Journal articles on the topic 'Slovenia. Državni zbor'

Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca / Jugoslavija nije bila glavni predmet operativnih aktivnosti poljskih vojnih obavještajnih službi. Ipak, zbog provođenih i planiranih strateških projekata vezanih za državnu obranu postavljeni su zadaci pribavljanja podataka prije svega o vojnom potencijalu zemlje, njezinoj politici prema susjednim državama i mogućnosti prodaje poljskoga naoružanja. Za rukovodstvo poljske države, kao i za obavještajne časnike, tajno širenje jugoslavenske vojske i politički i vojni odnosi s Čehoslovačkom i Rumunjskom u okviru savezničkih obveza u Maloj Antanti nesumnjivo su bili zanimljivi. Analizirani dokumenti pokazuju da se Jugoslavija poljskoj vojsci činila državom sa složenom unutarnjom situacijom koja nastoji održati versailleski poredak i ima brojne znanstvene i kulturne veze s Poljskom. S druge strane zapaženo je da Kraljevina simpatizira Rusiju, Češku i Njemačku, kao i brojnu bjelogardijsku dijasporau, za koju se smatralo da su se u nju infiltrirali boljševici, što je zasigurno utjecalo na odluke o potrebi njezina uključivanja u obavještajni opseg II. odjela te političkih i vojnih procjena Kraljevine Jugoslavije i njezinih oružanih snaga.

V prvem delu članka so predstavljeni nekateri vidiki oblikovanja volilnih enot v volilnih sistemih, zasnovanih na proporcionalni volilni formuli. Drugi del članka je namenjen analizi volilnih enot v volilnem sistemu za volitve poslancev v Državni zbor Republike Slovenije. Poudarjeni so dejavniki, ki so sprožili nastanek specifčne trinivojske ureditve z osmimi volilnimi enotami, nacionalno ravnjo delitve mandatov ter 88 volilnimi okraji. Sledi analiza ureditve volilnih enot in volilnih okrajev z vidika izpolnjevanja načel enake volilne pravice, homogenosti in kompaktnosti.

Rezultati izbora za Istarski sabor na prijelazu stoljeća, kao i rezultati izbora za Carevinsko vijeće, ukazali su na zastoj u razvoju nacionalnoga pokreta istarskih Hrvata i Slovenaca. Oslabljene pozicije pokreta nisu se očitovale samo u političkim, već i u gospodarskim odnosima. Zbog prevladavanja toga stanja vodstvo je istarskih narodnjaka odlučilo 1902. pokrenuti vlastitu političku organizaciju Političko društvo za Hrvate i Slovence u Istri, što dakako nije značilo odustajanje od zajedničkoga rada i djelovanja s Političkim društvom Edinost iz Trsta oko raznih pitanja.Nastanak i djelovanje Političkoga društva ponajprije je išlo u smjeru širenja nacionalnoga pokreta i suprotstavljanja utjecaju talijanskih liberala. Središnji je dio Istre za Političko društvo bio vrlo važan, zato je društveno sjedište i uspostavljeno u Pazinu. Nakon učvršćenja pozicija u tom dijelu Istre mogla se uzimati u obzir mogućnost jačanja utjecaja u zapadnom dijelu poluotoka, u porečkom i pulskom kapetanatu. Međutim, zbog jakih pozicija talijanskih liberala u zapadnom dijelu Istre – čemu je pogodovao kurijalni izborni sustav – Političko društvo nije ondje moglo ostvarivati dobre izborne rezultate, to više što su talijanski liberali i u središnjem i u istočnom dijelu Istre imali svoje pristalice i ostvarivali utjecaj u općinskim upravama temeljem izbornih rezultata. To se može dosta jasno uočiti ako se usporedi etnički sastav stanovništva s rezultatima nekih općinskih izbora. U radu je prikazan i odnos istarskih narodnjaka prema socijaldemokratima i talijanskim socijalnim kršćanima. Prikazano je zalaganje istarskih narodnjaka na rješavanju pitanja liturgijskoga jezika, koje se smatralo dijelom sveukupnoga nacionalnog pitanja u koje su spadali širi društveni odnosi, kao i socijalno-ekonomski odnosi. U istraživanju su korišteni dokumenti C. i kr. poglavarstva u Pazinu pohranjeni u Državnom arhivu u Pazinu te dokumenti Rukopisne ostavštine Vjekoslava Spinčića u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. Utemeljenjem i djelovanjem političke organizacije, utemeljenjem i djelovanjem gospodarske organizacije, djelovanjem kulturnih institucija te uz pomoć novoga izbornog zakona za bečki parlament (kada je temeljem općega izbornog prava Hrvatsko-slovenska narodna stranka na izborima 1907. ostvarila uspjeh) zastoj u razvoju nacionalnoga pokreta istarskih Hrvata i Slovenaca bio je prevladan.

