Academic literature on the topic 'Sudbina'

U radu se raspravlja o statusu i sudbini žene u društvu koje se nalazi na križištu dviju velikih civilizacija (Istoka i Zapada) odnosno dviju religija [islama i kršćanstva (katoličanstva)]. Rad se usredotočuje na djelo Ive Andrića, "Mara milosnica", i nesretnu sudbinu istoimene junakinje. Sudbina mlade djevojke analizirana je kroz tri parametra: ja i drugi; svoje i tuđe te identitet i razlika koje pronalazimo u Kovača(2001). Analizirajući sudbinu mlade žene prema tim parametrima dolazi se do zaključka da se iz neprevladanih razlika, koje postoje između dviju kultura, javlja nerazumijevanje i prijezir spram svega što ne pripada vlastitoj kulturi ili je različito od nje.

Sudbina ramsko-sinjskih franjevaca koji su se 1698. na svome imanju u Čitluku pokraj Sinja suprotstavili osmanskoj vojsci koju je predvodio Mustafa-paša Daltaban relativno je dobro poznata iz kroničarskih opisa. Većina fratara izgubila je život, a gvardijan ramskog, tj. sinjskog samostana fra Pavao Vučković odveden je u osmansko sužanjstvo. O njegovoj se sudbini ipak dugo nije ništa znalo, tako da je pismo, otkriveno u proljeće 2015. u Državnom arhivu u Veneciji, koje je on poslao iz zatočeništva u Urfi (danas Şanlıurfa u Turskoj, nekoć drevna Edesa), prekinulo dugo razdoblje strepnje oko njegove sudbine. Pismo je fra Pavao uputio svome bratu, serdaru Tadiji, zatim sinovcima, rodbini i prijateljima. Više je zanimljivih okolnosti koje su pismom rasvijetljene, a neke prethodne tvrdnje o njegovoj sudbini poslije zarobljavanja dovedene su u pitanje.

U ovome radu predmet naše analize bit će usmjeren na kategoriju sjećanja i njegovu funkciju u istraživanju povijesti, koja će odrediti junakovu sudbinu u djelu Filipa Davida Kuća sećanja i zaborava. Budući da je roman strukturiran od odvojenih priča koje povezuje ista sudbina, pokušaćemo da opišemo na koji način sjećanje utiče na glavnog junaka Alberta Vajsa, da li ono izobličuje njegovu ličnost ili je zarobljava u povijesti.Introspektivnim tehnikama unutrašnjeg monologa i naglašenom psihološkom motivacijom analiziraćemo likove trojice Albertovih prijatelja (Solomon Levi, Miša Volf i Urijel Koen) kako bismo definirali funkciju pojmova sjećanja i zaborava. Pokušat ćemo objasniti naslovnu sintagmu romana i tako dati odgovore na pitanje da li je sjećanje put izbavljenja ili odbrana od zla. Dramski elementi, emocionalni naboj, fantazmagorične slike i košmari, samo su neke od specifičnosti romana. S obzirom na to da se Albert Vajs odriče mogućnosti da zaboravi i prepušta svojoj sudbini, na kraju dolazimo do zaključka da je sjećanje povezano s identitetom i povijesti, jer postaje svjedočanstvom našega bitisanja.

U radu propitujem ulogu antropomorfističkog mišljenja danas, prvenstveno u bioetici. U ovom je pogledu osobito znakovita zabrana antropomorfizma u znanosti koja je donedavno važila gotovo kao aksiom. Prvi se dio rada osvrće na opravdanost i posljedice te zabrane, pri čemu se osobito služim uvidima Hansa Jonasa. Drugi dio pokušava pružiti odgovore na pitanje opravdanosti antropomorfizma u bioetici, pri čemu se ispituje povezanost antropomorfizma i antropocentrizma. Potonji se često drži jednom od temeljnih pretpostavki u značajnoj mjeri aktualne ekološke apokalipse. Igrajući se metaforama, temeljno se pitanje rada može postaviti na sljedeći način: proizlazi li antropomorfizam iz »srca tame« koje je izrodilo »apokalipsu danas«?

