrove forest C storage and accumulation rates in aboveground and belowground components among five sites along an urbanization gradient in the San Juan Bay Estuary, Puerto Rico. Sites included the highly urbanized and clogged Caño Martin Peña in the western half of the estuary, a series of lagoons in the center of the estuary, and a tropical forest reserve (Piñones) in the easternmost part. Radiometrically dated cores were used to determine sediment accretion and soil C storage and burial rates. Measurements of tree dendrometers coupled with allometric equations were used to estimate aboveground biomass. Estuary-wide mangrove forest C storage and accumulation rates were estimated using interpolation methods and coastal vegetation cover data. In recent decades (1970–2016), the highly urbanized Martin Peña East (MPE) site with low flushing had the highest C storage and burial rates among sites. The MPE soil carbon burial rate was over twice as great as global estimates. Mangrove forest C burial rates in recent decades were significantly greater than historic decades (1930–1970) at Caño Martin Peña and Piñones. Although MPE and Piñones had similarly low flushing, the landscape settings (clogged canal vs forest reserve) and urbanization (high vs low) were different. Apparently, not only urbanization, but site-specific flushing patterns, landscape setting, and soil fertility affected soil C storage and burial rates. There was no difference in C burial rates between historic and recent decades at the San José and La Torrecilla lagoons. Mangrove forests had soil C burial rates ranging from 88 g m–2 y–1 at the San José lagoon to 469 g m–2 y–1 at the MPE in recent decades. Watershed anthropogenic CO2 emissions (1.56 million Mg C y–1) far exceeded the annual mangrove forest C storage rates (aboveground biomass plus soils: 17,713 Mg C y–1). A combination of maintaining healthy mangrove forests and reducing anthropogenic emissions might be necessary to mitigate greenhouse gas emissions in urban, tropical areas.

Abstract Introduction: Community engagement (CE) is critical for research on the adoption and use of assistive technology (AT) in many populations living in resource-limited environments. Few studies have described the process that was used for engaging communities in AT research, particularly within low-income communities of older Hispanic with disabilities where limited access, culture, and mistrust must be navigated. We aimed to identify effective practices to enhance CE of low-income Hispanic communities in AT research. Methods: The community stakeholders included community-based organizations, the community healthcare clinic, the local AT project, and residents of the Caño Martín Peña Community in San Juan, Puerto Rico. The CE procedures and activities during the Planning the Study Phase comprised working group meetings with stakeholders to cocreate the funding proposal for the study and address the reviewers’ critiques. During the Conducting the Study Phase, we convened a Community Advisory Board to assist in the implementation of the study. During the Disseminating the Study Results Phase, we developed and implemented plans to disseminate the research results. Results: We identified seven distinct practices to enhance CE in AT research with Hispanic communities: (1) early and continuous input; (2) building trusting and warm relationships through personal connections; (3) establishing and maintaining presence in the community; (4) power sharing; (5) shared language; (6) ongoing mentorship and support to community members; and (7) adapting to the changing needs of the community. Conclusion: Greater attention to CE practices may improve the effectiveness and sustainability of AT research with low-income communities.

