To see the other types of publications on this topic, follow the link: Poremećaj ponašanja.
Journal articles on the topic 'Poremećaj ponašanja'
Create a spot-on reference in APA, MLA, Chicago, Harvard, and other styles
Consult the top 47 journal articles for your research on the topic 'Poremećaj ponašanja.'
Next to every source in the list of references, there is an 'Add to bibliography' button. Press on it, and we will generate automatically the bibliographic reference to the chosen work in the citation style you need: APA, MLA, Harvard, Chicago, Vancouver, etc.
You can also download the full text of the academic publication as pdf and read online its abstract whenever available in the metadata.
Browse journal articles on a wide variety of disciplines and organise your bibliography correctly.
1
Stanisavljević, Milica, Marina Oros, and Ivan Jerković. "ŠKOLSKI USPEH KOD DECE SA PONAŠANJIMA KARAKTERISTIČNIM ZA HIPERKINETIČKI POREMEĆAJ." Педагошка стварност 66, no. 1 (2020): 42–58. http://dx.doi.org/10.19090/ps.2020.1.42-58.
Full textAbstract:
U poslednjih nekoliko decenija istraživanja ukazuju na porast broja dece sa hiperkinetičkim poremećajem. Jedan od mnogih problema sa kojima se ova deca suočavaju je i niže školsko postiguće, uprkos prosečnoj inteligenciji. Ove rane poteškoće u obrazovanju često imaju dugoročno loše ishode – niži nivo obrazovanja i manju uspešnost u obavljanju zanimanja u odraslom dobu. Negativna iskustva u okviru školskog sistema imaju negativne uticaje i na odnose sa roditeljima, nastavnicima i vršnjacima, doprinose nižem samopouzdanju i emocionalnim poteškoćama. U radu smo ispitivali razlike u školskom postignuću između dece koja pokazuju ponašanja karakteristična za hiperkinetički poremećaj i dece koja ne ispoljavaju probleme u održavanju pažnje i hiperaktivnosti. Uzorak se sastojao od učiteljskih procena oko 800 učenika nižih razreda osnovnih škola. Učitelji su na skali IVJER procenjivali prisutnost simptoma prosečnom ocenom na polugodištu. Rezultati pokazuju da deca koja pokazuju ponašanja karakteristična za hiperkinetički poremećaj imaju statistički značajno niži školski uspeh u odnosu na decu bez simptoma (U=36025.0, p≤.001). Kada pogledamo razlike po podtipu hiperkinetičkog poremećaja, vidimo da deca sa ponašanjima karakterističnim za mešoviti i pretežno nepažljivi tip imaju niže školsko postignuće nego deca sa ponašanjima karakterističnim za pretežno hiperaktivni tip i deca bez simptoma (χ2=192.62, p≤.001). Naši rezultati ukazuju na to da nije hiperaktivnost, već problem pažnje ono što doprinosi nižem školskom uspehu.
2
Hinić, Darko. "Simptomi i dijagnostička klasifikacija internet zavisnosti u Srbiji." Primenjena psihologija 2, no. 1 (2009): 43–59. http://dx.doi.org/10.19090/pp.2009.1.43-59.
Full textAbstract:
Predmet ove studije je utvrđivanje tipične kliničke slike poremećaja Internet upotrebe u Srbiji, kao i provera valjanosti skale Internet zavisnosti u predviđanju ovog poremećaja. Sekundarni cilj bi bila evaluacija predloga da se ovaj poremećaj svrsta u dijagnostičku kategoriju bihevioralnih adikcija. Studija je zamišljena kao komparativna analiza ponašanja Internet korisnika sa/bez simptoma prekomerne i nefunkcionalne upotrebe Interneta. U studiji je učestvovalo ukupno 100 ispitanika, 50 u kliničkoj i 50 u kontrolnoj grupi. Kliničku grupu su činili Internet korisnici koji su potražili stručnu terapeutsku pomoć zbog simptoma prekomerne upotrebe Interneta i ispunili dijagnostičke kriterijume poremećaja Internet ponašanja. Tipični simptomi evidentirani su adaptiranom skalom psiho-fizičkih simptoma. Kliničku sliku poremećaja Internet upotrebe čine četiri donekle odvojene dimenzije simptoma: opsesivna-kompulsivnost, depresivnost, hostilnost, anksioznost i emotivna osetljivost, pri čemu utvrđene dimenzije simptoma Internet zavisnosti odgovaraju teorijski pretpostavljenim simptomima/ poremećajima koji prouzrokuju nastanak samog poremećaja. Važan nalaz studije je da se Skala zavisnosti pokazala visoko diskriminativna (odds ratio -1,557) u predviđanju poremećaja upotrebe Interneta. Skala zavisnosti se takođe nalazi u visokoj korelaciji (rb=0,708, p<,001) sa pomenutim poremećajem što daje empirijske osnove da pomenuti oblik ponašanja možemo klasifikovati u bihevioralne adikcije.
3
Burić, Mirna, Maja Cepanec, and Sanja Šimleša. "Obilježja neverbalne komunikacije djece sa selektivnim mutizmom – nalikuju li onima u poremećaju iz spektra autizma?" Logopedija 9, no. 2 (2020): 50–58. http://dx.doi.org/10.31299/log.9.2.2.
Full textAbstract:
Selektivni mutizam (SM) rijedak je anksiozni poremećaj, obilježen odsutnošću govora u socijalnim situacijama u kojima se od osobe očekuje da govori, čak i kada ona može govoriti u drugim situacijama. Cilj ovoga rada bio je: ispitati obilježja neverbalne komunikacije djece predškolske i rane školske dobi koja imaju selektivni mutizam, utvrditi i opisati koja su obilježja zajednička djeci sa selektivnim mutizmom i onoj s poremećajem iz spektra autizma (PSA) u situaciji ispitivanja. Osim toga, cilj rada bio je: odrediti razlikovna obilježja djece sa selektivnim mutizmom i one s poremećajem iz spektra autizma u ispitnoj situaciji, radi dobivanja smjernica za lakši postupak dijagnosticiranja selektivnog mutizma. Obilježja neverbalne komunikacije ispitana su Opservacijskim protokolom za dijagnostiku autizma (ADOS-2; Lord i sur., 2012), a u istraživanju je sudjelovalo sedam djevojčica u dobi od 5 do 10 godina. Rezultati pokazuju kako je većina djece sa selektivnim mutizmom imala minimalan kontakt očima (57,1 %) te oskudne izraze lica. Djeca su upotrijebila konvencionalne, informativne i instrumentalne geste prilikom odgovora na pitanja, no opisne geste javile su se u vrlo malom broju. Nadalje, djevojčice su rijetko započinjale socijalne interakcije, davale informacije o sebi ili tražile informacije od ispitivača. Iako su obilježja komunikacije i interakcija djevojčica sa selektivnim mutizmom u ispitnoj situaciji prilično nalikovala obilježjima djece sa PSA-om, postoje ponašanja koja čine razlikovna obilježja navedena dva poremećaja. Odstupanja u neverbalnoj komunikaciji djece sa selektivnim mutizmom prisutna su samo u određenim situacijama. Isto tako, nepostojanje stereotipnih i drugih neuobičajenih ponašanja, upotreba gesta te afektivni socijalni odnosi jasno razlikuju selektivni mutizam i poremećaj iz spektra autizma.
4
Stošić, Jasmina, Matea Begić, and Marina Soldan. "Djevojčice i žene s poremećajem iz spektra autizma." Klinička psihologija 13, no. 1-2 (2020): 95–106. http://dx.doi.org/10.21465/2020-kp-1-2-0007.
Full textAbstract:
Poremećaj iz spektra autizma uključuje različitosti i teškoće na području socijalne komunikacije te na području ponašanja, interesa i aktivnosti. Iako je smatran dominantno “muškim” poremećajem, novija istraživanja upućuju na to da je broj djevojčica i žena s PSA-om podcijenjen, da kasnije dobivaju dijagnozu i da je potrebno da izražavaju puno više težih simptoma da bi je dobile. U ovom će radu biti prikazana obilježja djevojčica i žena s poremećajem iz spektra autizma u kojima se one razlikuju od dječaka i muškaraca. Prema dosadašnjim istraživanjima, djevojčice i žene izražavaju manje teškoća u socijalnoj komunikaciji, u većoj mjeri upotrebljavaju socijalno maskiranje, češće imaju tipične interese te su kod njih manje prisutna ograničena i repetitivna ponašanja nego u dječaka i muškaraca s poremećajem iz spektra autizma. Potrebno je provesti daljnja istraživanja prevalencije, iskustava žena i djevojčica te njihova različitog izražavanja PSA-a. To će omogućiti bolje prepoznavanje i dijagnostiku, a samim time omogućiti i pravovremeno dobivanje podrške te kreiranje usluga koje su iskrojene prema njihovim specifičnostima. Ključne riječi: autizam, žene s poremećajem iz spektra autizma, socijalno maskiranje
5
Livazović, Goran, and Iva Mudrinić. "Nezadovoljstvo tjelesnim izgledom i ponašanja povezana s poremećajima u prehrani adolescenata." Kriminologija & socijalna integracija 25, no. 1 (2017): 71–89. http://dx.doi.org/10.31299/ksi.25.1.3.
Full textAbstract:
Rad analizira anketno istraživanje o učestalosti poremećaja u prehrani provedeno na uzorku od 148 srednjoškolaca. Cilj rada je ispitati učestalost ponašanja i stavova karakterističnih za poremećaje u prehrani s obzirom na spol i dob, te njihovu povezanost s odnosom s roditeljima i vršnjacima te stavovima srednjoškolaca o vlastitom tjelesnom izgledu. Nezadovoljstvo vlastitim tijelom ispitano je na slikovnom prikazu razlika u procjeni trenutnog i željenog tjelesnog izgleda. Primijenjeni su postupci deskriptivne statistike, t-testa za nezavisne uzorke, ANOVA-e i korelacijske analize. Rezultati pokazuju da 48,6% djevojaka za željeni izgled odabire prikaz mršavijeg tijela od postojećeg, dok 38,7% navodi željeni izgled kao jednak postojećem, a 12,6% željeni izgled procjenjuje debljim od postojećeg. Djevojke su najnezadovoljnije trbuhom (31,5%), nogama (28%) te stražnjicom i bokovima (20,7%). Mladići su najnezadovoljniji prsima (35,1%), nogama (21,6%) i trbuhom (18,9%). Ukupno, 52,7% ispitanika iskazuje osjećaj prevelike debljine, dok jaku želju za mršavljenjem iskazuje 65,5% mladih. Djevojke značajno češće od mladića iskazuju nezadovoljstvo tijelom (p<0,001) te su sklonije ponašanjima povezanim s anoreksijom (p<0,001), ponašanjima povezanim s bulimijom (p<0,01) i poremećaju s prejedanjem (p<0,05). Mlađi ispitanici značajno su skloniji ponašanjima povezanima s ortoreksijom (p<0,05). Utvrđena je niska negativna korelacija kvalitete odnosa u obitelji i ponašanja s povezanih s bulimijom (r=-0,18, p<0,05). Nezadovoljstvo tijelom pozitivno visoko korelira s ponašanjima povezanim s anoreksijom (r=0,76, p<0,001) i bulimijom (r=0,63, p<0,001) te je pozitivno umjereno povezano s poremećajem s prejedanjem (r=0,58, p<0,001). Nije utvrđena povezanost odnosa s vršnjacima, nezadovoljstva tijelom i stavova o vlastitom izgledu s ponašanjima povezanim s anoreksijom, bulimijom i ponašanjima povezanim s poremećajem prejedanja i ortoreksijom.