Sažetak Josip Margitaj (1854.-1934.), učitelj i mađaron, bio je utemeljitelj pojma “međimurskoga jezika”. <a target="_blank" rel="nofollow"> </a>Godine 1884. počeo je izdavati dvojezični tjednik Medjimurje/Murakoz. Jezična inačica, koju Margitaj zove „međimurskim“, zaista u maloj mjeri predstavlja međimurski dijalekt. U većoj mjeri pokazuje jezičnu srodnost s kasnijim djelima kajkavskoga književnog jezika, koja su bila prožeta utjecajem hrvatskoga književnog jezika štokavske osnovice. Neposredan je uzor Margitajevu jeziku bila susjedna slovenska pokrajina u Ugarskoj (danas Prekomurje u Sloveniji i Porabje u Mađarskoj), gdje je ostvaren književni jezik prema lokalnom dijalektu u 18. stoljeću, a koji je u Ugarskoj službeno bio nazvan “vendski”; taj se jezik, prema tzv.“ vendskoj teoriji“, nastojalo razlikovati od slovenskog jezika. Po oslobođenju Međimurja (1918.) prestali su pokušaji pisanja „na međimurskome“, za razliku od Prekomurja, gdje je još bila aktivna lokalna književnost do 1945. godine. Međimursko je pitanje bilo oživljavano u doba mađarske okupacije (1941.— 1944.), ponovno zbog propagandističkih i mađarizacijskih ciljeva, kao i 1942. godine, kad su napisane dvije kratke standardne gramatike (međutim, te gramatike nisu mogle stvoriti pravi normativni jezik). Krajem Drugoga svjetskog rata (1939.-1945.) jednom zauvijek dovršeni su „pokusi“ tzv. međimurskog jezika. Zaista lažan, „međimurski jezik“ nema nikakva traga u međimurskoj kulturnoj baštini, dok prekomurski jezik ipak ima živu tradiciju podjednako u Sloveniji i Mađarskoj. Ovaj rad Akoša Antona Dončeca - čiji je domicil Verica-Ritkarovci (Ketvolgy / Mađarska) - prvi je dio cjelovite studije (u dva nastavka) - koji razmatra program tzv. „međimurskog jezika“ Josipa Margitaja, kao i onaj Ferenca Gonczija, u kontekstu prekomursko-kajkavskih povijesnih, književnih i jezičnih veza, zatim mađarsko-hrvatskoga spora o Međimurju, pokušaja mađarizacije u Međimurju, Prekomurju i Porabju – sve do pred Prvi svjetski rat. Rad je na hrvatski preveo dr. sc. Elod Dudaš.

Doktorskim radom Tragovi egzistencije – Sudbina pojedinca injegovo izostajanje obuhvaćeno je sagledavanje pojedinih so-cijalnih i društvenih pojava koje su značajno uticale na položaji život pojedinca. Tematski okvir doktorskog rada nastao je kaorezultat prethodnih istraživanja, sprovedenih u dvema studijama.Prva je Plutati (2007), sa radovima: Mumlači, Varenje,Plasma, Uvrede, Jedi svoju zemlju, Civil, a druga nosi naziv Socijalan(2013), sa radovima: Glasine, Lice, Socijalan, Izbrisan,Tvar, Utvara, Razgovor, Brijač, Selekcija. Iz makroteme Tragoviegzistencije – Sudbina pojedinca i njegovo izostajanje moguće jepratiti čitav niz podtema: sudbina, egzistencija, tragovi, levitiranje,manipulacija, identitet, društvo, čovek-figura, čovek kaopojedinac ili čovek u masi, odnosno čovek s negacijom, ne-čovek,pozicija čoveka, meka forma, figura-lutka, telo kao lutka,lutka kao telo, i dr.Praktičan rad, instalacija ASC/DESC, kroz segmente u kojimadominira prikaz lutke koja levitira, prikazuje čovekovu pozicijuu kojoj je naglašen životni/sudbinski tok, čovekova mentalna,psihička i fizička istrošenost. U ovom radu, u prostornom ambijentupostavljeno je više repliciranih objekata sa elementimaforme neupotrebnog predmeta, kreveta, figure/lutke u prirodnojveličini, s unesenim detaljima odnosno zvučnim i tekstualnimsadržajima. Svi ovi elementi grade zasebne objektne segmentekoji u više kloniranih verzija, u paraboli sa minimalnim promenama,stvaraju novu celinu. Pozicije u radu naglašavaju mestoizostavljenog čovekovog života/neživota, koji se može naslutiti ikoji je dat samo u tragovima. Dominantne elemente u radu činepredstave o čoveku koga u neposrednom fizičkom smislu nema,unošenjem praznine u kojoj se prisustvo čoveka naslućuje, kojapodstiče na sećanje o čoveku kao takvom – samo kao čoveku,subjektu bez identiteta. Figure, u formi mase lutaka, imaju za ciljda provociraju na razmišljanje, na opomenu, da preispituju nasi naše sećanje tako da se putem njih identifikujemo i prepoznajemo,utvrđujući koliko su ti ljudi vezani za mesto, određeni događajili pak suprotno tome, koliko samo govore o čoveku, bilokada i bilo gde. Upravo ovako ostvarenom simbolikom pokrećuse doživljaji, iskustvene funkcije u osećanju pripadnosti. Ovajrad svojom porukom otvara i nova pitanja, prevashodno s ciljemda se pojedinac zapita pred vremenom u kojem je sve prisutnijastrateška kontrola svega životnog i u kojem su naglašeni momentipreispitivanja ličnog, specifičnog, karakternog, dovedeniu pitanje.
The PhD thesis, Relics of Existence – The Fate and the Absence ofan Individual, perceives particular social occurences which havesignificantly influenced the status and life of an individual. Thethematic framework of the thesis was created as a result of previousexamination explained in two research papers. The firstone is To Float (2007) which includes works such as: Mumblers,Welding, Plasma, Insults, Eat Your Own Turf, Civilian, and theother one is Social (2013), with the following works: Rumours,Face, Social, Erased, Matter, Wraith, Conversation, Razor, Selection.This macro theme, Relics of Existence – The Fate and theAbsence of an Individual, offers an insight into a wide variety ofsubthemes: fate, existence, hints, levitation, manipulation, identity,society, human figure, a person as an individual against aperson in the crowd or a person in denial, non-human, a person’sstature, soft form, figure-puppet, body as a puppet, puppetas a body, etc.The practical work, the installation ASC/DESC, which consistsof segments dominated by a form of a levitating puppet, depictsa person’s stature introduced by the flow of life/fate, by a person’smental, psychological and physical weariness. This workinvolves spatial ambience with multiple replicated objects in aform of nonfunctional object, bed, life-size figure/puppet withimported audio and textual details. All these elements build separateobject segments that create a new whole through severalcloned versions, parabolic with minimal alterations. The positionsof the work emphasize a place of the excluded life/non-life,which can be assumed and which is split into particles. Dominantelements of the work are composed of notions about a humanbeing who is, in direct and physical sense, gone, while theinserted emptiness only offers a hint of human presence, andwhich evokes reminiscence of a human being as such – solely asa human being, a subject with no identity. The purpose of figures,represented as a bulk of puppets, is to provoke thinking, issuea warning, to question ourselves and our memory, enablingus to identify and perceive, at the same time determining howstrong is the connection between those people and the place,specific event or something quite opposite, and how much is beingsaid about the person, in any given time, anywhere. Exactlythrough such symbolism, experience is set in motion, togetherwith the impressions about the sense of belonging. This workopens up new questions, mostly with the aim to make an individualundertake inquiries about the time with an increasingstrategic control of everything that is living, and the time thatcasts a shadow over highlighted moments of personal, specific,and individual reexamination.