03—230 Andress, Reinhard (St. Louis U., USA), James, Charles J., Jurasek, Barbara, Lalande II, John F., Lovik, Thomas A., Lund, Deborah, Stoyak, Daniel P., Tatlock, Lynne and Wipf, Joseph A.. Maintaining the momentum from high school to college: Report and recommendations. Die Unterrichtspraxis/Teaching German (Cherry Hill, NJ, USA), 35, 1 (2002), 1—14.03—231 Andrews, David R. (Georgetown U., USA.). Teaching the Russian heritage learner. Slavonic and East European Journal (Tucson, Arizona, USA), 45, 3 (2001), 519—30.03—232 Ashby, Wendy and Ostertag, Veronica (U. of Arizona, USA). How well can a computer program teach German culture? Die Unterrichtspraxis/Teaching German (Cherry Hill, NJ, USA), 35, 1 (2002), 79—85.03—233 Bateman, Blair E. (937 17th Avenue, SE Minneapolis, MN 55414, USA; Email: bate0048@umn.edu). Promoting openness toward culture learning: Ethnographic interviews for students of Spanish. The Modern Language Journal (Malden, MA, USA), 86, 3 (2002), 318—31.03—234 Belz, Julie A. and Müller-Hartmann, Andreas. Deutsche-amerikanische Telekollaboration im Fremdsprachenuterricht – Lernende im Kreuzfeuer der institutionellen Zwänge. [German-American tele-collaboration in foreign language teaching – learners in the crossfire of institutional constraints.] Die Unterrichtspraxis/Teaching German (Cherry Hill, NJ, USA), 36, 1 (2002), 68—78.03—235 Bosher, Susan and Smalkoski, Kari (The Coll. of St. Catherine, St. Paul, USA; Email: sdbosher@stkate.edu). From needs analysis to curriculum development: Designing a course in health-care communication for immigrant students in the USA. English for Specific Purposes (Amsterdam, The Netherlands), 21, 1 (2002), 59—79.03—236 Brandl, Klaus (U. of Washington, USA; Email: brandl@u.washington.edu). Integrating Internet-based reading materials into the foreign language curriculum: From teacher- to student-centred approaches. Language Learning and Technology (http://llt.msu.edu/), 6, 3 (2002), 87—107.03—237 Bruce, Nigel (Hong Kong U.; Email: njbruce@hku.hk). Dovetailing language and content: Teaching balanced argument in legal problem answer writing. English for Specific Purposes (Amsterdam, The Netherlands), 21, 4 (2002), 321—45.03—238 Bruton, Anthony (U. of Seville, Spain; Email: abruton@siff.us.es). From tasking purposes to purposing tasks. ELT Journal (Oxford, UK), 56, 3 (2002), 280—95.03—239 Candlin, C. N. (Email: enopera@cityu.edu.hk), Bhatia, V. K. and Jensen, C. H. (City U. of Hong Kong). Developing legal writing materials for English second language learners: Problems and perspectives. English for Specific Purposes (Amsterdam, The Netherlands), 21, 4 (2002), 299—320.03—240 Chen, Shumei. A contrastive study of complimentary responses in British English and Chinese, with pedagogic implications for ELT in China. Language Issues (Birmingham, UK), 13, 2 (2001), 8—11.03—241 Chudak, Sebastian (Adam-Mickiewicz-Universität, Poznán, Poland). Die Selbstevaluation im Prozess- und Lernerorientierten Fremdsprachenunterricht (Bedeutung, Ziele, Umsetzungsmöglichkeiten). [The self-evaluation of process- and learner-oriented foreign language teaching.] Glottodidactica (Poznań, Poland), 28 (2002), 49—63.03—242 Crosling, Glenda and Ward, Ian (Monash U., Clayton, Australia; Email: glenda.crosling@buseco.monash.edu.au). Oral communication: The workplace needs and uses of business graduate employees. English for Specific Purposes (Amsterdam, The Netherlands), 21, 1 (2002), 41—57.03—243 Davidheiser, James (U. of the South, USA). Classroom approaches to communication: Teaching German with TPRS (Total Physical Response Storytelling). Die Unterrichtspraxis/Teaching German (Cherry Hill, NJ, USA), 35, 1 (2002), 25—35.03—244 Duff, Patricia A. (U. of British Columbia, Canada; Email: patricia.duff@ubc.ca). The discursive co-construction of knowledge, identity, and difference: An ethnography of communication in the high school mainstream. Applied Linguistics (Oxford, UK), 23, 3 (2002), 289—322.03—245 Egbert, Joy (Washington State U., USA; Email: egbert@wsunix.wsu.edu), Paulus, Trena M. and Nakamichi, Yoko. The impact of CALL instruction on classroom computer use: A foundation for rethinking technology in teacher education. Language Learning and Technology (http://llt.msu.edu/), 6, 3 (2002), 108—26.03—246 Einbeck, Kandace (U. of Colorado at Boulder, USA). Using literature to promote cultural fluency in study abroad programs. Die Unterrichtspraxis/Teaching German (Cherry Hill, NJ, USA), 35, 1 (2002), 59—67.03—247 Fallon, Jean M. (Hollins U., Virginia, USA). On foreign ground: One attempt at attracting non-French majors to a French Studies course. Foreign Language Annals (New York, USA), 35, 4 (2002), 405—13.03—248 Furuhata, Hamako (Mount Union Coll., Ohio, USA; Email: furuhah@muc.edu). Learning Japanese in America: A survey of preferred teaching methods. Language, Culture and Curriculum (Clevedon, UK), 15, 2 (2002), 