Claustra Alpium Iuliarumjedan je od najvećih arhitektonskih kasnoantičkih vojnih pothvata na području današnjih Hrvatske i Slovenije, koji je zbog njegove raspro-stranjenosti kroz šumom obrasla područja dviju država teško zaštititi, očuvati i rabiti u turističke svrhe. Članak na primjeru provedenih projekata Claustra i Clau-stra+ pokazuje kako možemo iskoristiti financiranje iz fondova Europske unije za interdisciplinaran pristup istraživanju, zaštiti i promociji kulturne baštine te razvijati kvalitetan i vjerodostojan kulturni proizvod koji ne narušava baštinu.

The present work explores the Court of Justice’s decision in C-526/14 Tadej Kotnik and Others, along with its background, elements that led to it and subsequent developments in EU law. The author comments on the Court’s reasoning to discover whether the case was decided meritoriously or per incuriam.

Klimatske promjene su jedan od najvećih izazova za postizanje ciljeva održivog razvoja. Formiranje odgovarajućih institucionalnih okvira za upravljanje klimatskim promjenama, koji uključuju i koordiniraju brojne interese i aktivnosti različitih aktera, razina i sektora, problem je i za zemlje jugoistočne Europe. Bosna i Hercegovina (BiH), Hrvatska, Slovenija i Srbija imaju značajne prirodne resurse koji su bili ugroženi proteklih godina zbog prirodnih katastrofa, što je utjecalo i na sektor šumarstva. Cilj rada je proučiti institucionalne okvire u šumarstvu i zaštiti prirode, kao i stavove ispitanika o kompetencijama relevantnih institucija i organizacija, identificirati potrebe za poboljšanjem postojećeg okvira i ocijeniti njihove interese i utjecaje u procesu upravljanja klimatskim promjenama. Prikupljanje podataka provedeno je korištenjem intervjua, u razdoblju od studenog 2016. do travnja 2017. godine. Protokol za intervju sastojao se od 22 pitanja podijeljenih u pet skupina. U svrhu ovoga rada analizirani su odgovori na pitanja u vezi s institucionalnim okvirima za upravljanje klimatskim promjenama u šumarstvu i zaštiti prirode. Uzorak je činilo 29 ispitanika (Federacija BiH-8, Hrvatska-6, Slovenija-5, Srbija-10), odnosno predstavnika javnih uprava i javnih službi u šumarstvu i zaštiti prirode, poduzeća i ustanova za gospodarenje državnim šumama i upravljanje zaštićenim područjima, obrazovnih i istraživačkih organizacija te organizacija civilnog sektora. Ispitanici su odabrani probnim uzorkovanjem (uzorak na bazi vrijednosnog suda). Ispitanici su bili predstavnici institucija i organizacija na nacionalnoj razini upravljanja u šumarstvu i zaštiti prirode, koji su izravno ili neizravno povezani s problematikom klimatskih promjena u odabranim oblastima. O postojećim institucionalnim okvirima, 52,4% ispitanika nema pozitivno mišljenje, a 85,7% se zalaže za njihovo unapređenje, u smislu poboljšanja suradnje i koordinacije između različitih sektora, institucija i organizacija. Značajne su razlike u procjeni interesa i utjecaja institucija i organizacija u upravljanju klimatskim promjenama među ispitanicima iz Slovenije i Hrvatske, kao i onima iz Federacije BiH i Srbije. Ispitanici iz područja zaštite prirode procjenjuju da je interes veći u odnosu na predstavnike šumarskog sektora (ispitanici iz područja zaštite prirode smatraju da je interes ­ „veoma visok“ – prosječna ocjena 4,6, a iz sektora šumarstva da je „visok“ – prosječna ocjena 4,1). Potrebna su daljnja istraživanja o suradnji i koordinaciji svih sudionika na različitim razinama upravljanja, kao i drugih elemenata koji, uz institucionalne okvire, dovode do stvaranja odgovornog sustava upravljanja klimatskim promjenama i rješavanja različitih izazova klimatskih promjena.