This paper presents a brief review of the position of poetry written by Šokci Croats in the context of Croatian poetry in the part of Bačka that belongs to Vojvodina. Particular attention is placed upon the poet Stipan Bešlin, who lived in the inter-war period. We analyse the representation of the mentioned poet on Croatian ground during his life till nowadays. In addition, Bešlin’s poetry is thematically reviewed; his poetry, his stylistic and linguistic choices are researched. It is shown that Bešlin’s poetic destiny is marginalised from different aspects. He is marginalised as a šokavian poet from Bačka, and as a poet who is Catholic as well as a poet whose first book of poems was published thirty years after his death, in a politically inconvenient moment. The poems Bešlin wrote short before his early death are considered his best poetic work.

Poricanje sopstvene zajedničke historije bosanskohercegovačkih ljudi koje je kulminiralo trijumfom nacionalističkih ideologija i političkom institucionalizacijom tih ideologija kroz političkopravni poredak ovovremene Bosne i Hercegovine, tretirat ćemo, u kontekstu filozofije historije, kao vrhunac nepravednosti spram sopstvenog historijskog bića. Autor će ponuditi argumentaciju kojom će tvrditi da se, nasuprot nacionalističke opresije, na tragu razumijevanja naslijeđa ZAVNOBIH-a kao vrela vrline, mogu odnjegovati principi izgradnje boljeg i pravednijeg društva. De facto sudbina Bosne i Hercegovine zavisi od sposobnosti unutrašnjih političkih, kulturnih i intelektualnih aktera da tiraniju nacionalizma zamijene društvenim konsenzusom o vrlini.