134—42.03—249 Goldstein, Tara (Ontario Inst. for Studies in Ed., U. of Toronto, Canada). No Pain, No Gain: Student playwriting as critical ethnographic language research. The Canadian Modern Language Review/La Revue canadienne des langues vivantes (Toronto, Ont.), 59, 1 (2002), 53—76.03—250 Hu, Guangwei (Nanyang Technological U., Singapore; Email: gwhu@nie.edu.sg). Potential cultural resistance to pedagogical imports: The case of communicative language teaching in China. Language, Culture and Curriculum (Clevedon, UK), 15, 2 (2002), 93—105.03—251 Huang, Jingzi (Monmouth U., New Jersey, USA; Email: jhuang@monmouth.edu). Activities as a vehicle for linguistic and sociocultural knowledge at the elementary level. Language Teaching Research (London, UK), 7, 1 (2003), 3—33.03—252 Hyland, Ken (City U. of Hong Kong; Email: ken.hyland@cityu.edu.hk). Specificity revisited: How far should we go now? English for Specific Purposes (Amsterdam, The Netherlands), 21, 4 (2002), 385—95.03—253 Jahr, Silke. Die Vermittlung des sprachen Ausdrucks von Emotionen in DaF-Unterricht. [The conveying of the oral expression of emotion in teaching German as a foreign language.] Deutsch als Fremdsprache (Berlin, Germany), 39, 2 (2002), 88–95.03—254 Jung, Yunhee (U. of Alberta, Canada; Email: jhee6539@hanmail.net). Historical review of grammar instruction and current implications. English Teaching (Korea), 57, 3 (2002), 193—213.03—255 Kagan, Olga and Dillon, Kathleen (UCLA, USA & UC Consortium for Language Teaching and Learning, USA). A new perspective on teaching Russian: Focus on the heritage learner. Slavonic and East European Journal (Tucson, Arizona, USA), 45, 3 (2001), 507—18.03—256 Kang, Hoo-Dong (Sungsim Coll. of Foreign Languages, Korea; Email: hdkang2k@hanmail.net). Tracking or detracking?: Teachers' views of tracking in Korean secondary schools. English Teaching (Korea), 57, 3 (2002), 41—57.03—257 Kramsch, Claire (U. of California at Berkeley, USA). Language, culture and voice in the teaching of English as a foreign language. Language Issues (Birmingham, UK), 13, 2 (2001), 2—7.03—258 Krishnan, Lakshmy A. and Lee, Hwee Hoon (Nanyang Tech. U., Singapore; Email: clbhaskar@ntu.edu.sg). Diaries: Listening to ‘voices’ from the multicultural classroom. ELT Journal (Oxford, UK), 56, 3 (2002), 227—39.03—259 Lasagabaster, David and Sierra, Juan Manuel (U. of the Basque Country, Vitoria-Gasteiz, Spain; Email: fiblahed@vc.ehu.es). University students' perceptions of native and non-native speaker teachers of English. Language Awareness (Clevedon, UK), 11, 2 (2002), 132—42.03—260 Lennon, Paul. Authentische Texte im Grammatikunterricht. [Authentic texts in grammar teaching.] Praxis des neusprachlichen Unterrichts (Berlin, Germany), 49, 3 (2002), 227–36.03—261 Lepetit, Daniel (Clemson U., USA; Email: dlepetit@mail.clemson.edu) and Cichocki, Wladyslaw. Teaching languages to future health professionals: A needs assessment study. The Modern Language Journal (Malden, MA, USA), 86, 3 (2002), 384—96.03—262 Łȩska-Drajerczak, Iwona (Adam Mickiewicz U., Poznán, Poland). Selected aspects of job motivation as seen by EFL teachers. Glottodidactica (Poznán, Poland), 28 (2002), 103—12.03—263 Liontas, John I. (U. of Notre-Dame, USA). ZOOMANIA: The See-Hear-and-Do approach to FL teaching and learning. Die Unterrichtspraxis/Teaching German (Cherry Hill, NJ, USA), 35, 1 (2002), 36—58.03—264 Littlemore, Jeannette (Birmingham U., UK). Developing metaphor interpretation strategies for students of economics: A case study. Les Cahiers de l'APLIUT (Grenoble, France), 21, 4 (2002) 40—60.03—265 Mantero, Miguel (The U. of Alabama, USA). Bridging the gap: Discourse in text-based foreign language classrooms. Foreign Language Annals (New York, USA), 35, 4 (2002), 437—56.03—266 Martin, William M. (U. of Pennsylvania, USA) and Lomperis, Anne E.. Determining the cost benefit, the return on investment, and the intangible impacts of language programmes for development. TESOL Quarterly (Alexandria, VA, USA), 36, 3 (2002), 399—429.03—267 Master, Peter (San Jose State U., CA, USA: Email: pmaster@sjsu.edu). Information structure and English article pedagogy. System (Oxford, UK), 30, 3 (2002), 331—48.03—268 Mertens, Jürgen. Schrift im Französischunterricht in der Grundschule: Lernehemnis oder Lernhilfe? [Writing in teaching French in primary school: Learning