6
Žuljević, Dragan, and Vesna Gavrilov-Jerković. "Procesi promene mereni upitnikom PCQ 2001 - korak bliže ili dalje u razumevanju psihoterapijske promene." Primenjena psihologija 1, no. 1-2 (2008): 95–115. http://dx.doi.org/10.19090/pp.2008.1-2.95-115.
Full textAbstract:
Transteorijski model promene je integrativni model o tome kako ljudi menjaju svoje ponašanje. Kao ključni konstrukt ovog modela, procesi promene su očigledne i skrivene aktivnosti koje ljudi čine da bi promenili neko ponašanje. Autori modela, Prohaska i saradnici, nakon brojnih metateorijskih analiza psihoterapijskih modela dolaze do deset fundamentalnih procesa promene koji se grupišu oko dva faktora drugog reda, koje autori imenuju iskustvenim i bihejvioralnim procesima. Nas je zanimalo može li se ovaj koncept primeniti u radu sa psihijatrijskim pacijentima, odnosno mogu li se ovako definisani procesi promene identifikovati u osnovi aktivnosti koje ova populacija preduzima u pravcu korekcije svog ponašanja. Primenjen je Upitnik za merenje procesa promene PCQ 2001 na uzorku koji čine 221 psihijatrijski pacijent sa dijagnozom neurotski poremećaj, poremećaj ličnosti i psihoze. Analizom glavnih komponenti (SPSS.12.0.1) ekstrahovano je 10 komponenti u Oblimin poziciji sa Kaiserovom normalizacijom, koje ukupno objašnjavaju 65,97% varijanse. Većina ajtema ne grupiše se u skladu sa teorijskim modelom. Jasno se izdvajaju samo procesi Medikamentozni tretman i Socijalno oslobađanje. Većina ostalih ajtema se projektuje na dve ili više komponenti i ukazuje na specifičan odnos psihijatrijskih pacijenata prema procesima promene. Istom analizom drugog reda izdvajaju se tri komponente koje ukupno objašnjavaju 50,9% varijanse. Nalazi sugerišu da instrument ne diskriminiše upotrebu iskustvenih od bihejvioralnih procesa promene, nego prvi faktor obuhvata aktivno-reorganizirajuće procese, drugi procese karakteristične za pasivan pristup problemu i poslušnost savetima terapeuta, dok treći faktor grupiše komponente oslanjanja na razgovor i socijalnu podršku.
7
Staraj Bajčić, Tanja, Ivana Sorta-Bilajac Turina, and Ksenija Baždarić. "Percepcija rizika od spolnih bolesti i HIV-a, kiberohondrija i zdravstvena pismenost u doba pandemije COVID-19." Infektološki glasnik 40, no. 4 (2021): 129–33. http://dx.doi.org/10.37797/ig.40.4.3.
Full textAbstract:
Cilj ovog rada je prikazati pregled dosadašnjih znanstvenih spoznaja o percepciji rizika zaraze HIV-om i drugim spolno prenosivim bolestima, kiberohondrije i zdravstvene pismenosti s naglaskom na trenutnu situaciju pandemije COVID-19. Republika Hrvatska je još uvijek zemlja niskog rizika epidemije HIV-a, dijelom zahvaljujući osnivanju 10 Centara za dobrovoljno, anonimno i besplatno savjetovanje i testiranje na HIV (CST). Percepcija rizika zaraze spolno prenosivom bolešću se opisuje kao vlastita procjena mogućnosti dobivanja iste. Zdravstvena ponašanja, pa tako i percepcija rizika, mogu se objasniti različitim modelima i teorijama, a jedan od prihvaćenih modela je socijalno-kognitivni model uvjerenja vezanih uz zdravlje (engl. Health Belief Model – HBM). Zdravstvena pismenost se definira kao osobne, kognitivne i socijalne vještine koje određuju sposobnost pojedinca da pristupi podacima o zdravlju, razumije ih i koristi. Kiberohodrija je anksiozni poremećaj karakteriziran ekscesivnim istraživanjem zdravstvenih sadržaja preko interneta. Pandemija COVID-19 je veliki događaj digitalne ere, uzimajući u obzir poremećaj izazvan u svim područjima života širom svijeta. Zbog izazvanog straha predstavlja plodno tlo za kiberohondriju.
8
Tančić, Nataša D. "KARAKTERISTIKE UČENIKA SA HIPERKINETIČKIM POREMEĆAJEM I STRATEGIJE POUČAVANJA U VASPITNO-OBRAZOVNOM PROCESU." Zbornik Odseka za pedagogiju, no. 28 (October 16, 2019): 31–47. http://dx.doi.org/10.19090/zop.2019.28.31-47.
Full textAbstract:
U radu su opisane karakteristike učenika sa hiperkinetičkim poremećajem (ADHD) i ukazano je na osnovne simptome hiperkinetičkog poremećaja: hiperaktivnost, impulsivnost i deficit pažnje. Posebno se ističu preterana promenljivost u reakcijama na situacije i problemi slabe regulacije i inhibicije ponašanja. Teškoće u učenju, slaba školska postignuća, problemi u međuvršnjačkim odnosima, problemi sa kontrolom ponašanja svakodnevica su dece s ADHD-om. Nerazumevanje karakteristika samog poremećaja i detetovih osećanja, kao i nemogućnost deteta da se adekvatno nosi sa svakodnevnim zahtevima škole, u aktuelnoj školskoj praksi sreću se svakodnevno. Kako bi učenici razumeli svoju okolinu i snalazili se u svakodnevnim situacijama, neophodno je da usvoje socijalne veštine. Nepoznavanje efikasnih strategija rada sa učenicima sa hiperkinetičkim poremećajem može negativno uticati na socijalno ponašanje i akademska postignuća te grupe učenika. Upravo iz tog razloga u radu se ukazuje na neophodnost primene adekvatnih strategija poučavanja i intervencija u vaspitno-obrazovnom radu sa ovom populacijom učenika.
9
Aziraj - Smajić, Vildana. "PRIMJENA KBT i EMDR U TRETMANU PANIČNOG POREMEĆAJA: PRIKAZ SLUČAJA." Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Bihaću 10, no. 10 (2018): 145–61. http://dx.doi.org/10.52535/27441695.2018.10.145-161.
Full textAbstract:
Uvod: U prikazu slučaja opisana je primjena tehnika kognitivno-bihevioralne terapije (KBT) i terapije desensitizacije i reprocesiranja uz pomoć pokreta očiju (EMDR, eng. Eye Movement Desensitization and Reprocessing – EMDR), u tretmanu paničnog poremećaja sa agorafobijom. Cilj: Ovim prikazom se nastoji prezentirati specifična priroda tretmana paničnog poremećaja koji je imao za cilj povećanje funkcionalnosti klijenta na poslovnom, porodičnom i općenito socijalnom planu. Prikaz slučaja: Klijent dolazi na tretman u dobi od 26 godina. Ima završenu srednju školu, zaposlen je, oženjen i živi sa suprugom. Dijagnosticiran mu je panični poremećaj sa agorafobijom radi čega je na bolovanju. Usljed straha od ponovljanja paničnih napada izbjegava izlaske van porodičnog doma i bez sigurnosnih osoba što je značajno narušilo kvalitet njegovog funkcioniranja u svakodnevnom životu. Tretman se sastojao od nekoliko dijelova. Prvi se odnosio na psihološku podršku i psihoedukaciju o tretmanu i prirodi paničnog poremećaja. Drugi je uključivao tehnike kognitivno - bihevioralne terapije kao što su kognitivna restrukturacija, identifikacija kognitivnih distorzija, identifikacija, evaluacija i modifikacija negativnih automatskih misli, tehnike abdominalnog disanja, vizualizacije, relaksacije, a nakon određivanja hijerarhije situacija koje izazivaju strah kod klijenta provedeno je izlaganje panici imaginacijom te uvježbavanje izlaganja panici u realitetu. Međutim, u toku tretmana se javljaju smetnje koje ukazuju na prisustvo neprorađene traume kao okidača za razvoj simptomatike paničnog poremećaja. U cilju kognitivnog i emocionalnog prorađivanja ove traume, u trećem dijelu tretmana primijenjena je EMDR terapija. S obzirom da EMDR pristup omogućava aktivaciju adaptivnih neurofizioloških mehanizama koji obezbjeđuju funkcionalniju obradu informacija preko procesa rekonsolidacije memorije vezane za stresogena iskustva (disfunkcionalno pohranjena memorija), u tretmanu se osim reduciranja anksioznosti i simptomatskog poboljšanja opravdano očekivalo postizanje značajnih uvida te izmjene uvjerenja i ponašanja vezanih za proživljenu traumu. Zaključak: Nakon tretmana kod klijenta je došlo do značajnog poboljšanja funkcioniranja kako na kognitivnom, tako na emocionalnom i socijalnom planu. Na temelju aktualnog prikaza slučaja zaključuje se da je kombinacija KBT i EMDR efikasna terapija izbora u tretiranju paničnog poremećaja koji je trigeriran proživljenim traumatskim iskustvom.
10
Genc, Ana, Jasmina Pekić, and Jelena Matanov. "Mehanizmi suočavanja sa stresom, optimizam i generalna samoefikasnost kao prediktori psihofizičkog zdravlja." Primenjena psihologija 6, no. 2 (2013): 155–74. http://dx.doi.org/10.19090/pp.2013.2.155-174.
Full textAbstract:
Osnovni cilj istraživanja podrazumevao je proveru prediktivne moći mehanizama suočavanja sa stresom, optimizma i generalne samoefikasnosti u odnosu na ukupan skor na Skali psihofizičkog zdravlja, koji je figurisao u svojstvu kriterijumske varijable. Isti složaj prediktorskih varijabli koristili smo u pokušaju predviđanja pojedinih aspekata psihofizičkog zdravlja koji se odnose na: poremećaj fizičkog zdravlja, strah i anksioznost, depresivne reakcije, umor, te poremećaj socijalnog ponašanja. Istraživanje je sprovedeno na prigodnom uzorku od 269 studenata Univerziteta u Novom Sadu, oba pola. Obuhvaćeni su studenti osnovnih i diplomskih studija. Radi operacionalizacije spomenutih varijabli, korišćeni su sledeći instrumenti: Skala psihofizičkog zdravlja, Life Orientation Test-Revised, kojim se meri dispozicioni optimizam, Skala opšte samoefikasnosti i Brief COPE kojim su mere operacionalizovani mehanizmi suočavanja sa stresom. Analizom faktorske strukture skale Brief COPE izdvojena su tri faktora, uvrštena u set prediktorskih varijabli: Traženje socijalne podrške, Suočavanje usmereno na problem i Suočavanje izbegavanjem. Kao značajni prediktori opšteg psihofizičkog zdravlja izdvojili su se: Suočavanje izbegavanjem (β = .24, p < .01), Optimizam (β = -.35, p < .01) i Opšta samoefikasnost (β = -.18, p < .05). Kad je reč o pojedinačnim aspektima psihofizičkog zdravlja, koji su u naknadnim analizama imali status kriterijumskih varijabli, pomenuti složaj prediktora pokazao se značajnim u predviđanju svakog pojedinačnog aspekta. Upoređujući pojedinačne doprinose prediktorskih varijabli, ustanovljeno je da se varijabilnost psihofizičkog zdravlja u svim razmatranim aspektima može objasniti razlikama u stepenu optimizma i prijemčivosti za strategiju izbegavanja.
11
Ćuk, Marija, and Josipa Rožman. "Prevencija poremećaja prehrane - Prevention of eating disorders." Sestrinski glasnik 26, no. 1 (2021): 50–56. http://dx.doi.org/10.11608/sgnj.26.1.9.
