Academic literature on the topic 'Poremećaj ponašanja'

U poslednjih nekoliko decenija istraživanja ukazuju na porast broja dece sa hiperkinetičkim poremećajem. Jedan od mnogih problema sa kojima se ova deca suočavaju je i niže školsko postiguće, uprkos prosečnoj inteligenciji. Ove rane poteškoće u obrazovanju često imaju dugoročno loše ishode – niži nivo obrazovanja i manju uspešnost u obavljanju zanimanja u odraslom dobu. Negativna iskustva u okviru školskog sistema imaju negativne uticaje i na odnose sa roditeljima, nastavnicima i vršnjacima, doprinose nižem samopouzdanju i emocionalnim poteškoćama. U radu smo ispitivali razlike u školskom postignuću između dece koja pokazuju ponašanja karakteristična za hiperkinetički poremećaj i dece koja ne ispoljavaju probleme u održavanju pažnje i hiperaktivnosti. Uzorak se sastojao od učiteljskih procena oko 800 učenika nižih razreda osnovnih škola. Učitelji su na skali IVJER procenjivali prisutnost simptoma prosečnom ocenom na polugodištu. Rezultati pokazuju da deca koja pokazuju ponašanja karakteristična za hiperkinetički poremećaj imaju statistički značajno niži školski uspeh u odnosu na decu bez simptoma (U=36025.0, p≤.001). Kada pogledamo razlike po podtipu hiperkinetičkog poremećaja, vidimo da deca sa ponašanjima karakterističnim za mešoviti i pretežno nepažljivi tip imaju niže školsko postignuće nego deca sa ponašanjima karakterističnim za pretežno hiperaktivni tip i deca bez simptoma (χ2=192.62, p≤.001). Naši rezultati ukazuju na to da nije hiperaktivnost, već problem pažnje ono što doprinosi nižem školskom uspehu.

Predmet ove studije je utvrđivanje tipične kliničke slike poremećaja Internet upotrebe u Srbiji, kao i provera valjanosti skale Internet zavisnosti u predviđanju ovog poremećaja. Sekundarni cilj bi bila evaluacija predloga da se ovaj poremećaj svrsta u dijagnostičku kategoriju bihevioralnih adikcija. Studija je zamišljena kao komparativna analiza ponašanja Internet korisnika sa/bez simptoma prekomerne i nefunkcionalne upotrebe Interneta. U studiji je učestvovalo ukupno 100 ispitanika, 50 u kliničkoj i 50 u kontrolnoj grupi. Kliničku grupu su činili Internet korisnici koji su potražili stručnu terapeutsku pomoć zbog simptoma prekomerne upotrebe Interneta i ispunili dijagnostičke kriterijume poremećaja Internet ponašanja. Tipični simptomi evidentirani su adaptiranom skalom psiho-fizičkih simptoma. Kliničku sliku poremećaja Internet upotrebe čine četiri donekle odvojene dimenzije simptoma: opsesivna-kompulsivnost, depresivnost, hostilnost, anksioznost i emotivna osetljivost, pri čemu utvrđene dimenzije simptoma Internet zavisnosti odgovaraju teorijski pretpostavljenim simptomima/ poremećajima koji prouzrokuju nastanak samog poremećaja. Važan nalaz studije je da se Skala zavisnosti pokazala visoko diskriminativna (odds ratio -1,557) u predviđanju poremećaja upotrebe Interneta. Skala zavisnosti se takođe nalazi u visokoj korelaciji (rb=0,708, p<,001) sa pomenutim poremećajem što daje empirijske osnove da pomenuti oblik ponašanja možemo klasifikovati u bihevioralne adikcije.

Selektivni mutizam (SM) rijedak je anksiozni poremećaj, obilježen odsutnošću govora u socijalnim situacijama u kojima se od osobe očekuje da govori, čak i kada ona može govoriti u drugim situacijama. Cilj ovoga rada bio je: ispitati obilježja neverbalne komunikacije djece predškolske i rane školske dobi koja imaju selektivni mutizam, utvrditi i opisati koja su obilježja zajednička djeci sa selektivnim mutizmom i onoj s poremećajem iz spektra autizma (PSA) u situaciji ispitivanja. Osim toga, cilj rada bio je: odrediti razlikovna obilježja djece sa selektivnim mutizmom i one s poremećajem iz spektra autizma u ispitnoj situaciji, radi dobivanja smjernica za lakši postupak dijagnosticiranja selektivnog mutizma. Obilježja neverbalne komunikacije ispitana su Opservacijskim protokolom za dijagnostiku autizma (ADOS-2; Lord i sur., 2012), a u istraživanju je sudjelovalo sedam djevojčica u dobi od 5 do 10 godina. Rezultati pokazuju kako je većina djece sa selektivnim mutizmom imala minimalan kontakt očima (57,1 %) te oskudne izraze lica. Djeca su upotrijebila konvencionalne, informativne i instrumentalne geste prilikom odgovora na pitanja, no opisne geste javile su se u vrlo malom broju. Nadalje, djevojčice su rijetko započinjale socijalne interakcije, davale informacije o sebi ili tražile informacije od ispitivača. Iako su obilježja komunikacije i interakcija djevojčica sa selektivnim mutizmom u ispitnoj situaciji prilično nalikovala obilježjima djece sa PSA-om, postoje ponašanja koja čine razlikovna obilježja navedena dva poremećaja. Odstupanja u neverbalnoj komunikaciji djece sa selektivnim mutizmom prisutna su samo u određenim situacijama. Isto tako, nepostojanje stereotipnih i drugih neuobičajenih ponašanja, upotreba gesta te afektivni socijalni odnosi jasno razlikuju selektivni mutizam i poremećaj iz spektra autizma.