aid or hindrance?] Neusprachliche Mitteilungen aus Wissenschaft und Praxis (Berlin, Germany), 55, 3 (2002), 141–49.03—269 Meskill, Carla (U. at Albany, USA; Email: cmeskill@uamail.albany.edu), Mossop, Jonathan, DiAngelo, Stephen and Pasquale, Rosalie K.. Expert and novice teachers talking technology: Precepts, concepts, and misconcepts. Language Learning and Technology (http://llt.msu.edu/), 6, 3 (2002), 46—57.03—270 Mitchell, Rosamond and Lee, Jenny Hye-Won (U. of Southampton, UK; Email: rfm3@soton.ac.uk). Sameness and difference in classroom learning cultures: Interpretations of communicative pedagogy in the UK and Korea. Language Teaching Research (London, UK), 7, 1 (2003), 35—63.03—271 Mohan, Bernard (U. of British Columbia, Canada; Email: bernard.mohan@ubc.ca) and Huang, Jingzi. Assessing the integration of language and content in a Mandarin as a foreign language classroom. Linguistics and Education (New York, USA), 13, 3 (2002), 405—33.03—272 Mori, Junko (U. of Wisconsin-Madison, USA; Email: jmori@facstaff.wisc.edu). Task design, plan, and development of talk-in-interaction: An analysis of a small group activity in a Japanese language classroom. Applied Linguistics (Oxford, UK), 23, 3 (2002), 323—47.03—273 O'Sullivan, Emer (Johann Wolfgang Goethe-U. Frankfurt, Germany; Email: osullivan@em.uni-frankfurt.de) and Rösler, Dietmar. Fremdsprachenlernen und Kinder-und Jugendliteratur: Eine kritische Bestandaufsnahme. [Foreign language learning and children's literature: A critical appraisal.] Zeitschrift für Fremdsprachenforschung (Germany), 13, 1 (2002), 63—111.03—274 Pfeiffer, Waldemar (Europa Universität Viadrina – Frankfurt an der Oder, Germany). Möglichkeiten und Grenzen der interkulturellen Sprachvermittlung. [The possibilities and limits of intercultural language teaching.] Glottodidactica (Poznán, Poland), 28 (2002), 125—39.03—275 Rebel, Karlheinz (U. Tübingen, Germany) and Wilson, Sybil. Das Portfolio in Schule und Lehrerbildung (I). [The portfolio in school and the image of a teacher (I).] Fremdsprachenunterricht (Berlin, Germany), 4 (2002), 263–71.03—276 Sonaiya, Remi (Obafemi Awolowo U., Ile-ife, Nigeria). Autonomous language learning in Africa: A mismatch of cultural assumptions. Language, Culture and Curriculum (Clevedon, UK), 15, 2 (2002), 106—16.03—277 Stapleton, Paul (Hokkaido U., Japan; Email: paul@ilcs.hokudai.ac.jp). Critical thinking in Japanese L2 writing: Rethinking tired constructs. ELT Journal (Oxford, UK), 56, 3 (2002), 250—57.03—278 Sullivan, Patricia (Office of English Language Progs., Dept. of State, Washington, USA, Email: psullivan@pd.state.gov) and Girginer, Handan. The use of discourse analysis to enhance ESP teacher knowledge: An example using aviation English. English for Specific Purposes (Amsterdam, The Netherlands), 21, 4 (2002), 397—404.03—279 Tang, Eunice (City U. of Hong Kong) and Nesi, Hilary (U. of Warwick, UK; Email: H.J.Nesi@warwick.ac.uk). Teaching vocabulary in two Chinese classrooms: Schoolchildren's exposure to English words in Hong Kong and Guangzhou. Language Teaching Research (London, UK), 7, 1 (2003), 65—97.03—280 Timmis, Ivor (Leeds Metropolitan U., UK; Email: i.timmis@lmu.ac.uk). Native-speaker norms and International English: A classroom view. ELT Journal (Oxford, UK), 56, 3 (2002), 240—49.03—281 Toole, Janine and Heift, Trude (Simon Fraser U., Bumaby, BC, Canada; Email: toole@sfu.ca). The Tutor Assistant: An authoring tool for an Intelligent Language Tutoring System. Computer Assisted Language Learning (Lisse, The Netherlands), 15, 4 (2002), 373—86.03—282 Turner, Karen and Turvey, Anne (Inst. of Ed., U. of London, UK; Email: k.turner@ioe.ac.uk). The space between shared understandings of the teaching of grammar in English and French to Year 7 learners: Student teachers working collaboratively. Language Awareness (Clevedon, UK), 11, 2 (2002), 100—13.03—283 Warschauer, Mark (U. of California, USA). A developmental perspective on technology in language education. TESOL Quarterly (Alexandria, VA, USA), 36, 3 (2002), 453—75.03—284 Weasenforth, Donald (The George Washington U., USA; Email: weasenf@gwu.edu), Biesenbach-Lucas, Sigrun and Meloni, Christine. Realising constructivist objectives through collaborative technologies: Threaded discussions. Language Learning and Technology (http://llt.msu.edu/), 6, 3 (2002), 58—86.