Full textAbstract:
Uzroci poremećaja prehrane povezuju se s biološkim, psihološki i sociokulturalnim čimbenicima a dovode do promjena obrazaca ponašanja koji izmiču kontroli, te se javlja nezadovoljstvo sobom u cjelini i izgledom. Poremećaji prehrane javljaju se postepeno, osoba ulazi u začarani krug prejedanja, gladovanja, povraćanja, zloupotrebe tableta. Najveći problem u poremećajima prehrane je u neprepoznavanju navedenih (ili negiranje postojanja problema) što vodi narušenom fizičkom i mentalnom stanju sa lošim ishodom bolesti. Cilj rada je prikaz glavnih poremećaji prehrane, etiologije nastanka poremećaja te mogućnosti liječenja i prevencije iz pozicije sestrinske skrbi. U radu su prikazani specifični poremećaji prehrane- anoreksija, bulimija i prejedanje, kao i najčešći nespecifični poremećaji hranjenja pregorexia, ortoreksija, diabulimia i drunkorexia. Uloga medicinske sestre je bitna u edukaciji i prevenciji poremećaja prehrane, osvješćivanju prisutnog problema, edukacija o mogućim čimbenicima koji se povezuju s nastankom poremećaja prehrane i štetnim navikama, pružanju psihološke podrške te pomoć kod rješavanja strahova i problema, procjena i praćenje zdravstvenog stanja bolesnika. Navedeni poremećaji prehrane javljaju su se najčešće kod adolescenata, mlađih žena iako je moguće i u srednjoj životnoj dobi. Učestaliji su u žena nego muškaraca. Posljedice poremećaja prehrane ostavljaju brojne negativne posljedice za zdravlje. Potrebna je suradnja sa zdravstvenim stručnjacima kao i edukacija obitelji, prijatelja i šire zajednice. Poremećaji prehrane zahtijevaju dugotrajno liječenje. Različiti su razlozi nastanka poremećaja hranjenja, te je sukladno tome potrebno svakom pacijentu pristupiti individualno i holistički. Poremećaji hranjenja se različito manifestiraju, bez obzira na različitost zahtijevaju liječenje te stručnu pomoć.
12
Vuksan, Rea, and Jasmina Stošić. "Bihevioralni pristup podučavanju jezika – metoda verbalno ponašanje." Logopedija 8, no. 1 (2018): 21–27. http://dx.doi.org/10.31299/log.8.1.4.
Full textAbstract:
Jedan od pristupa razumijevanju i podučavanju jezika djece s poremećajem iz spektra autizma i s ostalim razvojnim teškoćama je i verbalno ponašanje (verbal behavior). Verbalno ponašanje znanstveno je utemeljen pristup podučavanju jezika, temeljen na funkciji jezičnih jedinica te interakciji između govornika i slušatelja. Taj pristup proizišao je iz područja primijenjene analize ponašanja - PAP (ABA – Applied Behaviour Analysis). Analiza verbalnog ponašanja prikazuje primjenu bihevioralne analize na razumijevanje i podučavanje jezičnih vještina. U ovom radu opisane su teorijske postavke i metode podučavanja proizišle iz verbalnog ponašanja, na osnovi pregleda istraživanja koje se odnose na podučavanje zahtijevanja (mand), imenovanja i komentiranja (tact), dijaloga (intraverbal) i imitacije (echoic).
13
Milošević, Neda, and Mile Vuković. "Fonološka vještina kao determinanta definiranja i interpretacije fonološkog poremećaja." Hrvatska revija za rehabilitacijska istraživanja 52, no. 2 (2016): 83–94. http://dx.doi.org/10.31299/hrri.52.2.8.
Full textAbstract:
U radu je prikazan pregled pristupa defi niranju i razmatranju razvoja fonoloških vještina u cilju determiniranja i razumijevanja prirode razvojnog fonološkog poremećaja. Istaknuto je da se u ranijim radovima razvojni fonološki poremećaj spoznavao uglavnom s lingvističkog stajališta, dok je u novijoj literaturi pažnja usmjerena prema cjelokupnom jezičnom ponašanju i funkcioniranju. Cilj ovog rada bio je da se na osnovu prikaza razvoja lingvističkih i psiholingvističkih teorija dade bliži konceptualni okvir fonoloških vještina i fonološkog poremećaja. Izdvojeni su ključni elementi za defi niranje fonološke vještine i otkrivanje fonološkog poremećaja. Zaključeno je da poznavanje općih i specifi čnih karakteristika fonološkog podsustava predstavlja ključne čimbenike prepoznavanja i defi niranja fonološkog poremećaja u određenom jeziku. Istovremeno je istaknuto da prisutnost razvojnog fonološkog poremećaja predstavlja veliki rizik za pojavu teškoća u čitanju.
14
Pralica, Mihaela. "Tipološki pristup u prostoru mjerenja konstrukta psihopatije i osobina ličnosti." Primenjena psihologija 3, no. 2 (2010): 121–35. http://dx.doi.org/10.19090/pp.2010.2.121-135.
Full textAbstract:
Osnovni problem istraživanja, sprovedenog na uzorku od 223 ispitanika oba pola, uzrasta 17 - 60 godina, jeste da li se mogu identifikovati specifični obrasci interakcije u prostoru mjerenja konstrukta psihopatije i osobina ličnosti. Cilj istraživanja je bio istraživanje taksonomije ispitanika u prostoru mjerenja konstrukta psihopatije i osobina ličnosti iz alternativnog petofaktorskog modela. Referentni okvir za procjenu psihopatije činili su Klekli-Hareovi kriterijumi za procjenu ovog poremećaja, operacionalizovani upitnikom UPP-2 (UPP- 2; Novović, Smederevac i Gavrilov, 2007) koji obuhvata četiri dimenzije (impulsivnost, psihopatski životni stil, antisocijalno ponašanje i psihopatski afekat). Referentni okvir za procjenu osobina ličnosti je alternativni petofaktorski model (ZKPQ; Zuckerman, 2002), koji obuhvata pet bazičnih osobina (aktivitet, agresivnost/hostilnost, impulsivno traženje senzacija, neuroticizam/anksioznost i socijabilnost), operacionalizovan upitnikom ZKPQ. Matrica kvadriranih euklidskih distanci (u zajedničkom prostoru faktorskih skorova na prvim glavnim komponentama supskala upitnika ZKPQ i dimenzija upitnika UPP-2) podvrgnuta je Wardovom metodu hijerarhijske klaster analize, pri čemu su ekstrahovana tri klastera. Na osnovu diskriminativnih funkcija nazvanih sklonost ka rizičnim i antisocijalnim ponašanjima i psihopatski afekat, klasteri su interpretirani kao grupa emocionalno rezervisanih osoba, grupa prosocijalno orijentisanih osoba i grupa osoba sklonih rizičnim i antisocijalnim ponašanjima. Rezultati imaju značajne implikacije za kreiranje i sprovođenje programa prevencije i savjetodavnog rada u cilju kanalisanja rizičnih i antisocijalnih ponašanja na socijalno prihvatljivije načine.
15
Gazdek, Tamara, Katarina Klasić, Andrea Žulj, and Dino Krupić. "Validacija prijevoda upitnika SIPP-118 i kratke verzije upitnika PID-5." Psihologijske teme 29, no. 2 (2020): 269–90. http://dx.doi.org/10.31820/pt.29.2.4.
Full textAbstract:
Brojna istraživanja upućuju na važnost osobina ličnosti u predikciji različitih oblika rizičnog ponašanja kod adolescenata. U proteklih je nekoliko godina razvijen niz upitnika ličnosti koji su se pokazali uspješnim u predikciji rizičnog ponašanja. Većina tih upitnika nije prevedna na hrvatskom jeziku. Cilj je ovog istraživanja prikazati hrvatske prijevode Upitnika simptoma poremećaja ličnosti (SIPP-118) te kratke verzije Inventara ličnosti za DSM-5 (PID-5). Za procjenu konvergentne valjanosti upitnika PID-5 korištena je Dimenzionalna procjena osobina ličnosti (DiPOL), dok se Samoiskaz rizičnog i delinkventnog ponašanja mladih (SRDP) koristio za ispitivanje prediktivne valjanosti upitnika PID-5 i SIPP-118. Istraživanje je provedeno na 497 učenika gimnazije i strukovnih škola iz Osijeka, Belog Manastira, Đakova i Donjeg Miholjca. Rezultati konfirmatorne faktorske strukture upitnika SIPP-118 nisu potvrdili očekivanu faktorsku strukturu. Petofaktorska struktura upitnika PID-5 pokazala se najboljim modelom, no skale su međusobno suviše povezane što umanjuje divergentnu valjanost upitnika. Rezultati pokazuju kako su osobine ličnosti i indeks funkcioniranja ličnosti umjereno povezani s tendencijom rizičnog ponašanja. Hijerarhijska regresijska analiza pokazala je da se veći udio varijance u rizičnom ponašanju može objasniti upitnikom DiPOL u odnosu na PID-5. S obzirom na rezultate istraživanja savjetujemo oprez pri korištenju prevedenih upitnika.
16
Popčević, Klara, Beti Bašić, Sanja Šimleša, Ana-Marija Bohaček, and Jasmina Ivšac Pavliša. "Znanstveno utemeljene intervencije kod poremećaja iz spektra autizma." Hrvatska revija za rehabilitacijska istraživanja 52, no. 1 (2016): 100–113. http://dx.doi.org/10.31299/hrri.52.1.9.
Full textAbstract:
Poremećaj iz spektra autizma (PSA) sve je prisutniji neurorazvojni poremećaj koji dobiva značaj društvenog pitanja koje se pokušava riješiti na nacionalnoj i lokalnoj razini (pitanje probira, dijagnostike i intervencije kod PSA). Sustav prepoznavanja sve je učinkovitiji, a i sami roditelji i stručnjaci koji su u kontaktu s djecom rane dobi ranije no prije prepoznaju znakove PSA. Slijedom navedenog, danas su sve brojnija djeca koju valja uključiti u intervencijske programe. PSA je prvenstveno poremećaj kod kojeg su značajno narušene sociokognitivne sposobnosti što se odražava u komunikacijskim i interakcijskim obilježjima iste djece te u njihovom ponašanju. Ne postoji općeprihvaćena i jedinstvena intervencija za djecu i osobe s PSA-om. Zbog složenosti samog poremećaja i izazova koje PSA postavlja pred društvo (npr. uključivanje u dječje vrtiće, oblik stručne podrške i obrazovanja) u brojnim državama osmišljene su atraktivne intervencije koje se promoviraju na entuzijastičan način, a istodobno su kontroverzne u smislu znanstvene utemeljenosti. Cilj rada je prikazati i naglasiti kvalitetu onih intervencija koje su se temeljem rezultata znanstvenih istraživanja pokazale znanstveno utemeljenima. Podrška za djecu s PSA-om zahtijeva interdisciplinarnu suradnju, a stručnjaci su odgovorni provoditi i zagovarati isključivo one intervencije o čijoj učinkovitosti postoje dostatni dokazi.
17
Bijedić, Meliha, Lejla Kuralić Čišić, Adela Jahić, and Melisa Muminović Vildić. "Samoprocjena promjena ponašanja učenika osnovnih škola s problemima u ponašanju nakon sudjelovanja u socijalnopedagoškim intervencijama." Kriminologija & socijalna integracija 27, no. 1 (2019): 68–83. http://dx.doi.org/10.31299/ksi.27.1.3.