Poremećaj iz spektra autizma uključuje različitosti i teškoće na području socijalne komunikacije te na području ponašanja, interesa i aktivnosti. Iako je smatran dominantno “muškim” poremećajem, novija istraživanja upućuju na to da je broj djevojčica i žena s PSA-om podcijenjen, da kasnije dobivaju dijagnozu i da je potrebno da izražavaju puno više težih simptoma da bi je dobile. U ovom će radu biti prikazana obilježja djevojčica i žena s poremećajem iz spektra autizma u kojima se one razlikuju od dječaka i muškaraca. Prema dosadašnjim istraživanjima, djevojčice i žene izražavaju manje teškoća u socijalnoj komunikaciji, u većoj mjeri upotrebljavaju socijalno maskiranje, češće imaju tipične interese te su kod njih manje prisutna ograničena i repetitivna ponašanja nego u dječaka i muškaraca s poremećajem iz spektra autizma. Potrebno je provesti daljnja istraživanja prevalencije, iskustava žena i djevojčica te njihova različitog izražavanja PSA-a. To će omogućiti bolje prepoznavanje i dijagnostiku, a samim time omogućiti i pravovremeno dobivanje podrške te kreiranje usluga koje su iskrojene prema njihovim specifičnostima. Ključne riječi: autizam, žene s poremećajem iz spektra autizma, socijalno maskiranje

Rad analizira anketno istraživanje o učestalosti poremećaja u prehrani provedeno na uzorku od 148 srednjoškolaca. Cilj rada je ispitati učestalost ponašanja i stavova karakterističnih za poremećaje u prehrani s obzirom na spol i dob, te njihovu povezanost s odnosom s roditeljima i vršnjacima te stavovima srednjoškolaca o vlastitom tjelesnom izgledu. Nezadovoljstvo vlastitim tijelom ispitano je na slikovnom prikazu razlika u procjeni trenutnog i željenog tjelesnog izgleda. Primijenjeni su postupci deskriptivne statistike, t-testa za nezavisne uzorke, ANOVA-e i korelacijske analize. Rezultati pokazuju da 48,6% djevojaka za željeni izgled odabire prikaz mršavijeg tijela od postojećeg, dok 38,7% navodi željeni izgled kao jednak postojećem, a 12,6% željeni izgled procjenjuje debljim od postojećeg. Djevojke su najnezadovoljnije trbuhom (31,5%), nogama (28%) te stražnjicom i bokovima (20,7%). Mladići su najnezadovoljniji prsima (35,1%), nogama (21,6%) i trbuhom (18,9%). Ukupno, 52,7% ispitanika iskazuje osjećaj prevelike debljine, dok jaku želju za mršavljenjem iskazuje 65,5% mladih. Djevojke značajno češće od mladića iskazuju nezadovoljstvo tijelom (p<0,001) te su sklonije ponašanjima povezanim s anoreksijom (p<0,001), ponašanjima povezanim s bulimijom (p<0,01) i poremećaju s prejedanjem (p<0,05). Mlađi ispitanici značajno su skloniji ponašanjima povezanima s ortoreksijom (p<0,05). Utvrđena je niska negativna korelacija kvalitete odnosa u obitelji i ponašanja s povezanih s bulimijom (r=-0,18, p<0,05). Nezadovoljstvo tijelom pozitivno visoko korelira s ponašanjima povezanim s anoreksijom (r=0,76, p<0,001) i bulimijom (r=0,63, p<0,001) te je pozitivno umjereno povezano s poremećajem s prejedanjem (r=0,58, p<0,001). Nije utvrđena povezanost odnosa s vršnjacima, nezadovoljstva tijelom i stavova o vlastitom izgledu s ponašanjima povezanim s anoreksijom, bulimijom i ponašanjima povezanim s poremećajem prejedanja i ortoreksijom.