Jelen obični (Cervus elaphus L.) je u mnogim dijelovima svijeta važna ekološka vrsta i popularna divljač, te kao takva ima značajan izravan utjecaj na čovjeka. Istovremeno može imati štetne posljedice na okoliš, posebice na šumarstvo. Težina ovih posljedica ovisi o gustoći populacija jelena običnog, što zauzvrat u značajnom stupnju ovisi o kvaliteti staništa i prijašnjem upravljanju ovom vrstom. Oba čimbenika snažno odražavaju ljudske utjecaje. Ovo istraživanje proučava utjecaje određenih okolišnih i povijesnih čimbenika, posebice onih antropogenih, na raširenost i lokalne gustoće populacija jelena običnog. Područje istraživanja je Slovenija, zemljopisno, klimatski i krajobrazno izuzetno raznovrsna država. Jelen obični je u povijesti istrijebljen i reintroduciran prije 100 godina na nekoliko mjesta, a također je i spontano imigrirao iz Mađarske (Slika 1). Danas je proširen na 60% površine države, ali nije još dosegao sva pogodna staništa zbog sporog širenja. Analiza je obuhvatila nezavisne varijable širokog raspona okolišnih varijabli i varijable “troškovna udaljenost”, koja prikazuje “težinu” disperzije jelena običnog od mjesta reintrodukcije, odnosno imigracije. Procjene lokalnih gustoća jelena običnog (zavisna varijabla) su dobivene pomoću dvije metode: podaci o izvršenim odstrjelnim kvotama i metodom brojanja izmeta. Vrijednosti varijabli su pripremljene na relativno finoj prostornoj rezoluciji (imajući na umu površinu cijelog područja) od 1 km2. U skladu s teorijom o višestrukom izboru staništa, zavisnost jelena običnog o okolišu je analizirana na dvije razine: 1) globalni doseg jelena običnog (nazočnost/nenazočnost) i 2) gustoće lokalnih populacija unutar područja raširenosti. Na obje razine je provedena bivarijatna (korelacija) i multivarijatna (regresija) analiza. Nazočnost jelena običnog je najvjerojatnija u blizini mjesta reintrodukcije, odnosno imigracije, što ističe važnost varijable “troškovna udaljenost”, te u velikim šumskim kompleksima, što ukazuje na pozitivan utjecaj udjela šume i veličinu šumske plohe te negativan utjecaj gustoće ruba šume (Tablica 1, Tablica 2). Ove varijable također utječu na gustoću populacije, koja raste s padom udaljenosti od hranilišta i pozitivno je vezana s udjelom sastojina u kojima dominira obična smreka. Korelacija također ukazuje na pozitivnu ovisnost s udjelom mladih sastojina (Tablica 1, Tablica 3). Troškovna udaljenost od mjesta reintrodukcije te udio i kontinuitet šume prikazuje ljudske intervencije u povijesti (nekadašnje upravljanje jelenom običnim i korištenje prostora od strane čovjeka). Poznavanje utjecaja ovih čimbenika na jelena običnog je stoga važno za razumijevanje prošlosti i predviđanje buduće dinamike populacije. Stanište jelena običnog u Sloveniji još uvijek nije u potpunosti nastanjeno i širenje se nastavlja. Stoga se očekuje kontinuirano širenje jelena običnog, imajući na umu da brzina ovisi o načinima upravljanja prostorom. Stanje je slično i u većini drugih europskih zemalja. Još je važnije poznavati utjecaje mjera u današnjem lovstvu i šumarstvu koje, mogu biti prilagođene s ciljem postizanja željenih utjecaja. Neke ustaljene prakse upravljanja često ostvaruju utjecaje suprotne željenima,i u budućnosti bi trebale biti ponovno razmatrane. U budućnosti bi više pozornosti trebalo posvetiti izboru mjesta na kojem bi se postavila hranilišta za jelensku divljač, a na nekim područjima bi se intenzitet prihranjivanja jelenske divljači trebao reducirati. Udio mladih stabala u šumama Slovenije je prenizak; stoga bi ili trebalo proširiti područja obnove šumskih sastojina ili osnovati krmne površine za divljač (remize). Upravljanje odnosima između šume i divljači zahtjeva suradnju djelatnika u lovstvu i djelatnika u šumarstvu. Metoda primijenjena u našem istraživanju također bi mogla biti korištena za poboljšanje bonitiranja lovišta za jelensku divljač, jer su procjene utjecaja pojedinih okolišnih čimbenika na kvalitetu staništa jelena običnog temeljene na kvantitativnoj analizi.