Full textAbstract:
Cilj rada bio je prikazati rezultate Programa socijalnopedagoških intervencija za učenike koji su u rizičnoj skupini razvijanja problema u ponašanju. Program se provodio u trima osnovnim školama na području grada Tuzle u Bosni i Hercegovini, a realiziran je tijekom 2016./2017. školske godine. Provedena je procjena 500 učenika (248 dječaka i 252 djevojčice) u dobi od 10 do 15 godina, od čega je izdvojeno 86 učenika (39 dječaka i 47 djevojčica) kod kojih je procijenjeno da su u rizičnoj skupini za razvoj problema u ponašanju. Za procjenu je korištena Achenbachova dimenzionalna klasifikacija poremećaja ponašanja (Achenbach, Rescorla, 2001), a da bi se utvrdili efekti Programa, učenici su testirani u inicijalnoj, medijalnoj i finalnoj fazi. Strukturiranim pedagoškim postupcima putem skupnoga i individualnog pristupa došlo je do promjene u ponašanju učenika prema društveno poželjnim modelima. Skupni i individualni susreti s učenicima realizirani su u trajanju od dva sata tjedno, a Programom su putem radionica educirani nastavnici i roditelji. Da bi se prikazale promjene kod učenika s eksternaliziranim i internaliziranim problemima, korištene su deskriptivne statističke metode na Youth Self Report skalama. Programom je potvrđeno očekivanje da će, pravovremenom identifikacijom učenika rizičnih za nastanak problema u ponašanju i pravovremenom i adekvatnom socijalnopedagoškom intervencijom u radu s djecom i njihovim roditeljima, doći do pozitivnih pomaka u ponašanju.
18
Kepeš, Nusreta. "ETIOLOGIJA POREMEĆAJA PONAŠANJA KOD ADOLESCENATA U BIH." Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Bihaću 5, no. 5 (2012): 149–79. http://dx.doi.org/10.52535/27441695.2012.5.149-179.
Full textAbstract:
BiH društvo je zadnjih godina suočeno sa pojavom društveno neprihvatljivog ponašanja kod maloljetnika koje iz dana u dan poprima sve veće razmjere. Ovaj rad je samo jedan mali i skromni doprinos u rasvjetljavanju ovog problem,a budući da na egzaktan način analizira njegovu pojavnost i etiologiju. Suština istraživanja jeste da se na osnovu utvrđenog faktičkog stanja u školama dodatno analizira, sistematizuje i izvrši komparacija uzročno-posljedičnih faktora nastanka društveno neprihvatljivog ponašanja kod učenika. Dobiveni rezultati mogu poslužiti u pronalaženju adekvatnih strategija koje bi dale trajne i učinkovite rezultate u prevalenciji poremećaja ponašanja kod učenika osnovnih i srednjih škola.
19
Aziraj - Smajić, Vildana. "PSIHOTERAPIJSKI TRETMAN ANOREKSIJE NERVOZE U ADOLESCENTNOJ DOBI." Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Bihaću 8, no. 8 (2016): 215–34. http://dx.doi.org/10.52535/27441695.2016.8.215-234.
Full textAbstract:
Poremećaji hranjenja u adolescenciji su ozbiljan javno zdravstveni problem, jer je njihovo liječenje dugotrajno, kompleksno i zahtjevno, a ishod najčešće neizvjestan. Cilj ovog rada jeste dati kratak pregled dosadašnjih spoznaja o primjeni i efikasnosti psihoterapijskih tretmana kod adolescenata s dijagnosticiranom anoreksijom nervozom. Pokazano je da se u tretmanu ovog poremećaja najčešće primjenjuju kognitivno-bihevioralna, dijalektičko-bihevioralna, porodična, psihoanalitička, kognitivno-analitička i grupna psihoterapija. Suština svih terapijskih pristupa se prvenstveno ogleda u mijenjaju samodestruktivnih ponašanja koja ugrožavaju život. U skladu sa svojim teorijskim orijentacijama svi tretmani podrazumijevaju specifične mehanizme promjene (kognitivne restrukturacije, promjene u interpersonalnim odnosima, itd) koji se determiniraju u odnosu na postavljene terapijske ciljeve. Na temelju rezultata dosadašnjih istraživanja, zaključuje se da je porodična psihoterapija najefikasnija u tretmanu anoreksije nervoze u adolescentnoj dobi.
20
Stojčić, Nebojša. "UČINCI PANDEMIJE COVID-19 NA IZVOZNU KONKURENTNOST PODUZEĆA PRERAĐIVAČKE INDUSTRIJE U HRVATSKOJ." Ekonomska misao i praksa 29, no. 2 (2020): 347–66. http://dx.doi.org/10.17818/emip/2020/2.2.
Full textAbstract:
Cilj je rada istražiti utjecaj pandemije COVID-19 na promjene u izvoznoj konkurentnosti poduzeća iz prerađivačke industrije u Hrvatskoj. Analiza se temelji na podacima o ponašanju poduzeća u razdoblju nakon prvog vala pandemije COVID-19 prikupljenima od strane Svjetske banke tijekom kolovoza i rujna 2020. i javno objavljenima početkom listopada 2020. Rezultati istraživanja ukazuju kako je vjerojatnost pada izvoznih prihoda niža među poduzećima koja su probleme s likvidnošću riješila kapitalnim financiranjem, odgađanjem plaćanja dobavljačima i radnicima te s pomoću državnih potpora. Nije pronađen statistički značajan utjecaj oslobađanja od fiskalnih nameta, javnih subvencija plaća i zajmova komercijalnih banaka. Tvrtke s višom razinom otpornosti na vanjske poremećaje imaju manju vjerojatnost pada izvoznih prihoda. Utjecaj uvođenja ili pojačanja online prodaje na izvozne prihode negativan je. Rezultati istraživanja mogu poslužiti za oblikovanje ekonomskih politika u slučajevima sličnih poremećaja u budućnosti.
21
Kljunić, Kristina, Maja Cepanec, and Sanja Šimleša. "Imaju li hrvatska djeca urednog razvoja uistinu „urednu“ komunikaciju?" Hrvatska revija za rehabilitacijska istraživanja 52, no. 2 (2016): 1–10. http://dx.doi.org/10.31299/hrri.52.2.1.
Full textAbstract:
Obilježja verbalne komunikacije, neverbalne komunikacije i pragmatike u velikoj su mjeri određena kulturom i socijalnim očekivanjima pojedinog društva. Procjena komunikacijskih obilježja važna je u dijagnostici brojnih razvojnih poremećaja, posebice poremećaja iz spektra autizma, te se u posljednje vrijeme sve više ističe potreba kulturnog prilagođavanja ljestvica za probir i dijagnostiku poremećaja iz spektra autizma. Cilj ovog rada bio je ispitati obilježja verbalne komunikacije, neverbalne komunikacije i pragmatike hrvatske djece predškolske dobi (petogodišnjaka i šestogodišnjaka) urednog razvoja, te ih sagledati i kodirati na način kako to čini Opservacijski protokol za dijagnostiku poremećaja iz spektra autizma Autism Diagnostic Observation Schedule (ADOS-2; modul 3). Rezultati su pokazali da hrvatska djeca pokazuju uglavnom očekivana obilježja verbalne komunikacije (obilježja jezične proizvodnje i govora), no da pokazuju različitosti od očekivanih ponašanja u neverbalnoj komunikaciji, i, u znatnoj mjeri, obilježjima pragmatike. Razlike su najviše uočene u količini spontane uporabe gesta i svim varijablama pragmatike koje u obzir uzimaju količinu inicijative u komunikaciji (primjerice, spontano traženje ili davanje informacija). Primjerice, samo 15% djece u uzorku je tražilo informacije onom učestalošću koja se procjenjuje „urednom“ prema kodovima protokola ADOS-2. Premda su među djecom uočene znatne individualne razlike, količina „odstupajućih“ ponašanja u obilježjima neverbalne komunikacije i pragmatike navodi na potrebu preispitivanja zadanih kodova i prilagođavanja kriterija različitim kulturama.
22
Škrobo, Maja, Sanja Šimleša, and Jasmina Ivšac Pavliša. "Obilježja socijalne kognicije kod osoba s poremećajem iz spektra autizma, posebnim jezičnim teškoćama i intelektualnim teškoćama." Logopedija 6, no. 1 (2016): 6–13. http://dx.doi.org/10.31299/log.6.1.2.
Full textAbstract:
Socijalna kognicija uključuje procese obrade socijalnih signala i spoznaju o ljudima kao o društvenim bićima (spoznaja o njihovim osjećajima, namjerama i motivaciji, znanjima i vjerovanjima). Općenito, ona se odnosi na sve kognitivne procese koji su aktivni u opažanju ponašanja i zaključivanju o mentalnim stanjima drugih ljudi. Odstupanja u razvoju socijalne kognicije mogu se prepoznati već u dojenačkoj dobi. U ovom radu prikazana su obilježja socijalne kognicije u tri različita tipa teškoća. Skupine djece s poremećajem iz spektra autizma (PSA-om), posebnim jezičnim teškoćama (PJT-om) i intelektualnim teškoćama pokazuju odstupanja u socijalnoj kogniciji, no njihova se obilježja socijalne kognicije razlikuju. U ranom razdoblju dok djeca još nemaju dijagnozu, moguće su teškoće u razlikovanju ovih poremećaja zbog sličnih obilježja. Poznavanjem razlika koje djeca pokazuju u razvoju socijalne kognicije, olakšana je i rana dijagnostika te diferencijalna dijagnostika između navedenih skupina. Budući da su obilježja socijalne kognicije povezana s usvajanjem jezika i komunikacije, poznavanjem obilježja socijalne kognicije u ove tri dijagnostičke skupine logopedi će moći osmisliti i provoditi primjerene oblike podrške.
23
Vrljičak, Sanda, Jasmina Frey Škrinjar, and Jasmina Stošić. "Evaluacija tranzicijskog vrtićkog programa za djecu s poremećajem iz spektra autizma." Logopedija 6, no. 1 (2016): 14–23. http://dx.doi.org/10.31299/log.6.1.3.
Full textAbstract:
Zbog obilježja samog poremećaja, inkluzija djece s poremećajem iz spektra autizma (PSA) vrlo je složen i zahtjevan proces. Pružanjem znanstveno utemeljene stručne podrške u ranoj dobi potrebno je omogućiti razvoj vještina kojima će se osigurati pozitivni učinci uključivanja u vršnjačke skupine. U ovom radu prikazani su rezultati provođenja individualiziranih edukacijsko-rehabilitacijskih programa za 5 dječaka sa PSA-om predškolske dobi. Program se provodio u okviru posebne, tranzicijske skupine redovnog vrtića, u kojoj se djeca sa PSA-om pripremaju za inkluziju. U programu su korištene vizualno okolinska podrška, metode i tehnike primijenjene analize ponašanja, tehnike razvojnog, individualno-diferencijalnog, na odnosima utemeljenog modela (RIO) – (Floortime) te potpomognuta komunikacija (PECS). U evaluaciji programa primijenjena je analiza individualnih rezultata dobivenih instrumentom „Procjena osnovnog jezika i vještina učenja“ (POJVU). Analiza rezultata na POJVU-testupokazala je da su sva djeca iz programa postigla određenu razinu napretka na područjima vještina i sposobnosti koje su se ovim programima poticale: komunikacije, socijalnih vještina i igre. Zaključci ovog rada podcrtavaju važnost praćenja i evaluacije terapijskog rada te potrebu za uključivanje prikazanog programa za djecu sa PSA-om u druge redovne vrtiće.
24
Đurović, Dušanka, Biljana Trifunović, Jelena Barna, and Alessandra Pokrajac-Bulian. "EVALUACIJA PROGRAMA ZA PREVENCIJU POREMEĆAJA ISHRANE KOD ADOLESCENATA." Primenjena psihologija 9, no. 3 (2016): 243. http://dx.doi.org/10.19090/pp.2016.3.243-260.