Transteorijski model promene je integrativni model o tome kako ljudi menjaju svoje ponašanje. Kao ključni konstrukt ovog modela, procesi promene su očigledne i skrivene aktivnosti koje ljudi čine da bi promenili neko ponašanje. Autori modela, Prohaska i saradnici, nakon brojnih metateorijskih analiza psihoterapijskih modela dolaze do deset fundamentalnih procesa promene koji se grupišu oko dva faktora drugog reda, koje autori imenuju iskustvenim i bihejvioralnim procesima. Nas je zanimalo može li se ovaj koncept primeniti u radu sa psihijatrijskim pacijentima, odnosno mogu li se ovako definisani procesi promene identifikovati u osnovi aktivnosti koje ova populacija preduzima u pravcu korekcije svog ponašanja. Primenjen je Upitnik za merenje procesa promene PCQ 2001 na uzorku koji čine 221 psihijatrijski pacijent sa dijagnozom neurotski poremećaj, poremećaj ličnosti i psihoze. Analizom glavnih komponenti (SPSS.12.0.1) ekstrahovano je 10 komponenti u Oblimin poziciji sa Kaiserovom normalizacijom, koje ukupno objašnjavaju 65,97% varijanse. Većina ajtema ne grupiše se u skladu sa teorijskim modelom. Jasno se izdvajaju samo procesi Medikamentozni tretman i Socijalno oslobađanje. Većina ostalih ajtema se projektuje na dve ili više komponenti i ukazuje na specifičan odnos psihijatrijskih pacijenata prema procesima promene. Istom analizom drugog reda izdvajaju se tri komponente koje ukupno objašnjavaju 50,9% varijanse. Nalazi sugerišu da instrument ne diskriminiše upotrebu iskustvenih od bihejvioralnih procesa promene, nego prvi faktor obuhvata aktivno-reorganizirajuće procese, drugi procese karakteristične za pasivan pristup problemu i poslušnost savetima terapeuta, dok treći faktor grupiše komponente oslanjanja na razgovor i socijalnu podršku.

Cilj ovog rada je prikazati pregled dosadašnjih znanstvenih spoznaja o percepciji rizika zaraze HIV-om i drugim spolno prenosivim bolestima, kiberohondrije i zdravstvene pismenosti s naglaskom na trenutnu situaciju pandemije COVID-19. Republika Hrvatska je još uvijek zemlja niskog rizika epidemije HIV-a, dijelom zahvaljujući osnivanju 10 Centara za dobrovoljno, anonimno i besplatno savjetovanje i testiranje na HIV (CST). Percepcija rizika zaraze spolno prenosivom bolešću se opisuje kao vlastita procjena mogućnosti dobivanja iste. Zdravstvena ponašanja, pa tako i percepcija rizika, mogu se objasniti različitim modelima i teorijama, a jedan od prihvaćenih modela je socijalno-kognitivni model uvjerenja vezanih uz zdravlje (engl. Health Belief Model – HBM). Zdravstvena pismenost se definira kao osobne, kognitivne i socijalne vještine koje određuju sposobnost pojedinca da pristupi podacima o zdravlju, razumije ih i koristi. Kiberohodrija je anksiozni poremećaj karakteriziran ekscesivnim istraživanjem zdravstvenih sadržaja preko interneta. Pandemija COVID-19 je veliki događaj digitalne ere, uzimajući u obzir poremećaj izazvan u svim područjima života širom svijeta. Zbog izazvanog straha predstavlja plodno tlo za kiberohondriju.

U radu su opisane karakteristike učenika sa hiperkinetičkim poremećajem (ADHD) i ukazano je na osnovne simptome hiperkinetičkog poremećaja: hiperaktivnost, impulsivnost i deficit pažnje. Posebno se ističu preterana promenljivost u reakcijama na situacije i problemi slabe regulacije i inhibicije ponašanja. Teškoće u učenju, slaba školska postignuća, problemi u međuvršnjačkim odnosima, problemi sa kontrolom ponašanja svakodnevica su dece s ADHD-om. Nerazumevanje karakteristika samog poremećaja i detetovih osećanja, kao i nemogućnost deteta da se adekvatno nosi sa svakodnevnim zahtevima škole, u aktuelnoj školskoj praksi sreću se svakodnevno. Kako bi učenici razumeli svoju okolinu i snalazili se u svakodnevnim situacijama, neophodno je da usvoje socijalne veštine. Nepoznavanje efikasnih strategija rada sa učenicima sa hiperkinetičkim poremećajem može negativno uticati na socijalno ponašanje i akademska postignuća te grupe učenika. Upravo iz tog razloga u radu se ukazuje na neophodnost primene adekvatnih strategija poučavanja i intervencija u vaspitno-obrazovnom radu sa ovom populacijom učenika.