Nakon dolaska Istre, Trsta i Goričke u sastav Kraljevine Italije, budući da je sam opstanak hrvatskoga i slovenskoga naroda u tim krajevima došao u pitanje, ostvarenje političke sloge bilo je dominantno pitanje unutar slovenskih i hrvatskih političkih redova. Aktivnost Političkoga društva Edinost iz Trsta kreće prema pokretanju jedinstvenoga političkog djelovanja na prostoru koji se našao pod Italijom. I nakon što su se povezali zbog općenacionalnih interesa, razlike u nazorima između liberala i kršćanskih socijalista su se u jedinstvenom društvu zadržale. I glasilo istarskih kršćanskih socijalista Pučki prijatelj, koje je početkom rujna 1919. ponovno započelo izlaziti, težilo je ostvarenju političke sloge. Uredniku lista preporučeno je 1919. izbjegavati pisanje koje bi izazvalo sukob s nacionalno-liberalnom strujom, a uoči državnih izbora 1921. kršćanski socijalisti podržali su pripadnike te struje kao istarske kandidate. No, bez političkoga i gospodarsko-socijalnoga programa nije bilo moguće uspostaviti snažnu djelotvornu organizaciju. Već su sredinom 1920. gorički svećenici predložili program temeljen na kršćansko-socijalnim načelima. Društvo Edinost bilo je suglasno sa širenjem tih načela, ali ih nije priznalo kao društveni program jer bi takva načela stvarala podjele. Međutim, i Pučki prijatelj započet će izražavati nezadovoljstvo zbog nepostojanja sustavnoga i organiziranoga rada. List je nezadovoljstvo izražavao upravo u vrijeme definitivnoga priključenja Julijske krajine početkom 1921. Italiji, naglašavajući potrebu reorganizacije djelovanja i rada. Nakon državnih izbora u svibnju 1921., socijalni su kršćani javno kritizirali vodstvo Edinosti da je krivo za slabe izborne rezultate u Istri i Trstu, problematizirajući program rada Političkoga društva. Bio je oštar i Pučki prijatelj, kritizirajući i on u prvom redu izborni program. Stoga jedinstvenoga nacrta za smisleni rad na političkom, kulturnim, socijalnom i gospodarskom području nije bilo. Upravo su izborni rezultati bili poticaj istarskim kršćanskim socijalistima u promišljanju da i oni poput Goričana krenu sa samostalnijim i aktivnijim radom. U srpnju 1921. utemeljen je u Kozini Istarski pododbor Političkoga društva Edinost, a za predsjednika bio je imenovan Božo Milanović, koji će to biti do sredine srpnja iduće godine. U početku Milanovićeva predsjedavanja Pododborom nema u javnosti pokazatelja idejnih razilaženja, osim u osobnim kontaktima. Tek kada je Tiskovno društvo u Pazinu izdalo koledar Istranin za 1922., polemika između Učiteljskoga lista i Pučkoga prijatelja ukazala je javnosti na idejna razilaženja, a skupština Istarskoga pododbora održana u Kozini 10. srpnja 1922. te reakcije u glasilima nakon nje pokazuju da je slijed zbivanja vodio prema raskolu. Pokušaj obnove rada Političkoga društva za Hrvate i Slovence u Istri bio je kratkotrajan: dolazak fašista na vlast sukobljene je strane primorao na dogovor, koji međutim nije dugo potrajao jer se idejna razilaženja i sukobi nisu mogli prevladati.