Full textAbstract:
Cilj ovog istraživanja bio je evaluacija programa prevencije poremećaja ishrane (Dalle Grave & De Luca, 1999) na prigodnom uzorku adolescentkinja u Srbiji. Ovaj program ima za cilj povećanje znanja o poremećajima ishrane, kao i redukciju ponašanja i navika povezanih sa poremećajima ishrane. U istraživanju su učestvovale 84 učenice, od čega je 57 učenica pohađalo program, a 37 učenica su činile kontrolnu grupu. Prosečna starost ispitanica u uzorku bila je 14.92 godina, a prosečan Indeks telesne težine (BMI) iznosio je 20.02. Primenjeni program prevencije trajao je ukupno šest nedelja i obuhvatio je šest susreta u trajanju od 90 minuta. Baterija upitnika samoprocene je zadavana grupi koja je učestvovala u programu i kontrolnoj grupi pre implementacije programa, kao i šest meseci nakon njegovog sprovođenja. Primenjeni su sledeći instrumenti: Upitnik za procenu ponašanja i navika povezanih sa poremećajima ishrane za adolescente (ChEAT), Upitnik procene samopoštovanja (SES), Upitnik za procenu učestalosti sprovođenja dijeta kod adolescenata (ADS), kao i Test znanja o poremećajima ishrane, konstruisan za potrebe ovog istraživanja. Analiza podataka upućuje na značajan efekat grupe, kao i efekat interakcije vremena i grupe u ispitivanom nivou znanja. Rezultati istraživanja pokazuju da su šest meseci nakon sprovođenja programa ispitanice koje su učestvovale u programu pokazale značajno viši nivo znanja o poremećajima ishrane i njihovim uzrocima u odnosu na ispitanice iz kontrolne grupe. Nisu dobijene značajne razlike između grupa na bihejvioralnom planu. Autori zaključuju da program namenjen prevenciji poremećaja ishrane u školi može biti veoma koristan, jer se pokazao kao uspešan u povećanju nivoa znanja učesnika o rizicima za pojavu poremećaja ishrane.
25
Zrilić, Smiljana. "Rizični i zaštitini čimbenici najučestalijih oblika poremećaja ponašanja učenika u osnovnoj školi." Magistra Iadertina 5, no. 1. (2018): 115–31. http://dx.doi.org/10.15291/magistra.1481.
Full textAbstract:
Modern discussions related to education are extremely focused on prevention of behavioral disorder development, which, unfortunately, occur more often. Teachers are faced with increase of violence, indiscipline in class, poor motivation, large number of absences, withdrawal, depression and isolation of certain students. Things that cause behavioral disorders are interlinked and in continuous interactive relation. Although they are not caused by one single event or just one determinative factor, positive experience of school should be treated as a possible preventive factor. Different behavioral disorders in elementary school children, whether they are in active or passive forms, are indicators that demand more attention from teachers, parents, associates and all social factors, and particularly their frequent cooperation. It is important to mention that there are some differences in terminology related to defining behavioral disorders, because that term encompasses different occurrences that are beyond generally accepted behavioral norms characteristic of certain environment or particular age, they have several manifestations, different intensity, duration, complexness and harmfulness. The paper provides a preview of defining the term behavioral disorder through research analyses of different authors. The author also elaborates risk and protective factors.
26
Andevski, Milica, Olivera Gajić, and Spomenka Budić. "SMETNJE I POREMEĆAJI DISCIPLINE KOJI SE JAVLJAJU TOKOM NASTAVE." Годишњак Филозофског факултета у Новом Саду 37, no. 1 (2012): 63–79. http://dx.doi.org/10.19090/gff.2012.1.63-79.
Full textAbstract:
Smetnjama u nastavi nazivaju se svi oni događaji koji ometaju, prekidaju ilionemogućavaju proces poučavanja i učenja, tako što delimično ili potpuno ukidajupreduslove neophodne za izvođenje nastavnog procesa. Faktori koji utiču na mogućnostodvijanja procesa učenja dele se na spoljašnje i unutrašnje, kao što su fizička i psihološkastabilnost (sigurnost), mir, pažnja, koncentracija. Smetnje mogu prouzrokavati kako učenicii nastavnici tako i spoljašnji faktori: glasno dovikivanje, verbalni ili fizički nasrtaji, jurcanjeučenika, nervoza, prigovaranje ili sarkazam nastavnika, razglas, buka sa ulice, iznenadnevremenske nepogode, itd.Disciplinski prestup je normativno regulisan pojam, pod kojim se podrazumevapovreda – najčešće od strane učenika – implicitnih ili eksplicitnih propisa i pravila ponašanja,koja najčešće propisuju nastavnici – u cilju neometanog proticanja nastave i školskog dana.Šta u suštini nalažu standardi i pravila u mnogome zavisi od odgovarajućeg konteksta, npr.od kulture određene zemlje, duha vremena, škole, nastavnika, predmeta, starosne dobi, itd.U radu će se analizirati tvrdnje koje bliže određuju probleme sa disciplinom ismetnje do kojih dolazi u toku nastave, a koje nastaju usled mnogih protivurečnosti kojepostoje u školskoj praksi. Smetnje i disciplinski konflikti i poremećaji u nastavi posmatraćese kako iz refleksije nastavnika tako i fokusa učenika.
27
Pavlović, Aleksandra, and Jasmina Klemenović. "SOCIO-EMOCIONALNI PROBLEMI I PROBLEMI U PONAŠANJU DECE PREDŠKOLSKOG UZRASTA I MOGUĆNOSTI INTERVENCIJE." Zbornik Odseka za pedagogiju, no. 28 (October 16, 2019): 7–29. http://dx.doi.org/10.19090/zop.2019.28.7-29.
Full textAbstract:
Broj dece koja imaju socijalne i emocionalne poteškoće konstantno raste. Socio-emocionalni problemi i problemi u ponašanju mogu predstavljati rizik za pojavu ozbiljnijih poremećaja u kasnijem životu. Pored toga, deca sa problemima u ponašanju i nedovoljno razvijenim socio-emocionalnim kompetencijama imaju tendenciju da se teže uključuju u vršnjačku interakciju, a ponekad su čak isključena iz socijalnih aktivnosti. Mnoga deca sa osnovnim socio-emocionalnim problemima i problemima u ponašanju kojima nedostaje formalna dijagnoza, kao što su npr. poremećaji autističnog spektra, ne dobijaju nužno nikakvu pomoć ili intervenciju, dok istovremeno predstavljaju izazov sa kojim ni roditelji ni vaspitači ne mogu da se nose. Deca su tako izložena riziku i zbog toga se čini neophodnim istražiti i razumeti koje su moguće intervencije za podršku socijalnom i emocionalnom razvoju dece predškolskog uzrasta. Intervencija na predškolskom uzrastu može biti usmerena na roditelje kroz različite programe podrške, edukacijem kao i na decu putem obuke, u vidu različitih oblika intervencija zasnovanih na igri; ali, istovremeno i na roditelje i na decu.
28
Jančec, Magdalena, Sanja Šimleša, and Jasmina Frey Škrinjar. "Poticanje socijalne interakcije putem socijalnih priča u dječaka s poremećajem iz spektra autizma." Hrvatska revija za rehabilitacijska istraživanja 52, no. 1 (2016): 87–99. http://dx.doi.org/10.31299/hrri.52.1.8.
Full textAbstract:
Socijalne priče su kratke priče, pisane i prilagođene djeci s poremećajem iz spektra autizma čiji je cilj poboljšanje socijalnih i/ili komunikacijskih vještina djece, podučavanjem primjerenih oblika ponašanja u socijalnim situacijama. Socijalne priče često se koriste u intervencijskim programima za djecu s poremećajem iz spektra autizma, najčešće s ciljem smanjenja nepoželjnih ponašanja te u podučavanju socijalnih vještina. Suvremena istraživanja utjecaja socijalnih priča na poticanje socijalnih vještina djece s poremećajem iz spektra autizma još uvijek nisu potvrdila njihovu učinkovitost, a ovaj rad, čiji je cilj ispitivanje utjecaja socijalnih priča putem video modeliranja na vještine socijalne interakcije dječaka s visokofunkcionirajućim autizmom, prvo je istraživanje učinkovitosti socijalnih priča u Republici Hrvatskoj. U istraživanju je sudjelovao dječak (5,2) s dijagnozom visokofunkcionirajućeg autizma. U podučavanju vještina socijalne interakcije korištene su socijalne priče putem video modeliranja. Kako bi se ostvario cilj rada, provedeno je istraživanje u obliku studije slučaja, sastavljeno od kvantitativnog i kvalitativnog djela. Kvantitativni dio istraživanja donosi rezultate mjerenja učestalosti iniciranih socijalnih interakcija u dječaka, kroz dvije vremenske točke te rezultate mjerenja učestalosti odgovorljivosti na interakciju iniciranu od strane vršnjaka, kroz dvije vremenske točke. U kvalitativnom dijelu istraživanja, prikazani su rezultati procjene kvalitete iniciranja interakcije u dječaka, kroz dvije vremenske točke, te kvalitete odgovorljivosti na interakciju iniciranu od strane vršnjaka, kroz dvije vremenske točke. Rezultati potvrđuju hipoteze istraživanja; potvrđuju učinkovitost socijalnih priča u podučavanju socijalnih vještina sudionika istraživanja, ukazuju na potrebu za implementacijom socijalnih priča putem video modeliranja u daljnje ciljeve za sudionika istraživanja kao i na potrebu za daljnjim istraživanjima učinkovitosti socijalnih priča putem video modeliranja u populaciji djece s visokofunkcionirajućim autizmom.
29
Kepeš, Nusreta. "MJESTO I ULOGA SOCIJALNIH PEDAGOGA U ODGOJNO-OBRAZOVNIM I USTANOVAMA SOCIJALNE SKRBI." Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Bihaću 12, no. 12 (2020): 129–48. http://dx.doi.org/10.52535/27441695.2020.12.129-148.
Full textAbstract:
Nove društvene okolnosti kao i problemi s kojima se društvo suočava kada su u pitanju djeca i mladi s poremećajima u ponašanju, sve više nameću potrebu da se istraže uzroci takvog ponašanja te elaboriraju socio-pedagoške intervencije i ponude modeli socijalne integracije. Uloga socijalnog pedagoga je u ovoj problematici jako važna naročito u području dijagnostike, prevencije i tretmana poremećaja u ponašanju. U zemljama EU, kao i zemljama u regiji zanimanje socijalnog pedagoga je prepoznato i uvršteno u sistematizaciju radnih mjesta u velikom broju odgojno-obrazovnih, socijalnih, peneloških i zdravstvenih institucija. U BiH situacija je znatno drugačija. Diplomirani socijalni pedagozi, ne samo da teže pronalaze posao, već imaju i problem polaganja stručnog ispita, jer se u standardima i normativima obrazovnih, socijalnih i zdravstvenih ustanova rijetko spominje socijalni pedagog kao stručni saradnik. U posljednje vrijeme dolazi do pozitivnih promjena, tako da sada socijalnog pedagoga možemo vidjeti zaposlenog u vrtićima, centrima za socijalni rad, zdravstvenim ustanovama, komunama, domovima za starije osobe, domovima za djecu bez roditeljskog staranja, produženom boravku u osnovnim školama i kao pomoćnike u nastavi, uz obavezu polaganja pedagoške grupe predmeta. Iako su ovo mali pomaci, oni su jako značajni u profiliranju ovog poziva. Fakulteti koji obrazuju ovaj kadar i udruženja socijalnih pedagoga mogu dati veliki doprinos na način da studenti provedu veći broj praktičnih sati u institucijama tokom studiranja, medijski promoviraju društveni i humani ugled struke te lobiraju kod nadležnih ministarstava da se zakonski utemelji profil socijalnog pedagoga kao stručnog saradnika u obrazovanju, socijalnom radu, zdravstvu i drugim državnim institucijama. Državna politika, također, može utjecati na zapošljavanja ovog kadra u javnim i državnim službama, stoga je bitno da u kreiranju politike, zakona, standarda i normativa kao i sistematizacije radnih mjesta u različitim institucijama, ovo zanimanje bude uvršteno. Ulaskom socijalnih pedagoga u timove i stručne službe u velikoj mjeri će doprinijeti da se stanje u društvu poboljša, naročito kada je u pitanju nasilje nad (i među) djecom i mladima. Imajući u vidu da je socijalna pedagogija u BiH tek u povojima, u budućnosti se očekuje snažna afirmacija ovog poziva koja ima pomagački karakter. Ovaj je rad usredotočen na primjenu koncepta socijalnih profesionalnih granica na praktičnom, kao i teorijskom i naučnom nivou discipline socijalne pedagogije.