Ustavno političko pravo građana je da konstituišu organe vlasti u političkim zajednicama putem izbora. Izbornost daje legitimitet zakonodavnom tijelu kao najširem neposredno izabranom predstavništvu građana. Činom izbora građani neposredno iskazuju svoje povjerenje u vlast koju konstituišu. Izbori su put sticanja, odnosno gubitka legitimiteta. Mogućnost učešća građana u izboru organa vlasti garantuje izborno pravo, što pretpostavlja postojanje, prije svega, višestranačkog sistema, jer u jednopartijskom sistemu građani, praktično, ne vrše izbor, već plebiscitarno glasaju. Međutim, izborni sistem je dio političkog sistema i, po pravilu, dijeli njegovu sudbinu. Pri svemu tome, važan aspekt u posmatranju uloge i dejstva izbornog sistema predstavlja usaglašenost izbornog sistema koji uspostavljaju ustav, zakoni i drugi propisi i onog izbornog sistema koji stvarno funkcioniše u praksi. To pretpostavlja postojanje kontrole (od strane zakonom određenih organa) poštovanja svih izbornih principa i pravila i sankcionisanje svih povreda koje narušavaju izborni sistem i izborni proces. Moderna ustavna država zasnovana je na suverenosti naroda i vladavini prava, a izbori su spona ta dva stuba moderne države. Kao i svako pravo, tako i izborno pravo može biti povrijeđeno, pa je zaštita tog prava još jedan važan preduslov njegovog ostvarivanja. Ovo pitanje ima širi konstitucionalni značaj, koje komparativna ustavna praksa rješava na različite načine. Pravo da se bira i bude izabran nije apsolutno pravo i državi se priznaje široko polje procjene u pogledu načina na koji će urediti to pitanje, kao i pitanje organizovanja i provođenja izbornog procesa. Obaveza države, koja proističe iz člana 3 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predviđa aktivno i pasivno biračko pravo naroda: aktivno pravo glasanja na izborima i pasivno pravo da se učestvuje kao kandidat na izborima. Međutim, ova prava se odnose samo na izbor „zakonodavnih tijela“. Evropski sud za ljudska prava ima dosljedno mišljenje da se ovaj član primjenjuje samo u odnosu na izbor tijela koja vrše značajnu zakonodavnu funkciju. Da li određeno tijelo vršidovoljnu zakonodavnu vlast da bi u ovu svrhu moglo da se smatra zakonodavnim tijelom, pitanje je procjene na koje treba da se odgovori u svjetlu uloge tog tijela i njegovog doprinosa demokratskoj izradi zakona u kontekstu ustava u cjelini. Član I/2 Ustava Bosne i Hercegovine utvrđuje da je Bosna i Hercegovina „demokratska država, koja funkcioniše na principu vladavine prava i na osnovu slobodnih i demokratskih izbora“ iz kojeg slijedi princip vladavine prava prema kojem svi ustavi, zakoni i drugi propisi koji se donose moraju da budu usklađeni sa ustavnim principima. U tom kontekstu, treba podsjetiti da države uživaju široko polje procjene u uspostavljanju i regulisanju izbornog sistema koji će primjenjivati. Postoje različiti načini organizovanja i sprovođenja izbora, a ova različitost uslovljena je, između ostalog, i političkim razvojem zemlje. Zbog toga, zakonodavstvo koje reguliše izbore mora da bude sagledano u svjetlu političkog razvoja zemlje koja je u pitanju. Nadalje, prema opštem principu demokratije, pravo na demokratsko odlučivanje ostvaruje se legitimnim političkim predstavljanjem koje mora da bude zasnovano na demokratskom izboru onih koje predstavlja i čije interese zastupa. U tom smislu veza između onih koje predstavlja i njihovih političkih predstavnika na svim administrativno-političkim nivoima je ta koja omogućava legitimitet predstavnicima zajednice. Dakle, samo legitimitet predstavljanja stvara osnov za stvarno učestvovanje i odlučivanje. Izborni zakon BiH usvojen je 2001. godine od kada je u više navrata pretrpio izmjene i dopune, čemu je razlog, između ostalog, bio i složen ustavni, institucionalni i politički koncept u Bosni i Hercegovini. Izborni zakon BiH, kako je to propisano odredbom člana 1.1, propisuje izbore na državnom nivou i „utvrđuje principe za provođenje izbora na svim nivoima vlasti u Bosni i Hercegovini“. Prema ocjenama različitih međunarodnih organizacija i institucija (npr. OSCE i Venecijanska komisija), Izborni zakon BiH je sveobuhvatan i, generalno, propisuje čvrstu osnovu za provođenje demokratskih izbora. S druge strane, s obzirom na broj i prirodu zakona koji se primjenjuju u vezi s izborima, te imajući na umu kompleksno pravno uređenje u Bosni i Hercegovini, pravni okvir za provođenje izbora u Bosni i Hercegovini takođe može da se smatra kompleksnim. Naime, osim Izbornog zakona BiH, postoje i Izborni zakon Republike Srpske i Izborni zakon Brčko distrikta BiH, dok je u Federaciji BiH donesen Zakon o osnivanju organa za provođenje izbora u Federaciji BiH. Zbog toga, postoji naročita potreba da, s ciljem da se provedu fer i demokratski izbori, kompleksni izborni legislativni okvir bude harmonizovan i da svi zakoni u toj oblasti slijede osnovne principe i standarde utvrđene Izbornim zakonom BiH.