Transplantacija organa jedna je od najvećih pozitivnih tekovina 20. stoljeća. Pionirsku ulogu u liječenju kroničnog zatajivanja bubrega u Hrvatskoj odigrala je Kirurška klinika KBC-a Rijeka uz suradnju s imunolozima, nefrolozima, transfuziolozima i brojnim drugim specijalistima. Prva hemodijaliza u pacijenata s akutnim bubrežnim zatajivanjem učinjena je 1962. godine. U listopadu 1966. počela je redovita hemodijaliza pod vodstvom prof. dr. Jerka Zeca. To je bila osnova za program transplantacije bubrega. Ostale pripreme pod vodstvom prof. dr. Vinka Frančiškovića provodile su se tijekom nekoliko godina. Na psima smo učili operativnu tehniku transplantacije. Izučavanje kliničkih i imunoloških problema odvijalo se u okviru transplantacijske sekcije. Autor ovog teksta proveo je prvu polovicu 1969. godine na Nefrološkoj klinici pariške bolnice „Necker“ pod vodstvom prof. J. Hamburgera. U dogovoru s kirurgom Michelom Lacombom prisustvovao je i prof. Frančišković jednoj transplantaciji od živog darivatelja. Temeljite su pripreme rezultirale prvom transplantacijom bubrega 30. siječnja 1971. godine. Majčin bubreg presađen je 34-godišnjem pacijentu. Pacijent je umro 14,5 godina kasnije s funkcionirajućim bubregom. Prvi bubreg umrle osobe presađen je 15. svibnja 1972. godine. Darivatelj je bila žena čija je smrt utvrđena na temelju zastoja srca. Pacijent je umro šest mjeseci kasnije od milijarne tuberkuloze. Usprkos želji da se što više koristi umrla osoba kao darivatelj, tijekom dugog razdoblja veći dio naše aktivnosti činile su transplantacije od živog darivatelja, zbog pritiska mnogih pacijenata iz drugih krajeva Hrvatske i ostalih republika bivše države. Mali broj bubrega od umrle osobe davali smo pacijentima na listi čekanja prema pravilima odabira. Tako je, primjerice, više od 20 pacijenata iz Slovenije dobilo bubreg u Rijeci. Nesebično smo pomagali i ostalim centrima u početku njihove transplantacijske aktivnosti. Započinjanje transplantacijskog programa dovelo je do značajnog napretka riječke i hrvatske medicine.