30
Zubak, Ivana, Zdenko Kovačić, Frano Petric, Jasmina Stošić, Maja Cepanec, and Sanja Šimleša. "Reaction to robots in social and non-social contexts – comparison of children with autism spectrum disorders and their typical peers." Hrvatska revija za rehabilitacijska istraživanja 54, no. 2 (2019): 28–38. http://dx.doi.org/10.31299/hrri.54.2.3.
Full textAbstract:
Brojna istraživanja nastala u okviru socijalno-asistivne robotike usmjerena su na stvaranje učinkovite podrške djeci s poremećajem iz spektra autizma (PSA) kroz njihovu interakciju s robotima. Ona počivaju na premisi da djeca sa PSA-om pokazuju sklonost elektroničkim napravama, a slabiji interes za socijalne aspekte okoline. No izrazito veliki interes za elektroničke naprave u sve djece otvara pitanje reagiraju li djeca sa PSA-om na prisustvo robota drukčije od djece tipičnog razvoja. Cilj je ovog istraživanja bio usporediti reakcije djece sa PSA-om i djece tipičnog razvoja na robota u nesocijalnom (zadatak “robot-predmet” u kojem su u prostoriji prisutni robot i drugi zanimljivi predmeti) i socijalnom kontekstu (zadatak “robot osoba”; prisustvo robota i nepoznate osobe). Uzorak je činilo dvadesetero djece predškolske dobi, po 10 u svakoj skupini. Rezultati su pokazali da djeca sa PSA-om u nesocijalnom kontekstu uglavnom pokazuju podjednake obrasce ponašanja kao i djeca tipičnog razvoja, odnosno da ne postoje razlike u dužini prosječnog trajanja usmjerenosti pogleda prema robotu te dužini fizičke interakcije s robotom. Razlike su uočene tek u socijalnom aspektu – djeca tipičnog razvoja u većoj su mjeri komunicirala o robotu s roditeljem. U socijalnoj situaciji (zadatak “robot-osoba”) djeca sa PSA-om su značajno više ulazila u fizičku interakciju s robotom od djece tipičnog razvoja, dok su djeca tipičnog razvoja znatno češće usmjeravala pažnju na osobu u odnosu na djecu sa PSA-om. Zaključno obje skupine djece znatno su više pažnje usmjeravale na robota negoli na prisutnu osobu, ali je u djece sa PSA-om usmjerenost na socijalnu okolnu bila izrazito snižena. Ovi podaci ukazuju na veliku atraktivnost koju roboti predstavljaju za djecu s poremećajem iz spektra autizma i djecu tipičnog razvoja, ali i na bitnu razliku među njima koja se očituje u izostanku obrazaca socijalnog ponašanja i usmjerenosti na druge osobe u okolini koji je prisutan u djece sa PSA-om.
31
Marković, Danijel, and Katarina Tomić. "Maladaptive behavior of children with autism spectrum disorder and children with intellectual disability." Specijalna edukacija i rehabilitacija 17, no. 1 (2018): 33–61. http://dx.doi.org/10.5937/specedreh17-15469.
Full text
32
Vulević, Predrag. "Family law protection in light of rehabilitation of persons with conduct disorder." Pravo - teorija i praksa 36, no. 10-12 (2019): 57–71. http://dx.doi.org/10.5937/ptp1910057x.
Full text
33
Lančić, Franciska, Slavenka Majski-Cesarec, and Vera Musil. "School Choice and Vocational Guidance for Schoolchildren With Chronic Diseases and Other Health Problems." Archives of Industrial Hygiene and Toxicology 61, no. 3 (2010): 323–32. http://dx.doi.org/10.2478/10004-1254-61-2010-2020.
Full textAbstract:
Školsko i profesionalno usmjeravanje učenika s kroničnim bolestima i drugim poremećajima zdravljaOsim praćenja rasta, razvoja i zdravstvenog stanja učenika tijekom školovanja, liječnik školske medicine razmišlja i o njihovu profesionalnom razvoju. Posebnu pozornost zahtijevaju učenici s kroničnim bolestima, kojih je prema istraživanjima 10 % do 15 %. Prije izbora zanimanja potrebno je upoznati roditelje i učenike s ograničenjima koja proizlaze iz prirode bolesti ili stanja. To omogućuje učenicima da razviju interes za zanimanja za koja nemaju kontraindikaciju. Sistematski pregled u osmom razredu osnovne škole procjena je učenikovih psihofizičkih sposobnosti za nastavak srednjoškolskog obrazovanja. Tijekom pregleda provodi se profesionalno informiranje za sve učenike. Učenici s kroničnim bolestima, teškoćama u razvoju i drugim poremećajima zdravlja upućuju se na profesionalno usmjeravanje. Cilj ovog rada bio je prikaz razloga upućivanja na školsko i profesionalno usmjeravanje učenika osmih razreda, deset osnovnih škola iz Varaždinske županije, u razdoblju od školske godine 1998./99. do 2007./08. Od ukupno 4939 pregledanih učenika, na profesionalno usmjeravanje bilo je upućeno njih 458 (9,3 %). Najčešći razlozi upućivanja bili su bolesti i stanja iz skupine duševnih poremećaja i poremećaja ponašanja, sa zastupljenošću od 41,3 %. Preporuke stručnog tima za profesionalno usmjeravanje za daljnje školovanje nije slijedilo 10,5 % učenika. Za učenike s kroničnim bolestima i drugim poremećajima zdravlja bilo bi potrebno osigurati dovoljan broj upisnih mjesta u srednjim školama te kontinuirano pratiti njihov profesionalni razvoj radi intervencije u slučaju potrebe promjene škole i uvida u ishod obrazovanja. To bi se postiglo koordiniranim radom školskih liječnika, timova za profesionalno usmjeravanje, srednjih škola i županijskih upravnih odjela za prosvjetu, kulturu i šport.
34
Čolić, Marija, and Ivona Milačić-Vidojević. "Self-blame in parents of children with autism spectrum disorder and children with physical disabilities: The role of a child's problem behavior and personality traits." Specijalna edukacija i rehabilitacija 18, no. 4 (2019): 391–417. http://dx.doi.org/10.5937/specedreh18-24824.
Full text
35
Aziraj - Smajić, Vildana. "PSIHOPATOLOŠKA OBILJEŽJA LIČNOSTI KOD OSOBA S PTSP-om S OBZIROM NA STATUS SUICIDALNOSTI." Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Bihaću 9, no. 9 (2017): 189–215. http://dx.doi.org/10.52535/27441695.2017.9.189-215.
Full textAbstract:
Rezultati dosadašnjih istraživanja sve češće ukazuju na povezanost PTSP-a i suicidalnosti, a time se u kliničkoj praksi sve više nameće značaj identificiranja suicidalnih ponašanja u populaciji osoba s PTSP-om, kao i pravovremenog preventivnog djelovanja. Bavljenje potencijalnim razlikama između suicidalnih i nesuicidalnih osoba s PTSP-om s obzirom na do sada nije dalo konzistentne rezultate. Cilj ovog istraživanja je ispitati da li u pogledu psihopatoloških obilježja ličnosti postoje razlike između osoba s PTSP-om s obzirom na njihov status suicidalnosti. U istraživanje je uključeno 147 učesnika od čega 91 muškarac i 56 žena kojima je prema MKB-10 dijagnosticiran PTSP. Na osnovu statusa suicidalnosti (suicidalni/nesuicidalni) uzorak je podijeljen u dva subuzorka. Podaci su prikupljeni tokom psihološke procjene na Odjelu Neuropsihijatrije KB „Dr. Irfan Ljubijankić” u Bihaću, pri čemu su primijenjeni klinički intervju, RBS i MMPI-202. Utvrđene su značajne razlike u psihopatološkim obilježjima ličnosti između suicidalnih i nesuicidalnih osoba s PTSP-om. Konačni ishodi analiza ovih rezultata interpretirani su u smislu implikacija za intervencijske programe, te praktičnih smjernica za psihologijsku diferencijalnodijagnostičku procjenu suicidalnosti u populaciji osoba oboljelih od PTSP-a, i to u nastojanju determiniranja određenih kritičnih tačaka u kojima teškoće mogu eskalirati na putu od posttraumatskog stresnog poremećaja do pokušaja suicida i, na koncu, samog suicida.
36
Štulanović, Muharem. "HOMOSEKSUALNOST NA MIZANU VJERE, TRADICIJE, LIJEPIH, PRIHVATLJIVIH OBIČAJA I ZDRAVE LJUDSKE PRIRODE." Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Bihaću 11, no. 11 (2019): 45–90. http://dx.doi.org/10.52535/27441695.2019.11.45-90.
Full textAbstract:
Pripadnici LGBTIQ zajednice, njihovi aktivisti i aktivistkinje nakon dekriminalizacije homoseksualnosti i uklanjanja sa spiska poremećaja nastavili su borbu za svoja posebna, specijalna prava, izlazak u javnost i zakonsko izjednačavanje s heteroseksualnom zajednicom. To uključuje zaštitu ljudskih prava homoseksualaca, zakonsko priznavanje istospolnih parova, priznavanje seksualne orijentacije i rodnog identiteta kao osnove po kojima diskriminacija nije dozvoljena, uključujući tu i sva druga prava kojima se koristi društvena zajednica. U našoj zemlji, pod utjecajem međunarodne zajednice, a ne kao plod unutrašnjeg djelovanja bilo kojih aktivističkih subjekata ili “sazrijevanja” demokratskog društva, zabranjena je diskriminacija kroz Zakon o ravnopravnosti spolova i Zakon o zabrani diskriminacije. Pošto se ovdje radi o kompletnoj alternativnoj kulturi oprečnoj nebeskim, objavljenim, vjerama, apsolutna većina svjetske populacije protivi se homoseksualnoj ideologiji, bez obzira na zakonska rješenja, deklaracije i pravni status koji je LGBT populacija izborila. Ljudi zdravog razuma, tradicije, lijepih, prihvatljivih običaja užasavaju se teških, pa i apokaliptičnih posljedica koje bi ova populacija mogla prouzročiti (pokušaj rušenja porodice i temeljnih univerzalnih moralnih vrijednosti, raznih novih oboljenja nepoznatih u prošlim vremenima koja prate ovu populaciju, depopulacija i bijela kuga i slično). Sigurno je da iza društvene, političke i pravne afirmacije ove populacije stoje neke svjetske 'elite' i određeni vrlo utjecajni lobiji i centri moći (masonski, židovski, porno, farmaceutski, satanistički, džender i drugi). Coming outom i prajd/paradama ponosa, homoseksualne /gey osobe ostvaruju svoju društvenu angažiranost, specifične aktivnosti, ideologiju i javna istupanja, grade sebi svojstvenu supkulturu, tj. kontrakulturu ili alternativnu koja pruža otpor prema dominantnoj heteroseksualnoj kulturi. U posljednje vrijeme na našim prostorima došlo je do značajnih pomaka u usvajanju zakonodavstva nametnuto vanjskim faktorima i društvenopravnim pritiscima koje bi trebalo da štiti ovu populaciju od homofobičnog ponašanja. Tako je posljednjih godina, stav prema homoseksualcima ublažen i kod nas kao što se to ranije već desilo globalno, na Zapadu. Njihova supkultura nameće se i na našim prostorima u različitim oblastima i sferama društvenog života kroz umjetnost (književnost, kulturu, muziku, pozorište, film, slikarstvo, fotografiju, festivale, strip...), djelovanje sve većeg broja LGBT organizacija, njihovog aktivizma, uz obilno korištenje medija, posebno interneta, ali isto tako prava i politike, preko jakog stranog lobija i utjecaja svjetskih centara moći. Njihova kampanja za zakonska prava i ravnopravnost u društvu, pod krinkom tolerancije i zaštite ljudskih prava, borbe protiv diskriminacije, stereotipa i homofobije, uz primjenu ultimatuma od određenih vanjskih centara moći dovela je do usvajanja pravnih akata, deklaracija, rezolucije o zaštiti prava LGBT osoba kako na svjetskom tako i na državnom i regionalnom nivou. Pošto se radi o posebnoj ciljnoj grupi, specijalnim pravima, osobenoj kulturi i pokretu, u radu smo se posebno kritički osvrnuli na Istanbulsku konvenciju i dva modela njihove javne borbe za priznavanje i nediskriminaciju (Coming out i prajd/parade ponosa) jer su to trenutne aktualnosti koje se pokušavaju sprovesti na našim prostorima uz pomoć koja dolazi izvan naše zemlje.