Uvod: U prikazu slučaja opisana je primjena tehnika kognitivno-bihevioralne terapije (KBT) i terapije desensitizacije i reprocesiranja uz pomoć pokreta očiju (EMDR, eng. Eye Movement Desensitization and Reprocessing – EMDR), u tretmanu paničnog poremećaja sa agorafobijom. Cilj: Ovim prikazom se nastoji prezentirati specifična priroda tretmana paničnog poremećaja koji je imao za cilj povećanje funkcionalnosti klijenta na poslovnom, porodičnom i općenito socijalnom planu. Prikaz slučaja: Klijent dolazi na tretman u dobi od 26 godina. Ima završenu srednju školu, zaposlen je, oženjen i živi sa suprugom. Dijagnosticiran mu je panični poremećaj sa agorafobijom radi čega je na bolovanju. Usljed straha od ponovljanja paničnih napada izbjegava izlaske van porodičnog doma i bez sigurnosnih osoba što je značajno narušilo kvalitet njegovog funkcioniranja u svakodnevnom životu. Tretman se sastojao od nekoliko dijelova. Prvi se odnosio na psihološku podršku i psihoedukaciju o tretmanu i prirodi paničnog poremećaja. Drugi je uključivao tehnike kognitivno - bihevioralne terapije kao što su kognitivna restrukturacija, identifikacija kognitivnih distorzija, identifikacija, evaluacija i modifikacija negativnih automatskih misli, tehnike abdominalnog disanja, vizualizacije, relaksacije, a nakon određivanja hijerarhije situacija koje izazivaju strah kod klijenta provedeno je izlaganje panici imaginacijom te uvježbavanje izlaganja panici u realitetu. Međutim, u toku tretmana se javljaju smetnje koje ukazuju na prisustvo neprorađene traume kao okidača za razvoj simptomatike paničnog poremećaja. U cilju kognitivnog i emocionalnog prorađivanja ove traume, u trećem dijelu tretmana primijenjena je EMDR terapija. S obzirom da EMDR pristup omogućava aktivaciju adaptivnih neurofizioloških mehanizama koji obezbjeđuju funkcionalniju obradu informacija preko procesa rekonsolidacije memorije vezane za stresogena iskustva (disfunkcionalno pohranjena memorija), u tretmanu se osim reduciranja anksioznosti i simptomatskog poboljšanja opravdano očekivalo postizanje značajnih uvida te izmjene uvjerenja i ponašanja vezanih za proživljenu traumu. Zaključak: Nakon tretmana kod klijenta je došlo do značajnog poboljšanja funkcioniranja kako na kognitivnom, tako na emocionalnom i socijalnom planu. Na temelju aktualnog prikaza slučaja zaključuje se da je kombinacija KBT i EMDR efikasna terapija izbora u tretiranju paničnog poremećaja koji je trigeriran proživljenim traumatskim iskustvom.

Osnovni cilj istraživanja podrazumevao je proveru prediktivne moći mehanizama suočavanja sa stresom, optimizma i generalne samoefikasnosti u odnosu na ukupan skor na Skali psihofizičkog zdravlja, koji je figurisao u svojstvu kriterijumske varijable. Isti složaj prediktorskih varijabli koristili smo u pokušaju predviđanja pojedinih aspekata psihofizičkog zdravlja koji se odnose na: poremećaj fizičkog zdravlja, strah i anksioznost, depresivne reakcije, umor, te poremećaj socijalnog ponašanja. Istraživanje je sprovedeno na prigodnom uzorku od 269 studenata Univerziteta u Novom Sadu, oba pola. Obuhvaćeni su studenti osnovnih i diplomskih studija. Radi operacionalizacije spomenutih varijabli, korišćeni su sledeći instrumenti: Skala psihofizičkog zdravlja, Life Orientation Test-Revised, kojim se meri dispozicioni optimizam, Skala opšte samoefikasnosti i Brief COPE kojim su mere operacionalizovani mehanizmi suočavanja sa stresom. Analizom faktorske strukture skale Brief COPE izdvojena su tri faktora, uvrštena u set prediktorskih varijabli: Traženje socijalne podrške, Suočavanje usmereno na problem i Suočavanje izbegavanjem. Kao značajni prediktori opšteg psihofizičkog zdravlja izdvojili su se: Suočavanje izbegavanjem (β = .24, p < .01), Optimizam (β = -.35, p < .01) i Opšta samoefikasnost (β = -.18, p < .05). Kad je reč o pojedinačnim aspektima psihofizičkog zdravlja, koji su u naknadnim analizama imali status kriterijumskih varijabli, pomenuti složaj prediktora pokazao se značajnim u predviđanju svakog pojedinačnog aspekta. Upoređujući pojedinačne doprinose prediktorskih varijabli, ustanovljeno je da se varijabilnost psihofizičkog zdravlja u svim razmatranim aspektima može objasniti razlikama u stepenu optimizma i prijemčivosti za strategiju izbegavanja.