Dosadašnja istraživanja i njihovi rezultati u čistim i mješovitim sastojinama mezijske bukve na različitim staništima, kao najrasprostranjenije i najvažnije vrste drveća u Srbiji, nisu dovoljna za potpuno sagledavanje i sistematizaciju staništa i sastojina prema trenutnoj i potencijalnoj razini proizvodnosti (Vučković i Stajić 2005). Postoji više različitih načina utvrđivanja potencijalne proizvodnosti staništa. U tom kontekstu, visina stabala je generalno prihvaćena kao najznačajniji indikator proizvodnosti staništa. S obzirom na to, potencijalna proizvodnost staništa najčešće se utvrđuje preko stanišnog indeksa (eng. site index – SI) koji se određuje kao iznos dominantne visine sastojine u određenoj starosti (Monserud 1984; Sterba and Monserud,1993; Bravo and Montero 2001; Gadow 2002; Skovskaard and Vanclay 2008; Pretzsch 2009; Zlatanov et al. 2012; Bontemps and Bouriaud 2014; Kitikidou et al. 2015). Usprkos velikom značenju evaluacije proizvodnog potencijala staništa za gospodarenje šumama, istraživanja proizvodnosti staništa u vidu stanišnih indeksa nisu intenzivno provođena u Srbiji, ali i u cijeloj regiji zemalja s prostora bivše države Jugoslavije (s izuzetkom Slovenije). U šumarstvu Srbije klasifikacija staništa prema proizvodnosti provodi se pomoću tzv. bonitetnih visinskih grafikona, koji predstavljaju izjednačenu ovisnost visine o prsnom promjeru i bonitetu staništa u obliku visinskih krivulja. Broj izjednačenih linija visina u ovisnosti o prsnom promjeru predstavlja broj bonitetnih razreda, ujedno i broj nizova obujma u tarifama, koji se određuju prema potrebi (Banković and Pantić 2006). U cilju poboljšanja postojećeg sustava klasifikacije staništa prema proizvodnosti, njegove usklađenosti s dominantnim načinom klasifikacije staništa po proizvodnosti i kreiranja mogućnosti za usporedbu dobivenih rezultata s rezultatima ocjene proizvodnog potencijala staništa bukve u Europi, neophodno je definirati krivulje stanišnih indeksa (eng. site index curves) za ovu vrstu drveća. Stoga, cilj istraživanja je (1) modeliranje odnosa visine i starosti dominantnih stabala bukve i (2) konstrukcija anamorfnih krivulja stanišnih indeksa za bukvu na području Žagubice u istočnoj Srbiji.Istraživanje je provedeno u bukovim jednodobnim sastojinama u području Žagubice (oko 15 000 ha ukupne površine pod šumom). Nadmorska visina je od 650 do 1250 m. Prosječna godišnja temperatura i količina oborina iznose 9,8°C i 682 mm. Za utvrđivanje stanišnih indeksa korišteni su podaci o starosti i visinama dominantnih stabala sa 109 subjektivno odabranih privremenih kružnih pokusnih ploha (u cilju pokrivanja cjelokupnog raspona stanišnih uvjeta i dobnih razreda), veličine 500 m². Na svakoj plohi je utvrđena prosječna starost i srednja visina 10% najdebljih stabala. Izmjereni podaci o visinama u različitim starostima upotrijebljeni su za dobivanje prosječne krivulje rasta u visinu (metoda vodeće krivulje, eng. guide-curve method). Prosječna krivulja visinskog rasta je modelirana pomoću 7 različitih funkcija rasta (Tablica 2). Temeljna starost za izračun SI iznosi 100 godina (SI₁₀₀). Kriteriji za odabir najboljeg modela bili su sljedeći: koeficijent determinacije, suma kvadrata relativnih odstupanja i relativna prosječna kvadratna greška (%). Odgovarajućim procedurama dobivene su tzv. anamorfne krivulje stanišnih indeksa. Prvi dobiveni rezultati provedene analize pokazuju da primijenjeni modeli imaju relativno visoke koeficijente determinacije, ukazujući na to da objašnjavaju više od 65% varijacije u dominantnim visinama, što se prema kriterijima Cohena (1986) može smatrati kao veliki učinak. Između ostalih, modeli Korsuna i Schumachera pokazuju najbolje ukupne statističke značajke. Ipak, Korsunov model je preliminarno izabran za kalkulacije stanišnih indeksa zbog nešto boljih statističkih indikatora. U cilju dodatne ocjene primjenjivosti Korsunove funkcije i ostalih modela, konstruirane su i grafički predstavljene prosječne krivulje visinskog rasta (Slika 1). Korsunova se funkcija pokazala kao najbolja s obzirom na promatrane statističke indikatore i po praćenju tijekova rasta, pa je definitivno izabrana kao model za konstrukciju seta anamorfnih krivulja stanišnih indeksa (Slika 2). Ovaj rad ima veliko značenje za šumarski sektor u Srbiji i bukvu kao dominantnu vrstu. U izvjesnom smislu, imajući u vidu veliki uzorak s dobro distribuiranim jedinicama unutar različitih starosti i stanišnih razreda, ovo istraživanje je prvo obimno istraživanje proizvodnosti bukovih staništa. Uz to, primijenjena metoda stratifikacije staništa prema proizvodnosti je po prvi puta provedena na bazi stanišnih indeksa dobivenih s privremenih pokusnih ploha. Dobivena saznanja imaju praktičnu primjenjivost u okviru gospodarenja šumama, kao temelj za donošenje odluka na polju planiranja, šumarske politike i ekologije. Naravno, potrebno je provoditi daljnja istraživanja u cilju proširivanja baze podataka i saznanja o odnosu između dominantnih visina i starosti u bukovim sastojinama u proučavanom području, kao i pristupiti konstrukciji polimofrnih krivulja stanišnih indeksa. Na taj način polimorfne krivulje stanišnih indeksa bile bi takođe vrlo korisne i u određivanju odgovarajućih uzgojnih tretmana, općoj klasifikaciji staništa s obzirom na njihovu kvalitetu i za implementaciju načela potrajnog gospodarenja šumama.