37
Петровић, Новица, Векослав Митровић, Игор Петровић, Сања Марић та Ксенија Булатовић. "Поремећај контроле импулса и облици репетитивног понашања у Паркинсоновој болести". БИОМЕДИЦИНСКА ИСТРАЖИВАЊА 1, № 1 (2011). http://dx.doi.org/10.7251/bii1101067p.
Full textAbstract:
Dopamin je jedan od ključnih neurotransmitera u mozgu čiji poremećaj funkcijedovodi do brojnih neuroloških i psihijatrijskih poremećaja. Parkinsonova bolestpredstavlja prototip poremećaja motorike, ponašanja i pamćenja u čijoj osnovise nalazi poremećaj funkcije dopamina. Antiparkinsona terapija dovodi doznačajnog poboljšanja motornih poremećaja, ali istovremeno može biti uzrokčitavog spektra nemotornih ispoljavanja i dezinhibisanog ponašanja čija jeosnova karakteristika repetitivno ponavljanje obrazaca ponašanja sa brojnimštetnim posljedicama. U psihopatološka ispoljavanja povezana sa aberantnomstimulacijom dopaminskih receptora ubrajaju se poremećaj kontrole impulsa,sindrom dopaminergičke disregulacije i poseban oblik repetitivnog ponašanjaoznačen kao punding. U ovom pregledu literature fokusiraćemo se na fenomenologijui epidemiologiju ovih ispoljavanja, kao i na mogućnosti njihovogdijagnostikovanja. U skladu sa do sada poznatim činjenicama, kod oboljelihod Parkinsonove bolesti, kao i brojnih eksperimentalnih modela, osvrnućemose na aktuelni stav o ulozi bazalnih ganglija u regulaciji motorike i ponašanja.Konačno, shodno pretpostavljenom neurobiološkom supstratu razmotrićemoi mogući racionalan terapijski pristup ovim poremećajima.Ključne riječi: Parkinsonova bolest, poremećaj kontrole impulsa, sindromdopaminergičke disregulacije, punding, terapija
38
Stojaković, Milan, and Bogdan Stojaković. "FORENZIČKO PSIHIJATRIJSKI ASPEKTI VJEŠTAČENJA BOLESTI ZAVISNOSTI." PSYMEDICA 4, no. 1-2 (2017). http://dx.doi.org/10.7251/psy1302047s.
Full textAbstract:
Bolesti zavisnosti mogu da izazivaju u značajnoj mjeri psihičku ili/i fizičku zavisnost, dovodedo psihopatoloških promjena i produkuju asocijalno i antisocijalno ponašanje. Diferencirajuse psihološki i patopsihološki motivi u izvršenju krivičnog djela. Daje se akcenat naapstinencijalnu krizu kod zavisnika, delirium tremens, patološko napito stanjeU radu se razmatraju specifičnosati u psihijatrijskom vještačenju osoba koje boluju od bolestizavisnosti. Ističu se i drugi faktori, kao što su poremećaj ličnosti, bipolarni afektivniporemećaji, koji mogu znatno da doprinesu prekršajnom ili kriminalnom ponašaju. Navode sei neke pravne kategorije koje vještak treba da zna kao npr. Actiones liberae in causa, a i uslovikad ovo pravilo ne može da bude primjenjeno, te osnovi prevencije kriminogenog ponašanja udomenu bolesti zavisnosti.
39
Jovanović, Dragan, Milan Novaković, Novica Petrović, and Aleksandra Salamadić. "Analiza osobina ličnosti štićenika Kazneno-popravnog zavoda Foča koji nisu počinili ubistvo." БИОМЕДИЦИНСКА ИСТРАЖИВАЊА 9, no. 1 (2015). http://dx.doi.org/10.7251/bii1501001j.
Full textAbstract:
Uvod. Veliki broj dosadašnjih istraživanja dokazuje da postoji povezanostizmeđu strukture ličnosti, odnosno pojedinih crta ili osobina ličnosti i eventualnogkriminalnog ponašanja. Uočeno je da u kriminalnoj populaciji ima15-25% psihopata (disocijalni poremećaj ličnosti) a kod počinilaca nasilnihkrivičnih djela taj broj je i dvostruko veći. U opštoj populaciji ih je 1-3%. Ciljrada je da se izvrši analiza osobina ličnosti štićenika Kazneno-popravnogzavoda Foča koji nisu počinili ubistvo (počinioci nehomicidnih djela), dase utvrdi povezanost tih djela sa osobinama ličnosti štićenika i da li postojiopasnost da štićenici nehomicidnih delikata učine teže delikte.Metode. Studija je kontrolisana, korelaciona, koja obuhvata 72 štićenika Kazneno-popravnog zavoda Foča, koji nisu počinili ubistvo. Kontrolna grupase sastoji od 60 lica koji ispoljavaju agresivnost u društveno dozvoljenim aktivnostima- članovi Lovačkog udruženja Foča. U svrhu eksploracije osnovnogproblema i ciljeva istraživanja korišten je psihološki test Profil indeks emocija(PIE test) i podaci i dokumentacija iz Kazneno-popravnog zavoda Foča.Rezultati. Kod štićenika nehomicidalnih djela, češće nego u kontrolnoj grupi,utvrđen je disocijalni poremećaj ličnosti (9,7% u grupi štićenika, 3,3% u kontrolnojgrupi), ali ova razlika nije statistički značajna (p=0,181). Kod 22 (30,5%)štićenika dijagnostikovan je neki od poremećaja ličnosti, a u kontrolnoj grupikod 8 (13,3%) i ova razlika je statistički značajna (p =0,022). Nisu utvrđenestatistički značajne razlike vrijednosti percentila i skorova PIE testa izmeđuštićenika i kontrolne grupe.Zaključak. Kod štićenika nehomicidalnih djela, češće nego u kontrolnoj grupi,susreću se devijantne osobine i poremećaji ličnosti koje su realan precipitirajućii predisponirajući faktor da se počine i teži delikti.
40
Ilić, Ivana, and Mladen Stajić. "FUNKCIONALNOST PORODICA KOD DJECE SA POREMEĆAJEM PONAŠANJA." PSYMEDICA 4, no. 1-2 (2017). http://dx.doi.org/10.7251/psy1302037i.
Full textAbstract:
Poremećaji ponašanja su raznolika grupa poremećaja, okarakterisana učestalim i trajnimponavljanjem obrazaca ponašanja, koji narušavaju socijalne norme. Ovaj rad predstavlja prikaznovijih saznanja, koja se tiču funkcionalnosti porodice i poremećaja ponašanja kod djece. Sadržiosnovne karakteristike porodice, obilježja funkcionalnih i disfunkcionalnih porodica i njihov uticaj narazvoj različitih vidova poremećaja ponašanja. Različite studije pokazale su kako su u porodicama sadjecom sa poremećajem ponašanja češće prisutne različite karakteristike disfunkcionalnih porodica,kao što su emocionalna hladnoća, često fizičko kažnjavanje, pretjerano strogi roditelji, nedosljednadisciplina, kriminalna prošlost članova porodice, psihijatrijski poremećaji. Funkcionalnost porodicaposmatra se sa različitih aspekata. Najkorišteniji model u ispitivanjima jeste cirkumpleks modelporodičnih i bračnih odnosa, koji proučava dimenzije kohezivnosti i fleksibilnosti, uz komunikaciju.Osim toga, u novijim istraživanjima koristi se i sistemski pristup porodici, baveći se patologijom veza,moći i granica.Vodeći se ovim modelima, istraživanja su pokazala kako se kod djece sa poremećajemponašanja češće uspostavljaju patološke veze, izmijenjene su uloge, a granice unutar porodice surigidne ili difuzne.
41
Jovanović, Dragan. "Analiza povezanosti kriminalnog ponašanja sa psihičkim osobinama počinilaca kriminalnih djela." БИОМЕДИЦИНСКА ИСТРАЖИВАЊА 9, no. 2 (2019). http://dx.doi.org/10.7251/bii1802169j.
Full textAbstract:
Uvod. Istraživanja u ovom radu preduzeta su sa ciljem da se utvrdipovezanost kriminalnog ponašanja sa psihičkim osobinamapočinilaca kriminalnih djela.Metode. Istraživanje obuhvata štićenike Kazneno-popravnih zavodaiz Republike Srpske i Sudskog odjeljenja Klinike za psihijatrijuSokolac. Uzorak čini 118 počinilaca krivičnih djela. Strukturu ispitivanoguzorka čini grupa homicidanata od 60 štićenika i grupa nehomicidanata,od 58 štićenika koju čine 3 podgrupe – podgrupapočinilaca razbojništva (N = 21), krađe (N = 17) i ostalih krivičnihdjela (N = 20). U svrhu eksploracije osnovnog problema i ciljevaistraživanja koristi se MMPI-201 (Minesota multifazični inventarličnosti) test ličnosti.Rezultati. Nađeni su visoki prosječni skorovi (> 60) na skalamapsihopatije, histerije, šizofrenije, depresije i paranoidnosti u grupihomicidanata, a visoke prosječne vrijednosti (> 60) samo naskali psihopatije u grupi nehomicidanata. Istraživanje je pokazaloda su u grupi homicidanata prisutnije psihičke bolesti i stanjanego u grupi nehomicidanata: disocijalni poremećaj ličnosti je dijagnostikovankod 31,66% homicidanata i 25,86% nehomicidanata,što je 28% od ukupnog broja ispitivanih štićenika. Histrioničniporemećaj ličnosti je nađen kod 8,33% štićenika iz grupe homicidanataa 6,89% štićenika iz grupe nehomicidanata. Dijagnozašizofrenije je postavljena kod 16,66% štićenika iz grupe homicidanatai 6,89% štićenika iz grupe nehomicidanata. Depresija je dijagnostikovanakod 20% homicidanata i kod 8,69% nehomicidanata.Depresija se susreće u komorbiditetu, i to najčešće uz disocijalniporemećaj ličnosti.Zaključak. Postoji povezanost između psihičkih osobina i kriminalnogponašanja. Kod štićenika homicidalnih djela psihopatološkei devijantne osobine ličnosti su izraženije nego kod štićenika nehomicidalnihdjela i kod njih su češće psihičke bolesti i stanja.
