Academic literature on the topic 'Stuparich'

Nakon Drugog svjetskog rata desile su se velike promjene na kulturnom planu. Promjene koje su se desile na polju prosvjetno-kulturne politike KPJ je pretvorila u instrument za ostvarivanje ideoloških ciljeva i širenja sopstvenih političkih ideja. Znatan dio kulturno-umjetničkog života Bosne i Hercegovine, sjeveroistočne Bosne, a i Tuzle odvijao se kroz sekcije društava koja su uglavnom imala oznaku nacionalna, radnička, službenička, seoska i školska amaterska. Kulturna djelatnost u Bosni i Hercegovini dijelom se vršila kroz nacionalna kulturno-prosvjetna društava, kod Bošnjaka „Preporod“, kod Srba „Prosvjeta“, a kod Hrvata „Napredak“. Osnovana sa ciljem da obrazuju narod i stvaraju inteligenciju u svome nacionalnom korpusu, društva vremenom proširuju svoju djelatnost na organizovanje analfabetskih tečajeva, osnivanje biblioteka, čitaonica, zadruga, kulturnih sekcija, te se bave izdavačkom djelatnošću. Nacionalna kulturno-prosvjetna društva su se brzo našla pod udarom države, gdje se kulturno-prosvjetni rad društava počinje centralizovati formiranjem sreskih i gradskih saveza kulturno-prosvjetnih društava, a konačna likvidaciju nacionalnih kulturno-prosvjetnih društava izvršena marta 1949. godine. Pored obnovljenih nacionalnih društava, kulturno-umjetničku djelatnost su obavljali i pjevački horovi, pozorišne i umjetničke grupe koje su osnovane još za vrijeme rata, a počeli su se osnivati i radnička kulturno-umjetnička društva. Jedno od njih je i radničko kulturno-umjetničko društvo „Mitar Trifunović-Učo“ osnovano 1945. godine u Tuzli. Društvo je nosilo naziv heroja i poznatog borca za radnička prava, koji je dao svoj život za slobodu. Akcioni odbor za osnivanje društva sačinjavali su: predsjednik Aljo Mutevelić, blagajnik Pašaga Bećirbašić, sekretar Hašim Mutevelić i dva odbornika Mustafa Tinjić i Mehmedalija Hukić. U prvih pet mjeseci društvo „Mitar Trifunović Učo“ dalo je šest priredaba. Tokom 1946. godine radničko kulturno-umjetničko društvo „Mitar Trifunović-Učo“ imalo je zapažene nastupe na priredbama i koncertima. Godine 1947. ovo društvo je dalo brojne priredbe i učestvovalo na raznim svečanostima, a između ostalih posjetili su graditelje pruge Šamac-Sarajevo, sudjelovali na svečanosti prilikom otvaranja pruge Stupari-Kladanj, te imali su nekoliko gostovanja u Banovićima, Zenici i Zavidovićima, zatim Tešnju i Tesliću. U 1948. godini radničko kulturno-umjetničko društvo „Mitar Trifunović-Učo“ imalo je 39 nastupa. Početak 1948. godine bila je prekretnica u radu ovog društva. Društvo je početkom 1948. godine sredilo svoju upravu, organizovalo bolji rad u svim svojim sekcijama, tako da je svaka sekcija dobila svoga rukovodioca. Pored toga sređene su i materijalne prilike, nabavljen je potreban inventar, garderoba i tehnički materijal. Rad društva je od septembra mjeseca 1948. godine bio skoro potpuno zamro. Nijedna sekcija ovog društva nije radila, jedino je hor i orkestar nekako nastupao, počevši se spremati onda kada je trebalo izaći na smotre ili festival. Društvo je bilo bez ikakvih svojih prostorija, također i bez rukovodilaca pojedinih sekcija. I pored pomoći koju je Gradski savez pružio društvu, rad u društvu još uvijek nije bio zadovoljavajući, što je značilo da pomoć Gradskog saveza i pomoć Sindikalnog vijeća nije bila potpuna i da se ubuduće moralo obratiti najveća pažnja da se potpuno otklone svi oni problemi koji najozbiljnije ugrožavaju još veću aktivizaciju društva. U 1949. godine pred društvom su bili postavljeni novi i obimniji zadaci, prije svega osnivanje i jačanje rada svih sekcija, horske, dramske, koreografske, muzičke, recitatorske i pionirske sekcije. Radničko kulturno-umjetničko društvo „Mitar Trifunović-Učo“ je 1950. godine proglašeno za najbolje društvo Tuzlanskog bazena. Sekcije društva su učestvovale na brojnim priredbama, od čega pjevačka i tamburaška na 6, folklorna na 3 i pozorišna na 6 priredbi. Društvo je raspolagalo sa četiri sale i jednom malom prostorijom. Tokom 1951. godine kulturno-umjetničko društvo „Mitar Trifunović-Učo“ je imalo velike poteškoće sa prostorijama. Došlo je do preseljavanja iz bivšeg Radničkog doma u bivši Hrvatski dom. To je za posljedicu imalo, da društvo nije radilo nekoliko mjeseci. Godina 1952. i 1953. bila je godina velikih „Učinih“ uspjeha. Najveći problem u društvu bilo je razvijanje društvenog života u društvu i samo oživljavanje članstva, koje je dolazilo samo na probe, a potom je odlazilo, nezadržavajući se u prostorijama društva.

This thesis is an attempt to present complex portrait of Giani Stuparich. I focused both on his life - ethnic origin, political orientation, attitudes towards the ethnic issue of the Austro - Hungarian empire and the aftermaths of war experience (isolation, moralization) - and on his work. His work and life are inseparable aspects of each other.