Slovenija je v času od 1. januarja 2008 do 30. junija 2008 kot prva nova članica Evropske unije (EU) predsedovala Svetu EU. Državni zbor Republike Slovenije je že v začetku leta 2005 pristopil k začetku priprav in aktivnosti v času predsedovanja Svetu EU v okviru tradicionalne vloge, ki jo imajo parlamenti držav članic EU, ki predsedujejo Svetu EU. Državni zbor Republike Slovenije je imel pri pripravah in izvedbi aktivnosti v času predsedovanja posebno, specifično vlogo. Aktivnosti so zahtevale poseben pristop v vodenju in koordiniranju t.i. »projekta predsedovanja« v okviru Državnega zbora Republike Slovenije. V članku so prikazane ključne aktivnosti pred in med predsedovanjem Svetu EU v Državnem zboru RS, predvsem priprave na dogodke in njihovo samo izvedbo, ki so uporabne v vsakem času za izvedbo podobnih nalog oz. projektov.

Službe Državnega zbora Republike Slovenije opravljajo strokovna, administrativna in druga opravila ter tehnične naloge, s katerimi se zagotavljajo pogoji za delo Državnega zbora Republike Slovenije. Državni zbor Republike Slovenije pa je najvišje zakonodajno in predstavniško telo v Sloveniji. Zato je poslanstvo služb še posebej pomembno in odgovorno, čeprav mnogokrat v javnosti neopazno, vendar brez podpore služb poslanke in poslanci ne bi imeli ustreznih in kakovostnih pogojev za svoje delo. Pomembno je, da se službe pri svojem delu prilagajajo razvoju sodobnega poslovanja v javni upravi, hkrati pa zagotavljajo tradicionalno funkcijo in položaj, ki jo službe v parlamentih z dolgoletno evropsko parlamentarno demokracijo imajo - to pa je strokovnost, usposobljenost in predvsem politična neodvisnost. Pred službami Državnega zbora Republike Slovenije je v prihodnjih letih za zagotavljanje teh ciljev na še višjem nivoju kar nekaj izzivov, zadnja velika izkušnja pa je bilo predsedovanje Slovenije Svetu EU na parlamentarni ravni.

Tudi dvajset let po sprejemu ustave so ena od temeljnih ustavnih dilem političnih elit in ustavnopravne stroke spremembe ustavne ureditve imenovanja ministrov. Pri tem sta aktualni predvsem naslednji varianti: po prvi naj bi ministre po zgledu na nemško ustavo imenoval predsednik republike na predlog v državnem zboru izvoljenega predsednika vlade, po drugi pa naj bi državni zbor volil predsednika vlade skupaj s predloženo listo kandidatov za ministre. Toda imenovanje ministrov po kanclerskem modelu, po katerem parlament sploh ne glasuje o njihovem imenovanju in tudi ne o investiturni zaupnici vladi, bi oslabilo njihovo legitimnost in preveč okrepilo ustavni položaj predsednika vlade. Po drugi strani pa bi bile volitve predsednika vlade skupaj s kandidati za ministre bolj pregledne in legitimne. Toda brez spremembe volilnega sistema, iz katerega sistemsko izhaja strankarska fragmentacija parlamenta, ne bo mogoče vzpostaviti stabilne vlade.

V (cislajtanskih) deželah, kjer so prebivali Slovenci, je bilo mesto deželnega predsednika (z izjemo Slovencem naklonjenega Andreja Winklerja na Kranjskem med leti 1880-92) vse do razpada monarhije v nemških (oziroma v Primorju v italijanskih) rokah. Podobno je bilo z avtonomno deželno oblastjo; zgolj Kranjska, ki jo je Taaffejeva vlada priznala za edino večinsko slovensko deželo, je imela od 80. let naprej slovensko večino v deželnem zboru, od leta 1888 pa je bil tudi deželni glavar dokončno iz slovenskih vrst. Po razpadu monarhije je edino kranjski deželni zbor (oziroma njegovo poslopje) ostal na Slovenskem, medtem ko so ostala deželna mesta ostala zunaj slovenskih oziroma jugoslovanskih meja. Tako se je zgolj kranjski deželni odbor, ki bo v prispevku podrobneje analiziran, leta 1918 soočil s predajo oblasti novi državi.