42
VUČINIĆ, Marijana, Katarina NENADOVIĆ, Dunja KOVAČ, and Ljiljana JANKOVIĆ. "ZAŠTO VETERINARI TREBA DA POZNAJU PONAŠANJE ŽIVOTINJA." ВЕТЕРИНАРСКИ ЖУРНАЛ РЕПУБЛИКЕ СРПСКЕ 18, no. 1 (2018). http://dx.doi.org/10.7251/vetj1801225v.
Full textAbstract:
Ponašanje je najbrži način adaptacije životinje na promene kojese dešavaju u njenom organizmu ili u životnom okruženju. To je vidljiva osobinaživotinja. Zbog toga, veterinari mogu da koriste znanje o ponašanju životinja umnogim granama veterinarske prakse i veterinarske nauke. Poznavanje ponašanjaživotinja može biti od pomoći u dijagnostici u veterinarskoj praksi. Osim toga, znanjeo ponašanju životinja može se primeniti u svim postupcima postupanja sa životinjamakao i pri njihovom obuzdavanju, prilikom kliničkog pregleda životinja, u procesimaučenja i obuke životinja, u usmeravanju kretanja životinja, hranjenju, reprodukcijii mnogim drugim aktivnostima. Smeštajni sistemi i sve vrste obogaćivanja uslovaživota su proizvodi primenjene nauke o ponašanju životinja. Veterinari moraju znatikako da spreče poremećaje u ponašanju i patološke oblike ponašanja životinja, alii kako da ih leče. Takođe, oni treba da znaju kako da primene znanje o ponašanjuživotinja za dobrobit životinja. Dalje, nauka o ponašanju životinja može se primenitiu kontroli divljači i štetočina na humaniji način, kao i u očuvanju vrsta. Postojemnogi drugi primeri primene znanja o ponašanju životinja u veterinarskoj praksi, akoji su izneti u ovom radu.
43
Novaković, Milan, Joana Marić-Burmazević, Dragan Savković, et al. "PERSONALNE PSIHOLOŠKE REAKCIJE KOD PACIJENATA NA DIJALIZI." PSYMEDICA 4, no. 1-2 (2017). http://dx.doi.org/10.7251/psy1302005n.
Full textAbstract:
UVOD: Poremećaj ličnosti (PL) uključuje klinički značajna stanja i obrasce ponašanja, koja težetrajnosti i izraz su karakterističnog životnog stila osobe i odnosa ka drugima.CILJ: Procijeniti da li su PL češći kod pacijenata sa balkanskom endemskom nefropatijom (BEN)nego kod pacijenata sa drugim oboljenjima koja rezultiraju kao hronična renalna insuficijencija(HRI) i koji su na dijalizi u Bosni i Hercegovini (BiH).METODE: U radu je ispitano 753 pacijenta na dijalizi u dva uzorka: pacijenti sa BEN - N15grupa (N = 348) i kontrolna grupa oboljenja - N18. Rad je muliticentrična, longitudinalna studijau periodu: 01.01.2003. - 31.12.2012. godine. Statistika je urađena multivarijantnom analizom:Upitnik Renalnog registra BiH i psihološki testovi: osobina ličnosti (EPQ), Beckov testanksioznosti (BAI) i Hamiltonova skala depresivnosti (HDRS).REZULTATI: Multivarijatna analiza izdvaja u BEN grupi izbjegavanje dijalize [r = 0.693, OR =1.486 (95%), CI = 0.813-0.950, P = 0.008]. PL u BEN grupi je 11.92% [r = 1.150.0, r = 1.115(95%), CI = 0.670-0.730, P = 0.001]. U kontrolnoj grupi izbjegavanje dijalize je [r = 0.328, OR =1.380 (95%), CI = 0.850-2.250, P = 0.067], a PL je 9.37% od dijaliziranih pacijenata [r = 0.780,OR = 0.970 (95%), CI = 0.710-0.920, P = 0.001].ZAKLJUČAK: Pacijenti sa BEN žive u sjevero-istočnom dijelu BiH (83.7%) u kući, ruralnomnaselju što određuje endemiju renalnih bolesnika. PL kod pacijenata sa BEN su izraženiji uodnosu na ostale pacijente sa HRI i vežu se za endemijske odlike življenja, uz mogućnosthereditarnih uticaja.
44
Itković, Zora. "Usporedba socio-ekonomskih obilježja obitelji djece s poremećajem u ponašanju i onih bez takvih poremećaja." Papers on Philosophy, Psychology, Sociology and Pedagogy 36, no. 13 (2018). http://dx.doi.org/10.15291/radovifpsp.2658.
Full textAbstract:
The author presents some aspects of the structure of families with children with behavioural disordrs and those where this is not the case and gives a comparison of the socio-economic features of these families. The starting point of the research project was the hypotheis that the socio-economic status of the family has a significant influence on the behaviour of children, that is that the adaptibility of the child to the social context depends on die nature of the family group. Here one has in mind the stability of family relationships and the types of family connections (love, gentleness, authority), the place of the family within society and the culture of the family. This is the reason that the author examines in details the connection between behavioural disorders in children and the state of the family. The article presents those forms of familial structure and familial relationships which directly influence the socialization of the child using the methods of analysing pedagogical documentation and sampling.The results of the investigation confirmed the hypotheis that better social adaptation takes place with children in families with a higher socio-economic siatus and better conditions within the family circle as these pertain to the material conditions of the family, the educational level of the parents, the interest parents show for the child’s school success and their access to bringing up their children in respect of the lines of communication between parents and children.On the basis of the findings gathered during the investigation, the author concludes that there is a close connection between the status of the family and behavioural disorders in children.
45
Pintar, Željka. "Poremećaji u ponašanju djece – oblici i uloga prevencije." Acta Iadertina 16, no. 1 (2019). http://dx.doi.org/10.15291/ai.2850.
Full textAbstract:
Poticanje je djetetova razvoja zadatak raznih odgojnih čimbenika usmjerenih djetetu; prvenstveno obitelji i odgojno-obrazovnih institucija. Ovim se radom ističe djetetova obitelj kao trajna; kontinuirano prisutna odgojna jedinica uz koju je dijete najintenzivnije emocionalno vezano i koja je kao takva najznačajniji sudionik djetetova razvoja; ključan za njegov optimalan tijek. Radom se naglašava uloga obitelji kao zaštitnoga faktora koji osigurava djetetov poželjan razvoj. Ukoliko u svojoj obiteljskoj zajednici dijete ne dobiva potporu potrebnu njegovu razvoju; izvjestan je razvoj njegovih nepoželjnih odmaka u ponašanju. Stoga je potrebno da se djetetovi roditelji; kao njegovi najvažniji odgojitelji; opredjeljuju za angažirano roditeljstvo; odgojiteljstvo aktiviteta; bazirano na emocionalno podržavajućem i odgojno strukturirajućem djelovanju. Takva roditeljska praksa odmiče od nepoželjnoga roditeljskoga odgojnog pristupa; a u ovom radu označenoga kao roditeljstvo u otporu.
46
Rosić, Marija. "BOLESTI ZAVISNOSTI KOJE NISU UZROKOVANE PSIHOAKTIVNIM SUPSTANCAMA." PSYMEDICA 10, no. 1-2 (2020). http://dx.doi.org/10.7251/psy1901052r.
Full textAbstract:
Iako je pojam ‘zavisnost’ istorijski povezan s patološkom upotrebom psihoaktivnih supstanci, medicinskaistraživanja tokom posljednjih nekoliko decenija promijenila su naše razumijevanje ovog poremećaja. Postalo jeočigledno da su različita ponašanja takođe dio ove bolesti. Postoji mnogo dokaza da se zavisnosti opsihoaktivnim supstancama i bihejvioralne zavisnosti preklapaju u više segmenata, uključujuci komorbiditet, tokbolesti, genetsku i neurobiološku podlogu, razvoj tolerancije i mogućnost tretmana. Zavisnosti koje nisu u vezisa psihoaktivnom supstancom tema su mnogih rasprava. Od samog početka usmjeravanja pažnje naučnika naovaj fenomen, postajala su podijeljena mišljenja među njima, a sada kada je pojam bihejvioralnih adikcijazvanično uvršten u evropske i američke dijagnostičke priručnike postoji strah od medikalizacije i‘patologiziranja’ čitavog niza uobičajnog, a možda i neophodnog ljudskog ponašanja. Sa druge strane,prihvatanjem ovih stanja kao patologije savremene civilizacije, moglo bi se pomoći pojedincu i njegovoj okolinikada oni i nisu svjesni težine svoga stanja. Cilj ovog rada jeste da ukaže na savremeni problem koji se sve višeširi među mlađim generacijama, na njegove oblike i simptome.
47
Vukadinoć, Sanja, and Milan B. Stojaković. "SUICIDALNOST KOD DEPRESIVNIH PACIJENATA." PSYMEDICA 1, no. 1-2 (2010). http://dx.doi.org/10.7251/psy1002023v.
Full textAbstract:
UVOD: Mentalno zdravlje je od suštinskog značaja za kvalitet života jer unapređenjem mentalnog zdravlja povećava se kvalitet života i mentalno blagostanje čitave populacije, uključujući i ljude s mentalnim problemima i njihove članove porodice, prijatelje i druge osobe izvan zvaničnih službi koje pružaju njegu a samim tim se utiče i na smanjenje stope suicida, imajući u vidu da najveći postotak suicida i počine osobe s mentalnim poreremećajima, oko 90% svih suicida.CILJ: Ova studija istražuje probleme dijagnostike i liječenja depresivnih poremećaja, suicidalnosti depresivnih pacijenata, zastupljenost broja depresivnih osoba i faktore rizika kod suicidalnog ponašanja, te način prevencije suicidalnosti depresivnih pacijenata.METODE: U kliničkom istraživanju Odjeljenja za urgentnu psihijatriju Kliničkog centra u Banjoj Luci, u vremenskom periodu od 1. januara 2006, godine do 1. januara 2007. godine ispitivali smo ukupno 420 hospitalizovanih pacijenata, 297 žena i 123 muškaraca, dobi od 25 do 65 godina, koji su ispunjavali PHQ-9,REZULTATI: Od ukupno hospitalizovanih 420 pacijenata 42 (10,0%) je pokušalo samoubistvo. Od toga 17 (4,05%) koji su pokušali samoubistvo hospitalizovani su pod primarnom dijagnozom Dg: Tentamen suicidii. Pokušaj samoubistva pacijenata koji su bili u hospitalizovant pod primamom Dg: Depressio je 25 (5,95%) depresivnom stanju. U grupi pacijenata s pokušajem samoubistva sa primarnom dijagnozom Dg: Tentamen suicidii (id ukupno 17 hospitalizovanih pacijenata kod 6 je depresija je recidivirala više od tri puta prije suicidalnog čina.ZAKLJUČAK: Naše ispitivanje faktora rizika kod suicidalnog ponašanja na uzorku 420 kliničkih ispitanika nije našlo statistički značajne razlike u pogledu faktora rizika. I dalje ostaje otvoreno pitanje koliko smo u mogućnosti da preventiramo sve suicide. Paradoksalno. uz sve navedeno i poznato, mogućnosti sigurne predikcije i prevencije suicida još uvek su limitirane. Samoubilački čin je svojstven samo čovjeku, prisutan u svim kulturama i ostao nerazjašnjen do današnjeg dana.