Deset let po odločitvi o postopni prekinitvi služenja obveznega vojaškega roka in oblikovanju poklicne vojske, dopolnjene s prostovoljno rezervo, se postavljajo vprašanja o tem, kako uspešna je profesionalizacija Slovenske vojske. Ali je cilj, ki je bil zastavljen s projektom profesionalne vojske (PROVOJ) dosežen, ali pa je, kot piše eden od avtorjev v tej številki, profesionalizacija le pot in nikoli končno stanje. Pot k vzpostavitvi vojaške profesije. Danes je Slovenska vojska tisto, kar je bilo načrtovano – pretežno poklicna. Kako blizu ali kako daleč smo v Slovenski vojski od vojaške profesije in katere so njene značilnosti in izzivi, so bila nekatera vprašanja, na katera smo iskali odgovore v tej številki. Vprašanja, na katera bosta morala odgovoriti častniški in podčastniški zbor. Tista, ki sta morda zadovoljna s tem, da smo le še ena od skupin državnih uradnikov v javni upravi, ali pa imata morda željo po izgradnji vojaške profesije. Takšne s pre- poznavnimi odnosi, značilnimi za vojaško organizacijo, organizacijsko kulturo ter predvsem z izraženo skrbjo in odgovornostjo za strokovno avtoriteto. Profesiji s prepoznavno vojaško inteligenco. Takšno, kot jo imajo nekatere druge družbene de- javnosti, na primer zdravstvo, ki mu je poleg nedvomne strokovne avtoritete uspelo vzpostaviti tudi veliko stopnjo odpornosti pred politiko. Kako blizu smo odgovorom na vprašanja o današnjem vojaškem profesionalizmu in profesiji, lahko bralec razbere tudi iz sporočil avtorjev člankov v tej številki. V ure- dništvu priznamo, da smo imeli večje ambicije in pričakovanja glede odzivnosti pripadnikov Slovenske vojske. Vsekakor pa je odziv lahko eden od pokazateljev, ki pokaže položaj po desetih letih. Tako Igor Kotnik v svojem članku Profesionalizacija Slovenske vojske – cilj ali pot izhaja iz projekta, ki se je začel leta 2003 in se imenuje Prehod na poklicno vojsko, dopolnjeno s pogodbeno rezervo ali kratko PROVOJ, ter ugotavlja današnje razmere in se sprašuje, kako naprej v danih okoliščinah in ob omejitvah, ki jih strne v devet tematskih izzivov. V članku z naslovom Vojaška profesija in profesionalni častnik včeraj, danes in jutri poskuša Viktor Potočnik odgovoriti na vprašanje, kaj danes pomenita pojma vojaška profesija in profesionalni častnik ter kako bi vprašanja razvoja vojaške profesije in profesionalnega častnika morala reševati Slovenska vojska. Mojca Pešec in Uroš Krek v članku Ali lahko proces profesionalnega vojaškega iz- obraževanja ustvari vojaške stratege predstavljata poglede na programe izobraževa- nja vojaških strategov v Sloveniji s teoretičnega in praktičnega vidika ter utemelju- jeta potrebo po intenzivnejšem in kakovostnejšem študiju strateške teorije. Slovenski vojaški zgodovinski tradiciji in vojaškemu zgodovinskemu spominu sta se posvetila Vladimir Prebilič in Jelena Juvan v članku (Ne)obstoj slovenske vojaške identitete, v katerem ugotavljata, kdo pravzaprav sploh lahko opredeli slovensko vojaško tradicijo in kako se bo ta utrjevala v prihodnje. Žarko Henigman in Anže Rode pravita, da je temeljni namen njunega članka z naslovom Smernice razvoja obveščevalno-varnostne dejavnosti 21. stoletja ana- lizirati delovanje obveščevalno-varnostne dejavnosti v Republiki Sloveniji na obrambnem področju in predlagati nekaj rešitev za racionalnejše in kakovostnejše opravljanje poslanstva, prilagojenega novim izzivom. V Sistemih upravljanja ognjene podpore v sodobnih oboroženih silah Jurij Jurtela poudarja pomen razvoja teh sistemov na nacionalni ravni in njihove povezljivosti s sistemi ognjene podpore drugih držav zaradi skupnega učinkovitega delovanja v mednarodnem okolju. Bralke in bralce Sodobnih vojaških izzivov želimo s tokratno tematsko številko ponovno spodbuditi k razmišljanju in sodelovanju pri nastajanju novih prispevkov z aktualnimi vojaškoobrambnimi vsebinami.